Mlade 'ubijamo' našim sjećanjima i privilegijama i time što mislimo da bi oni stalno trebali biti zadivljeni našim podvigom. Ne želim doživjeti sudbinu starih partizana koji su se borili i patili, a onda postali svima dosadni. To ne želim za nas
Pred Ministarstvom branitelja rastegnuti šatori, nekoliko umornih ljudi u pohabanim maskirnim jaknama šutke jedu toplo varivo. Invalid u kolicima, zaogrnut dekom, kunja uz slabašnu logorsku vatru koja odolijeva sumornom maglovitom vremenu. Pusto je i mirno, nema novinara, političara... Već gotovo mjesec dana traju prosvjedi jednog dijela invalida Domovinskog rata i ne zna se do kada će. Nešto je više zaštitara pred ulazom i dvojica policajca koja su došli pojesti sendvič. U samom Ministarstvu uobičajena radna živost. Radi se, nose spisi na potpis, zvone telefoni. Nekoliko branitelja dolazi po neke informacije. Ne žele govoriti o prosvjedima. Branko Borković Mladi Jastreb, zapovjednik obrane Vukovara, pozdravlja nas širokim osmijehom, upravo je izašao iz kabineta ministra Predraga Matića.
- Ne znam jesam li više ljut, tužan ili razočaran. Osjećaji se miješaju, a teško mi pada ova situacija jer je cijeli ovaj prosvjed velika manipulacija, politizacija, pa se pitam zašto su branitelji upali u taj žrvanj, zašto su to dozvolili, zašto su opet pristali biti nečija ‘pesnica’ za ostvarenje političkih ciljeva. Znam da to vode neke druge glave, zna se odakle vjetar puše. Kada sam preuzimao ovu dužnost, rekao sam da od udruga tražim partnerski odnos, ali da one neće voditi i diktirati politiku Ministarstva. Doživio sam puno ružnih stvari u životu. Gledao sam kako na mene idu tenkovi, kako oko mene padaju granate, fijuču meci, kako ginu moji dobri prijatelji koji su ostali braniti svoj grad i Hrvatsku, prošao sam svakodnevne torture u logoru. Tada sam znao što osjećam i želim, ali sada me potpuno psihički iscijedi kad čujem da neki moji suborci za mnom viču: ‘Ubij ga! Izdajnik!’ Zašto? Zbog čega? Jer sam u vladi SDP-a!? Jer sam se, a ovo ne govorim napamet, i rukama i nogama borio za braniteljska prava. Konačno, pola njih je sjedilo tu u ovoj fotelji u mom uredu i moljakalo neke stvari. Kolikima sam pomogao da ostvare prava i dobiju po zaslugama. Kada su me tukli u logoru i vikali da će me ubiti, to su radili moji neprijatelji, agresori na moju zemlju, prema njima nisam imao nikakve osjećaje, a sada mi prijete ‘moji’, i to zašto - kaže nam u dahu vukovarski branitelj koji je prošao golgotu srbijanskih logora i zatvora nakon pada grada, ministar branitelja Predrag Matić Fred, koji je, uz Bojana Glavaševića, glavna meta prosvjeda dijela invalida Domovinskog rata.
Osjećaji su vam podvojeni?
- S jedne strane sam svjestan svega dobrog što smo napravili u Ministarstvu za moga mandata, čista sam obraza i na sve to sam neizmjerno ponosan. S druge strane, dok gledam što se sve događa dolje ispred zgrade i dok slušam s kakvim lažima i manipulacijama izlaze u javnost, želim se samo što prije maknuti od svega. Znam da, kad odem s ove dužnosti - a otići ću kada mi istekne mandat bez obzira na to ostane li SDP na vlasti - ne želim više biti u ovom poslu. Želim mir. Posvetit ću se supruzi, sinu i roditeljima. Neki od tih vrlih prosvjednika već sad mi šalju poruke ‘Nagovorili su me’, ‘Oprosti, Fred’, ‘Nemoj se ljutiti’ i slično. Meni to ne treba jer ako se nisu bojali u ratu, čega ili koga se to sada boje? Molim ih ovim putem, kad sve ovo prođe, da me ne salijetaju s tim opravdanjima. Najteže mi je bilo kada sam danas vidio jedan komentar na nekom portalu: ‘Zašto ste nas branili kada vas se sada bojimo!’ To je nešto najteže što sam čuo, to me je slomilo. Zar da se nas branitelja boje naši građani?!
Nećete lako oprostiti prosvjednicima?
- Ma nije stvar u oprostu. Već sam im oprostio, ali ne želim nakon ovoga s njima ulaziti u bilo kakvu komunikaciju ili dokazivanje - što, kako i zašto. Pokazali su se. Mi se ovdje šalimo da sada imamo puno manje posla jer oni koji su nam tu hodočastili sada su dolje pred Ministarstvom. Zato više ne želim s njim ulaziti ni u kakve odnose, jer je teško gledati u toliku količinu licemjerja.
