Prošli tjedan sam sudjelovao na zanimljivoj konferenciji o ljudskim pravima u Splitu. Izlaganje sam koncipirao oko Sloterdijkove teze kako je čitava zapadna civilizacija obilježena pokušajima domestikacije homo sapiensa.
Domestikacija nije ništa drugo nego pripitomljavanje ili davanje kolektivnog doma nekom stadu. Ona je sustavni proces obrušavanja na pojedinca i njegovo privođenje nekom kolektivu. Taj kolektiv može biti politička stranka, religijska zajednica, bolesno shvaćena nacija itd.
No osobito je zanimljivo u ovom pandemijskom histeriziranju analizirati manifestacije druge strane domestikacije, a to je bestijalizacija ili barbarizacija.
Pripitomljavanje nije problematično ako imamo na umu da je čovjek društveno biće. Njemu drugi čovjek naprosto treba, o drugima smo ovisni i o drugima ovisimo, ako nikako drugačije, onda zasigurno emocionalno.
Ulazak u emocionalne veze je svojevrsno samopripitomljavanje pred drugim i za drugoga koji se također samopripitomljuje pred nama i za nas. Ovo (samo)pripitomljavanje humano je i poželjno. S drugima možemo živjeti jedino ako smo pitomi, sve ostalo je perfidija i nasilje.
Perfidno pripitomljavanje je u funkciji bestijalizacije ili barbarizacije. Netko nas pripitomljava kako bi nad nama uspostavio vlast i pretvorio nas u borce protiv drugih. Ovo bestijalno ili barbarsko pripitomljavanje izazva ratove, mržnju i netrpeljivost.
Bestijalni Srbi mrze Hrvate, bestijalni Hrvati mrze Srbe. Bestijalni kršćani ne podnose muslimane, baš kao što bestijalni muslimani ne podnose kršćane. Bestijalni antivakseri ne misle ništa dobro o vakserima, baš kao što bestijalni vakseri u antivakserima vide neprijatelje.
Bestijalni Srbi mrze Hrvate, bestijalni Hrvati mrze Srbe. Bestijalni kršćani ne podnose muslimane, baš kao što bestijalni muslimani ne podnose kršćane. Bestijalni antivakseri ne misle ništa dobro o vakserima, baš kao što bestijalni vakseri u antivakserima vide neprijatelje
Svijet bestijalnosti je svijet neprijateljstva ljudi koji su izgubili prepoznatljivost i potpuno se identificirali s nekim stadom čije istine ne propituju. U pandemijskim okolnostima do izražaja posebno dolazi bestijalizacija ili barbarizacija. Svi oni koji smatraju da je njihov život uzvišeniji u odnosu na živote drugih, barbarizirani su.
Pandemija označava činjenicu globalne prisutnosti virusa. Na ovu činjenicu se, u smislu humanosti, odgovara jedinim legitimnim alatom koji nam je na raspolaganju, a to je sadašnje medicinsko znanje.
Naravno da netko ili mnogi mogu, zbog straha, odbiti koristiti raspoložive medicinske alate. To nije izraz bestijalizacije ili barbarizacije. Barbarizacija nastupa kada se stvori borbeno stado koje na ulicama presreće i proganja liječnike zbog toga što ostaju vjerni struci, a ne ezoteričnim, zavjerničkim stavovima stada.
Očekivati od liječnika da liječe ili preveniraju bolesti sukladno zavjereničkim korpusom slutnji o stvaranju novog svjetskog poretka, izraz je barbarske ili plemenske svijesti. Sasvim je razumljivo da plemenu ne trebaju liječnici nego rasplesani vračevi. Plemenu treba borbeni ritam, a ne smiraj i red.
Pandemija, u individualnom i društveno-političkom smislu, ne briše različitosti. Ona, stoga, ne smije počivati na političkoj i društvenoj monolitnosti. Očekivati monolitnu pandemijsku političku misao također je izraz pandemijske barbarizacije.
