Profesija novinar/novinarka: Trasiranje puta u propast

Novinarstvo je mrtvo! Živjelo novinarstvo?  - poglavlje je u knjizi Digitalna isključenost (2013) američkog teoretičara Roberta McChesneya, koji se suprotstavlja često u javnosti istaknutoj tezi, da je upravo internet, kao nova tehnologija, uništila ekonomsku bazu komercijalnom informativnom novinarstvu, te da su tehnološke promjene glavni uzrok raspada novinarske profesije.

No, kao što ističe McChesney, "Digitalna tehnologija samo je znatno ubrzala i učinila trajnima trendove nastale u komercijalizmu…" (2013: 219). Upravo je komercijalizam inicirao pad broja novinara, korporatizaciju vijesti i trivijalizaciju sadržaja, smanjenje raznolikosti sadržaja vijesti unatoč rasta broja medija…Očekivanja da se tisak treba prilagoditi novonastalim uvjetima online novinarstva u ključu profitabilnosti, tvrdi McChesney, naprosto nije moguća, jer ne postoji poslovni model koji može osigurati novinarstvo kakvo zahtijeva demokratsko samoupravljanje: za to su potrebni dobro obrazovani, stalno zaposleni, plaćeni novinari, sigurni u svoje prihode.

Ovu tezu, prema kojoj je glavni uzrok krize novinarstva komercijalizacija i profitna orijentacija dominantna u kapitalističkim demokracijama, dodatno možemo potvrditi primjenom sociološke funkcionalističke analize profesija, pristup koji iz različitih perspektiva razmatra društvene promjene koje mogu objasniti sadašnje, doista nezavidno, stanje novinarske profesije.

Sociološka analiza profesija uključuje identifikaciju onih društvenih praksi koje su za neku profesiju specifične. Profesionalizacija u tom smislu označava diferencijaciju od drugih društvenih praksi i profesija (Macdonald 1995), a u analizi profesija, potrebno je uključiti četiri centralne dimenzije za izgradnju profesije. Dakle, u konstituiranju određene profesije ulogu igraju vanjski "akteri" koji, prema Burrage et al. (1990), uključuju:

• Državu koja, manje ili više, putem zakonskog okvira (de)regulira prakse određene profesije (dodjelom većeg ili manjeg stupnja autonomije).


• Sveučilišta koja proizvode i distribuiraju bazu znanja koje je profesionalcima nužno za obavljanje njihovih zadataka, što rezultira određenim kredibilitetom, te omogućuje profesionalno "zatvaranje" - što znači da se ograničava i otežava članstvo u određenoj profesionalnoj zajednici. U tom smislu je relevantan stupanj do kojega je, za obavljanje određene profesije, potrebno posebno ekspertno znanje koje se distribuira putem sveučilišta i profesionalnih organizacija.


• Korisnici profesionalnih usluga koji, putem svojih očekivanja, oblikuju načine na koje se profesionalne prakse organiziraju i legitimiraju.


• Osim ovih vanjskih aktera, četvrta dimenzija relevantna u analizi neke profesije je interni pogled na profesionalnu zajednicu i načine na koji se članovi organiziraju, štiteći područje ekskluzivnih kompetencija. Pri tome treba posebno obratiti pozornost na 1. etički kodeks kojega članovi profesije internaliziraju putem radne socijalizacije i profesionalnih organizacija; 2. stupanj profesionalne autonomije u čijoj konstrukciji i praktičnoj izvedbi dominantnu ulogu trebaju igraju sami članovi profesije (bez interferencije "vanjskih" aktera, poput onih državnih ili tržišnih); te 3. normativna javna orijentacija, dakle orijentacija prema javnim, a ne osobnim interesima, koja daje legitimitet i društveni status određenoj profesiji. Oni se, između ostalog, očituju kroz sustav monetarnih i počasnih nagrada koje se distribuiraju unutar profesionalne zajednice.

