U prvoj polovici 2016. godine zabilježeno je više od šesto terorističkih napada, od kojih se samo jedan veći napad dogodio u Europi (ne računamo li Tursku, kao euroazijsku zemlju). Većina napada dogodila se u azijskim i afričkim zemljama, najveći broj u Iraku, Siriji, Nigeriji, Kamerunu, Pakistanu, Jemenu, Afganistanu. Hrvatski mediji većinu su napada ignorirali, a najviše su pažnje posvetili upravo jednom napadu koji se dogodio u Europi, onom u Bruxellesu.
U prvoj polovici 2016. godine zabilježeno je više od šesto terorističkih napada, od kojih se samo jedan veći napad dogodio u Europi (ne računamo li Tursku, kao euroazijsku zemlju). Većina napada dogodila se u azijskim i afričkim zemljama, najveći broj u Iraku, Siriji, Nigeriji, Kamerunu, Pakistanu, Jemenu, Afganistanu. Hrvatski mediji većinu su napada ignorirali, a najviše su pažnje posvetili upravo jednom napadu koji se dogodio u Europi, onom u Bruxellesu.
U prvoj polovici 2016. godine samo u Iraku bilo je više od četrdeset terorističkih napada, u kojima je ukupno poginulo više od tisuću ljudi. U nedavnom napadu u Bagdadu, početkom srpnja (najgorem terorističkom napadu u Iraku od 2007. godine), ubijeno je više od 250 ljudi, a ranjeno nekoliko stotina. Vodeći hrvatski portali uglavnom su prenijeli kratku agencijsku vijest o napadu, ali nije bilo popratnih analiza, komentara, proširenih vijesti. Upravo je jučer napokon okončana dugogodišnja Chilcotova istraga, koja je pokazala da su obavještajni podaci o navodnom iračkom oružju za masovno uništenje kojima je tadašnji britanski premijer Tony Blair opravdao invaziju na Irak, bili manjkavi i neutemeljeni. Jasno je da se o Iraku može puno toga pisati, ali se jednostavno ne piše.
Vlada RH proglasila je dan žalosti nakon prošlogodišnjeg terorističkog napada u Parizu i ovogodišnjeg napada u Bruxellesu, ali minuta šutnje, oglašavanja sirena, i podizanja zastava nije bilo za žrtve u Bagdadu, Kabulu, Lahoreu, Istanbulu. Hrvatski mediji u tom pogledu dosljedno prate politiku Vlade – ovogodišnji napad u Bruxellesu Jutarnji list je nazvao napadom na Europu, Večernji list je pisao o Oreškovićevom upisivanju u knjigu žalosti i dirnutosti belgijskog veleposlanika, pomno se nagađalo što je zapravo bio cilj terorista i pratilo njihovo hvatanje, danima su nas novine i televizija obasipale slikama horora na europskom tlu, pobrinuvši se da nam ostanu urezane u pamćenje.
Kad se u ožujku dogodio veliki teroristički napad u Lahoreu, u kojem je poginulo više od 80 ljudi, a ranjeno više od dvjesto, Večernji list i Slobodna Dalmacija naslovom su istaknuli kako su mete bili kršćani, iako su većina žrtava napada bili muslimani. Naravno, većina hrvatskih mainstream medija u ovim slučajevima prenosi agencijske vijesti, jedino oprema teksta sugerira što smatraju bitnim za čitateljstvo u Hrvatskoj. Zanimljivo je da hrvatski mainstream mediji nikada ne prenose vijesti s nekih od portala iz zemalja u kojima se napad dogodio, kada se radi o afričkim i azijskim zemljama. Iako se lako može pronaći, primjerice, iračke i pakistanske portale koji redovno objavljuju vijesti na engleskom jeziku. Preferira se prenošenje vijesti sa zapadnih portala, od kojih si brojni više ne mogu priuštiti novinare na terenu u udaljenim zemljama.
