Svatko tko drži do sebe mora biti uhođen, sarkastično je devedesetih godina rekao neimenovani novinar u vrijeme kada su razne službe u Hrvatskoj odrađivale prljavi posao za tadašnji režim.
Ovih dana svi koji držimo do sebe možemo zadovoljno trljati ruke. Uhode nas ni manje ni više nego službe glavnoga svjetskog policajca i najmoćnije države na svijetu – SAD-a! Mediji engleskog govornoga područja ovaj su vikend prepuni ovog slučaja. Problematizira se sve i sva, od konzervativnih izdanja koje objavljuju članke i kolumne u zaštitu sigurnosne agencije, do lijevih koje napadaju ovakvo miješanje države u osobne slobode.
Od rujna 2001. godine, neprijeporan je konsenzus povjesničara, politologa, ekonomista, sigurnosnih i obrambenih stručnjaka, živimo u potpuno novome sigrnosnom dobu. Film "Lov na Bin Ladena", ne ulazeći ovdje u ideološku potku istoga, daje nam najbolji uvid u to što se dogodilo. SAD je napadnut od strane teško indetificirajućeg neprijatelja, vojnici neprijatelja po prvi puta ne nose vojne odore, nemaju vojne formacije i ne kreću se u sofisticiranoj vojnoj mašineriji, neprijatelj je po prvi puta gotovo svatko na ulici, religijom i mržnjom prema Zapadu visokomotivirani pojedinac iz našega susjedstva. Stoga je po prvi puta u povijesti obavještajan rad postao bazičan za obranu, obavještajne su agencije po prvi puta dobile, u demokratskim sustavima, svoje vlastito ministarstvo, u SAD-u je to Ministarstvo domovinske sigurnosti.
Iako ubijen, Bin Laden je ostavio mnoge kosture u ormaru. Činjenica kao Al Kaida i dalje postoji, brojni ubijeni vođe samo su postali mučenici, a nedavni napad u Bostonu pokazao je koliko je SAD i dalje osjetljiv na terorističke napade. Razumljiv je stoga oprez državne administracije, NSA i FBI-a za sigurnost njihove domovine i građana. No, prateći ove tiskovine i portale ne možemo ne uočiti nekoliko problema.
Prvo, devet velikih multinacionalnih internetskih domena i tvrtki priopćilo je u petak kako nisu dobili nikakav službeni zahtjev za kontrolom korisničkih računa i kako nemaju informacija o tome kako se kontroliraju računi njihovih korisnika. Kako su isti giganti demantirali izravan pristup svojim serverima, može se zaključiti da su se državne uhode poslužile nikada suspendiranim Domovinskim aktom i kako su se upustile u kontrolu serverskih poslužitelja poput Verizona, jednog od najvećih na svijetu.
Sama činjenica kako je većina globalnog internetskog sadržaja na serverima u SAD-u ili pak pod jurisdikcijom zakonodavstva ove zemlje daje državnoj administraciji putem spomenutog Domovinskog akta nevjerojatnu moć. Iz toga proizlazi i drugi problem koji je važan za uočiti. Internet je u posljednjem desetljeću unio revoluciju u mnoga područja, ne samo u komunikacije, nego i u pitanje edukacije, zamijenio je velike biblioteke, audioteke i filmoteke. Baš poput scene iz knjige "Moj slučaj" Vlade Gotovca kada su milicajci prilikom njegova privođenja kao nepoćudnog disidenta popisivali naslove knjiga koje je čitao i imao u biblioteci, sada globalni policajac, nominalno demokratska država, ima pristup onome čime hranimo intelekt, ali i svim našim komunikacijama. Domovinskim aktom, koji ne podrazumijeva neku izvaninstitucionalnu kontrolu, američke službe imaju mogućnost kontrolirati gotovo svakog stanovnika na kugli zemaljskoj koji je online i spojen na neki od američkih servera. Kako su mnoga područja ljudskog života, od pismene komunikacije, preko telefonske komunikacije, do zdravstvenih i policijskih kartona u današnjici vezana za internet, lako se možemo zamisliti u koži stanovnika neke od totalitarnih država 20. stoljeća.
Što nas dovodi do trećeg i glavnoga problema ovoga slučaja, a to je stečeno pravo na privatnost. Neki od spomenutih totalitarizama za reakciju su imali stvaranje Opće deklaracije o pravima čovjeka koje su potpisnice sve države članice Ujedinjenih naroda, a koja regulira i to pitanje. Jer samo činjenica što Obama izjavljuje kako se uhode samo stranci, ne može nas ostaviti mirnima, naime i pisac ovih redova je za Obamu stranac.
Stavlja nas to u shizofrenu situaciju kakva je postojala u vrijeme Stasija i DDR-a, kada je svatko sa sigurnošću mogao znati kako ga uhode! Jedan od glavnih postulata demokratskog društva pravo na privatnost, koje se u ovom posebnom smislu štiti vaninstitucionalnim kontrolama obavještajnih i sličnih službi. U SAD-u pak zbog Domovinskog akta takva kontrola ne postoji, no još je veći problem to što to ima implikacije na privatnost mnogo šireg kruga ljudi, a ta kontrola još i više izostaje.
Moć državne administracije SAD-a u svijetu nije ništa nova, njihovo je legitimno pravo istu koristiti za obranu svojega suvereniteta i sigurnosti svojih građana, no niti jedan građanin SAD-a ne bi smio biti više ili manje vrijedan od bilo koje druge osobe. Ili pojednostavimo, pravo na privatnost bi svakome trebalo biti zajamčeno, a suspenzija istoga trebala bi imati mnogo kompliciranije izuzetke jer moć koju je SAD posredno uzeo putem kontrole serverskih poslužitelja, mogla bi nas uvesti u huxleyevsko razdoblje jedne svjetske države sa sjedištem u Washingtonu.
Kako bismo obranili individualne slobode građana svijeta i zaštitili ih od tendencija suspenzije sviju suvereniteta, osim dakako američkog, bit će potrebna mnogo veća i jača svijest i uloga međunarodne zajednice, ali i Ujedinjenih naroda. Krajnje je vrijeme da počnemo ozbiljno shhvaćati Opću deklaraciju o pravima čovjeka!
Izvor: SEEbiz