U idućoj sekciji analizirat ćemo ove četiri dimenzije u kontekstu novinarske profesije u Hrvatskoj, uzimajući u obzir promjene koje su se dogodile u posljednja tri desetljeća, a koja doprinose razumijevanju novinarske profesije u suvremenom kontekstu.

Uloga države

Novinarstvo je u Hrvatskoj uvijek bilo u bliskom odnosu sa političkom domenom, bez obzira na različite političke formacije kojima je pripadalo tijekom 20 stoljeća, i bez obzira na različite političke ideologije dominantne u određenom razdoblju. Srednjestrujaško novinarstvo prije svega promiče hegemoniju.

Uloga države eksplicitna je u legislativnoj domeni. Novinarstvo je u postratnoj, socijalističkoj Jugoslaviji u Zakonu o novinskim poduzećima i ustanovama (1956) normativno definirano kao "društveno- politička aktivnost", "javna služba i stalno zanimanje" (Novak, 2005: 529). Ovdje je bitno istaknuti otvoreni i očekivani angažman novinara u izgradnji socijalizma, angažman koji se poima kao javna služba, a posebno je - iz suvremene perspektive prekarizacije rada - zanimljiva odredba da se radi o "stalnom zanimanju".

I kasniji Zakon o javnom informiranju (1982) novinara definira u angažiranom, društveno-političkom ključu, koji prije svega ima odgovornost prema javnosti. Novinar je "radnik koji se u vidu zanimanja bavi poslovima javnog informiranja. Novinar ima pravo i dužnost da angažirano, društveno-politički odgovorno stručno, obavlja poslove u javnom informiranju i da organizira aktivno i ravnopravno sudjelovanje svih subjekta u procesu javnog informiranja" (Novak, 2005:881).

Početkom 1990ih, nakon pada socijalizma, mediji igraju važnu ulogu u državotvornom nacionalističkom projektu Tuđmanovog režima. Politička elita kontrolira medije te započinje graditi novi institucionalni okvir za privatizacijske procese u koje će, koncem 90-ih, uključiti tiskane medije, a od 2000. nadalje i druge medijske platforme. U tom razdoblju mijenja se i zakonodavni okvir s ciljem otvaranja prostora za komercijalizaciju medija. Implementirat će se "dualni model" medijskog sustava, koji je dominantan unutar Europske unije. Sandra B. Hrvatin i Brankica Petković (2014) promjenu opisuju na sljedeći način:

"Proces je započeo devedesetih godina 20. stoljeća, a moto je bio: Što manje  države, što više tržišta. Obilježene iskustvom ograničavanja slobode govora i slobode medija u razdoblju u kojem je država igrala glavnu ulogu i držala polugu represije, nove vlade su prividno odustale od kontrole, ali su u stvarnosti zadržale sve 'nevidljive' poluge utjecaja na medije. Javni interes jednostavno je zamijenjen posebnim interesima političke i ekonomske elite. Medijsko zakonodavstvo je, prema tome, samo legaliziralo i legitimiralo pravo stanje stvari." (Bašić Hrvatin, Petković, u: Leković, 2014: 29).

U tom se ključu, prema danas važećem Zakonu o medijima (2004), novinar pretvara u "fizičku osobu" koja administrativno-birokratski "prikuplja, obrađuje, oblikuje ili razvrstava informacije za objavu putem medija". Dodatno se radi o osobi koja "je zaposlena kod nakladnika na temelju ugovora o radu ili obavlja novinarsku djelatnost kao samostalno zanimanje", što možemo čitati kao indikator "fleksibilizacije rada" odnosno institucionalizacije prekarnosti u novinarstvu.

Novinarstvo kao sveučilišni studij

U socijalizmu je, prije uspostave sveučilišnog studija novinarstva, u obrazovanju novinara važnu ulogu igrala vodeća izdavačka kuća Vjesnik i Hrvatsko novinarsko društvo. Novi kadrovi su se regrutirali nakon srednje škole ili tokom studija, najčešće različitih društveno-humanističkih usmjerenja. Godine 1963. Vjesnik osniva školu novinarstva gdje polaznici, principom mentorstva, uče novinarski zanat, a po završetku programa dobivaju zaposlenje u Vjesniku (Novak 2005: 586).

