“Jednim pogledom postala je zvijezda. Jednim filmom postala je legenda.”
Prepoznatljivog prodornog pogleda i izraženog, dubokog glasa, Lauren Bacall je u filmskoj povijesti najviše traga ostavila svojim nezaboravnim nastupima u noir filmovima.
Lauren Bacall rođena je 16. rujna 1924. godine u New Yorku pod imenom Betty Joan Perske. Njezina majka, Natalie Weinstein-Bacal (koja će kasnije prezime službeno promijeniti u Bacall), u SAD je pristigla iz Rumunjske, a njezin otac, William Perske, bio je potomak poljskih doseljenika.
Kada joj je bilo pet godina roditelji su joj se razveli, a Lauren i njena majka odlaze živjeti s bakom i stricem. Zahvaljujući dobrostojećim rođacima Bacall pohađa elitne privatne škole u New Yorku i uzima satove baleta, maštajući o karijeri plesačice.
Međutim, ljubav prema filmu, a naročito prema filmskoj zvijezdi Bette Davis, u njoj raspiruje glumačke ambicije.
“Kada mi je bilo 15 godina, Bette je bila moj ideal savršenstva (…) Bila je sve što glumica treba biti”, kasnije je izjavila Bacall.
1941. upisuje Američku akademiju dramskih umjetnosti, no nakon dvije godine prisiljena je odustati jer više nije u stanju plaćati školarinu.
Bacall se neko vrijeme uzdržava radeći kao model za kupaće kostime i portirka na Broadwayju (s vremena na vrijeme čak i statira u predstavama). Prekretnicu u njenoj karijeri označilo je pojavljivanje na naslovnici časopisa Harper‘s Bazaar 1943. godine. Jedna od osoba kojima je djevojka s naslovnice zapela za oko bila je i Nancy “Slim” Hawks koja svom suprugu, redatelju Howardu Hawksu, predlaže da Bacall uzme u obzir za svoj nadolazeći film Imati i nemati (1944.).
Betty Bacall uskoro stiže u Hollywood gdje ju Hawksovi uzimaju pod svoje: Howard joj mijenja ime u Lauren i planira njenu karijeru, dok ju Nancy uči kako se ponašati i odijevati. Osim što se, na Hawksovo inzistiranje, podvrgava intenzivnim glasovnim vježbama ne bi li spustila svoj prirodno nazalni ton, Bacall se na setu borila s tremom. Kako bi smanjila podrhtavanje glave, pritisnula bi bradu o prsa i pogled uperila prema gore. Ta će poza, poznata kao “Pogled”, postati njen zaštitni znak.
Bogie i Bacall
Iako je samoj Bacall prvi izbor glumačkog partnera u Imati i nemati bio Cary Grant, Hawks se na koncu ipak odlučuje za zvijezdu Malteškog sokola (1941.) i Casablance (1942.), Humphreyja Bogarta. Nakon nekoliko tjedana snimanja, Bogart, u to vrijeme u braku s glumicom Mayom Methot, započinje vezu sa svojom 25 godina mlađom partnericom. “Bogie” i Bacall postat će jedan od najpoznatijih hollywoodskih parova svih vremena.
“Preko noći pretvorila sam se iz obične nule u kombinaciju Grete Garbo, Marlene Dietrich, Mae West i Katharine Hepburn.”
Osim toga, uloga samopouzdane pustolovke Marie “Slim” Browning pretvorila ju je i u simbol suvremene, emancipirane američke žene. S Bogartom je nastavila surađivati i na sljedećim filmovima: Duboki san (1946., poznat i kao Veliki počinak), Mračni prolaz (1947.) i Otok Largo (1948.). Bogart i Bacall vjenčali su se 21. svibnja 1945. godine i ostali u braku sve do Bogartove smrti 14. siječnja 1957. godine. Imali su dvoje djece: sina Stephena (r. 1949.) i kćer Leslie (r. 1952.), koja je ime dobila po glumcu Leslieju Howardu kojemu je Bogart dugovao svoj glumački proboj.
