Ovih dana ljudi s navodno jasnim, čvrstim, sustavnim pogledom na svijet, agenti političkih opcija, face u službi njenog veličanstva politike, s bondovskom licencom za uvjeravanje, ponosno objavljuju da je rat završen, ali zvižde kad se bivši uznik zahvali institucijama države koju je stvarao i kad mudro progovori da se treba okrenuti budućnosti. Tako se politika od lakrdije često transformira u tragičnu igru u kojoj, nažalost, više nitko nije samo puki gledatelj.
Novost u mojem načinu života je slijedeća: sva pitanja ostaviti neriješena. Dakle, ne zatvoriti mišljenje, nego upravo zatvoriti sva vrata. Ne svezati u čvor, nego rasplesti sve čvorove. Pitanja ne riješiti, nego ih naći što više i što opasnija i, po mogućnosti, najoštrije ih postaviti. Ne zatvoriti se prema rješenjima i djelatnosti duha, nego otvaranjem svih prozora i vrata pustiti duhu slobodan ulaz i osigurati propuh. Nikakav čvrsti odgovor i tvrdnja. Nikakva čvrsta pogodba i ustanovljenost. Nikakvo načelo. Nikakvo uvjerenje. Neka dođe zrak i neka me prožme, i neka peče sunce. Jedini način da sazrim. Rješenja, ako su dobra, uvijek me ushićuju. Ali neka nitko od mene ne traži da riješim nešto. Ništa mi nije tako daleko kao to da stvorim sustav. I ništa me više ne zabavlja nego tzv. pogled na svijet. Potrebno mi je da svakog trenutka slobodno raspolažem sobom i da zadržavam sebi pravo da radim što hoću.
Ovaj poduži navod preuzet je iz eseja “Voćni sat” Béle Hamvasa, “mađarskog intelektualnog šamana, svećenika sveznamja, mistika svakodnevnog”. Navod, i, uopće, cijeli esej, toliko je dobar da čovjeku sa sličnim spisateljskim ambicijama, ali sa skromnijim darom i sposobnostima, jedino preostaje uvrstiti ga u vlastiti tekst. Esej prezentiran izabranim navodom ima značajke himne slobodi i iscjeljiteljske moći za sve koji se okrvavljenih, ožiljčenih vratova žele što prije i zauvijek otrgnuti s kratkog lanca što istovremeno pričvršćen je za više “psećih kućica” postojeće ideologije, religije, politike, nacije. Suočeni s vrtoglavim ambisom slobode, neodredivim mirisom nepoznatog, otvorenim izazovima prirode, beskrajnom avanturom “rasplitanja čvorova”, većini svezanih “pseće kućice” predstavljaju poželjno ograničenje, jedino utočište, spas, pribježište, duhovni dom, sigurnost, jedinu realnost i budućnost. Za manjinu svjesnu apsurdnosti ponuđenih “rješenja”, svjesnu sve veće odvojenosti čovjeka od temelja njegove određenosti, manjinu duboko uronjenu u kontroverze opstanka, manjinu za koju je prošlost budućnost sadašnjosti, a sadašnjost prošlost budućnosti, ljudski duh je lutalica- svjedok događaja koji sadrže klicu vlastite propasti i zametak nove stvarnosti, duh ljudski je hamvasovski kušač voća. Prvi, svezani za kućice smatraju da se Vječnost ne mjenja, a drugi, oni koji su se otrgli, da postoje vječne promjene.
Ovih dana ljudi s navodno jasnim, čvrstim, sustavnim pogledom na svijet, agenti političkih opcija, face u službi njenog veličanstva politike, s bondovskom licencom za uvjeravanje, ponosno objavljuju da je rat završen, ali zvižde kad se bivši uznik zahvali institucijama države koju je stvarao i kad mudro progovori da se treba okrenuti budućnosti. Tako se politika od lakrdije često transformira u tragičnu igru u kojoj, nažalost, više nitko nije samo puki gledatelj. Nesmetano će, dakle, domaći ljudi za koje rat zapravo nije završen, prodavati gotova rješenja, iluzije, subjektivno dodavati i ispuštati elemente u sadržajima svojih obećanja, postajući i sami iluzije, učvrščujući se kao više ili manje poželjni pogrešni interpretatori istinske stvarnosti, iskrivljivači konfiguracija naših života. A njihovi vjerni slušatelji i gledatelji sav će taj privid politikantskog realiteta, uokviren pozlaćenim ramom kolektivnih svetinja, mentaliteta i povijesti, doživjeti, pasivno, mazohistički i po ko zna koji put, kao vlastiti izlaz, identitet i smisao. Takve obmane, sa skrivenim namjerama i ciljem da se obmanjenima manipulira i da ih se kontrolira, razotkrivaju opet neki novi obmanjivači. Na obmanu s obmanom, pomoćno je geslo svake politike. I obmanjuju se mnogi da se neće dati i moći obmanuti.