Tek je 1970-ih godina uspostavljen prvi sveučilišni program novinarstva i to kao jednogodišnji program na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, u kolaboraciji s Vjesnikom i Radiotelevizijom Zagreb. Zamišljeno je kao dodatno obrazovanje za apsolvente ili diplomirane studente s drugih studijskih programa.

Povodom pokretanja studija Davor Rodin kazao je slijedeće:

"S velikim povijesnim zakašnjenjem otvaramo danas na Zagrebačkom sveučilištu studij novinarstva. Sretniji su narodi taj studij uveli na svoje univerzitete davno prije nas i morat ćemo svi mnogo učiti prije nego što se iz ovog skromnog početka razvije znanstveno središte za istraživanje cjelovitog fenomena javnosti, masovnih komunikacija i novinarstva s kojim ćemo moći i smjeti biti zadovoljni. Povijesno zakašnjenje s kojim krećemo u ozbiljenje ove zamisli nije međutim nipošto slučajno i nerazumljivo. Naša povijesna sudbina jedva da je pružala priliku da otpočnemo ranije. Jer znanstveni studij cjelovitog fenomena javnosti, masovnih komunikacija i novinstva moguć je samo na pretpostavkama demokratski vođene zajednice, naime zajednice u kojoj je u velikoj mjeri otklonjen monopol na pristup javnosti." (Rodin Informacije, Politička misao, 1971, str. 146-147).

Uspostava studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti omogućila je da se domena javnog informiranja drži blizu političke domene, što je s obzirom na razumijevanje uloge novinarstva u socijalizmu, kao društveno-političku javnu aktivnost, i pripadalo istom registru. Godine 1975. uspostavlja se dvogodišnji studij, da bi se 1986. osnovao četverogodišnji samostalni studij novinarstva.

Budući da se izvodio na fakultetu koji je primarno usmjeren na politologiju kao znanstvenu disciplinu, kurikulum je uključivao niz predmeta koji su se izvodili na Studiju politologije, što je rezultiralo dominantnim usmjeravanjem novinarske profesije prema razumijevanju i pokrivanju političkih procesa. Osim toga, time se stvarao socijalni kapital članova akademske zajednice, koji će se kasnije koristiti u novinarskim i politološkim i/ili političkim profesionalnim praksama.

Promjena režima 1990-ih godina rezultirala je i postepenim promjenama na sveučilištu. Studij novinarstva se, u posljednja dva desetljeća, polako programski odvaja od politologije. Umjesto toga, kurikulum počinje uključivati predmete iz, na Zapadu već konstituiranog interdisciplinarnog polja, medijskih studija pod utjecajem Britanskih kulturalnih studija. S druge strane, osim političke komunikacije koja je i ranije bila dio kurikuluma na studiju novinarstva, počinju se implementirati predmeti koji se odnose na odnose s javnošću.

Treće usmjerenje naglašava potrebu da studij novinarstva dominantno bude praktično orijentiran, te se u tom ključu razvijaju praktični predmeti i pokreću mediji na Fakultetu (Radio student, Televizija Student, tjednik Global). Zadnje dvije orijentacije argumentiraju se potrebom da se studenti osposobe za "potrebe tržišta". Bolonjska reforma i komercijalizacija/privatizacija visokoškolskog obrazovanja rezultirali su otvaranjem niza programa iz područja novinarstva, medija i komunikacija te odnosa s javnošću, čiji broj u Hrvatskoj raste od 2004. do danas. Time raste i broj, barem formalno kvalificiranih, osoba sa diplomom iz novinarstva ili nekog drugog programa koji je povezan s medijima i komunikacijom – visokokvalificirane osobe koje, na zasićenom tržištu, u "najboljem" slučaju rade u prekarnim uvjetima, a u najgorem ostaju nezaposleni.

