Samo slijepac ne vidi da je mahanje zastavama ‘zajedništva’ uoči izbora zapravo mahanje ispranim nacionalnim krpama, koje, kao i dosad, ništa ne znače, jer više skrivaju nego otkrivaju, više privatiziraju državu nego što ijedna pristojna država sebi dozvoljava
Zajedništvo, ta presveta riječ hrvatskog političkog jezikoslovlja ponovno je tu i grmi tako silovito da od toga pucaju bubnjići u ušima. Ustvari, ako ćemo pravo, ona ne izlazi iz tih ušiju već puna tri desetljeća, otkako je glavna politička stranka HDZ odlučila staviti je i u svoje ime. Ali, posljednjih nekoliko godina ona je doslovce prerasla u zdravstveno opasnu galamu, posebno u vrijeme Kolinde Grabar-Kitarović i sada Domovinskog pokreta Miroslava Škore. On čak popuje o ‘zajedništvu bez alternative’, iako ni slovom nije u stanju dokazati da je taj njegov pokret nešto novo, a ne samo zbrljana kopija nekog alternativnog ‘čistog HDZ-a’. I zbilja, te dokaze nikakvom političkom forenzikom nije ni moguće utvrditi. Jer što je zapravo to famozno hrvatsko zajedništvo? Sinteza svih legalno dopuštenih, kazneno neutuživih, političkih opcija? To bi se još i dalo prihvatiti, ali, dođavola, to je već do duge sijede brade sadržano u Ustavu i samo krajnji budalaši, da upotrijebim najblažu riječ, iz toga mogu praviti stranke s navodno novim ‘programima.’ Uostalom, u zapadnim zemljama liberalnog kapitalizma pojam zajedništva se uopće ne koristi, pa se postavlja pitanje kog vraga onda mi ovdje u Hrvatskoj zapravo želimo. Nekakvi kapitalistički socijalizam, što li? Ali, naravno, toga nigdje nama, pa nema ni kod nas.
Škoro je to skoro školski pregledno pokazao na primjeru parkirališta u blizini velike zagrebačke bolnice, na kojem je previsoka cijena parkiranja bila, ili još jeste, ne znam, u sumanutoj suprotnosti s tim da bi država trebala imati zadnju riječ o tako važnim lokacijama. Dakle, ako već govorimo o zajedništvu, ovdje je evidentno riječ o privatnom zajedništvu, jasno ako standardni književni jezik uopće podnosi takve semantičke vratolomije i ludorije. Ne, ne podnosi, ali to kod nas ipak prolazi. Zato su hrvatski izumitelji privatnog zajedništva lakoćom i bez ozbiljnog protivljenja pograbili s nacionalne trpeze sve najkrupnije zalogaje, pri čemu privatizacijska pljačka društvene imovine slovi kao nešto već notorno i neosporivo. Ali, zapravo je puno važnije nešto drugo. To je privatizacija tzv. domovinskog rata, pri čemu se HDZ već desetljećima trsi da je otac i majka pobjede u njemu, što je istina samo utoliko što je taj rat priželjkivao i poticao koliko i Slobodan Milošević, samo što je bolje procijenio da ovaj drugi taj rat ne može dobiti. Ali, nema veze, u tzv. hrvatskoj ‘javnosti’ većinom prolazi da je HDZ zbilja obranio i oslobodio Hrvatsku, iako on i pri tome koristi uvijek isti prozirni trik.
