Prilozi za biografiju HAZU-a

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) doista snatri o utjecaju i snazi koju je imala Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) u vremenima kad je jedan memorandum vremešnih lunatika iz Srbije doprinio početku krvoprolića na Balkanu. Budući da toga utjecaja nema niti ga je ikada imala, HAZU je, utoliko, SANU bez zubala. Neobično tihi zvukovi koje proizvode njihove imperativne rečenice na javno mnijenje – to je cvokot desni politički impotentnih akademika. Tišina koja nastaje nakon njihovih proglasa olakotna je okolnost po Hrvatsku i njezine građane. Jer, kada bi vlada prihvatila najsvježije škrbave argumente uvaženih akademika, pristala bi, među inim, na zahtjeve za ugrožavanjem ustavnog poretka u BiH i nametanje nove Herceg-Bosne, uvođenje policijskog nadzora nad nepoželjnom pravoslavnom konfesijom u Hrvatskoj, implementaciju titoističke legislative o zaštiti lika i djela Alojzija Stepinca u svim državama bivše Jugoslavije te u konačnici historijski revizionizam u čijem je srcu umanjivanje ili negiranje ustaškog udjela u Holokaustu i genocidu nad Srbima i Romima, koje svake godine u svojim izvještajima promovira upravo HAZU. Tako bi se mogao sažeti sadržaj analize "Priloga za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Europsku uniju". Tekst iz HAZU-a koji su predložili hrvatskoj Vladi kao set ucjena za okolne zemlje objavljen je prije desetak dana.

Zahtjevom za trećim entitetom izravno se udara na ustavni poredak BiH, koji predviđa dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Akademici od Hrvatske ne traže samo upletanje u poredak druge zemlje, nego proizvodnju ustavne krize

Da nije bilo izvještajne agencije Hina i nekolicine desnih portala, nitko vjerojatno ne bi primijetio što je iscijedila institucija koja iz proračuna godišnje dobiva 63 milijuna kuna. Čak i kad je došlo do nacionalnih medija, informacije su nabasale na dvije reakcije: rezignaciju ili kritike, uz prstohvat ismijavanja. Ako potonji prijam pojedinih kolega ili ovaj uvod zvuče patronizirajuće za instituciju koja je dva i pol puta starija od prosječnog njihovog člana – što nije malo! – njegova je namjera doista i bila takva. Kako drugačije pisati o organizaciji čije vodstvo osmisli, napiše, pregleda, redigira i dobije odobrenje većine članova da objavi ovu intelektualnu, moralnu, političku i pravnu splačinu? Nemoguće je u jednom tekstu pobrojati i potom secirati sve plitkoumne sugestije koje su taksativno navedene u prijedlogu HAZU-a. Uspjeli smo izbrojati: za ovotjednu kvotu potpisanog novinara nije moguće baviti se s više od četiri rečenice.

Prva rečenica se odnosi na zahtjeve prema BiH. U njoj akademici hrvatskim vlastima predlažu da se ta država prije ulaska u EU obveže "priznati pravu, osloboditeljsku ulogu Hrvatskoj i Hrvatima u uspostavi i obrani države od srpske agresije te prestati lažno optuživati Hrvate pred sudovima; osigurati ravnopravnost hrvatskog naroda, tj. treći entitet i sva prava koja iz toga proizlaze". Pod "državom" akademici očigledno misle na BiH, a pod "oslobađajućom ulogom Hrvatske i Hrvata u uspostavi i obrani" te zemlje podrazumijevaju prihvaćanje laži da Hrvatske nije sudjelovala u agresiji na BiH i da nije pokušala, sve dok je mogla, na životu održati Herceg-Bosnu, što je verificirano presudom u Haagu o udruženom zločinačkom pothvatu na čelu s Franjom Tuđmanom. Iz moralnog posrnuća u nastavku iste rečenice otklizali su u pravni ambis. Što znači "prestati lažno optuživati Hrvate pred sudovima?" Kako taj poopćeni i kolektivni apel primijeniti u sudskoj praksi? Dosad je mnogim Hrvatima tamo pravomoćno dokazana krivnja. Budući da ne preciziraju o kojim lažnim optužbama je riječ, nego sve stavljaju pod zajednički nazivnik, zahtjev da se "prestane lažno optuživati Hrvate pred sudovima", poziv je na kolektivnu amnestiju.