Nakon samoubilačkog napada auto bombom u središtu Bagdada 3. srpnja, Foto: Ali Abbas, EPA
"Uopće se ne izvještava opširnije o žrtvama terora u afričkim zemljama, u Iraku, Afganistanu, niti na približan način kao o događajima u Beligiji ili u Parizu. To je odavna utvrđeno i u teoriji o vrijednosti vijesti Ruge i Galtunga, koji su ustanovili da se o događajima izvještava ako dolaze iz tzv. elitnih naroda. Ako je riječ o stotinama žrtava iz neke afričke zemlje onda, cinično rečeno, dovoljna je samo i agencijska vijest. Kao da postoje ljudi višeg i nižeg ranga. Dakle, ubijeni u Kamerunu ili Nigeriji ne pripadaju toj 'elitnoj skupini'. Upravo je strašno koliki je ukupni zbroj ubijenih u tim zemljama, a da pitate prosječnog građanina zna li što se tamo događa, nisam sigurna da biste dobili zadovljavajući odgovor. Neke informacije o tim događajima ne možete niti pronaći u novinama, a na nacionalnim televizijama će biti vijest samo ako je broj mrtvih neshvatljivo velik", govori nam Gordana Vilović, profesorica novinarske etike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Na primjerima ovakvih događaja jasno se se vidi europsko zatvaranje, pokušaj europskog izuzimanja, dizanje granica između "nas" i "njih", selektivno vrednovanje patnje, selektivno vrednovanje života, koje promiču i proriču političke elite, a mediji ih prate u stopu. Posebno je važno to zatvaranje analizirati u trenutcima kada svjedočimo podizanju ograda na granicama i referendumima o prihvaćanju izbjegličkih kvota.
"Djelomično mogu razumjeti da su javnost, a time i mediji, empatičniji prema onim tragičnim događajima koji su im geografski ili kulturološki bliski. Pretpostavljam da je to povezano s ljudskom psihologijom. Ali to nije opravdanje da postoje dvostruka mjerila i dvostruka empatija oko nasilja. Načelno, ljudi širom zemaljske kugle osuđuju i sankcioniraju nasilje. Nažalost, s još većim žarom ga i koriste kada uđu u različite oblike sukoba. Zato je važno informirati javnost o pojavnosti nasilja, ali uvijek ćete imati neko nasilje koje će ostati van medijske pažnje i moći ćete kritizirati medije. Tu je važno paziti da se shvati da nasilje pogađa ljude univerzalno, stvara traume i žrtve na bilo kojem dijelu planeta i da nam je posao ne samo rješavati se nasilja u vlastitoj kući ili dvorištu, već svugdje", objašnjava nam Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije (CMS).
G. Bosanac, foto: L.R.
Mnogi će reći kako ima nekog pretvaranja, licemjerja u tome da nakon svake tragedije iskazujemo suosjećanje sa svima, da ima lažne empatije u mijenjanju profilnih slika, prigodnim tweetovima, i sličnim reakcijama koje su često samo površne, kozmetičke reakcije - odraz trenda, kratkotrajne posvećenosti, samozavaravanja.
U sklopu te kritike, izvještavanje o (primjerice) bombama u Iraku čini se kao površni pokušaj prikaza jednakosti, neiskreni trik kojim se uljepšava ružna realnost – da nam, koliko god politički korektni bili, i nije baš previše stalo. To možemo izbjeći jedino dubinskim promjenama. Ono što nam (i društvu i medijima) treba zahtijeva veći trud, proces, razvijanje istinske solidarnosti. Trebamo napokon početi raditi na uvažavanju života, svačijeg života, uvijek. To je ono što trebamo raditi kao građani, kao novinari, i to je ono što trebamo tražiti od političara.
"Jako je teško razviti solidarnost prema skupinama koje vidimo kao skupine koje nemaju ništa zajedničko s nama, pa smo u tretmanu ljudi koji pripadaju tim skupinama čak spremni dovoditi u pitanje njihova univerzalna ljudska prava. Važno je ovdje spomenut Brexit, jer nakon referenduma naši mediji nisu uopće pisali o potencijalnoj navali Britanaca na putovnice Europske unije, nije bilo članaka u kojima se pisalo da bi Britanci mogli preplaviti Europsku uniju, postati ilegalni migranti, tražiti poslove u EU. Takvih članaka nije bilo jer se mi ne bojimo navale Birtanaca, ali se bojimo navale Sirijaca, ljudi koji bježe od rata. Postoji percepcija da Britanci imaju legitimniji zahtjev za europsku putovnicu nego Sirijci koji bježe od rata. Mislim da je to zato što zajednicu poimamo kao zajednicu bijelih ljudi, postoje rasni stereotipi, čak i kod lijevih novinara, tzv. banalni rasizam – ljudi ne prepoznaju da su rasitičke ili ksenofobične norme utkane u jezik kojim govorimo i način na koji razmišljamo", govori nam Viktor Koska iz Centra za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija (CEDIM).
