Hrvatska vlada nam već dugo u svaki dom plasira jednu za nju besplatnu reklamu. Znate ono kad stigne račun za struju, a tamo pišu dva iznosa? Manji smo dužni platiti stvarno, a viši predstavlja stvarniji trošak do kojeg razliku, međutim, kompenzira umješna i brižna vladina politika. Svaki mjesec tako nas podsjećaju što bi s nama bilo kad njih ne bi bilo. No zapravo je posrijedi mjera načelno preuzeta iz centrale Europske unije. Uoči ovog Božića, EU je u to ime produžila krizno ograničenje cijene plina na svom tržištu za još 12 mjeseci. Nema aktualnog razloga za toliku predostrožnost, ako znamo da se limitacija nije morala aktivirati ni dosad, gotovo dvije godine otkako je Rusija napala Ukrajinu. Ipak, dogodine izbori nisu samo u Hrvatskoj, pa oprez nije naodmet.
ALTERNATIVNI PLAN: Je li moguće dokinuti plin u Hrvatskoj do 2035. godine?
JADRANSKO SUNCE, A NE FOSILNI PLIN: Aktivistice prekinule plinski simpozij u Opatiji
RAT I ENERGIJA: Američke i britanske energetske tvrtke opako zarađuju
„SUGESTIJA“ HRVATSKOJ IZ SAD-A: Ograničite ruski utjecaj, ali o svom trošku, naravno
Također, glavni potrošač plina nije samo u nas javna elektroprivreda, ona koja proizvodi struju i, često u kombinaciji, toplinsku energiju. Približno trećina uvoznog plina u EU troši se na tu svrhu. Reklamu ćemo stoga primati još neko vrijeme, a situacija u energetici svejedno iskazuje pojedine nove značajke. Prvo, sama potražnja za plinom unutar EU već nekoliko mjeseci pada. Do proljetos, pred europskom obalom jatili su se deseci LNG-tankera iz Sjedinjenih Država, Katara, Nigerije ... Kao na burzi pod otvorenim nebom, višu ponudu kupaca čekali su nerijetko danima, ali onda su podzemna skladišta po kontinentu zapunjena. Potrošnja je zbog poskupljenja ipak usporena, i u kućanstvima i u privredi. Drugo, slijedom osnovnih tržišnih zakonitosti, tad je počela lagano padati i cijena.
Ima i treće, mada će to biti obustavljeno kad cijena padne isuviše nisko za profinjeni ukus naftaša i plinaraca. Ili će opstati ako se nekim čudom u Europi uskoro počne oporavljati opća proizvodnja. Najavljeno je povećanje crpljenja plina, naime, u Americi i u Norveškoj, a one zajedno drže oko 30 posto uvoza tog energenta u EU. Za usporedbu, Rusija je u međuvremenu pala na jedva 25. No daljnje komercijalno bušenje najavljeno je i u Hrvatskoj. Jedan koncesionar nedavno je prijavio interes za pronađene zalihe kod Grubišnog Polja. Cijena bi se prema tome morala stabilizirati, prije toga možda i dodatno pasti. EU planira nove LNG-kapacitete, prihvatne i transportne, pa sve upućuje na sasvim ružičastu perspektivu toga goriva, ovdje i globalno, bar što se tiče primjene.
Fatalno je stradala novodobna ekološka i klimatsko-sanacijska politika (FOTO: HINA/EPA/Kimmo Brandt)
Plin, s druge strane, bio je praktično sve do rata u Ukrajini poiman samo kao tranzicijski, privremeni energent. Godine su mu bile odbrojane, svi su pozdravljali dogovorno forsirani prelazak na obnovljive izvore. No ta se mijena nije odvijala dovoljno brzo za geopolitički apetit vladajućih elita na Zapadu. Bilo je evidentno da bi Rusija mogla još zavidan broj godina ostati glavni dobavljač plina za EU. S tim na umu, Amerika je već dugo nastojala izokrenuti status quo. Pisali smo i ovdje o toj politici u slučaju Hrvatske. Na razini EU-a, tj. odnosa te kontinentalne asocijacije sa SAD-om, bilo je čak i gore. Prije nego što je plinovod Sjeverni tok 2 lani tobože misteriozno eksplodirao, Amerika je bila otvoreno najavila da ionako neće dugo potrajati.
U to vrijeme iz Washingtona su aktivirane i sankcije firmama koje su gradile tu njemačko-rusku infrastrukturu. No zatim nije rat promijenio sve, kao što se obično vjeruje. Po svemu sudeći, Europa nije tek u tom momentu poduzela zaokret. Ili sudeći naprosto po statistici EU-a koja otkriva da je nagli pad ruskog udjela u njezinu snabdijevanju plinom započeo još u siječnju 2022. godine. Svega mjesec dana prije rata, američki neskriveni plan istiskivanja Rusa s europskog tržišta dao je prve plodove. Dotad su nam Rusi slali preko 40 postotaka importa, nekih godina i 60, s tim da EU uvozi oko 83 postotka svojih potreba. Tad je Rusija pala na 29 posto, i ubrzo pokrenula rat. Zauzvrat, u istome mjesecu prošle godine SAD je u EU uvezao 4,36 milijardi kubičnih metara ukapljenog plina.
U svibnju ove godine aktivistice su prekinule simpozij u organizaciji Centra za plin Hrvatske i Hrvatske stručne udruge za plin (FOTO: Greenpeace)
Taj obrat najbolje dolazi do izražaja kad ga usporedimo sa stanjem pola godine ranije. Amerika je tad u EU slala nekih 1,27 milijardi kubika LNG-a. I toliko jedva, zna li se da je njezin plin bio znatno skuplji i nepopularniji od ruskog, zbog troškova ukapljivanja i transporta. No u međuvremenu je svima nametnuta viša cijena, reflektirajući se na poskupljenje svega drugog, kako to već energenti umiju. A sva je prilika da ćemo trošak američke demokratizacije svijeta plaćati još zadugo. Posljedica je otužni krah europske politike, ali ne samo energetske. Fatalno je stradala novodobna ekološka i klimatsko-sanacijska politika. Nemamo ih više ni mi u Hrvatskoj, posve logično, pa što god nam poručivale opisane mjesečne vladine reklame.
Unatrag dvije godine, i za gubitak Ine iz javnog vlasništva moglo se čuti jednu specifičnu utjehu na tragu bolje klimatske EU-politike. Ionako nam to poduzeće više neće trebati, kazivano je pomirljivo, jer će uskoro sve fosilne energente zamijeniti solari i baterije. Hrvatska, navijali su razdragani fanovi, leži na raskošnom potencijalu „obnovljivaca“. Danas ležimo još samo na ruševinama europske i hrvatske politike i strateškog planiranja u najširem rasponu. Zelenu tranziciju smo proćerdali, na njoj su profitirali uglavnom poduzetnici umjesto zajednice. Uslijed sveopće regresije, po Hrvatskoj su najednom opet prihvatljive i toksične spalionice otpada, kao što vidimo u odjecima javne rasprave o zagrebačkom problemu Jakuševca. Njih inače sve napadnije zovu, mimikrijski, energanama. Na rubu smo zamjene plina smećem, taman kad je izgledalo da ne može luđe.