Borba da drugi misle ono što i ja mislim, nije novi svjetski poredak, nije ni borba protiv novog svjetskog poretka, riječ je o jednostavnoj i u povijesti toliko puta viđenoj, uvijek istoj manifestaciji barbariziranog homo sapiensa.
Zanimljivo je da tada, kod pojedinaca koji sebe smatraju nositeljima liberalne misli, do izražaja dolazi njihova neliberalna antropološka osnova.
Oni očekuju da se s njima složite, jer liberalizam, kao, počiva na istosti, a ne na različitosti i slobodi, a ako se, po njihovom poimanju liberalizma, s njima ne slažete, oni će vas proglasiti potkapacitiranim bićima, baš kao što će i sve koji misle kao vi ili, ako je riječ o društvenim mrežama, sve one koji vas na društvenim mrežama prate, prokazati kao potkapacitirane sljedbenike.
Sve će to začiniti neskrivenim priznanjem kako su od vas više očekivali, kako su mislili da ste pametni (ili pametniji), a da sada vide da su pogriješili i da su duboko razočarani.
Urnebesno je što ne shvaćaju da su potkapacitirani upravo oni, i to vlastitim priznanjem. Zar nije potkapacitiran onaj tko javno prizna da je za nekoga mislio da je pametan, a sada vidi da nije? Da nije potkapacitiran, to bi vidio odmah.
Nadalje, iz priznanja da im se netko može prikazati kao pametan, a da to nije, možemo izvući zaključak samo da takvi nisu u stanju prepoznati što je pametno i tko je pametan nego im je pametno samo ono što im se tako čini.
Riječ je, očito, o bljesku privremene ili neidentificirane pameti. Taj bljesak toliko zaslijepi um da pomisli kako je slobodan. U toj zaslijepljenosti ne vide da nastupaju kao vlastita negacija.
Domestikacija nije ništa drugo nego pripitomljavanje ili davanje kolektivnog doma nekom stadu. Ona je sustavni proces obrušavanja na pojedinca i njegovo privođenje nekom kolektivu. Taj kolektiv može biti politička stranka, religijska zajednica, bolesno shvaćena nacija
Oni su kapacitirani zato što su bili oduševljeni s nekim tko je potkapacitiran. Dakle, oni su kapacitirani potkapacitiranima. Takvi ne mogu biti ništa drugo nego osvetnička bića koja umišljaju da su borci za slobodu. Um im je, naime, pretjerano zabljesnut ushitom da je netko pametan zbog toga što su istomišljenici.
Isto tako, kada se susretnu s time da taj netko ne misli isto što i oni misle, ne mogu priznati da upravo oni žive u spoznajnoj oskudici, nego toga, nekad pametnog stvora, proglase potkapacitiranim. Kada ostvarim susret s ovakvim bićima, budem razgaljen sljedećih nekoliko dana.
No ono što me ne razgaljuje, to je društveni sadizam koji se manifestira u društveno prihvatljivom nasilju. Ne smijemo šutjeti pred nasiljem koje se vrši prema zdravstvenim djelatnicima, novinarima ili tzv. javnim osobama.
Pandemija opravdano oslobađa strah na bazičnoj osnovi, to je strah pred mogućim prestankom života, no ne postoji opravdan razlog da netko smatra kako je njegov život iznad života drugih bića i da druge može proganjati na ulicama, napadati ih i prijetiti im.
To što naša država u pokušaju nije u stanju razviti politike koje će se jednako odnositi prema svima, to je naš dugogodišnji problem. Očito je da takvu državu želimo. Takvoj državi odgovara neprincipijelni Stožer, baš kao što joj odgovara i barbarizacija.
Razvili smo politike nasrtanja pa je sasvim razumljivo da ne postoji mehanizam, pa ni obična volja, da država nekoga zaštiti od nasrtaja. U pandemiji se nužno reduciraju neka prava i slobode. U državi pripitomljeno-barbariziranih grupa vodi se borba tko će biti taj koji će drugima oduzimati prava, ne i sebi.
Kod nas pandemija nije medicinski problem, ona je prvenstveno problem bestijalizacije ili barbarizma. Mi pandemijom drugima presuđujemo. Čisti barbarizam.