Koska napominje kako mediji rade loš posao prije samih terorističkih napada, jer ne prate priče u Siriji, Iraku i diljem svijeta, jer se kontinuirano ne izvještava o tome i ne otvara prostor za ulaz takvih priča u našu svakodnevicu, pa je onda teško govoriti o solidarnosti kada se dogodi teroristički napad. Vilović također upozorava kako vanjska politika kao rubrika u hrvatskim medijima odumire.
"Nije ništa neobično da se u našim medijima odavna ne može naći ništa o najbližem susjedstvu, osim ako to nije neki krvavi događaj ili diplomatsko prepucavanje na relaciji Beograd - Zagreb. Urednici i novinari bi trebali prepoznavati vrijednost događaja u Turskoj, Siriji, Kamerunu. Možda čitatelje ne zanimaju te zemlje, ali s ljudske strane bilo bi važno da se o tome izvještava na približno jednak način. U sadašnjem načinu određivanja vrijednosti vijesti ne možemo uopće govoriti o etici", ističe Vilović.
Svijet u kojem živimo neprestano nam se prikazuje u fragmentima, u podjelama, u granicama, a mediji često pomažu produbljivanju jaza i širenju podjela. Međutim, problemi s kojima se danas suočavamo (ratovi, migracije, ekonomija, resursi, klima) zahtijevaju da napokon razmišljamo o svijetu kao o cjelini. Kao što smo pisali nakon prošlogodišnjeg napadu u Parizu, Zemlja na kojoj živimo jedno je tijelo. Ako smo godinama zanemarivali i uništavali jedan njegov dio, zbog toga će patiti čitava cjelina. Fiktivne geografske linije, granice koje smo povukli, više nas ne mogu zaštititi.
Nakon terorističkog napada na aerodrom u Istanbulu 28. lipnja, Foto: EPA
"Svijest o međuovisnosti i međupovezanosti sigurno još ne postoji. Nažalost, ljudi shvate što se događa tek kada to osjete na svojoj koži. U tome i je problem zašto se ne možemo riješiti nasilja globalno. Često mislimo da se nas to ne tiče. Upravo zbog manjka solidarnosti i odlučnosti globalnog obračuna s nasiljem, ono uspijeva neprekidno uzeti maha u različitim dijelovima svijeta", govori Bosanac.
"Činjenica je da su u današnjem svijetu, s globalizacijom, problemi koji su vani postali naši problemi, ili će postati s vremenom. Prije nekoliko godina nismo ni razmišljali o ratu u Siriji, sada razmišljamo, zbog izbjeglica koje dolaze ovdje. Diskurzivno moramo pokušati zamisliti, i prikazati, kako su naše sudbine isprepletene sa sudbinama ostalih ljudi, gdje god se oni nalazili na planetu. Odgovorno novinarstvo bi uvijek trebalo biti nekoliko koraka ispred, trebalo bi razmišljati o budućnosti. Nažalost, kod nas su uglavnom neprofitni mediji bili ti koji su ukazivali na važne stvari - izgleda da se kritična tumačenja još uvijek jako teško mogu probiti u mainstream novinarstvo", objašnjava Koska.
U tom pogledu, trebalo bi i unutar novinarstva doći do ozbiljne rasprave o staroj podjeli na unutarnje i vanjsko-političko novinarstvo. Ta podjela pomogla je izgraditi jaz kojemu danas svjedočimo, osnažila je dualizam "nas" i "njih" (i naravno, utvrdila i ojačala brojne druge podjele među "njima") te dozvolila da u potpunosti odbacimo i zanemarimo vanjsku politiku kao nebitnu.
U hrvatskom novinarstvu gotovo je nemoguće ozbiljno se baviti vanjskom politikom, urednici ponavljaju kako za takvo nešto nema interesa i novca, a čitatelje se odgaja da ne razmišljaju previše o svijetu van njihova dvorišta. Takav status quo na snazi je godinama i svi ga unutar novinarstva uglavnom šutke prihvaćaju, kao da treba jednom zasvagda prihvatiti ono što je zapisano u pomno odabranim ulomcima udžbenika novinarstva u prošlom stoljeću, bez razmišljanja o adekvatnom razumijevanju današnjeg svijeta i odgovoru na izazove vremena u kojem živimo.
Novinarstvo koje terorističke napade koji u nekoliko sekunda brišu tisuće života na drugom kraju svijeta pretvara u "normalno", novinarstvo koje ratove koji "tamo negdje" traju desetljećima tretira kao "staru vijest", opasno je novinarstvo. Takvo novinarsvo i samo postaje napad, u koordinaciji s političkim elitama. Žrtve smo svi mi.
h-alter