"Aplikabilnost za tržište" postaje glavni ideologem koji leži u korijenu niza negativnih trendova u visokom obrazovanju, a posebno se odnose na marginalizaciju društveno-humanističkih programa, dok se STEM (Science, Technology, Engineering, Mathematics) programi veličaju, obećavajući sigurnu, prosperitetna budućnost. Pod utjecajem ovih trendova, postoje prijepori u društveno-humanističkom obrazovanju po pitanju odnosa između praktičnih vještina i teorijsko-metodoloških znanja koja bi trebala razvijati sposobnost šireg razumijevanja društvenih procesa te njihovu kritičku evaluaciju.

U posljednjem desetljeću, u duhu širih, neoliberalnih tendencija, i u Hrvatskoj "praktične vještine" dobivaju bitku, jer one navodno studente "pripremaju za tržište rada" i za "stvarni život", što se ističe kao važnije u odnosu na "beskorisno" teorijsko znanje utemeljeno u društvenim i humanističkih znanostima. Nadalje, u komercijaliziranom visokoškolskom okruženju želje i sreća mase "klijenata" postaju temeljni organizacijski princip, a studentima je, dakako, zanimljivije praktično proizvesti neki medijski sadržaj nego, primjerice, čitati teorijski tekst o političkoj ekonomiji medija Vincenta Moscoa (koji bi im, usput budi rečeno, više pomogao u razumijevanju njihove buduće pozicije na tržištu rada).

No, u konačnici, ovaj se raskol čini bespredmetnim, naime, iako su obje dimenzije važne, postavlja se pitanje što sveučilište može ponuditi ukoliko je praksa ključ? Drugim riječima, konkretno u slučaju novinarstva, čemu uopće studiji novinarstva na sveučilišnoj razini, ako dominantno nudi znanja koja su dosegljiva kroz praksu u samim medijskim organizacijama? U akademskoj domeni novinarstvo ostaje nerazvijeno jer se, kao što ističe John Hartely "u epistemološkim smislu radi o 'ničijoj zemlji' koja se tretira kao nenaseljeni teritorij znanja, kojeg može kolonizirati svatko tko je za to zainteresiran" (Hartley 1996, 39 u Turner, 2000, 357).

Uz novinarstvo, raste i broj studijskih programa koji se odnose na političku komunikaciju i odnose s javnošću – zanimanja koja u medijatiziranom društvu postaju sve relevantnija. Novi su to oblici javne komunikacije koji su u temelju različiti, ako ne i suprotstavljeni, idealima novinarske profesije, budući da su komunikacijski ciljevi usmjereni prema interesima specifičnih organizacija i pojedinaca (političkih, tržišnih, civilnih aktera) koji žele razviti i održati pozitivan javni imidž, dok je cilj profesionalnog novinarstva primarno djelovanje u interesu javnosti, informiranjem javnosti o stvarima od javnog interesa.

Ukratko, u relativno kratkom razdoblju sveučilišni studij novinarstva prošao je turbulentan put: od "koloniziranja" od strane politologije kao discipline, prema fragmentaciji koja uključuje vrlo različita, često međusobno isključujuća, znanja i prakse. Ovakva fragmentacija, iz funkcionalističke perspektive, nimalo ne doprinosi "profesionalnom zatvaranju" novinarske profesije koje se postiže jasno definiranim tipovima znanja i vještina - upravo suprotno.

U obavljanju novinarskog posla u Hrvatskoj ne postoje formalna ograničenja koja se odnose na tip ili stupanj obrazovanja (za razliku od zanimanja psihologa, liječnika, arhitekata, pravnika…) - svatko može biti član profesionalne zajednice. Masifikacija visokog obrazovanja, trivijalizacija i simplifikacija medijskog sadržaja te zahtjevi za rutiniziranim vještinama, dodatno smanjuju kriterije za obavljanje novinarskog posla. Dakle, sve je veća populacija koja ga može izvesti.