Bliži se obljetnica Vukovara. Prošle godine povorka sjećanja bila je iskorištena u političke svrhe, sada se nagađa što će Stožer učiniti ove godine, kako će spriječiti predsjednika Josipovića i premijera Milanovića, nego što se govori o značaju samog Vukovara.
- Da, i to je ono najstrašnije i najtužnije. Stalno govore o Vukovaru kao gradu pijeteta, a pretvorili su ga u grad slučaj, grad politikanstva. Oni koji se skrivaju iza ‘pijeteta’, a do toga im je najmanje, sve rade da to bude grad podjela i prebrojavanja. Meni je toga dosta. Otišao sam u rat jer sam bio protiv prebrojavanja. Nisam se borio za slobodnu i demokratsku Hrvatsku u kojoj ćemo se iz dana u dan dijeliti do istrebljenja, u kojoj će se sumnjati u nečije domoljublje jer je ministar u socijaldemokratskoj vladi ili samo glasač za tu političku opciju, u kojoj će se ljude prokazivati jer nisu vjernici. Na koncu, nisam se borio za Hrvatsku u kojoj će se meni i mojoj obitelji brojati krvna zrnca.
Imate li kakva saznanja hoće li Stožer za obranu hrvatskog Vukovara pripremiti kakav scenarij sličan prošlogodišnjem?
- Ne znam što oni smišljaju, niti me je briga. Ja čak ni ne razumijem taj naziv ‘Stožer za obranu hrvatskog Vukovara’. Od koga? Tko to ugrožava ‘hrvatski Vukovar’? Hrvatski Vukovar se obranio u Domovinskom ratu, a branili su ga Vukovarci raznih nacionalnosti i zato je to grad svih ljudi dobre volje koji mu žele pomoći. Vukovar je grad u Republici Hrvatskoj, u njemu vlada Ustav Republike Hrvatske i hrvatski zakoni i ne trebaju nam specijalni čuvari vukovarskog identiteta. Ako opet pokušaju nešto onako sramotno kao prošle godine, kada meni i Bojanu Glavaševiću nisu dali da prođemo i poklonimo se svojim poginulim prijateljima, a Bojanu i ocu Siniši, istinskom simbolu otpora agresiji, to njima ide na dušu. Time pokazuju da im je samo do podjela hrvatske javnosti te da oni sebe stavljaju u poziciju arbitra koji odlučuje tko je dobar Hrvat, pravi domoljub, istinski Vukovarac ili ne znam što. Uz mene su na ratištu bila dva sina pravoslavnog paroha. Pa, njih volim više nego sve one Hrvatine koji su ‘branili’ Vukovar po Zagrebu, Rovinju ili Münchenu.
No, ipak ćete otići u Vukovar u Kolonu sjećanja?
- Naravno, to je moj grad, tamo su pokopani moji prijatelji i suborci i odlazak u Kolonu sjećanja prije svega je moja ljudska dužnost, pa tek onda ministarska. No, nikad nisam osjećao veće poniženje nego prošle godine kada su nas zaustavili. Bila mi je muka. Vidio sam lica stranih ambasadora i očitao na njima strah. Strah!? U današnjem slobodnom Vukovaru! Bit ću banalan, ali - jesmo li se za to borili?! Da opet u ovom gradu nekoga bude strah. Čuo sam sa strane ljude koji nisu Vukovarci koji su rukovodili ‘spontanim’ prosvjedom. Ne moram ja ni doći u Vukovar 18. studenog i u Knin 5. kolovoza, ali ne dam da oni rade ‘svoj politički ili stranački skup’ od tih velikih i povijesnih događaja, jer Hrvatsku, Vukovar i Knin branili su ljudi različitih nacionalnosti, svjetonazora i političkog opredjeljenja. Uostalom, ja i u Vukovar i u Knin mogu doći i neki drugi dan, kada u tim gradovima ne budu prigodničarski Hrvati, kada ne bude političara i fanfara, kada ti gradovi budu pusti i prepušteni svojim građanima sa svakodnevnim brigama oko preživljavanja, i onda ću, sam sa svojim mislima i osjećajima, prošetati od bolnice do groblja i Ovčare ili se popeti na kninsku tvrđavu. Zapaliti svijeću. Odati počast.
Uh, ogorčeni ste jako.
