Pritisak bankarskog sektora na politiku je ogroman

S ciljem zaštite prava građana, koji su korisnici kredita s deviznom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, te zalaganja za donošenje pravnog okvira, kojim bi se onemogućilo dovođenje istih u težak materijalni položaj, skupina građana, koji su se i sami suočili s navedenim problemima, 2011. osnovala je Udrugu Franak. Nakon godinu i pol dana djelovanja, Udruga danas broji oko 8 900 članova, a zbog velike zainteresiranosti građana, broj njenih podružnica, koje se otvaraju diljem Hrvatske, u stalnom je porastu. Zahvaljujući ovom pionirskom angažmanu, Potrošač - Hrvatski savez za zaštitu potrošača je u njihovo ime pokrenuo kolektivnu tužbu protiv osam banaka. Povodom nadolazećih raspravnih ročišta u prvom sudskom slučaju takve vrste u povijesti hrvatskog pravosuđa, dr.sc. Petra Rodik, docentica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i članica Upravnog odbora Udruge Franak, u razgovoru za H-Alter govori o najavljenim izmjenama Zakona o kreditnim institucijama, primjeni Zakona o osobnom bankrotu, netransparentnosti bankarskog sektora te ulozi Vlade i Hrvatske narodne u nadzoru financijskih institucija.

Ministarstvo financija najavilo je da će uskoro objaviti prijedloge izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o kreditnim institucijama, a ministar Slavko Linić već je pustio nekoliko probnih balona među kojima je i informacija o ograničavanju kamatnih stopa na stambene kredite. Kako komentirate taj prijedlog?

Bila informacija o ograničenju kamate na stambene kredite probni balon ili ne, ona šalje jaku poruku da država, ukoliko želi, može regulirati kamatne stope. Udruga Franak bila je ogorčena jer se stambeni krediti uopće nisu spominjali u prvoj verziji Prijedloga izmjena i dopuna Zakona o kreditnim institucijama (ZOKI), a sredinom prošle godine Hrvatska narodna banka (HNB) i Ministarstvo financija najavljivali su da će stambeni krediti biti regulirani upravo kroz taj zakon. Sudeći prema najavama ministra Linića, naši prijedlozi su očito bili razmatrani, no još uvijek ne znamo u kojoj mjeri su prihvaćani te kako će izgledati novi Prijedlog. S obzirom na to da se očito radi o velikim izmjenama u odnosu na prvotnu verziju, očekujemo otvaranje novog kruga javne rasprave.

Način na koji se formira promjenjiva kamatna stopa bi se definitivno morao regulirati i to tako da se putem zakona ona regulira za korisnike svih kredita. Razne detalje koji se ne nalaze u već sklopljenom ugovoru o kreditu, a koji su često vrlo važni, banke trenutno mogu mijenjati kroz opće uvijete, ostavljajući pritom pro forme određeni rok za žalbu. Primjerice, tri mjeseca nakon što sam potpisala ugovor o kreditu, stigla mi je obavijest u kojoj je stajalo da mi je izmijenjen način obračuna kamate iz konformnog u proporcionalni. To je dakle promjena uvjeta ugovornog odnosa o kojoj klijenta nitko ništa ne pita. Konkretno, ovaj ugovorni "detalj" će prema novom ZOKI-ju banke ubuduće morati odrediti prilikom ugovaranja kredita i držati se pravila. Međutim, za sve nas koji smo u dugoročnoj otplati, ostaju vrijediti stara pravila - da se ugovoreni odnos može mijenjati jednostrano putem izmjena Općih uvjeta.

Vjerujete li da će Vlada u tom slučaju primijeniti europsku Direktivu 2008/48, zahvaljujući kojoj se može eliminirati naknada za kredite koji se otplaćuju unaprijed te naknada za rizike koje banke naplaćuju korisnicima kredita s promjenjivima kamatnim stopama, bez obzira radi li se o budućim ili već postojećim ugovorima?