Korisnici profesionalnih usluga – medijske publike

U razmatranju profesija, korisnici "usluga" legitimiraju (visoki) status profesije i pristaju na razliku u strukturalnim pozicijama moći između laika i stručnjaka, budući da potonji imaju određenu ekspertizu koja služi javnosti. U razmatranju novinarske profesije važno je imati na umu sljedeće: koncem 19 stoljeća, 85 % populacije u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je agrarno, a manje od 2 % bavilo se intelektualnim radom. Godine 1910, u Hrvatskoj i Slavoniji gotovo 50 % muškaraca i 62 % žena bilo je nepismeno (Vranješ-Šoljan, 1998) .

U takvom kontekstu bilo kakav tip intelektualnog rada bio je rijedak, što je dakako stvaralo distinkciju između obrazovane elite i agrarnog stanovništva. No, za razliku od usluga liječnika ili odvjetnika čije usluge mogu (a u slučaju liječnika uglavnom i moraju) koristiti svi građani, "usluge" novinara koristila je obrazovana elita koja dakle, jednim svojim manjim dijelom proizvodi, a većim konzumira tiskovine. Drugim riječima, elite u tom razdoblju konstituiraju "javnost" kojoj se novinari obraćaju.

Tek nakon Drugog svjetskog rata, u socijalizmu, započinju ozbiljniji procesi industrijalizacije i seljenja stanovništva u urbane centre, te započinje proces šireg obrazovanja stanovništva. Godine 1953. 16,3 % stanovništva je nepismeno (Državni zavod za statistiku), što je veliki pomak u usporedbi s brojem nepismenih u prvoj polovici 20 stoljeća. Budući da je pismenost pretpostavka za širenje tiska, proces opismenjavanja rezultira i rastom publika.

Ovo je također i razdoblje širenja elektroničkih medija radija, te nešto kasnije televizije, što je dodatno širilo bazu koja koristi novinarske profesionalne "usluge": iako raste broj "korisnika usluga", ipak samo manjina ima zadovoljavajući stupanj obrazovanja i slijedom toga znanja, potrebnog za novinarski rad (to je još uvijek razdoblje kada viši stupanj obrazovanja implicira i posjedovanje specifičnog znanja), te se stoga uspješno održava granica između laika i stručnjaka/profesionalca.

U suvremenoj Hrvatskoj, prema Državnom zavodu za statistiku (2011), 0,8 % stanovništva je nepismeno. 31 % ima osnovnu školu (ili niže), 53 % srednjoškolsko obrazovanje a 16 % nekakav oblik visokoškolskog obrazovanja (BA, MA, PhD). No, rast postotka visokoobrazovanih treba uzeti s rezervom, budući da formalan stupanj obrazovanja ne implicira nužno i visok stupanj posjedovanja specifičnih znanja i vještina. Naime, zbog komercijalizacije visokoškolskog obrazovanja, kao što ističe Liessmann (2008), povezanost između formalnog stupnja naobrazbe i znanja koje iza toga stoji, nije podrazumijevajuća. Naime, trendovi u obrazovnom sustavu pokazuju da se kvaliteta obrazovanja i kriteriji bitno srozavaju, što znači i da se smanjuje razlika u posjedovanju specifičnih znanja i vještina između onih koji nemaju visoki stupanj obrazovanja i onih koji ga imaju.

Novinari kao strukovna zajednica: fragmentacija uslijed diversifikacije pozicija

Etički temelji struke

Za analizu profesija relevantne su i karakteristike strukovne zajednice. Hrvatsko novinarsko društvo, kao formalno udruženje novinara, osnovano je 1910., što je indikator profesionalizacije novinarstva. Dakle, novinarstvo se prepoznaje kao intelektualno zanimanje, iako ono nije povezano s određenim tipom obrazovanja. Strukovna udruženja imaju funkciju homogenizirati zajednicu, te im je općeniti cilj održavanje statusa profesije i zaštita njihovih članova. U vrijeme socijalističke Jugoslavije, posebno od 1960-ih, profesija novinarstva doživljava procvat – raste broj novinara, pišu se publikacije koje se odnose upravo na razvoj novinarstva kao profesije.

