Ovaj tjedan je smijenjen još jedan ministar koji, zasigurno, ni sam ne zna zbog čega je smijenjen, ne zbog toga što ne postoje razlozi, već zbog toga što on te razloge nije u stanju racionalno obraditi. On, kao uostalom i mnogi drugi Plenkovićevi ministri, nije izabran za ministra da bi samostalno spoznavao i djelovao, nego da bi promovirao lik i djelo trenutnog predsjednika Vlade RH.
Javnost se već dugo zabavlja s ovim donedavnim ministrom i s njegovim prebrzo i prerano postavljenim spoznajnim ograničenjima. Na prošlim lokalnim izborima bio je Plenkovićev kandidat za gradonačelnika Zagreba, tada je, u kampanji, obećao izgradnju tvornice za cjepivo protiv raka?!
Obavijestio je javnost i o tome kako, za studijskog boravka u Americi, nije bio u stanju, bez pomoći slučajnog, a najvjerojatnije i začuđenog prolaznika, prijeći cestu. Naime, zbunjivao ga je semafor i nikako nije mogao samostalno odgonetnuti na kojem principu funkcionira ova, za njega posve neobična i njegovom umu nedokučiva sprava.
Naravno, riječ je o Davoru Filipoviću.
Filipović je smijenjen jer je Nacional otkrio aferu u kojoj je, njegovom voljom izabrani savjetnik, Jurica Lovrinčević razvio model izvlačenja novaca preko lokalne medijske kuće Mreža TV, tako da državne tvrtke i institucije zakupe oglasni prostor na Mreži TV, a da se njemu, potom, isplati polovica uplaćenog novca.
Lovrinčević, dakle, nije napravio ništa novo, poznata nam je afera Fimi Media. Njegov krimen, a ujedno i njegova originalnost, sastoji se u tome što novac iz državnih tvrtki i institucija nije izvlačio za potrebe HDZ-a, nego se posve osamostalio – radio je to za sebe. Ako HDZ nešto ne podnosi, to je korupcija od koje ova koruptivna stranka nema koristi.
Večernji list je, pak, došao u posjed sadržaja komunikacije iz koje je razvidno da je Jurica Lovrinčević, preko istraživačkog novinara Marina Vlahovića, instruirao Nikolu Grmoju o aferi plin za cent.
Ovom prilikom uistinu ne želim iznijeti što mislim o istraživačkom novinaru koji sazna neku bitnu informaciju od javnog interesa, tu informaciju ne objavi, nego je proslijedi političarima kako bi oni mogli politički profitirati.
Vlahović, sudeći po ovome, nije istraživački nego protočni novinar i ne čudi što se povezao s protočnim Grmojom, političarom usmjerenim isključivo na potpuno beskarakterni, vlastiti opstanak u našim plitkim, mutnim i zatrovanim političkim vodama. Politika mu je podigla životni standard, stvorila mu privid javne osobe i sve to ga je preraslo. On je po drugima, odnosno koliko mu to drugi dopuste i udijele, veći od samoga sebe i taj osjećaj veličine nipošto ne želi izgubiti.
No vratimo se na početke ove afere. Nije, dakle, logično da istraživački novinar nešto, uvjetno rečeno, istražuje, kako bi to netko drugi objavio, no kako u Hrvatskoj ništa nije logično, ne treba očekivati da nam bude logično novinarstvo, politika ili korupcija.
Korupcija je u Hrvatskoj prisutna, ali nije logična. Kada bi nam netko na predstojećim izborima obećao logičnu i kultiviranu korupciju, ova država bi se našla pred izazovom političke renesanse. Zamislite koliki bi to iskorak bio kada bi se korupcija provodila na logičan, kulturan i samoodrživ način. Ova naša, primitivno-kokošarska korupcija uništava državu i društvo te ih odvodi u točku nestanka.
