HDZ-u će biti znatno sužen prostor napada na Bernardića u odnosu na prostor Milanovića: Bernardić se u javnosti ponaša fino i pristojno, ne može ga se povezivati sa socijalizmom i nema čvrst stav ni o čemu. Njegov glavni posao će biti da pridobije lijevi i osvješteniji dio SDP-a i biračkog tijela. Može li uspjeti u tome?
Samo čudo, pravo i veliko političko čudo, može zaustaviti Davora Bernardića, šefa zagrebačke organizacije i najuspješnijeg učenika Milana Bandića, u pohodu na predsjednički položaj u Socijaldemokratskoj partiji. Bernardić je u prvom krugu unutarstranačkih izbora – na koje je izišlo oko 50 posto članova, dakle oko 18 hiljada birača – osvojio 46 posto glasova, dok je drugoplasirani Ranko Ostojić dobio upola manju podršku stranačkog članstva. Bernardiću je odmah pretrčao SDP-ov europarlamentarac Tonino Picula, koji je osvojio 11 posto glasova, s osnovnom nakanom da sebi osigura još jedan mandat u Briselu ili da ga SDP za tri godine kandidira za predsjednika Republike. Picula je, uostalom, trebao biti glavni unutarstranački kandidat grupacije okupljene oko Bernardića, Rajka Ostojića i Zlatka Komadine, ali onda je iznio samoranjavajuću zamisao o vođenju stranke iz briselskog ureda, pa je rečeni trojac brzo morao smisliti alternativni plan: izbor je pao na Bernardića, jer je Komadina doživio poraz od Zorana Milanovića prije šest mjeseci i nije htio u novu avanturu, dok je Rajko Ostojić, ipak, svjestan da nema političkog kapaciteta za ulogu prvog čovjeka stranke i šefa opozicije, premda je, nakon Piculinog poteza, ozbiljno razmišljao o kandidaturi.
Bernardića je smjesta podržao i Siniša Hajdaš Dončić, ključni čovjek promašene predsjedničke kampanje Orsata Miljenića. Bivši ministar pravosuđa – iza kojeg je stajao dobar broj Milanovićevih ministara, to jest visokih stranačkih dužnosnika, od Milanke Opačić do Borisa Lalovca, od Mihaela Zmajlovića do Miranda Mrsića, od Branka Grčića do Freda Matića – dobio je 17 posto, a Hajdaš Dončić zaslužan je za dobar dio tih glasova. Bilo bi, naravno, pogrešno sve Piculine glasove, kao i Hajdašev dio Miljenićevih glasova, automatski pribrojiti Bernardiću, no Piculini glasači ionako su – bez da im itko išta kaže – puno bliži predsjedniku zagrebačke organizacije, a i velika većina ostalih članova zainteresiranih za sudjelovanje na unutrašnjim izborima – mimo ičijeg nagovora – glasat će za čovjeka koji ima prednost teško dostižnu u drugom krugu ove subote. Ranku Ostojiću za pobjedu treba dramatičan porast izlaznosti, odnosno treba mu da taj postotak skoči s pedesetak posto u prvom krugu na barem 75 posto u drugom, što je oko devet tisuća ljudi više, a pritom bi skoro svi ti novi glasači trebali zaokružiti baš Ostojića. Potpredsjednik i ministar unutarnjih poslova u Milanovićevoj vladi u roku od šest-sedam dana nije mogao mobilizirati toliku vojsku glasača, a nije ni imao s kime: koji će se to član stranke, što samo po sebi znači oportunizam u ozbiljnoj količini, odjednom vatreno angažirati u nemogućoj misiji sustizanja goleme Bernardićeve prednosti?