- Toliko sam razočaran da bih najradije otišao s ove funkcije, ali time bih samo dao za pravo prosvjednicima i omogužio im da nasilnim metodama mijenjaju legalne i legitimne predstavnike vlasti i dižu zakone na ustavnu razinu. Što je još gore, svojim bih odlaskom otvorio vrata i svakoj drugoj društvenoj skupini da po istom obrascu mijenja neke druge ministre. Nikakva prava, ama baš nikakva prava nisu im uzeta. Vidjet ćemo hoće li se okupiti kao sada kad HDZ dođe na vlast pa im stvarno bude smanjivao prava. Konačno, HDZ im i jest smanjivao prava, pa su onda branitelji govorili da tako pomažu Hrvatsku, a sada kada im ova Vlada ne smanjuje prava, oni se bune! Da si ne lažemo, jedina briga ovih prosvjednika jest kada će im stiži mirovina. I to, budimo otvoreni, onakva kakvu mnogi u Hrvatskoj ne mogu ni sanjati. A ona stiže redovno i bez zadrške, a misle li oni na one koji su nezaposleni, ne primaju plaže, a rade. Među ovim prosvjednicima nema branitelja koji rade, nema braniteljskih zadrugara koji se na sve načine muče da prehrane svoje obitelji.
Rekli ste da ste u rat išli iz vlastitih ideala. Bilo je i pokušaja da se ospori vaš ratni put.
- Da, eto, moji politički protivnici su mi priznali ratni put skoro dvadeset godina nakon rata. A ja sam prošao sve sigurnosne provjere, moji suborci javno potvrđuju da sam bio dobar branitelj i napisao sam knjigu s detaljnim opisom svojeg sudjelovanja u obrani Vukovara. Ja sam u rat krenuo kada mi je prijatelj Slon poginuo. Moja zemlja bila je napadnuta. Napadači su bili Srbija i JNA, ali ja bih je branio i od bilo kojeg drugog agresora, s bilo koje strane. Nadao sam se da će Hrvatska nakon rata biti slobodna, demokratska i multietnička država, na ponos svih nas. U rat sam išao da se mogu pogledati u oči dok se brijem, a ne da spuštam pogled. No, ja ne želim biti zatočen u 1991. godini cijeli svoj život. Naravno da to nikada neću zaboraviti, meni mojih osam uništenih tenkova, jedan transporter te devet mjeseci muke po srbijanskim logorima nitko neže oduzeti, ali nije to jedino što sam učinio u životu. Ne želim biti talac tog vremena, kao što su mnogi od onih koji su sada tu u šatorima. Ne mogu živjeti samo od toga. Dolaze nove generacije kojima moja ratna priča nije tako uzbudljiva. I to je u redu. Pa sjećamo se svi starih partizana koji su nam dolazili u škole i pričali o Sutjesci i Neretvi. Okretali smo očima dok smo ih slušali. Ne želim doći u situaciju da mladi okreću očima na Vukovar zato što smo ih ‘ubili’ našim sjećanjima, našim privilegijima i time što mislimo da bi oni stalno trebali biti zadivljeni našim podvigom. Kad im damo posla, kada dođu investicije, kada taj Vukovar bude grad živih, a ne mrtvih (u što ga žele pretvoriti) i mladi će cijeniti naše, kako se ono kaže, dane ponosa i slave. Ne želim doživjeti sudbinu starih partizana koji su se borili i patili, a onda svima postali dosadni, rušili su im spomenike i ismijavali njihovo ratovanje. To ne želim za nas. Nemojmo nikoga maltretirati Domovinskim ratom, ali učimo mlade da ga cijene, da prepoznaju njegovu prekretničku važnost, da u njemu vide povijesnu ulogu svojih očeva i majki. Mi smo sami izabrali taj put. Ja sam išao rat zbog budužnosti, a ne prošlosti!
No, kada se sjetite tih dana u Vukovaru, razmišljate li o tome da se gradu moglo pomoći, da se odustalo od proboja prema gradu...
- To me pitaju mnogi novinari, a o tome raspravljano uz gotovo svaku čašicu razgovora vež 25 godina i mi branitelji. Stalno se govori je li Tuđman mogao poslati pomoć? Je li htio? Je li mogao, a nije htio? Je li htio, a nije mogao? No, već sam umoran od 25-godišnjeg razglabanja o tome. Neka se otvore dokumenti, neka se vidi što je bilo, ali bez stranačkih i politikantskih upadica. Dok smo tamo ležali u rovu i čekali još jedan tenkovski napad, zazivali smo pomoć i više oružja i nove svježe snage. Ljutili se na Zagreb, osježali se napušteno. No, nikada nitko od nas nije razmišljao o povlačenju. Koliko sam prijatelja izgubio. Koliko se sudbina tamo promijenilo. I zato sam još više razočaran kada se sve to sada koristi u stranačke i dnevnopolitičke svrhe. Vukovarska tragedija je prevelika da bi služila kao ‘moneta za potkusurivanje’, i još da u tome sudjeluju branitelji, a pogotovo branitelji Vukovara.