Direktiva je relevantna jer ukazuje na činjenicu da se neke stvari mogu regulirati uvjetno rečeno retroaktivno, tj. da se mogu primijeniti novi zakonski uvjeti na već postojeće kredite u otplati. U Rumunjskoj je donesena regulativa koja se odnosila i na buduće i na postojeće kredite pa je potom Volksbanka tužila Rumunjsku zbog takvog navodno retroaktivnog propisa. Sud je primijenio ovu direktivu i temeljem nje presudio da država kao prijelazne mjere može odrediti da se nova zakonska regulativa primjenjuje i na postojeće kredite, sklopljene prije donošenja zakona. No, moram naglasiti da se samim pojmom retroaktivnosti jako puno manipulira. Postoje primjeri već usvojenih odredbi u kojima eksplicitno stoji da se nova odredba odnosi i na postojeće kredite, kao što je nedavno donesena regulativa kroz Zakon o potrošačima o kreditiranju, gdje u članku 11a, stavak 6. stoji da se za kredite odobrene prije stupanja na snagu tog zakona ne smiju naplaćivati naknade za zatvaranje kredita, ukoliko ga dužnik otkaže radi neslaganja s povećanjem kamatne stope. Nadalje, zakonima su se također bankama ostavljale otvorene ruke da kroz opće uvijete retroaktivno mijenjaju pravila. Stoga je apsurdno da se zakonske odredbe ne mogu primjenjivati na isti način, jer je retroaktivno reguliranje nečega podzakonskim aktom, kako je slučaj bio do sada, također samo po sebi posljedica zakona koji to dozvoljava. Jedina je razlika što se na retroaktivnost banke pozivaju onda kada se donosi regulativa koja im ne odgovara.

Nadam se da će Vlada u novu verziji ZOKI-ja uistinu uvrstiti najavljenu regulaciju kamate kod dugoročnih stambenih kredita, a koja bi vrijedila za sve. Takve dugoročne kredite svakako treba razlikovati od kratkoročni potrošačkih jer kupovina stana sa sobom nosi i rizik gubitka krova nad glavom. Svjedoci smo sve većeg broja ovrha zbog kojih nastaju dugoročne društvene štete. Cijelo društvo nalazi se u opasnosti da bude opterećeno beskućništvom i socijalnim slučajevima koji su posljedica neodgovornog ponašanja banaka, a to je situacija koju se može i mora regulirati zakonom.

Tijekom javne rasprave o prvoj verziji ZOKI-ja, Udruga Franak upozorila je i na opasan prijedlog koji je podrazumijevao da se po prvi put uvede mogućnost da banka proda dug trećoj osobi, odnosno investicijskom fondu ili osobi koja se bavi financijskom djelatnošću. Koje opasnosti bi takva odredba donijela građanima?

To je jako rizičan prijedlog, a oni koji su ga branili su govorili kako banke ionako već prodaju dugovanja. Međutim, ono što pojedinci iz financijskog sektora izbjegavaju istaknuti je da su jedno poslovni odnosi između financijskih institucija i velikih firmi, kao što je Todorićev Agrokor, a drugo običan građanin kojeg jedino štiti Zakon o zaštiti potrošača, koji ne mora znati sve činjenice o kojima ga banka često niti ne informira i koji nema šansu u pregovoru s bankom, nego mu se kreditni ugovor nudi po principu uzmi ili ostavi. Ako se dogodi da banka dugovanje proda nebankarskoj instituciji, taj kreditni odnos odlazi van nadzora HNB-a, sam potrošač ostaje nezaštićen i sve se prelijeva u sivu zonu koja nije zakonski regulirana. Ukoliko se taj prijedlog usvoji, ostaje nejasno tko će nadzirati zaštitu prava potrošača. Također, postoji opasnost da se običnim građanima načini šteta, primjerice, u vidu otkaza ugovora i ovrhe, što se realno može dogoditi ako je u pitanju rizičan kredit koji je već i prije prodaje trećoj strani rizičan radi poteškoća s otplatom.

Među ostalim, ministar Linić je najavio ideju o smanjenju dozvoljenog minusa na tekućim računima. Kako bi takva odredba utjecala na socijalnu situaciju građana koji otplaćuju kredite?