Što dakle znači izbor trideset šestogodišnjeg Davora Bernardića za predsjednika najjače opozicijske partije? To znači da će konce upravljanja SDP-om preuzeti nekolicina, u protekle tri-četiri godine, najupornijih i najzagriženijih unutrašnjih protivnika Zorana Milanovića. Nešto slično – ‘tko bi gori, eto je doli, a tko doli, gori ustaje’ – zbilo se u srpnju u HDZ-u, samo što unutrašnja opozicija Tomislavu Karamarku – Andrej Plenković, Davor Stier, Davor Božinović, Martina Dalić, Goran Marić, Damir Krstičević… – nije bila ni izbliza tako uporna, zagrižena i medijski vidljiva. Što se tiče socijaldemokrata, misli se, uz samog Bernardića, u prvom redu na Rajka Ostojića, predstojnika Klinike za unutarnje bolesti KBC-a Zagreb i nekadašnjeg ministra zdravstva, koji se zbog ličnog sukoba s Milanovićem uopće nije našao među kandidatima Narodne koalicije na rujanskim parlamentarnim izborima, a prije toga, u travnju, nakon što je na unutarstranačkim izborima poražen njegov kandidat Komadina, odbio se kandidirati za bilo koje od vodećih partijskih tijela. U trokutu Milanović – Bernardić – Rajko Ostojić dogodio se potres početkom 2013., a repovi su mu se vukli sve dosad, i vući će se, na druge načine i na drugim razinama, još neko vrijeme. Uoči lokalnih izbora, naime, šef SDP-a i tadašnji premijer samostalno je odlučio da mladi predsjednik metropolitanske filijale Bernardić neće biti SDP-ov kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, pa je kandidaturu ponudio Ostojiću, što je ugledni liječnik, sveučilišni profesor i ministar zdravstva objeručke prihvatio.
- Milanović je tako odlučio zato što su sve ankete uporno pokazivale da Bernardić nema nikakve šanse u srazu s Milanom Bandićem i zato što je zaista duboko i naivno vjerovao da Ostojić, ‘gospon doktor’, može pobijediti neotesanog Bandića. Točnije, vjerovao je da Bandić ne može poraziti čovjeka s biografijom i javnim ugledom kakvima je raspolagao Ostojić - kaže naš sugovornik iz SDP-a koji nikad nije pripadao krugu Milanovićevih obožavatelja.
- Premda se tu mogu plesti kojekakve teorije, teško da će me itko uvjeriti u to da se Milanović tim potezom, zapravo, htio obračunati i s Bernardićem i s Ostojićem, jer ih je navodno doživljavao kao potencijalnu prijetnju. Da se htio obračunati s Bernardićem, pustio bi ga da tada izgubi od Bandića, a Ostojića je mogao naprosto smijeniti s ministarskog mjesta, što je Rajko bio i zaslužio jer je bio loš ministar, premda je imao četiri godine da se pripremi za tu funkciju - dodaje.
Elem, Ostojić je izgubio od Bandića, a Milanović je uskoro dobio dvojicu ljutih neprijatelja, pri čemu je Ostojić, paradoksalno, postao ljući od Bernardića, iako još uvijek nije jasno zašto. Mogao je elegantno otkloniti Milanovićevu ponudu da, umjesto Bernardića, iziđe na megdan Bandiću, ali on je krivca za sve naknadno pronašao u šefu stranke, zbratimio se s Bernardićem i Komadinom te postao kolovođa brojčano slabe, ali vrlo žilave protumilanovićevske frakcije u SDP-u. Bio je to začetak Milanovićevog i Ostojićevog osobnog antagonizma, u kojem zapravo nije bilo ničeg dubljeg i načelnijeg od banalne netrpeljivosti iz koje nije bilo povratka. Predsjednik Vlade smijenio je Ostojića s ministarske pozicije u rano ljeto 2014., godinu dana poslije lokalnih izbora koji su ih trajno razdvojili, a to je ambicioznom i marljivom gastroenterologu otvorilo prostor za sistematsko podrivanje stranačkog šefa među članstvom na terenu, pogotovo stoga što je djelovanje među članstvom njegova najvrjednija politička osobina: u tome je, naravno, od velike pomoći i činjenica Ostojićeve dugogodišnje liječničke karijere.