O da, domovinski rat se službeno proglašava zajedničkim pothvatom hrvatskog naroda, ali u taj posvećeni prostor ipak mogu samo oni sa specijalnim ulaznicama, kao pri obljetnicama oslobodilačkih pobjeda. No kako se oko ulaznica uvijek muvaju nekakvi tapkaroši, zalomio se da je nedavno u Okučanima službeni protokolarni vijenac položio i optuženik za ratne zločine iz devedesetih, što je čak i Andrej Plenković nazvao provokacijom, ali mu je glavni provokator ipak ostao Zoran Milanović, iako je on napustio okučansku manifestaciju naprosto zato što nešto drugo i nije mogao ni smio napraviti. Ali, badava ti. Koncept ugrabljenog, uzurpiranog zajedništva manje-više neokrznuto ide dalje, što se dobro da ne može bolje vidi i u ovoj korona-krizi. Opozicija je otpočetka nanjušila da je Nacionalni stožer koji vodi jedan od primarijusa HDZ-a Davor Božinović zapravo paradržavno tijelo Plenkovićeve stranke, koji će sve, a ponajviše termin predstojećih parlamentarnih izbora, podrediti interesima te stranke. O, nikako, odgovarali su ispočetka iz HDZ-a, taj Stožer je stručno tijelo koje nema nikakve veze s politikom, ali im se ta optužba zapravo svidjela, štoviše izgledala je kao da su je sami naručili. Jeste, HDZ je najzaslužniji što se Hrvatska ovako uspješno odupire koronavirusu, pa su zato dopustili da poslušni mediji ‘provale’ kako su svi ključni ljudi iz Stožera članovi te stranke.
Da bi to glasnije odjeknulo napumpavali su opasnost od ovog novog virusa, jer se njemu, biva, može suprotstaviti samo ovako državotvorna i zdravotvorna stranka kao HDZ. Prešućujući pritom neke bitne činjenice, recimo to da je prosječni životni vijek u Hrvatskoj značajno manji nego u zemljama zapadne Evrope, pa je onda logično da je ondje puno više zaraženih i umrlih nego kod nas. Ali, nema veze. Ova korona-kriza toliko je napuhala jedra HDZ-u da on doista s visokom vjerojatnošću može računati na pobjedu na predstojećim parlamentarnim izborima, istina, samo relativnu, poslije ćemo vidjeti što će biti. Ali u toj stranci već su procijenili da sada mogu preći u fazu bahate arogancije, pa je na rijetko suvislo novinarsko pitanje zašto HDZ-ov Ivan Škaričić nakon masovnog pomora u splitskom staračkom domu nije podnio ostavku, kao što su to učinili neki drugi ravnatelji domova i klinika, Božinović hladno odgovorio da je to njegov privatni izbor. Ma nemoj! Pa cijela ova antikorona-kampanja vodi se pod grlatim geslom da se može uspjeti jedino zajedničkim angažiranjem države i naroda, a onda se, vidi, jednom malom stranačkom aparatčiku dopušta da oko toga ima svoj privatni stav.
Svaka čast Škaričiću i Božinoviću! Jest da su sitne i, dopustite mi mali bezobrazluk, beznačajne čestice u sitnom hrvatskom političkom svemiru, ali su savršenom preciznošću definirali kako taj svemirčić funkcionira. Uoči svakih parlamentarnih izbora, pa i ovih za nekoliko tjedana, Hrvatska postaje prepuna panoa na kojima je zlatopisom ispisano ‘zajedništvo’, ali dovoljan je samo jedan pogledajčić na pozadinu tih panoa jer na njima jasno piše ‘zauzeto, privatni posjed’ (što je samo mirnodopska varijanta poznatijeg ‘zauzeto, Hrvat’). Da, to je spomenuto Škorino parkiralište uz važnu bolnicu u Zagrebu. Da, to je i drčni odgovor Krunoslava Capaka na pitanje zašto je dosad tajio da je član HDZ-a (zato što je to, reče, njegova ‘privatna stvar’, poslije čega je ipak usplahireno dojurio na nedozvoljenih 50-60 centimetra do svog stožernog šefa Božinovića, očito s namjerom da provjeri je li dobro odbrusio na to ‘drsko’ pitanje). Napokon, to je i ova odluka da se izbori održe u rano ljeto, iako bi i kasna jesen bila sasvim u skladu s izbornim pravilima, naprosto zato što se, slično kao u domovinskom ratu devedesetih, svojataju sve zasluge za pobjedu, ali se odbija preuzeti ikakva odgovornost za posljedice (tada za ratne zločine, sada za moguću obnovu korona-epidemije i ekonomsku kataklizmu koja bi se za nekoliko mjeseci mogla dogoditi).