U navedenom razdoblju Opća skupština Ujedinjenih naroda donosi Međunarodni kodeks časti novinara (1952) koji ima veliki upliv na profesionalne prakse. - razvija se koncept "aktivnog novinarstva", prema kojemu novinarstvo ne smije biti instrument transmisije koje isključivo služi partiji i jednosmjernoj komunikaciji (Novak 2005).

Pad Berlinskog zida i početak rata predstavlja razdoblje institucionalnih promjena kao i potpune promjene ideološkog okvira. Godine 1990., uoči ratnih zbivanja, u Novinaru (glasilu HND-a) se objavljuje članak o etičkim principima profesionalnog novinarstva koje se (opet!) treba distancirati od političke domene (Novak, 2005), no ono što će uslijediti upravo je suprotno: devedesete godine su razdoblje medijske kontrole od strane Tuđmanovog režima.

Huškačka retorika dominantnih medija u ratu igra klasičnu ulogu u homogenizaciji "nacionalnog bića" i netolerantnoj difamaciji "vanjskog neprijatelja". U tom se razdoblju novinarska struka dijeli – dok većina konformistički pristaje na dodijeljenu im ulogu u državotvornoj agendi, uz veću ili manju ulogu u raspirivanju mržnje, manjina, iz kritičke perspektive, pokušava problematizirati događanja u Hrvatskoj, što u najboljem slučaju rezultira njihovom profesionalnom marginalizacijom, a u najgorem ih pretvara u žrtve direktnog nasilja.

Od 2000. godine nadalje, počinje harmonizacija medijskog zakonodavstva sa regulativom Europske Unije. Posebna je odlika ovog razdoblja komercijalizacija i daljnja privatizacija medija koja predstavlja kontinuirani trend do danas. Zakonodavstvo predviđa autonomiju novinarske profesije, no u praksi to ostaje mrtvo slovo na papiru. Novinarsko društvo, pak, s Kodeksom časti pokušava zaštititi struku i zagarantirati minimum profesionalizma, no kazne za njegovo kršenje su tek moralna osuda, što one na koje se odnosi ni u primjesama ne tangira. U porastu je kršenje etičkih standarda praćeno rastom tabloidizacije, senzacionalizma i govora mržnje.

Iako je znatno porastao broj diplomiranih novinara ili onih sa diplomom iz područja medija i komunikacija, te iako je tehnološkim promjenama i komercijalizacijom narastao broj medija, ipak pada broj članova HND-a: dok je 1999 imao 3000 članova (Novak, 2005), u 2016. godini broj pada na 2340 članova (HND). Raste i broj nezaposlenih novinara, posebno od 2010 godine, a raditi kao prosječni novinar u Hrvatskoj uključuje nisku razinu autonomije, procese proizvodnje koje se svode na tehničke vještine i prekarne radne uvjete.

Kada je riječ o konsenzusu struke o temeljnoj ulozi novinarstva u društvu ili o temeljnim etičkim principima novinarskog rada, čini se da se on sve teže postiže. Ovo, makar djelomično, možemo objasniti različitim strukturalnim pozicijama novinara koji rade u privatnom, javnom ili trećem (civilnom) sektoru. Istraživanje koje se odnosi na novinarstvo u Srbiji, koje su provele Matić i Valić Nedeljković (2014), pokazuje da se novinari, s obzirom na gore navedeno, mogu klasificirati u tri kategorije.

U prvoj su tzv. "profesionalni novinari" koji su (makar deklarativno) usvojili model profesionalnog novinarstva liberalnih demokracija koji uključuje ideju o novinarstvu kao zaštiti javnog interesa i čuvaru demokracije. U drugoj su kategoriji tzv. "propagandisti" kojima je novinarstvo prije svega doprinos u izgradnji nacije i zaštita nacionalnih interesa, a u trećoj su "senzacionalisti", koji se šire sa širenjem tabloida i komercijalnih medija, a kojima je novinarstvo prije svega sredstvo zarade i način preživljavanja na tržištu, bez obzira na društvene posljedice i kršenja etičkih standarda koje naprosto smatraju "viškom" (Matić i Valić Nedeljković, 2014). Budući da su trendovi u regiji vrlo slični, nema razloga da se navedeni nalazi ne primijene i na hrvatski kontekst.