Rajko Ostojić bit će središnja figura ‘novog’ SDP-a, on je najvažniji i najsposobniji čovjek iz bliskog Bernardićevog kruga, važniji i sposobniji i od već jako potrošenog Komadine, i od politički limitirane Željke Antunović, koja je inače bila šefica propale predsjedničke kampanje Ive Josipovića, i od konformistički nastrojenog i vječno distanciranog Picule, i od Bernardićevih generacijskih uzdanica, poput Nenada Livuna i Tina Pažura, koji pate od manjka autoriteta i prepoznatljivosti.
- Rajko je socijalno inteligentan, to jest druželjubiv, prijazan i sklon izići ususret, a usto je i solidan organizator, ali nije politički strateg, nije netko tko bi mogao osmišljavati politiku. Dokaz tome je i to što Ostojić, Komadina i Bernardić, i svi ostali koji su ih podržavali, u protekle dvije i pol godine sukoba s Milanovićem nisu uspjeli poroditi nikakvu suvislu kritiku politike koju je vodio Milanović, dakle mimo njegove ličnosti i karaktera, niti su uspjeli artikulirati ikakav alternativni politički koncept. Rajku Ostojiću za takvo što nedostaje političkog talenta, znanja i intelektualne širine - veli naš sugovornik.
Izuzev Karoline Leaković, nitko od kandidata za predsjednika SDP-a nije se ni potrudio razmišljati o idejnom i strateškom redizajnu SDP-a. Pobjednički program Davora Bernardića, kao što smo na ovim stranicama pisali prije nekoliko tjedana, u tom je pogledu najtragičniji. Riječ je o polupismenoj nakupini općih mjesta sastavljenoj valjda u nekoliko sati, nakupini bez glave i repa iz koje se može iščitati samo nedoraslost i krajnja intelektualna lijenost. Neuvjerljivi Bernardić u svom programu i u svojim nastupima u kampanji – kao, uostalom, i u cijeloj svojoj političkoj karijeri – nije uspio formulirati doslovno ni jednu jedinu misao iz koje bi se dalo naslutiti kakvom vidi idejnu budućnost SDP-a, nije uspio dosegnuti dalje od ‘snažnog SDP-a’, ‘pobjedničkog SDP-a’ i ‘stabilnog SDP-a’. Naoružao se populističkom ispraznošću prilikom ulazaka u područja koja zahtijevaju minimalnu upućenost i potkovanost osnovnim znanjem, a njemu je – osim interesnog vezivanja ljudi, što je naučio od Bandića – svako područje praktički terra incognita.
Znači li to, uz sve prije izneseno, da SDP-u slijedi kataklizma, a Hrvatskoj dugotrajna desna politička dominacija, kao što prognoziraju mnogi lijevi i liberalni komentatori i analitičari? Slučaj Andreja Plenkovića, čiji je politički profil suštinski sličan Bernardićevom, kazuje da i ne mora biti baš tako. HDZ-u i glavnim medijima objektivno će biti znatno sužen prostor napada na Bernardića u odnosu na prostor koji su imali kad se radilo o Milanoviću: Bernardić se u javnosti ponaša fino i pristojno, ne može ga se povezivati sa socijalizmom, ne proizvodi neprijatelje na svim stranama i nema čvrst stav ni o čemu. Tako politički i osobno želatinozan nije najpogodnija meta za desničarske strijele. Utoliko će njegov glavni posao biti da pridobije lijevi i osvješteniji dio SDP-a te lijevi i osvješteniji dio biračkog tijela. Može li uspjeti u tome? Premda nikako ne treba podcijeniti socijalnu darovitost Davora Bernardića i Rajka Ostojića, ponajprije u pogledu stvaranja veza i privlačenja uglednih ljudi, i premda ne treba smetnuti s uma njihovu političku prilagodljivost i ambicioznost, posao o kojem ovdje govorimo zahtijeva političku pamet, koncentraciju i odlučnost u mjeri kojom se ne mogu pohvaliti ni jedan ni drugi, a ni bilo tko iz njihove blizine.