Za sada možemo samo nagađati kako će taj prijedlog izgledati, no iz najava se može iščitati da je Vlada mislila na koji način će riješiti tranziciju iz minusa u potrošačke kredite. Pojavila se informacija da bi se mogla regulirati i kamatna stopa na minus što bi bilo puno bolje rješenje od ograničavanja visine minusa. Ukoliko bi se natjeralo banke da spuste kamate, više im ne bi bilo u interesu gurati građane u minus. Banke trenutno koriste sitne, podle trikove, a jedan od njih je da građanima na ispisu trenutnih raspoloživih sredstava na računu obračunaju i ukupan dozvoljeni minus. To je stvaranje lažne slike da građani imaju na raspolaganju sva ta sredstva kao da ih neće gadno preplatiti ukoliko uđu u minus. Postoje primjeri u kojima su građani koji su sami htjeli ukinuti dozvoljeni minus za to morali platiti zahtjev i boriti se s bankom. Banke jako dobro zarađuju na kamatama i zbog toga bi to područje država trebala zakonski regulirati.

Postoje računice da su banke samo od kamata na minuse po tekućim računima građana u prošloj godini zaradile 790 milijuna kuna. Očekujete li zbog toga veći otpor bankarskih predstavnika na predložena rješenja?

Banke cijelo vrijeme pružaju maksimalan otpor pa smatram da će se njihovo djelovanje i dalje nastaviti u tom smjeru. Bankarski sektor gura ona rješenja koja su mu u interesu, a to posebice čini preko Hrvatske udruge banaka. Od države, odnosno od Ministarstva financija, očekujemo da ne bude podložno manipulacijama bankarskog lobija.

Udruga Franak istaknula je kako priznanje ministra financija da Vlada nije pravovremeno reagirala, kao i ranije priznanje viceguvernera da je HNB propustio regulirati kamate i dugoročne kredite, govori o tome da je i ranije postojala svijest o problemu i mogućim posljedicama. Čemu pripisujete nedostatak političke volje zbog koje još uvijek nije došlo do promjena?

Nedostatak političke volje pripisujem činjenici da je spomenuti pritisak bankarskog sektora na politiku zapravo ogroman. Država je uvelike ovisna o kreditima koje dobiva od banaka i naravno da zbog toga sektoru čini ustupke. Slučaj švicarskog franka samo je ekstremni primjer simptoma lošeg stanja u kojem se nalazi regulacija bankarskog sektora. A sve to je bilo moguće jer ranije nije postojao pritisak od strane građana koji bi zahtijevali regulaciju te sfere.

Je li vam zbog spomenutog utjecaja banaka pokretanje udruge u početku izgledalo kao svojevrsna borba s vjetrenjačama?

To su nam svi govorili, no te vjetrenjače nam kroje životne sudbine i ako se nećemo boriti s njima, možemo im samo prepustiti da nas do kraja samelju. Osobno ne vidim to kao borbu s vjetrenjačama, već kao borbu za redefiniranje odnosa financijskog sektora i države koji je danas u čitavom svijetu poremećen. No to ne znači da tako i treba ostati. Mislim da se situacija može mijenjati tako da netko mora pokrenuti početni pritisak. Udruga Franak je napravila veliki pomak u promjeni percepcije da je bankarski sektor nedodirljiv i zaštićen od propitivanja. Taj sektor je inače netransparentan i naviknut da ga nitko propituje. S druge strane, i HNB je naviknut da razgovara samo s bankama i vladom. Udruga je uspjela otvoriti prostor za demistifikaciju građana kao nekompetentne skupine koju ništa ne zanima osim toga kako podići kredit.

Spomenuli ste HNB. Kako ocjenjujete njenu ulogu u netransparentnosti bankarskog poslovanja?

HNB je najodgovornija. Naravno da će se banke u proizvodnji profita ići onoliko daleko koliko im se dozvoli da idu. Banke same po sebi nisu sklone brinuti za dugoročne efekte onoga što rade, jer je njihov interes maksimaliziranje profita. Upravo zbog reguliranja te društvene neodgovornosti, koja se pokazuje inherentnom bankarskom sektoru, postoji država i HNB.