Je li problem mnogih branitelja što su odmah nakon rata umirovljeni, maknuti na margine društvenog života, ostavljeni samo svojim sjećanjima? Život je otišao dalje, a oni su ostali zatvoreni u svojim ratnim traumama, daleko od pozornosti nacije.
- Da, upravo tako. Oni se boje zaborava, a ubrzat će ga ovakvim ponašanjem. Učinit ću sve da branitelji ne padnu u zaborav, a pogotovo da ih se ne omalovažava. No, moraju shvatiti da vrijeme nosi svoje. Ima puno gorčine među njima i zbog osjećaja da su ignorirani. Neki se žale: tu prosvjedujemo, a mladi izlaze iz tramvaja i smiju se, slušaju muziku i ne gledaju nas. Ti mladi imaju svoj život, svoje brige. Njih treba naučiti da se poštuje Domovinski rat i da se o Domovinskom ratu uči, a kako žemo ih naučiti - sigurno ne tako da se osporava i omalovažava jedan junak kakav je Siniša Glavašević!? U Vukovaru trebamo učiti o miru, toleranciji, budužnosti. A sada se Vukovar pretvara u grad sukoba i netolerancije.
Mnogi su prosvjednici nasrnuli na vas i osobno, pokušali su omalovažiti vaš ratni put. Kako sve to podnosi vaša obitelj, vaša supruga Svetlana?
- Moja majka živi u Borovu naselju. Slijepa je, ali sluša vijesti. Na žalost, i jednu lokalnu slavonsku televiziju koja je rasadnik mržnje. Nju to sve jako pogađa. Želio bih je poštedjeti toga, a moja supruga sve prati, ali me ništa ne pita. Teško joj je. Meni viču: ‘Kako tvoja arkanovka?’ Moja supruga je rođena Vukovarka. Odrasla je u Hrvatskoj i ima jednako pravo na ovu zemlju, ako ne i više od mnogih koji je tako vrijeđaju. Cijeli život je tu. I, konačno, ja sam oženio ženu u koju sam se zaljubio, a ne nacionalnost. Drugo, pa nađite mi Vukovarca koji nema u sebi ili u bližoj okolini ‘krvi neke druge nacije’. Pa što? Kakve to veze ima? Bilo je Srba koji su branili Vukovar, bilo je Hrvata koji su pobjegli odmah. Bilo je Srba koji su bombardirali svoj grad i svoje sugrađane, a bilo je onih koji to nisu htjeli raditi.
No, kažete da ima puno branitelja koji vas podržavaju.
- Dobio sam više što e-mail, što SMS poruka potpore nego što dolje ima prosvjednika. Neki su čak predlagali ‘kontraprosvjede’, ali nisam se složio jer ne želim daljnju podjelu među našom populacijom. Osim toga, dolje ima samo četiri, pet udruga, a u Republici Hrvatskoj ih je registrirano oko 1300 i svakako bi bio zanimljiv novinarski zadatak istražiti gdje su ostale udruge i ostali istaknuti predsjednici braniteljskih udruga. Na koncu, dosad je, od početka prosvjeda, provedeno nekoliko anketa i ni u jednoj od njih ova besmislica koja se događa pred zgradom Ministarstva nije naišla na neku posebnu podršku. To samo znači da i javnost prepoznaje da razloga za prosvjed nema, da vođe prosvjeda podvaljuju neke fantomske prijedloge zakona i služe se najpodlijim lažima i manipulacijama.
Kako ste se osjećali kada ste otišli nakon rata u Beograd?
- Da, bio sam tamo s predsjednikom Josipovižem. Bio sam zadovoljan i ponosan kada sam vidio ulice Beograda okižene hrvatskim zastavama. Za to sam se borio! Bio sam sretan što se nalazim u glavnom gradu zemlje koju smo pobijedili u ratu, a ja u tom gradu mirne duše mogu ispričati vukovarsku priču i priču o Domovinskom ratu. Nisu svi građani Srbije sudjelovali u agresiji i sa zemljom koja je naš susjed moramo graditi dobre odnose. Rat nitko neže zaboraviti, ni izmijeniti njegov tijek i kraj. On je bio obramben, osloboditeljski i pravedan i nema govora o izjednačavanju agresora i žrtve. Nasred Knez Mihajlove dao sam tadašnjem srbijanskom predsjedniku Borisu Tadižu svoju knjigu o Vukovaru. Pričao sam mu o svojih osam uništenih tenkova. Tražio sam pomož da postavimo spomen-ploču u Stajiževu. Dao sam mu svoj govor koji sam tamo htio pročitati. Rekao sam mu da žu taj govor pročitati sada, za pet, deset ili 25 godina, kada se stvore uvjeti za spomen-ploču. To se mora učiniti.