Pravni i moralni idiotizam koji se nameće kao zaključak takvih tlapnji, potom biva natkriljen zloćudnijom ucjenom: zahtjevom za osiguranjem "trećeg entiteta i svih prava koji iz toga proizlaze". U pučkoj i političkoj predaji zadnja dva i pol desetljeća treći entitet podsjeća na Herceg-Bosnu, čiji je historijat potanko obrazložen u sudskim spisima Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Ovdje je riječ o izravnom udaru na ustavni poredak susjedne zemlje, koja predviđa dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Akademici od Hrvatske ne traže samo upletanje u poredak druge zemlje, nego proizvodnju ustavne krize. Osim što je protivan i Daytonskom sporazumu – čije poštovanje, kroz frazu dosad "potpisanih sporazuma", u drugom dijelu istog pisma rezolutno traže – takav zahtjev preko usta nešto teže prevaljuju čak i sljednici herceg-bosanske ideje u susjednoj zemlji, tamošnji HDZ.

HAZU se prilično nagnuo udesno od vremena svog osnivača Strossmayera (Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)

Upitan o trećem entitetu, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović prošle je godine odgovorio: "Da sam ga želio i zagovarao, do sada bih ga imao". U veljači ove godine jedan od zaključaka zasjedanja Hrvatskog narodnog sabora BiH (HNS BiH) je bio da će "pokrenuti sve pravne procedure i političke korake za novu institucionalnu i teritorijalnu organizaciju BiH ako se nastavi s dekonstituiranjem Hrvata u BiH na načelima federalizma i konsocijacijske demokracije". Nakon burnih reakcija u kojima je to shvaćeno kao zazivanje nove Herceg-Bosne, iz HNS-a BiH su rekli "da nema govora o trećem, hrvatskom, entitetu". Čović je bio dvosmisleniji: poručio je da taj zaključak "može interpretirati svatko kako želi".

HAZU ga je, eto, interpretirao tako baš kako je i priželjkivao, što je vjerojatno bio i povod njihove objave cjelokupnog seta "prijedloga". Prije svibanjske objave "priloga", ti su uvjeti odaslani premijeru i predsjedniku još u veljači, vjerojatno nakon spomenutih zaključaka Hrvatskog narodnog sabora u BiH. U to vrijeme apele su na istu temu po svijetu počeli slati iz institucija poput Matice hrvatske i Hrvatskog svjetskog kongresa. Nikome od njih, međutim, nije palo na pamet da kao imperativ navedu "treći entitet". Zašto se poslovično šutljivi HAZU odlučio na takav rizik? Može biti da je krajnje desna struja među akademicima konačno prevladala pa je izostao uobičajeni HAZU-ov malograđanski oprez. Odgovor na to pitanje, uostalom, nije ni bitan. Zanimljiv je jedino kao pokazatelj puta prema kojem je Akademija odlučila srljati. Jer, problemi hrvatskog naroda u BiH poslužili su HAZU-u da u istom pismu objedini ucjene i za druge države, koje intonacijom, pravnom nepismenošću i moralnom odioznošću ne odskaču od pasusa koji je upućen spomenutoj državi. Iako je svaka od zemalja godinama daleko od pristupanja Uniji, HAZU je priložio rigidne ucjenjivačke natuknice za Srbiju i Crnu Goru. Nije ih, naime, u prijedlozima omeo jasni set Unijinih pravila čije se ispunjavanje očekuje prilikom pristupanja svake države. Najgore dijelove koje je HAZU predložio nemoguće je utjerati čak i na teoretskoj razini.

Konsenzus sa SPC-om oko Stepinca je uvjet Katoličke crkve, a ne SPC-a. Zašto onda HAZU želi ucjenjivati Srbiju Stepincem, ako je jedini adresat za ovu problematiku papa Franjo?

Hrvatska bi – navedimo dvije rečenicu koje ćemo sada analizirati – po HAZU-u trebala uvjetovati pristup Srbije Uniji tek kada ona dovede u red Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj. Akademici velikodušno dopuštaju SPC-u da se "brine za vjerski život" srpske manjine u Hrvatskoj, ali "recipročno na razini koliko je to omogućeno hrvatskoj manjini na području Srbije". Zahtjev obrazlažu tezom da je pravoslavna crkva "državna crkva", pa da se ne može jednako tretirati u Hrvatskoj kao u Srbiji. "U Hrvatskoj se mora izbjegavati djelovanje Srpske pravoslavne crkve koje se može okarakterizirati političkim djelovanjem", stoji u tom prijedlogu, iz kojeg je jasno da HAZU percipira SPC u Hrvatskoj kao dio srpskog državnog aparata, strane političke agente u tuđoj zemlji. Kakve veze sekularna Srbija ima s djelovanjem jedne crkvene institucije, osim što se radi o "državnoj crkvi"? Zna li HAZU da SPC, u administrativnom i ustavnom pogledu, nije podložna političkim nalozima niti je dio političkog aparata? Naša Akademija ne zamara se takvim sitnicama. Upravo suprotno i u prijevodu: Hrvatska bi od Srbije trebala zahtijevati politički utjecaj nad crkvom s ciljem da ta crkva ne širi politički utjecaj u Hrvatskoj! Tko će, uostalom, kontrolirati aktivnosti SPC-a u ovoj zemlji? Tajne službe? Zaobilaznim putem, tako dolazimo do teških narušavanja vjerskih sloboda zajamčenih ustavom i pravnim stečevinama Unije.