Američki pjesnik, slikar i filozof Charles Sanders Peirce, preteča pragmatizma koji je vjerovao u mogućnost znanstvene metafizike, jednom je svojoj domaćici za pariških dana poklonio malu, kao prsten veliku kornjaču. Gospođa je bila oduševljena, gotovo sva izvan sebe od radosti zbog tog izvanrednog dara, kako anegdotsku situaciju i njene detalje opisuje Valter Dermota, slovenski teolog, katehet, psiholog i pedagog. Poslije nekoliko dana kornjačica se naglo povećala, na gospođino čuđenje, jer pročitala je da ta kornjača veoma sporo raste. Za nekoliko dana kornjača je imala pet centimetara, a za još pet dana povećala se na deset centimetara. I tako se kornjača naglo povećavala sve dok nije za dva tjedna imala 75 centimetara. Peirceova domaćica je zamirala od straha, uvjerena da će kornjača uskoro imati metar, dva. Odjedanput kornjača se počela iz dana u dan smanjivati. Svi simptomi njenog ponašanja govorili su da će gospođa uskoro šenuti pameću i doživjeti živčani slom. Zabrinuvši se za njeno zdravlje Peirce joj je napokon priznao da se radi o najobičnijoj zamjeni kornjača. Naime, filozof je kupio više kornjača i vješto ih mijenjao. Da bi spriječio ono najgore Peirce je morao pokazati gospođi sve kornjače u svojoj sobi, rekavši joj da ju je obmanuo, i da je svaka od njih bila po nekoliko dana u njezinom stanu, te da nisu tako brzo rasle, a niti se smanjivale.
Nešto slično rade, ovih dana nešto intenzivnije, politički cirkusanti iluzionističkog smjera. Međutim, aktualni politički obmanjivači razlikuju se od inteligentnih, zabavnih ilizionista peirceovskog tipa, po tome što i osobno duboko vjeruju da njihova “kornjača” od politike čas naglo raste, čas se naglo smanjuje, premda ju oni sami podmeću naivnom svijetu. Oni, poput loših glumaca, vjeruju u vlastite emocije, monologe s obiljem embololalija, u strogost, čuđenje, ganuće i suze koje liju i s lijeva i s desna na daskama političkog stagea. I upravo zbog nepostojanja iskrene distance spram emocija koje projiciraju na publiku, oni ne glume dosljedno, oni šmiraju. Stoga su čas smješni, čas groteskni, čas tragičari. Da bar priznaju, kao svaki profesinalni glumac koji drži do svoje vjerodostojnosti, da posao nagovaratelja naroda rade proračunato, dragi publikum bi, bez obzira što se o njegovoj koži radi, nesmetano pratio njihovo umijeće igranja igre istine i zablude. Ovako, u predstavama koje daju, oni su umišljene kreature bez smotrenosti i principa, neobrazovani manekeni demokracije i, u biti, oponašatelji koji navlače kurentne ideološke kostime i maske, vjerujući da su srasli s likovima koje na javnoj sceni predstavljaju. I onda se događaju upravoprorcionalne stvari: što više jača njihova ekcitacija, uzbuđenje svojstveno duševnim bolesnicima, do kojeg dolazi od podraživanja bedaste publike, a još češće od umišljenog samopodraživanja, jača i njihov opći utjecaj koga će, kada svrše s igrom, glumci nastaviti i dalje nesmetano glumiti loše komade, ne više na skupovima izbora, već za govornicama demokratskih tijela. Ima li kraja prijetećem egzibicionizmu loših političkih glumaca, agenata s licencom za uvjeravanje? I koliko ih u tome podržavaju sami gledatelji?