Zato u više puta viđenom i opet ponovljenom mahanju zastavama ‘zajedništva’ pred predstojeće hrvatske izbore, valjda samo slijepci ne vide da je mahanje ispranim nacionalnim krpama koje ništa ne znače. One više skrivaju nego otkrivaju, više korumpiraju nego socijaliziraju, više privatiziraju državu nego što imalo pristojne države sebi dozvoljavaju.
portalnovosti
Zajedništvo, ta presveta riječ hrvatskog političkog jezikoslovlja ponovno je tu i grmi tako silovito da od toga pucaju bubnjići u ušima. Ustvari, ako ćemo pravo, ona ne izlazi iz tih ušiju već puna tri desetljeća, otkako je glavna politička stranka HDZ odlučila staviti je i u svoje ime. Ali, posljednjih nekoliko godina ona je doslovce prerasla u zdravstveno opasnu galamu, posebno u vrijeme Kolinde Grabar-Kitarović i sada Domovinskog pokreta Miroslava Škore. On čak popuje o ‘zajedništvu bez alternative’, iako ni slovom nije u stanju dokazati da je taj njegov pokret nešto novo, a ne samo zbrljana kopija nekog alternativnog ‘čistog HDZ-a’. I zbilja, te dokaze nikakvom političkom forenzikom nije ni moguće utvrditi. Jer što je zapravo to famozno hrvatsko zajedništvo? Sinteza svih legalno dopuštenih, kazneno neutuživih, političkih opcija? To bi se još i dalo prihvatiti, ali, dođavola, to je već do duge sijede brade sadržano u Ustavu i samo krajnji budalaši, da upotrijebim najblažu riječ, iz toga mogu praviti stranke s navodno novim ‘programima.’ Uostalom, u zapadnim zemljama liberalnog kapitalizma pojam zajedništva se uopće ne koristi, pa se postavlja pitanje kog vraga onda mi ovdje u Hrvatskoj zapravo želimo. Nekakvi kapitalistički socijalizam, što li? Ali, naravno, toga nigdje nama, pa nema ni kod nas.
Škoro je to skoro školski pregledno pokazao na primjeru parkirališta u blizini velike zagrebačke bolnice, na kojem je previsoka cijena parkiranja bila, ili još jeste, ne znam, u sumanutoj suprotnosti s tim da bi država trebala imati zadnju riječ o tako važnim lokacijama. Dakle, ako već govorimo o zajedništvu, ovdje je evidentno riječ o privatnom zajedništvu, jasno ako standardni književni jezik uopće podnosi takve semantičke vratolomije i ludorije. Ne, ne podnosi, ali to kod nas ipak prolazi. Zato su hrvatski izumitelji privatnog zajedništva lakoćom i bez ozbiljnog protivljenja pograbili s nacionalne trpeze sve najkrupnije zalogaje, pri čemu privatizacijska pljačka društvene imovine slovi kao nešto već notorno i neosporivo. Ali, zapravo je puno važnije nešto drugo. To je privatizacija tzv. domovinskog rata, pri čemu se HDZ već desetljećima trsi da je otac i majka pobjede u njemu, što je istina samo utoliko što je taj rat priželjkivao i poticao koliko i Slobodan Milošević, samo što je bolje procijenio da ovaj drugi taj rat ne može dobiti. Ali, nema veze, u tzv. hrvatskoj ‘javnosti’ većinom prolazi da je HDZ zbilja obranio i oslobodio Hrvatsku, iako on i pri tome koristi uvijek isti prozirni trik.
O da, domovinski rat se službeno proglašava zajedničkim pothvatom hrvatskog naroda, ali u taj posvećeni prostor ipak mogu samo oni sa specijalnim ulaznicama, kao pri obljetnicama oslobodilačkih pobjeda. No kako se oko ulaznica uvijek muvaju nekakvi tapkaroši, zalomio se da je nedavno u Okučanima službeni protokolarni vijenac položio i optuženik za ratne zločine iz devedesetih, što je čak i Andrej Plenković nazvao provokacijom, ali mu je glavni provokator ipak ostao Zoran Milanović, iako je on napustio okučansku manifestaciju naprosto zato što nešto drugo i nije mogao ni smio napraviti. Ali, badava ti. Koncept ugrabljenog, uzurpiranog zajedništva manje-više neokrznuto ide dalje, što se dobro da ne može bolje vidi i u ovoj korona-krizi. Opozicija je otpočetka nanjušila da je Nacionalni stožer koji vodi jedan od primarijusa HDZ-a Davor Božinović zapravo paradržavno tijelo Plenkovićeve stranke, koji će sve, a ponajviše termin predstojećih parlamentarnih izbora, podrediti interesima te stranke. O, nikako, odgovarali su ispočetka iz HDZ-a, taj Stožer je stručno tijelo koje nema nikakve veze s politikom, ali im se ta optužba zapravo svidjela, štoviše izgledala je kao da su je sami naručili. Jeste, HDZ je najzaslužniji što se Hrvatska ovako uspješno odupire koronavirusu, pa su zato dopustili da poslušni mediji ‘provale’ kako su svi ključni ljudi iz Stožera članovi te stranke.