jutarnji
Pred Ministarstvom branitelja rastegnuti šatori, nekoliko umornih ljudi u pohabanim maskirnim jaknama šutke jedu toplo varivo. Invalid u kolicima, zaogrnut dekom, kunja uz slabašnu logorsku vatru koja odolijeva sumornom maglovitom vremenu. Pusto je i mirno, nema novinara, političara... Već gotovo mjesec dana traju prosvjedi jednog dijela invalida Domovinskog rata i ne zna se do kada će. Nešto je više zaštitara pred ulazom i dvojica policajca koja su došli pojesti sendvič. U samom Ministarstvu uobičajena radna živost. Radi se, nose spisi na potpis, zvone telefoni. Nekoliko branitelja dolazi po neke informacije. Ne žele govoriti o prosvjedima. Branko Borković Mladi Jastreb, zapovjednik obrane Vukovara, pozdravlja nas širokim osmijehom, upravo je izašao iz kabineta ministra Predraga Matića.
Prijete mi ‘moji’
- Ne znam jesam li više ljut, tužan ili razočaran. Osjećaji se miješaju, a teško mi pada ova situacija jer je cijeli ovaj prosvjed velika manipulacija, politizacija, pa se pitam zašto su branitelji upali u taj žrvanj, zašto su to dozvolili, zašto su opet pristali biti nečija ‘pesnica’ za ostvarenje političkih ciljeva. Znam da to vode neke druge glave, zna se odakle vjetar puše. Kada sam preuzimao ovu dužnost, rekao sam da od udruga tražim partnerski odnos, ali da one neće voditi i diktirati politiku Ministarstva. Doživio sam puno ružnih stvari u životu. Gledao sam kako na mene idu tenkovi, kako oko mene padaju granate, fijuču meci, kako ginu moji dobri prijatelji koji su ostali braniti svoj grad i Hrvatsku, prošao sam svakodnevne torture u logoru. Tada sam znao što osjećam i želim, ali sada me potpuno psihički iscijedi kad čujem da neki moji suborci za mnom viču: ‘Ubij ga! Izdajnik!’ Zašto? Zbog čega? Jer sam u vladi SDP-a!? Jer sam se, a ovo ne govorim napamet, i rukama i nogama borio za braniteljska prava. Konačno, pola njih je sjedilo tu u ovoj fotelji u mom uredu i moljakalo neke stvari. Kolikima sam pomogao da ostvare prava i dobiju po zaslugama. Kada su me tukli u logoru i vikali da će me ubiti, to su radili moji neprijatelji, agresori na moju zemlju, prema njima nisam imao nikakve osjećaje, a sada mi prijete ‘moji’, i to zašto - kaže nam u dahu vukovarski branitelj koji je prošao golgotu srbijanskih logora i zatvora nakon pada grada, ministar branitelja Predrag Matić Fred, koji je, uz Bojana Glavaševića, glavna meta prosvjeda dijela invalida Domovinskog rata.
Osjećaji su vam podvojeni?
- S jedne strane sam svjestan svega dobrog što smo napravili u Ministarstvu za moga mandata, čista sam obraza i na sve to sam neizmjerno ponosan. S druge strane, dok gledam što se sve događa dolje ispred zgrade i dok slušam s kakvim lažima i manipulacijama izlaze u javnost, želim se samo što prije maknuti od svega. Znam da, kad odem s ove dužnosti - a otići ću kada mi istekne mandat bez obzira na to ostane li SDP na vlasti - ne želim više biti u ovom poslu. Želim mir. Posvetit ću se supruzi, sinu i roditeljima. Neki od tih vrlih prosvjednika već sad mi šalju poruke ‘Nagovorili su me’, ‘Oprosti, Fred’, ‘Nemoj se ljutiti’ i slično. Meni to ne treba jer ako se nisu bojali u ratu, čega ili koga se to sada boje? Molim ih ovim putem, kad sve ovo prođe, da me ne salijetaju s tim opravdanjima. Najteže mi je bilo kada sam danas vidio jedan komentar na nekom portalu: ‘Zašto ste nas branili kada vas se sada bojimo!’ To je nešto najteže što sam čuo, to me je slomilo. Zar da se nas branitelja boje naši građani?!
Nećete lako oprostiti prosvjednicima?
- Ma nije stvar u oprostu. Već sam im oprostio, ali ne želim nakon ovoga s njima ulaziti u bilo kakvu komunikaciju ili dokazivanje - što, kako i zašto. Pokazali su se. Mi se ovdje šalimo da sada imamo puno manje posla jer oni koji su nam tu hodočastili sada su dolje pred Ministarstvom. Zato više ne želim s njim ulaziti ni u kakve odnose, jer je teško gledati u toliku količinu licemjerja.