portalnovosti
Samo čudo, pravo i veliko političko čudo, može zaustaviti Davora Bernardića, šefa zagrebačke organizacije i najuspješnijeg učenika Milana Bandića, u pohodu na predsjednički položaj u Socijaldemokratskoj partiji. Bernardić je u prvom krugu unutarstranačkih izbora – na koje je izišlo oko 50 posto članova, dakle oko 18 hiljada birača – osvojio 46 posto glasova, dok je drugoplasirani Ranko Ostojić dobio upola manju podršku stranačkog članstva. Bernardiću je odmah pretrčao SDP-ov europarlamentarac Tonino Picula, koji je osvojio 11 posto glasova, s osnovnom nakanom da sebi osigura još jedan mandat u Briselu ili da ga SDP za tri godine kandidira za predsjednika Republike. Picula je, uostalom, trebao biti glavni unutarstranački kandidat grupacije okupljene oko Bernardića, Rajka Ostojića i Zlatka Komadine, ali onda je iznio samoranjavajuću zamisao o vođenju stranke iz briselskog ureda, pa je rečeni trojac brzo morao smisliti alternativni plan: izbor je pao na Bernardića, jer je Komadina doživio poraz od Zorana Milanovića prije šest mjeseci i nije htio u novu avanturu, dok je Rajko Ostojić, ipak, svjestan da nema političkog kapaciteta za ulogu prvog čovjeka stranke i šefa opozicije, premda je, nakon Piculinog poteza, ozbiljno razmišljao o kandidaturi.
Neuvjerljivi Bernardić u svom programu i u svojim nastupima u kampanji nije uspio formulirati doslovno ni jednu jedinu misao iz koje bi se dalo naslutiti kakvom vidi idejnu budućnost sdp-a, nije uspio dosegnuti dalje od ‘snažnog sdp-a’, ‘pobjedničkog sdp-a’ i ‘stabilnog sdp-a’
Bernardića je smjesta podržao i Siniša Hajdaš Dončić, ključni čovjek promašene predsjedničke kampanje Orsata Miljenića. Bivši ministar pravosuđa – iza kojeg je stajao dobar broj Milanovićevih ministara, to jest visokih stranačkih dužnosnika, od Milanke Opačić do Borisa Lalovca, od Mihaela Zmajlovića do Miranda Mrsića, od Branka Grčića do Freda Matića – dobio je 17 posto, a Hajdaš Dončić zaslužan je za dobar dio tih glasova. Bilo bi, naravno, pogrešno sve Piculine glasove, kao i Hajdašev dio Miljenićevih glasova, automatski pribrojiti Bernardiću, no Piculini glasači ionako su – bez da im itko išta kaže – puno bliži predsjedniku zagrebačke organizacije, a i velika većina ostalih članova zainteresiranih za sudjelovanje na unutrašnjim izborima – mimo ičijeg nagovora – glasat će za čovjeka koji ima prednost teško dostižnu u drugom krugu ove subote. Ranku Ostojiću za pobjedu treba dramatičan porast izlaznosti, odnosno treba mu da taj postotak skoči s pedesetak posto u prvom krugu na barem 75 posto u drugom, što je oko devet tisuća ljudi više, a pritom bi skoro svi ti novi glasači trebali zaokružiti baš Ostojića. Potpredsjednik i ministar unutarnjih poslova u Milanovićevoj vladi u roku od šest-sedam dana nije mogao mobilizirati toliku vojsku glasača, a nije ni imao s kime: koji će se to član stranke, što samo po sebi znači oportunizam u ozbiljnoj količini, odjednom vatreno angažirati u nemogućoj misiji sustizanja goleme Bernardićeve prednosti?