Da bi to glasnije odjeknulo napumpavali su opasnost od ovog novog virusa, jer se njemu, biva, može suprotstaviti samo ovako državotvorna i zdravotvorna stranka kao HDZ. Prešućujući pritom neke bitne činjenice, recimo to da je prosječni životni vijek u Hrvatskoj značajno manji nego u zemljama zapadne Evrope, pa je onda logično da je ondje puno više zaraženih i umrlih nego kod nas. Ali, nema veze. Ova korona-kriza toliko je napuhala jedra HDZ-u da on doista s visokom vjerojatnošću može računati na pobjedu na predstojećim parlamentarnim izborima, istina, samo relativnu, poslije ćemo vidjeti što će biti. Ali u toj stranci već su procijenili da sada mogu preći u fazu bahate arogancije, pa je na rijetko suvislo novinarsko pitanje zašto HDZ-ov Ivan Škaričić nakon masovnog pomora u splitskom staračkom domu nije podnio ostavku, kao što su to učinili neki drugi ravnatelji domova i klinika, Božinović hladno odgovorio da je to njegov privatni izbor. Ma nemoj! Pa cijela ova antikorona-kampanja vodi se pod grlatim geslom da se može uspjeti jedino zajedničkim angažiranjem države i naroda, a onda se, vidi, jednom malom stranačkom aparatčiku dopušta da oko toga ima svoj privatni stav.
Svaka čast Škaričiću i Božinoviću! Jest da su sitne i, dopustite mi mali bezobrazluk, beznačajne čestice u sitnom hrvatskom političkom svemiru, ali su savršenom preciznošću definirali kako taj svemirčić funkcionira. Uoči svakih parlamentarnih izbora, pa i ovih za nekoliko tjedana, Hrvatska postaje prepuna panoa na kojima je zlatopisom ispisano ‘zajedništvo’, ali dovoljan je samo jedan pogledajčić na pozadinu tih panoa jer na njima jasno piše ‘zauzeto, privatni posjed’ (što je samo mirnodopska varijanta poznatijeg ‘zauzeto, Hrvat’). Da, to je spomenuto Škorino parkiralište uz važnu bolnicu u Zagrebu. Da, to je i drčni odgovor Krunoslava Capaka na pitanje zašto je dosad tajio da je član HDZ-a (zato što je to, reče, njegova ‘privatna stvar’, poslije čega je ipak usplahireno dojurio na nedozvoljenih 50-60 centimetra do svog stožernog šefa Božinovića, očito s namjerom da provjeri je li dobro odbrusio na to ‘drsko’ pitanje). Napokon, to je i ova odluka da se izbori održe u rano ljeto, iako bi i kasna jesen bila sasvim u skladu s izbornim pravilima, naprosto zato što se, slično kao u domovinskom ratu devedesetih, svojataju sve zasluge za pobjedu, ali se odbija preuzeti ikakva odgovornost za posljedice (tada za ratne zločine, sada za moguću obnovu korona-epidemije i ekonomsku kataklizmu koja bi se za nekoliko mjeseci mogla dogoditi).
Zato u više puta viđenom i opet ponovljenom mahanju zastavama ‘zajedništva’ pred predstojeće hrvatske izbore, valjda samo slijepci ne vide da je mahanje ispranim nacionalnim krpama koje ništa ne znače. One više skrivaju nego otkrivaju, više korumpiraju nego socijaliziraju, više privatiziraju državu nego što imalo pristojne države sebi dozvoljavaju.
portalnovosti