Bliži se obljetnica Vukovara. Prošle godine povorka sjećanja bila je iskorištena u političke svrhe, sada se nagađa što će Stožer učiniti ove godine, kako će spriječiti predsjednika Josipovića i premijera Milanovića, nego što se govori o značaju samog Vukovara.
- Da, i to je ono najstrašnije i najtužnije. Stalno govore o Vukovaru kao gradu pijeteta, a pretvorili su ga u grad slučaj, grad politikanstva. Oni koji se skrivaju iza ‘pijeteta’, a do toga im je najmanje, sve rade da to bude grad podjela i prebrojavanja. Meni je toga dosta. Otišao sam u rat jer sam bio protiv prebrojavanja. Nisam se borio za slobodnu i demokratsku Hrvatsku u kojoj ćemo se iz dana u dan dijeliti do istrebljenja, u kojoj će se sumnjati u nečije domoljublje jer je ministar u socijaldemokratskoj vladi ili samo glasač za tu političku opciju, u kojoj će se ljude prokazivati jer nisu vjernici. Na koncu, nisam se borio za Hrvatsku u kojoj će se meni i mojoj obitelji brojati krvna zrnca.
Imate li kakva saznanja hoće li Stožer za obranu hrvatskog Vukovara pripremiti kakav scenarij sličan prošlogodišnjem?
- Ne znam što oni smišljaju, niti me je briga. Ja čak ni ne razumijem taj naziv ‘Stožer za obranu hrvatskog Vukovara’. Od koga? Tko to ugrožava ‘hrvatski Vukovar’? Hrvatski Vukovar se obranio u Domovinskom ratu, a branili su ga Vukovarci raznih nacionalnosti i zato je to grad svih ljudi dobre volje koji mu žele pomoći. Vukovar je grad u Republici Hrvatskoj, u njemu vlada Ustav Republike Hrvatske i hrvatski zakoni i ne trebaju nam specijalni čuvari vukovarskog identiteta. Ako opet pokušaju nešto onako sramotno kao prošle godine, kada meni i Bojanu Glavaševiću nisu dali da prođemo i poklonimo se svojim poginulim prijateljima, a Bojanu i ocu Siniši, istinskom simbolu otpora agresiji, to njima ide na dušu. Time pokazuju da im je samo do podjela hrvatske javnosti te da oni sebe stavljaju u poziciju arbitra koji odlučuje tko je dobar Hrvat, pravi domoljub, istinski Vukovarac ili ne znam što. Uz mene su na ratištu bila dva sina pravoslavnog paroha. Pa, njih volim više nego sve one Hrvatine koji su ‘branili’ Vukovar po Zagrebu, Rovinju ili Münchenu.
No, ipak ćete otići u Vukovar u Kolonu sjećanja?
- Naravno, to je moj grad, tamo su pokopani moji prijatelji i suborci i odlazak u Kolonu sjećanja prije svega je moja ljudska dužnost, pa tek onda ministarska. No, nikad nisam osjećao veće poniženje nego prošle godine kada su nas zaustavili. Bila mi je muka. Vidio sam lica stranih ambasadora i očitao na njima strah. Strah!? U današnjem slobodnom Vukovaru! Bit ću banalan, ali - jesmo li se za to borili?! Da opet u ovom gradu nekoga bude strah. Čuo sam sa strane ljude koji nisu Vukovarci koji su rukovodili ‘spontanim’ prosvjedom. Ne moram ja ni doći u Vukovar 18. studenog i u Knin 5. kolovoza, ali ne dam da oni rade ‘svoj politički ili stranački skup’ od tih velikih i povijesnih događaja, jer Hrvatsku, Vukovar i Knin branili su ljudi različitih nacionalnosti, svjetonazora i političkog opredjeljenja. Uostalom, ja i u Vukovar i u Knin mogu doći i neki drugi dan, kada u tim gradovima ne budu prigodničarski Hrvati, kada ne bude političara i fanfara, kada ti gradovi budu pusti i prepušteni svojim građanima sa svakodnevnim brigama oko preživljavanja, i onda ću, sam sa svojim mislima i osjećajima, prošetati od bolnice do groblja i Ovčare ili se popeti na kninsku tvrđavu. Zapaliti svijeću. Odati počast.
Uh, ogorčeni ste jako.