Kako bilo, iz objavljene komunikacije je razvidno da je Jurica Lovrinčević iskoristio Most, osobito Zvonimira Troskota i Nikolu Grmoju – kao puko oruđe, a oni su na to snishodljivo pristali jer su vidjeli mogućnost da sebe javnosti prezentiraju u ruhu analitičara javno dostupnih podataka (Troskot) i pronicljivog istražitelja (Grmoja) – kako bi se mogao obračunati s vlastitim neprijateljima.
Uopće ne dvojim da je dobro što je javnost upoznata s aferom plin za cent, ali je zabrinjavajuće od kojeg i kakvog je ljudskog materijala sazdan prosječni hrvatski političar – od jada, bijede, čemera i, kako bi to rekao Vlado Gotovac, niskosti. Samo takvi političari mogu pristati da ih instruira jedan Lovrinčević, da im on oblikuje poruke i javne politike.
Lovrinčević nije posjedovao samo jednog ministra, on je posjedovao i čitav jedan klub zastupnika – naravno, riječ je o zastupnicima Mosta. Sada je i jasnije zašto je Lovrinčević izabrao za glasnogovornike njegovih interesa upravo Zvonimira Troskota i Nikolu Grmoju, a ne tamo nekog novinara. Želio je zaštititi svoj posjed, želio se osigurati da, u doslovnom smislu riječi, njegov posjed ne bude izložen političkim napadima.
Grmoja i Troskot su, kao poslušni Lovrinčevići šegrti, ovaj zadatak besprijekorno izvršili. Obavili su glasnogovornički posao u korist poslodavca Jurice Lovrinčevića, zaštitili su ministra Filipovića, a sebe su javnosti predstavili kao borce protiv korupcije koji su aferu plin za cent razotkrili isključivo snagom uma iz dostupnih javnih podataka.
Ako prije nismo znali, sada znamo da je njihov um u dlaku isti kao i Filipovićev – netko, neovisno je li taj netko slučajni prolaznik u Americi ili savjetnik Lovrinčević, taj um treba prevesti na drugu stranu ceste.
Zapamtite, borbu protiv korupcije ne mogu predvoditi nositelji korupcije, baš kao ni političari koji su oruđe u rukama korumpiranih osoba.
Lagao bih kada bih rekao da me iznenađuje djelovanje analitičara u pokušaju, Zvonimira Troskota, ili pak Nikole Grmoje, istražitelja koji je kapitulirao pred poligrafom jednog Marija Kapulice. Ne, oni me ne iznenađuju, baš kao što me ne iznenađuje ni Plenković.
Plenković je zaštitnik primitivne korupcije, a da bi netko ovu korupciju mogao štititi, prethodno je mora prepoznati kao nešto vrijedno. Sasvim je dosta napomenuti da se ovaj zaštitnik primitivne korupcije nalazi na čelu stranke, predvodnice političke korupcije u Hrvatskoj, da nam sve bude jasno – i Plenković i država u kojoj živimo.
Bezumno bi bilo očekivati od zaštitnika korupcije da se obračuna s korupcijom. On to ne može i ne želi napraviti, jer bi tada desetkovao stranku kojoj pripada i bez koje bi politički prestao postojati.
No kada bi se, kojim slučajem, Plenković odlučio boriti protiv korupcije, to bi bila krajnje ravnopravna borba – najravnopravnija je ona borba u kojoj se čovjek bori sam protiv sebe. Upravo to bi se Plenkoviću i HDZ-u dogodilo da započnu borbu protiv korupcije – obračunavali bi se sami sa sobom.
HDZ i korupcija su jedno te isto. HDZ i Republika Hrvatska su jedno te isto. Hrvatski građani i hrvatski političari su jedno te isto.
Svi naši dosadašnji politički izbori ne razlikuju se ni po čemu od Filipovićevog prelaska ceste u Americi – ne znamo čemu služi politički um i nismo u stanju prijeći na drugu stranu političke ceste.
