Na javni poziv SBPeriskopa reagirao je prof. dr. sci Niko Majdandžić: Prijedlog osnivanja Centra za proizvodnu informatiku u Slavonskom Brodu

Ne postoji ništa što bi bilo teže za planiranje, ne izvjesnije u pogledu rezultata, niti opasnije za uvođenje, nego što je stvaranje novog sustava, pošto inicijator ima neprijatelje u svima koji imaju koristi od zadržavanja starog sustava, a samo mlake branitelje u onima koji bi imali koristi od novog sustava. (Machiavelli, 1513.)

Pokušat ću odgovoriti na neke primjedbe – usput pozdravljam sve koji su osjetili prijedlog kao propuštenu ali još uvijek moguću šansu za bar mali vjetar u pokretanju nasukanog broda.

Mišljenje o navodnjavanju sam samo naveo – nisam dovoljno stručan te sam gledao taj program kroz inženjersko-proizvodni pogled siguran u mogućnost proizvodnje . Ipak stoje činjenice koje je teško pobiti:

  • Zadnji smo (samo je Albanija ispod nas) –kako se drugima isplatilo?

  • Izrael je navodnio i dio pustinje- hoćemo li kupovati povrće od njih?

  • Zar 5 milijardi gubitka od suše i poplava nije trošak?

  • I sada se ponešto planira i navodnjava – već kupujemo opremu ?

  • Da smo turizam ostavili samim privatnim izdavačima soba što bi imali od turizma ili gdje bi bila brodogradnje da ju nismo pomagali – pa i mi iz Slavonije?

  • Mogli smo i imali za uložiti velika sredstva u sanaciju banaka – zar to nije u konačnosti veliki trošak?

  • Koja su to velika sredstva uložena u poljoprivredu – a to bi bio nacionali projekt kao i autoceste za turizam?


No vratiti ću se svom prijedlogu. Napisao sam o Centru kao tehnološki naprednom laboratoriju bez obzira bio on uz SF , Veleučilište, u Inkubatoru ili samostalan. Navest ću opet neke činjenice pa neka komentatori prihvate ili ostanu kod svojih zaključaka ( volio bi neku javnu raspravu u kojoj možemo odmah odvojiti moguće od nemogućeg ) :

  • Nemoguće zadržati ITC stručnjake. Trenutno U Slavonskom Brodu ( po mom saznanju ) imamo 50 informatičara ili informatičara-korisnika u konstrukcijskim biroima, pripremi proizvodnje, osiguranju kvalitete i proizvodnji koje koriste ITC( na SF, informatičkim tvrtkama, srednjim školama, u proizvodnim tvrtkama ) od kojih bi 12 pored toga što imaju odgovarajuće potrebno znanje mogli biti izabrani u odgovarajuća zvanja predavače  za studij Informatike za proizvodnju na Veleučilištu ili potpora istom studiju na SF ( uz postojeće kadrove ). Prijedlog koji sam iznio prije 10-tak godine sadržavao je potpuno domaći kadar ( u primjeni ERP sustava u proizvodnim tvrtkama Brod je i danas vodeći u Hrvatskoj –od domaćih tvrtki).   Od 12 koje dobro poznajem NIKADA NITKO  ( pored ponuda kojima sam bio prisutan) NIJE IZRAZIO ŽELJU ZA ODLAZAK U ZAGREB ILI U INOZEMSTVO. Pored toga što informatičar može raditi iz svoje radne sobe , promijenjeni su i poslovi instaliranja i održavanja ( Igorova ekipa u ININ-u ima u tri tvrtke u Beču instaliran ERP i mislim da već osam  godina nisu išli –sve se rješava sa radnih mjesta).

  • Problem ostaju laboratoriji. Na prvoj razini potreba ERP sustava oni postoje – naravno potrebno ih je skupiti i organizirati. Za višu razinu –adaptivna proizvodnje postoji i vrhunski kadar i oprema na SF a za digitalno poduzeće ako nema sredstava postoji mogućnost rada u Industrijskom parku ( Nova Gradiška) koji će ako uspije ( a uspio je sa već nekoliko projekata ) projekt CEKOM imati i robote , strojeve za visokobrzinsku obradu i opremu za automatizaciju na kojima se mogu razvijati i testirati ITC rješenja za digitalizaciju.