- Toliko sam razočaran da bih najradije otišao s ove funkcije, ali time bih samo dao za pravo prosvjednicima i omogužio im da nasilnim metodama mijenjaju legalne i legitimne predstavnike vlasti i dižu zakone na ustavnu razinu. Što je još gore, svojim bih odlaskom otvorio vrata i svakoj drugoj društvenoj skupini da po istom obrascu mijenja neke druge ministre. Nikakva prava, ama baš nikakva prava nisu im uzeta. Vidjet ćemo hoće li se okupiti kao sada kad HDZ dođe na vlast pa im stvarno bude smanjivao prava. Konačno, HDZ im i jest smanjivao prava, pa su onda branitelji govorili da tako pomažu Hrvatsku, a sada kada im ova Vlada ne smanjuje prava, oni se bune! Da si ne lažemo, jedina briga ovih prosvjednika jest kada će im stiži mirovina. I to, budimo otvoreni, onakva kakvu mnogi u Hrvatskoj ne mogu ni sanjati. A ona stiže redovno i bez zadrške, a misle li oni na one koji su nezaposleni, ne primaju plaže, a rade. Među ovim prosvjednicima nema branitelja koji rade, nema braniteljskih zadrugara koji se na sve načine muče da prehrane svoje obitelji.
Rekli ste da ste u rat išli iz vlastitih ideala. Bilo je i pokušaja da se ospori vaš ratni put.
- Da, eto, moji politički protivnici su mi priznali ratni put skoro dvadeset godina nakon rata. A ja sam prošao sve sigurnosne provjere, moji suborci javno potvrđuju da sam bio dobar branitelj i napisao sam knjigu s detaljnim opisom svojeg sudjelovanja u obrani Vukovara. Ja sam u rat krenuo kada mi je prijatelj Slon poginuo. Moja zemlja bila je napadnuta. Napadači su bili Srbija i JNA, ali ja bih je branio i od bilo kojeg drugog agresora, s bilo koje strane. Nadao sam se da će Hrvatska nakon rata biti slobodna, demokratska i multietnička država, na ponos svih nas. U rat sam išao da se mogu pogledati u oči dok se brijem, a ne da spuštam pogled. No, ja ne želim biti zatočen u 1991. godini cijeli svoj život. Naravno da to nikada neću zaboraviti, meni mojih osam uništenih tenkova, jedan transporter te devet mjeseci muke po srbijanskim logorima nitko neže oduzeti, ali nije to jedino što sam učinio u životu. Ne želim biti talac tog vremena, kao što su mnogi od onih koji su sada tu u šatorima. Ne mogu živjeti samo od toga. Dolaze nove generacije kojima moja ratna priča nije tako uzbudljiva. I to je u redu. Pa sjećamo se svi starih partizana koji su nam dolazili u škole i pričali o Sutjesci i Neretvi. Okretali smo očima dok smo ih slušali. Ne želim doći u situaciju da mladi okreću očima na Vukovar zato što smo ih ‘ubili’ našim sjećanjima, našim privilegijima i time što mislimo da bi oni stalno trebali biti zadivljeni našim podvigom. Kad im damo posla, kada dođu investicije, kada taj Vukovar bude grad živih, a ne mrtvih (u što ga žele pretvoriti) i mladi će cijeniti naše, kako se ono kaže, dane ponosa i slave. Ne želim doživjeti sudbinu starih partizana koji su se borili i patili, a onda svima postali dosadni, rušili su im spomenike i ismijavali njihovo ratovanje. To ne želim za nas. Nemojmo nikoga maltretirati Domovinskim ratom, ali učimo mlade da ga cijene, da prepoznaju njegovu prekretničku važnost, da u njemu vide povijesnu ulogu svojih očeva i majki. Mi smo sami izabrali taj put. Ja sam išao rat zbog budužnosti, a ne prošlosti!
No, kada se sjetite tih dana u Vukovaru, razmišljate li o tome da se gradu moglo pomoći, da se odustalo od proboja prema gradu...
- To me pitaju mnogi novinari, a o tome raspravljano uz gotovo svaku čašicu razgovora vež 25 godina i mi branitelji. Stalno se govori je li Tuđman mogao poslati pomoć? Je li htio? Je li mogao, a nije htio? Je li htio, a nije mogao? No, već sam umoran od 25-godišnjeg razglabanja o tome. Neka se otvore dokumenti, neka se vidi što je bilo, ali bez stranačkih i politikantskih upadica. Dok smo tamo ležali u rovu i čekali još jedan tenkovski napad, zazivali smo pomoć i više oružja i nove svježe snage. Ljutili se na Zagreb, osježali se napušteno. No, nikada nitko od nas nije razmišljao o povlačenju. Koliko sam prijatelja izgubio. Koliko se sudbina tamo promijenilo. I zato sam još više razočaran kada se sve to sada koristi u stranačke i dnevnopolitičke svrhe. Vukovarska tragedija je prevelika da bi služila kao ‘moneta za potkusurivanje’, i još da u tome sudjeluju branitelji, a pogotovo branitelji Vukovara.