HAZU-u, međutim, ne staje na tome. U zadnjoj rečenici koja je predmet našeg teksta, Hrvatskoj predlažu da od Srbije zatraži "odricanje od velikosrpske propagande". U nastavku iste rečenice navedena su, među inima, i dva primjera takve propagande. Prvi je "odnos prema bl. Alojziju Stepincu". Iz njega je razvidno da akademici doista ne razumiju pravne i političke koncepte pristupanja Uniji. Taj prijedlog nemoguće je nametnuti bilo kojoj državi u kontekstu koji spominje HAZU. Zapravo, oni predlažu cenzorsko zaustavljanje historiografskog i političkog preispitivanja, pa i zlonamjernog kritiziranja jedne povijesne ličnosti. Akademici bi, slijedom toga, došli na svoje jedino kada bi još postojala Jugoslavija i kada bi u nekom paralelnom svemiru svim narodima te političke zajednice bio nametnut zakon o zaštiti lika i djela bl. Alojzija Stepinca, kao što je to uvedeno u Jugoslaviji jedino za ličnost Josipa Broza Tita. Jesu li akademici toliko intelektualno ishlapjeli da taj prijedlog doista shvaćaju ozbiljnim? Odgovor bi se mogao pronaći u nekim recentnijim događajima.

Prošloga mjeseca postulator kauze za kanonizaciju Alojzija Stepinca, mons. Juraj Batelja u jednoj je propovijedi otkrio da je prekopao cijeli vatikanski arhiv i da nema nijedne kompromitirajuće informacije "koja bi bila sporna za srpsku stranu u Odboru za razmatranje lika kardinala Stepinca". Tako je Večernji list došao do zaključka da je jedina prepreka za Stepinčevu svetost SPC. No nije potonja crkva glavna adresa za tu problematiku. To je Vatikan, koji inzistira da "kanonizacija mora biti trenutak zajedništva za cijelu Crkvu, a ne razlog konflikta". Konsenzus sa SPC-om oko Stepinca je, dakle, uvjet čelništva Katoličke crkve, a ne SPC-a. Na stranu činjenica da se ovdje potpuno pogrešno poistovjećuju srpska crkva i srpska država i sve drugo što smo naveli; zašto onda HAZU želi ucjenjivati Srbiju Stepincem, ako je jedini adresat za tu problematiku papa Franjo? Zato što HAZU ne posjeduje dovoljno hrabrosti da se rezolutnim pisamcem obrati papi i zato što je znatno oportunije iskazivati nacionalistička čuvstva prema Srbiji, makar taj prijedlog izmicao zakonima logike i stvarnosti u kojoj obitavamo.

Matematičar i vikend-povjesničar Josip Pečarić na predstavljanju knjige "Josip Šimunić i za dom spremni" (Foto: Emica Elveđi/PIXSELL)

Drugi primjer "velikosrpske propagande" iz iste rečenice koji HAZU želi nametnuti kao uvjet Srbiji prije pristupanja Uniji, zaslužuje ponajveću pažnju. Radi se o nečemu što nazivaju zaustavljanjem "jasenovačkog mita". Budući da su te dvije riječi jedine informacije koje akademici nude o rečenoj temi, primorani smo nagađati koji je puni smisao te kovanice. Može biti da se radi o velikosrpskoj žrtvoslovnoj megalomaniji, prema kojoj je u Jasenovcu stradalo najmanje 700 tisuća Srba. Taj je narativ uskrsnuo kao politički potentno oružje srpskih nacionalista u zadnjoj dekadi Jugoslavije. Nerijetko su ga koristili parnjaci naših akademika, članovi zloglasnog SANU-a, a danas se mogu čuti u izjavama pojedinih srpskih političara i Milorada Dodika. Jedan od prvih hrvatskih historika koji je nastojao suprotstaviti se tim tvrdnjama bio je Franjo Tuđman. U svojoj knjizi "Bespuća povijesne zbiljnosti" on je sumu stradalih u Jasenovcu sveo na maksimalno 40 tisuća, dakle upola manje od službene brojke s kojom raspolažu u Spomen području Jasenovac. Potonji podatak jasenovačke institucije, važno je naglasiti, danas priznaju i sve relevantne historiografske institucije u Srbiji, poput Muzeja žrtava genocida. Zbog problema s međunarodnom zajednicom, Tuđman je izbacio te dijelove iz engleskog izdanja knjige, pa i tvrdnje da to nije bio "logor organiziran s izričitom svrhom likvidacije svih zatočenika", kao što tvrde "promicatelji jasenovačkog mita", nego "logor organiziran kao 'radni logor' s mnoštvom poljodjelskih i tvorničko-obrtničkih radnih jedinica". No njegove osporene teorije postat će temelj za daljnju (d)evoluciju značenja "jasenovačkog mita" među hrvatskim povjesničarima nacionalističkog predznaka. Član suradnik HAZU-a Nedjeljko Mihanović proširio je, primjerice, tih godina tezu o uprizorenju operete "Mala Floramye" Ive Tijardovića u Jasenovcu.