Članovi vaše udruge su nedavno HNB-u prijavili Zagrebačku i Splitsku banku zbog samovoljnog određivanja fiksnog dijela promjenjive kamatne stope na ugovore ugovorene prije 1. siječnja 2010. iako oni nisu trebali biti obuhvaćeni regulativom.

Tom prijavom smo HNB htjeli potaknuti da radi svoj posao i da počinje obraćati pozornost i na to da banke ponekad, iako poštuju Zakon o kreditnim institucijama, krše neke druge zakone, a posebno Zakon o obveznim odnosima. Pozivajući se na novu regulativu, banke su kroz opće uvijete krenule na kredite na koje se taj zakon uopće ne odnosi. Pritom su primjenjivale vlastitu interpretaciju zakonske odredbe o regulaciji kamata, naravno, na način koji njima ide u korist.

Udruga Franak je nedavno pokrenula i potpisivanje peticije kojom se zahtijeva kvalitetnija regulacija bankarskog sustava radi zaštite svih sadašnjih i budućih klijenata. Jedna od mjera koja se predlaže u peticiji je donošenje Zakona o osobnom bankrotu. Na koji način bi on pomogao građanima koji se odluče na podizanje kredita?

Zakon o osobnom bankrotu pomogao bi građanima koji dođu u poziciju da više nikako ne mogu otplaćivati kredit, a nažalost, zbog gubitka posla, valutne klauzule u švicarskim francima ili nekog drugog razloga, ima ih sve više. Trenutno banka takvim građanima otkaže kredit i putem ovrhe naplati sve što može naplatiti. Proda im se nekretnina, i to vrlo često po netržišnim uvjetima, a na kraju građanima zbog razlike efektuiranog duga i cijene prodane nekretnine ostaje dug kojeg je gotovo nemoguće otplatiti. Ta situacija ekstremna je u slučaju dužnika u švicarskim francima jer se njima u trenutku ovrhe efektuira trenutni dug obračunat u kunama, a on je 30 do 40 posto veći od onoga što su dobili na početku. Primjerice, ako ste od banke dobili kredit od 100 000 eura za stan koji toliko košta, ona ga sada proda za 80 000 ili manje, a vi ste dužni 130 000 eura. Dakle, nakon što vam oduzmu stan, ostajete dužni još 50 000 eura. Isto kao što firme imaju stečajni period, Zakon o bankrotu bi građanima omogućio da se nađu u sličnoj situaciji. On bi im omogućio da, uz nadzor i na određeni period, uz otplatu duga ipak zadrže dio primanja koja su im potreban za preživljavanje, a nakon isteka tog vremenskog razdoblja, otpisao bi im se dug pa bi bili u mogućnosti ponovno startati od pozitivne nule umjesto da budu dužnici do kraja života.

U intervjuu kojeg ste sredinom prošle godine dali za Slobodnu Dalmaciju istaknuli ste kako ste prilikom osnivanje udruge htjeli u statut staviti formulaciju "pravna borba protiv svih nezakonitih postupaka banaka". To vam nije prošlo s obrazloženjem da bi to značilo da banke rade nešto nezakonito. Uskoro vas očekuju ključna ročišta na Trgovačkom sudu u Zagrebu povodom kolektivne tužbe protiv osam banaka. Koja su vaša očekivanja od prve takve parnice u povijesti hrvatskog pravosuđa?

Za nadolazeće ročište smo se jako dobro pripremili - imamo argumente, dokaze i svjedoke. Na prethodna dva ročišta se utvrđivalo da li postoje zakonski utemeljeni uvjeti da se krene u glavnu raspravu. Sada su na red došla raspravna ročišta na kojima će se čuti svjedočenja svjedoka i razmotriti dokazi. Vjerujemo da će temeljem tih dokaza sud donijeti pravednu presudu u korist oštećenih korisnika kredita.

 

Izvor: H-alter