Je li problem mnogih branitelja što su odmah nakon rata umirovljeni, maknuti na margine društvenog života, ostavljeni samo svojim sjećanjima? Život je otišao dalje, a oni su ostali zatvoreni u svojim ratnim traumama, daleko od pozornosti nacije.
- Da, upravo tako. Oni se boje zaborava, a ubrzat će ga ovakvim ponašanjem. Učinit ću sve da branitelji ne padnu u zaborav, a pogotovo da ih se ne omalovažava. No, moraju shvatiti da vrijeme nosi svoje. Ima puno gorčine među njima i zbog osjećaja da su ignorirani. Neki se žale: tu prosvjedujemo, a mladi izlaze iz tramvaja i smiju se, slušaju muziku i ne gledaju nas. Ti mladi imaju svoj život, svoje brige. Njih treba naučiti da se poštuje Domovinski rat i da se o Domovinskom ratu uči, a kako žemo ih naučiti - sigurno ne tako da se osporava i omalovažava jedan junak kakav je Siniša Glavašević!? U Vukovaru trebamo učiti o miru, toleranciji, budužnosti. A sada se Vukovar pretvara u grad sukoba i netolerancije.
Mnogi su prosvjednici nasrnuli na vas i osobno, pokušali su omalovažiti vaš ratni put. Kako sve to podnosi vaša obitelj, vaša supruga Svetlana?
- Moja majka živi u Borovu naselju. Slijepa je, ali sluša vijesti. Na žalost, i jednu lokalnu slavonsku televiziju koja je rasadnik mržnje. Nju to sve jako pogađa. Želio bih je poštedjeti toga, a moja supruga sve prati, ali me ništa ne pita. Teško joj je. Meni viču: ‘Kako tvoja arkanovka?’ Moja supruga je rođena Vukovarka. Odrasla je u Hrvatskoj i ima jednako pravo na ovu zemlju, ako ne i više od mnogih koji je tako vrijeđaju. Cijeli život je tu. I, konačno, ja sam oženio ženu u koju sam se zaljubio, a ne nacionalnost. Drugo, pa nađite mi Vukovarca koji nema u sebi ili u bližoj okolini ‘krvi neke druge nacije’. Pa što? Kakve to veze ima? Bilo je Srba koji su branili Vukovar, bilo je Hrvata koji su pobjegli odmah. Bilo je Srba koji su bombardirali svoj grad i svoje sugrađane, a bilo je onih koji to nisu htjeli raditi.
No, kažete da ima puno branitelja koji vas podržavaju.
- Dobio sam više što e-mail, što SMS poruka potpore nego što dolje ima prosvjednika. Neki su čak predlagali ‘kontraprosvjede’, ali nisam se složio jer ne želim daljnju podjelu među našom populacijom. Osim toga, dolje ima samo četiri, pet udruga, a u Republici Hrvatskoj ih je registrirano oko 1300 i svakako bi bio zanimljiv novinarski zadatak istražiti gdje su ostale udruge i ostali istaknuti predsjednici braniteljskih udruga. Na koncu, dosad je, od početka prosvjeda, provedeno nekoliko anketa i ni u jednoj od njih ova besmislica koja se događa pred zgradom Ministarstva nije naišla na neku posebnu podršku. To samo znači da i javnost prepoznaje da razloga za prosvjed nema, da vođe prosvjeda podvaljuju neke fantomske prijedloge zakona i služe se najpodlijim lažima i manipulacijama.
Kako ste se osjećali kada ste otišli nakon rata u Beograd?
- Da, bio sam tamo s predsjednikom Josipovižem. Bio sam zadovoljan i ponosan kada sam vidio ulice Beograda okižene hrvatskim zastavama. Za to sam se borio! Bio sam sretan što se nalazim u glavnom gradu zemlje koju smo pobijedili u ratu, a ja u tom gradu mirne duše mogu ispričati vukovarsku priču i priču o Domovinskom ratu. Nisu svi građani Srbije sudjelovali u agresiji i sa zemljom koja je naš susjed moramo graditi dobre odnose. Rat nitko neže zaboraviti, ni izmijeniti njegov tijek i kraj. On je bio obramben, osloboditeljski i pravedan i nema govora o izjednačavanju agresora i žrtve. Nasred Knez Mihajlove dao sam tadašnjem srbijanskom predsjedniku Borisu Tadižu svoju knjigu o Vukovaru. Pričao sam mu o svojih osam uništenih tenkova. Tražio sam pomož da postavimo spomen-ploču u Stajiževu. Dao sam mu svoj govor koji sam tamo htio pročitati. Rekao sam mu da žu taj govor pročitati sada, za pet, deset ili 25 godina, kada se stvore uvjeti za spomen-ploču. To se mora učiniti.
jutarnji