Nagrade koje se određenoj profesionalnoj zajednici dodjeljuju, upućuju na važnost profesionalnih zadataka za društvo. Sustav nagrađivanja unutar zajednice omogućuje članovima ritualnu participaciju u događajima koji imaju simboličko značenje, i kreiraju jače veze između članova. Šte se tiče nagrađivanja u vidu mjesečnih primanja, u novinarskoj profesiji postoje iznimno velike razlike u plaći, što je također rezultat razlika u gore navedenim strukturalnim pozicijama. Dok većina novinara radi u prekarnim uvjetima bez privilegija, manjina ostvaruje znatnu dobit, što također negativno utječe na homogenizaciju struke i stupanj solidarnosti među novinarima.

Autonomija

Autonomija struke pretpostavlja da profesionalci sami definiraju većinu pravila koja moraju slijediti, dok država, tržišni akteri, korisnici usluga ili bilo tko drugi, u tom smislu nema upliva. Postoje dvije razine autonomije: individualna, pri čemu akteri sami kontroliraju svoj rad, te profesionalna razina na kojoj profesionalne grupe kontroliraju vlastite članove bez izvanjskog pritiska (Freidson 1970, 369-370 u: Gorman i Sandefur 2011: 279).

Na legislativnoj razini osigurana je autonomija struke kroz odredbe o samoregulaciji. No, problem nastaje u organizacijskim formama koje dominiraju u okviru medijskog sustava. Medijske organizacije uglavnom su u privatnom vlasništvu i profitno orijentirane, te slijedom toga usmjerene na vlastiti komercijalni interes koji uključuje trženje sadržaja, publika i utjecaja. U takvim su okolnostima profesionalni ideali u opoziciji sa organizacijskim ciljevima tvrtke. Dodatni problem stvara činjenica da kontrola proizvodnje najčešće nije u rukama aktera koji su pripadnici novinarske zajednice/struke, već menadžera i vlasnika koji imaju potpuno različite kriterije djelovanja u odnosu na strukovnu zajednicu. Dakako, u navedenom kontekstu, tržišni ciljevi i vrijednosti vlasnika i menadžera (poslodavaca), imaju primat u odnosu na ciljeve i profesionalne standarde struke (Turner 2000).

U kompleksnom strukturalnom odnosu između medijskih organizacija, sadržaja i "klijenata" - publika, glavno opravdanje za evidentnu trivijalizaciju i simplifikaciju sadržaja, koje se često može čuti od strane novinara jest da oni "samo daju publikama ono što one same traže". Ovakav način delegiranja odgovornosti na publike, indikator je dobrovoljnog napuštanja profesionalizma od stane novinara, budući da se time, zapravo, odriču vlastite profesionalne autonomije.

Orijentacija na javnost i javni interes

Profesionalna orijentacija na javnost i javni interes (public service orientation) pretpostavlja da profesionalci svojim radom služe javnom dobru, te implicira da se profesionalna zajednica pridržava vlastitog etičkog kodeksa. Korisnici "usluga" legitimiraju visoki status onih profesija koje su usmjerene na pružanje određenih, za javnost, relevantnih usluga. U slučaju novinarstva ta relevantnost proizlazi iz uloge novinara da informiraju građane o stvarima od javnog interesa, da služe kao "psi čuvari" demokracije te da, u ime javnosti, kontroliraju centre moći u društvu. Kao što ističe McChesney (2013), bit profesionalnog novinarstva u njegovom idealnom obliku je "izdvajanje vijesti iz komercijalizma, marketinga i političkih pritisaka te proizvođenje nužnih informacija za građane kako bi oni razumjeli svoja društva i djelatno participirali u njima" (2013: 233).