Što dakle znači izbor trideset šestogodišnjeg Davora Bernardića za predsjednika najjače opozicijske partije? To znači da će konce upravljanja SDP-om preuzeti nekolicina, u protekle tri-četiri godine, najupornijih i najzagriženijih unutrašnjih protivnika Zorana Milanovića. Nešto slično – ‘tko bi gori, eto je doli, a tko doli, gori ustaje’ – zbilo se u srpnju u HDZ-u, samo što unutrašnja opozicija Tomislavu Karamarku – Andrej Plenković, Davor Stier, Davor Božinović, Martina Dalić, Goran Marić, Damir Krstičević… – nije bila ni izbliza tako uporna, zagrižena i medijski vidljiva. Što se tiče socijaldemokrata, misli se, uz samog Bernardića, u prvom redu na Rajka Ostojića, predstojnika Klinike za unutarnje bolesti KBC-a Zagreb i nekadašnjeg ministra zdravstva, koji se zbog ličnog sukoba s Milanovićem uopće nije našao među kandidatima Narodne koalicije na rujanskim parlamentarnim izborima, a prije toga, u travnju, nakon što je na unutarstranačkim izborima poražen njegov kandidat Komadina, odbio se kandidirati za bilo koje od vodećih partijskih tijela. U trokutu Milanović – Bernardić – Rajko Ostojić dogodio se potres početkom 2013., a repovi su mu se vukli sve dosad, i vući će se, na druge načine i na drugim razinama, još neko vrijeme. Uoči lokalnih izbora, naime, šef SDP-a i tadašnji premijer samostalno je odlučio da mladi predsjednik metropolitanske filijale Bernardić neće biti SDP-ov kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, pa je kandidaturu ponudio Ostojiću, što je ugledni liječnik, sveučilišni profesor i ministar zdravstva objeručke prihvatio.
Rajko Ostojić bit će središnja figura ‘novog’ sdp-a, on je najvažniji i najsposobniji čovjek iz bliskog Bernardićevog kruga, važniji i sposobniji i od već jako potrošenog Komadine, i od politički limitirane Željke Antunović, od konformistički nastrojenog i vječno distanciranog Picule, i od Bernardićevih generacijskih uzdanica
- Milanović je tako odlučio zato što su sve ankete uporno pokazivale da Bernardić nema nikakve šanse u srazu s Milanom Bandićem i zato što je zaista duboko i naivno vjerovao da Ostojić, ‘gospon doktor’, može pobijediti neotesanog Bandića. Točnije, vjerovao je da Bandić ne može poraziti čovjeka s biografijom i javnim ugledom kakvima je raspolagao Ostojić - kaže naš sugovornik iz SDP-a koji nikad nije pripadao krugu Milanovićevih obožavatelja.
- Premda se tu mogu plesti kojekakve teorije, teško da će me itko uvjeriti u to da se Milanović tim potezom, zapravo, htio obračunati i s Bernardićem i s Ostojićem, jer ih je navodno doživljavao kao potencijalnu prijetnju. Da se htio obračunati s Bernardićem, pustio bi ga da tada izgubi od Bandića, a Ostojića je mogao naprosto smijeniti s ministarskog mjesta, što je Rajko bio i zaslužio jer je bio loš ministar, premda je imao četiri godine da se pripremi za tu funkciju - dodaje.
Elem, Ostojić je izgubio od Bandića, a Milanović je uskoro dobio dvojicu ljutih neprijatelja, pri čemu je Ostojić, paradoksalno, postao ljući od Bernardića, iako još uvijek nije jasno zašto. Mogao je elegantno otkloniti Milanovićevu ponudu da, umjesto Bernardića, iziđe na megdan Bandiću, ali on je krivca za sve naknadno pronašao u šefu stranke, zbratimio se s Bernardićem i Komadinom te postao kolovođa brojčano slabe, ali vrlo žilave protumilanovićevske frakcije u SDP-u. Bio je to začetak Milanovićevog i Ostojićevog osobnog antagonizma, u kojem zapravo nije bilo ničeg dubljeg i načelnijeg od banalne netrpeljivosti iz koje nije bilo povratka. Predsjednik Vlade smijenio je Ostojića s ministarske pozicije u rano ljeto 2014., godinu dana poslije lokalnih izbora koji su ih trajno razdvojili, a to je ambicioznom i marljivom gastroenterologu otvorilo prostor za sistematsko podrivanje stranačkog šefa među članstvom na terenu, pogotovo stoga što je djelovanje među članstvom njegova najvrjednija politička osobina: u tome je, naravno, od velike pomoći i činjenica Ostojićeve dugogodišnje liječničke karijere.