Nakon Bogartove smrti Bacall se upušta u vezu s pjevačem i glumcem Frankom Sinatrom. Sinatra ju je i zaprosio, no nakon što je vijest o njihovim zarukama procurila u javnost, prekida sve odnose s njom. 1961. Bacall se udaje za glumca Jasona Robardsa, kojem rađa sina Sama (r. 1961.). Osam godina kasnije Bacall podnosi zahtjev za razvodom, navodeći kao razlog Robardsovu ovisnost o alkoholu.
Nakon udaje za Bogarta, Bacallina glumačka karijera pada u drugi plan. Kako je i sama kasnije objasnila, brak joj je uvijek bio važniji od posla:
“Tijekom oba braka karijeru sam stavljala na drugo mjesto i ona je zbog toga patila. Ne žalim zbog toga. Moraš izabrati: ako želiš imati dobar brak, moraš raditi na njemu. Ako želiš biti samostalan, samo naprijed. Ne možeš imati sve.”
Pedesetih godina nastavlja snimati filmove, ali nešto usporenijim tempom (u prosjeku jedan film godišnje). U tom je razdoblju ostvarila niz zapaženih uloga, kako dramskih (Zlatni list, 1950.; Zapisano na vjetru, 1956.), tako i komičnih (Kako se udati za milijunaša, 1953.; Crtačica modela, 1957.).
Lovorike za legendu
Šezdesetih godina Bacall postupno smanjuje broj svojih filmskih angažmana (npr. Seks i samostalna djevojka, 1964.), premještajući fokus na kazališnu karijeru. Pojavila se u nizu broadwayjskih uspješnica (osobito se ističu Aplauz (1970.) i Žena godine (1981.)) i osvojila brojne nagrade, poput Tonyja i nagrade Sarah Siddons.
To ipak ne znači da se njena filmska karijera gasi: naprotiv, zapažene uloge u žanrovski raznolikim filmovima nastavila je ostvarivati i u nadolazećim desetljećima (Ubojstvo u Orient Expressu, 1974.; Obožavateljica, 1981.; Misery, 1990.; Dogville, 2003., i dr.), a pojavila se i u nekoliko televizijskih projekata (npr. simpatični cameo u jednoj epizodi serije Obitelj Soprano). Uloga u romantičnoj komediji Ogledalo ima dva lica (1996.) donijela joj je Zlatni globus i prvu nominaciju za nagradu Oscar (zlatni kipić te je godine pripao Juliette Binoche za ulogu u filmu Engleski pacijent).
Od druge polovice 90-ih nagrade i priznanja ne prestaju stizati na Bacallinu adresu: 1997. osvaja nagradu za životno djelo Centra Kennedy, a 2006. postaje prvom dobitnicom Medalje Katharine Hepburn.
Iako se opirala tituli legende, ističući da one pripadaju prošlosti, Američki filmski institut smjestio ju je na 20. mjesto svoje liste najvećih ženskih filmskih legendi. Za svoj doprinos filmu 2009. nagrađena je Oscarom za životno djelo.
Lauren Bacall radila je do kraja života: “I dalje radim, nikada nisam prestala i neću prestati sve dok me zdravlje služi”, izjavila je u jednom intervjuu.
Bila je i politički aktivna: otvoreno je podržavala liberalne demokrate i pomagala predsjedničku kampanju Harryja Trumana. Ona i Bogart javno su nastupali protiv makartizma, te osnovali Odbor za Prvi amandman s ciljem pružanja pomoći žrtvama zloglasne “crne liste”. Bavila se i sinkronizacijom, te napisala dvije autobiografije (prva od njih, nagrađivana Sama o sebi, dostupna je i u hrvatskom prijevodu).
Lauren Bacall umrla je od posljedica moždanog udara 12. kolovoza 2014. godine, manje od mjesec dana prije svog 90-og rođendana.