No, korisnici "usluga", odnosno publike, sve se više tretiraju kao tržišna kategorija, što dodatno srozava status profesije, budući da se gube dvije važne karakteristike javne orijentacije profesije: 1. Da profesionalci (ili pojedine medijske organizacije) interese javnosti pretpostavljaju vlastitim interesima; 2. Da profesionalci služe javnom dobru. Budući da se zabavni sadržaji koji, zbog pritiska profita dominiraju medijima, ne mogu smatrati javnim dobrom relevantnim za društvo u cjelini, ili nečime za što je potrebno posebno znanje profesionalaca - gubi se legitimitet za visoki status i društveni značaj profesije. Pri tome je potpuno irelevantno razumije li se dominacija zabave u posljednja dva desetljeća kao rezultat potražnje publika ili kao rezultat interesnih odnosa između komercijalnih medijskih organizacija i oglašivača - u svakom je slučaju erodirajuće za profesiju novinara.

Pojavljivanje i brzo širenje digitalne tehnologije također mijenja poziciju "korisnika usluga" odnosno javnosti (publika). Tehnološke promjene omogućuju određene prakse uključivanja publika/javnosti u procese rada koji su nekada bili isključivo u domeni profesionalaca. Tzv. građansko novinarstvo omogućuje sudjelovanje laika u proizvodnji medijskih sadržaja za medijske organizacije, a omogućena je i direktna proizvodnja sadržaja građana, primjerice blogova, bez institucionalnog/organizacijskog medijskog okvira. Smanjivanjem razlike/brisanjem granice između laika/publike koja isključivo koristi "usluge" u vidu konzumacije medijskih sadržaja te profesionalca/novinara koji te iste sadržaje proizvode, dodatno se srozava status novinarske profesije.

Zaključak

Prema gore navedenim pokazateljima, novinarstvo je mrtvo. Ipak, u ključu dijalektike, dakako da je promjena uvijek realna. Ključ za oživljavanje profesije, prije svega, leži u osiguravanju uvjeta za nekomercijalno financiranje informativnih medija, za kvalitetno, kritički orijentirano obrazovanje budućih profesionalaca, za profesionalnu autonomiju u novinarskim praksama, te za homogenizaciju profesionalne zajednice, no za te će se uvjete trebati izboriti.

Literatura

Burrage, Michael, Jarausch, Konrad i Siegrist, Hannes (1990) An Actor-Based Framework for the Study of the Professions. U: Professions in Theory and History: Rethinking the Study of the Professions   Eds. Burrage, Michael and Torstendahl, Rolf. London: Sage.

Državni zavod za statistiku:  http://www.dzs.hr/Hrv/important/Interesting/pismenost.htm

Državni zavod za statistiku: http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/census2011/results/htm/h01_01_36/h01_01_36_RH.html

Informacije: Otvaranje studija novinarstva na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu (1971) Politička misao 8(1): 145-148.

Gorman, H. Elisabeth i Sandefur, L Rebecca (2011) 'Golden Age' Quiescence, and Revival: How the Sociology of Professions Became the Study of Knowledge-Based Work. Work and Occupations 38(3): 275-302.

Hrvatin, B, Sandra i Petković, Brankica (2014) Regionalni pregled. U: Lekovic, S. (ur.) Značaj medijskog integriteta: vraćanje medija i novinarstva u službu javnosti. Centar za istraživačko novinarstvo, Zagreb.

Liessmann, K Paul (2008) Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

Macdonald, M. Keith (1995) The sociology of the professions. London: Sage.

Matić, Jovanka i Valić Nedeljković, Dubravka (2014) ‘Report: Serbia’. In Media Integrity Matters – Reclaiming Public Service Values in Media and Journalism, edited by Petković, Brankica. Ljubljana: Peace Institute.

McChesney, W. Robert (2013) Digitalna isključenost: kako kapitalizam okreće Internet protiv demokracije. Zagreb: Multimedijalni institut.

Novak, Božidar (2005) Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga.

Turner, Graeme (2000) ‘Media Wars’ - Journalism, cultural and media studies in Australia. Journalism1(3): 353–365.

Vranješ-Šoljan Božena (1998) Obilježja demografskog razvoja  Hrvatske i Slavonije 1860-1918. Radovi-Zavod za hrvatsku povijest Vol 31:42-53.