Rajko Ostojić bit će središnja figura ‘novog’ SDP-a, on je najvažniji i najsposobniji čovjek iz bliskog Bernardićevog kruga, važniji i sposobniji i od već jako potrošenog Komadine, i od politički limitirane Željke Antunović, koja je inače bila šefica propale predsjedničke kampanje Ive Josipovića, i od konformistički nastrojenog i vječno distanciranog Picule, i od Bernardićevih generacijskih uzdanica, poput Nenada Livuna i Tina Pažura, koji pate od manjka autoriteta i prepoznatljivosti.
- Rajko je socijalno inteligentan, to jest druželjubiv, prijazan i sklon izići ususret, a usto je i solidan organizator, ali nije politički strateg, nije netko tko bi mogao osmišljavati politiku. Dokaz tome je i to što Ostojić, Komadina i Bernardić, i svi ostali koji su ih podržavali, u protekle dvije i pol godine sukoba s Milanovićem nisu uspjeli poroditi nikakvu suvislu kritiku politike koju je vodio Milanović, dakle mimo njegove ličnosti i karaktera, niti su uspjeli artikulirati ikakav alternativni politički koncept. Rajku Ostojiću za takvo što nedostaje političkog talenta, znanja i intelektualne širine - veli naš sugovornik.
Izuzev Karoline Leaković, nitko od kandidata za predsjednika SDP-a nije se ni potrudio razmišljati o idejnom i strateškom redizajnu SDP-a. Pobjednički program Davora Bernardića, kao što smo na ovim stranicama pisali prije nekoliko tjedana, u tom je pogledu najtragičniji. Riječ je o polupismenoj nakupini općih mjesta sastavljenoj valjda u nekoliko sati, nakupini bez glave i repa iz koje se može iščitati samo nedoraslost i krajnja intelektualna lijenost. Neuvjerljivi Bernardić u svom programu i u svojim nastupima u kampanji – kao, uostalom, i u cijeloj svojoj političkoj karijeri – nije uspio formulirati doslovno ni jednu jedinu misao iz koje bi se dalo naslutiti kakvom vidi idejnu budućnost SDP-a, nije uspio dosegnuti dalje od ‘snažnog SDP-a’, ‘pobjedničkog SDP-a’ i ‘stabilnog SDP-a’. Naoružao se populističkom ispraznošću prilikom ulazaka u područja koja zahtijevaju minimalnu upućenost i potkovanost osnovnim znanjem, a njemu je – osim interesnog vezivanja ljudi, što je naučio od Bandića – svako područje praktički terra incognita.
Znači li to, uz sve prije izneseno, da SDP-u slijedi kataklizma, a Hrvatskoj dugotrajna desna politička dominacija, kao što prognoziraju mnogi lijevi i liberalni komentatori i analitičari? Slučaj Andreja Plenkovića, čiji je politički profil suštinski sličan Bernardićevom, kazuje da i ne mora biti baš tako. HDZ-u i glavnim medijima objektivno će biti znatno sužen prostor napada na Bernardića u odnosu na prostor koji su imali kad se radilo o Milanoviću: Bernardić se u javnosti ponaša fino i pristojno, ne može ga se povezivati sa socijalizmom, ne proizvodi neprijatelje na svim stranama i nema čvrst stav ni o čemu. Tako politički i osobno želatinozan nije najpogodnija meta za desničarske strijele. Utoliko će njegov glavni posao biti da pridobije lijevi i osvješteniji dio SDP-a te lijevi i osvješteniji dio biračkog tijela. Može li uspjeti u tome? Premda nikako ne treba podcijeniti socijalnu darovitost Davora Bernardića i Rajka Ostojića, ponajprije u pogledu stvaranja veza i privlačenja uglednih ljudi, i premda ne treba smetnuti s uma njihovu političku prilagodljivost i ambicioznost, posao o kojem ovdje govorimo zahtijeva političku pamet, koncentraciju i odlučnost u mjeri kojom se ne mogu pohvaliti ni jedan ni drugi, a ni bilo tko iz njihove blizine.
portalnovosti