  • Integraciju (CAD-ERP, CAM-ERP, planiranje i terminiranje –ERP kao originalno domaće rješenje, EXCEL-ERP, kao i WMS upravljanje skladištem, automatska izrada konstrukcijske , komercijalne , proizvodne i montažne sastavnice, kao i lansiranje i praćenje proizvodnje)  postoji kao rješenje naših informatičara a to je osnova za praktičnu obuku informatičara za proizvodnju. Uzgred knjiga Jože Balić, Niko Majdandžić :Digital factory ( radovi znanstvenika SF i TF u Mariboru   ) objavljena je  u Beču 2008. godine u izdanju DAAAM (  Danube Adria Association for Automation &Manufacturing – Vienna) jedna je od prvih knjiga o digitalizaciji pripreme i proizvodnje na ovim prostorima.

  • Apsolutno podržavam razmišljanje o gubitku uloženih sredstava u školovanje za druge i ako mi je mnogo draže (ekonomski nisam u pravu) da naš visoko obrazovni  kadar    rukovodi IBM-ovim odjelom u Australiji ili u Kanadi radi usluge i za tržište SAD nego ako u Irskoj sprema i čisti prostorije ili kuha u restoranu.

  • Što se tiče realnosti prijedloga : poslovnu informatiku s potporom obuke za rad ERP sustavom sam uveo na EF u Osijeku te za dvije godine dobio domaće kadrove koji su danas u BI i AI daleko od mojih znanja , informatiku kao predmet primijenjen u građevinarstvu sam uveo na GK
    u Osijeku koji je nakon tri godine ojačao vlastitim kadrom i danas su vjerujem i zbog toga dobili i EU licencu (među našim malobrojnim fakultetima )- neću spominjati naš SF. Naravno uz ostale (u BiH) oni su danas iznad mog znanja u puno oblasti kao i informatičari u ININ-u i ProSoft-u.

  • Znači moja procjena je: Centar bi dao prve rezultate za 5 godina izlaskom prvih informatičara za proizvodnju. U krajnjoj liniji ako je to i 20 godina – ne trebamo li razmišljati i o djeci i unucima –što će njih vezati za Brod ? A da smo krenuli jučer ipak bi to bio jedan dan manje.


A da je sve novo složen i dugotrajan proces rekao je još  Machiavelli 1513. I znate u svakoj proizvodnoj tvrtki u koju se uvodi ERP koji mijenja i organizaciju i funkcioniranje procesa, nađe se bar jedan koji kaže: dobro je to samo to može svugdje izuzev kod nas mi smo toliko specifični.

Na kraju ako komentatori žele u organizaciji portala sastanak bilo bi mi drago. U direktnoj razmjeni puno ćemo se bolje razumjeti ili zaključiti: živimo u drugačijim svjetovima i neka i dalje svatko živi sa svojim snovima ili stavovima. Osobno rijetko kada sam poslovno bio sretan kao kada sam  realizirao svoju dugotrajnu želju za rješenjem sustava planiranja i terminiranja. Kao inženjer u pogonu a kasnije kao upravnik proizvodnju subotama i nedjeljama sam na papiru slagao planove za naredni tjedan. A već u ponedjeljak ili utorak sve se rušilo nepredviđenim događajima (alat, tehnologija, kvar stroja, bolest radnika itd). Nabavili smo tad jedno od najmoćnijih računala –manjeg kapaciteta memorije od današnjih mobitela (disk od 5MB je bio pojam kapaciteta eksterne memorije) koje je cijelu subotu i noć vrtio program terminiranja da bi nakon uočene greške u pripremi ponovo radili do ponedjeljka.

I kao mali Mehmed paša Sokolović u Andrićevoj Na Drini ćuprija što je obećao izgraditi most na Drini tako sam si obećao i nakon 30 godina uspio izgraditi sustav planiranja i terminiranja sa kojim su korisnici zadovoljni. Naravno ne može se očekivati ostvarenje svakog sna. Ali sam spreman pokušati….. i pored toga što kaže moj prijatelj prof. Lauc „ Don Kihota je sve manje a vjetrenjača sve više“.