Tokom prvog desetljeća hrvatske nezavisnosti, Tuđmanovih 40 tisuća žrtava svedeno je na svega dvije tisuće neprijatelja režima koji su pomrli od bolesti, a ne od malja ili "srbosjeka". Jednu od presudnih uloga u širenju takve verzije "jasenovačkog mita" – koja ne jenjava do danas – imao je Josip Pečarić. Po profesiji matematičar, taj je vikend-povjesničar 2000. godine objavio drugo izdanje knjige "Srpski mit o Jasenovcu". Iste godine primljen je u stalno članstvo HAZU-a. Nakon toga bio je jedan od organizatora peticije da se ustaški pozdrav "Za dom spremni" uvrsti kao službeni pozdrav za Oružane snage Republike Hrvatske. Peticiju je potpisao još jedan član HAZU-a, fizičar Stanko Popović. U svojstvu predsjednika HAZU-a, akademik Zvonko Kusić bio je predsjednik Vladinog Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, uspostavljenog nakon što su pripadnici HOS-a postavili ploču s ustaškim pozdrav u Jasenovcu. U preporukama Vijeća taj je usklik potom dobio dozvolu da se koristi u određenim društvenim ritualima.

Nedugo nakon objave rezultata Kusićevog Vijeća, Pečarić je 2018. supotpisao knjigu "Razotkrivena jasenovačka laž", u izdanju Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, organizacije koja negira ustaški udio u Holokaustu i genocid nad Srbima i Romima. Osim što je član HAZU-a, Pečarić baštini članstvo i u toj organizaciji, koja je inicijalni "jasenovački mit" od 700 tisuća pobijenih pervertirala u suprotnom smjeru, prema "mitu o Jasenovcu" u kojem je broj sveden na nekoliko stotina duša što su skončale od neadekvatnih sanitarnih uvjeta u "radnom i tranzitnom logoru". Pečarić inače "70 tisuća ubijenih" u Jasenovcu naziva "velikosrpskom brojkom". Daleko su otišli od Tuđmana: raskrinkati "jasenovački mit" za članove tog društva i njima slične danas znači u potpunosti negirati genocid nad srpskim stanovništvom u NDH. Što HAZU kaže po tom pitanju, osim zahtjeva Srbiji da prestane vitlati "jasenovačkim mitom"? Nedavno su se, primjerice, ogradili od stavova člana Davorina Rudolfa oko "prijedloga rješavanja krize u Ukrajini". Takve ograde ne mogu se pronaći na njihovim stranicama kad je riječ o ispadima akademika Pečarića. Dapače, službena stranica HAZU-a i njihove publikacije služe kao njegova promotivna platforma.

U godišnjim izvješćima HAZU-a redovno se navode proustaške, revizionističke i skandalozne publikacije Pečarića, sve uz prigodne linkove. Evo nekoliko publicističkih numera iz ljetopisa HAZU-a u zadnje tri godine: "Stjepan Razum, Jasenovac – A lie uncovered", "Stjepan Razum u službi Istine", "HOS", "Mr. sc. Mladen Ivezić, Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac", Josip Šimunić i "Za Dom spremni", Dnevnik u znaku "Za dom spremni", Predsjednica i "Za Dom spremni"… Tu su i afirmativne ode ratnim zločincima, koje mogu poslužiti i kao referenca onom zahtjevu HAZU-a da BiH "prestane lažno optuživati Hrvate pred sudovima". "General Praljak: S prijezirom odbacujem Vaše podaništvo", zatim "El General Praljak", "¡Jueces, El General Praljak no es criminal de guerra. Con desprecio rechazo vuestra sentencia !" te publikacija jednostavnog naziva "Dario Kordić". Tako smo na kraju ovog teksta ponešto uspjeli dešifrirati neke nejasne zahtjeve HAZU-a. Iščitavajući ljetopise institucije na koju, srećom, gotovo nitko ne obraća pažnju, možemo vidjeti kako "jasenovački mit" isparava kao dim iz logorskih peći, pretvarajući se u običan "mit".

portalnovosti