Proizvodnja Drugoga

Promocija knjige Proizvodnja Drugoga: Srbi u hrvatskim dnevnim novinama održat će se sutra, s početkom u 19 sati, u bliblioteci Prosvjete (Preradovićeva 18, Zagreb). Autorice knjige su Nina Čolović i Tamara Opačić. O nastanku knjige i pronalascima istraživanja koje sadržava razgovarali smo s Tamarom Opačić, ujedno i dugogodišnjom novinarkom te izvršnom urednicom Novosti.

Knjiga je nastala temeljem kvalitativne i kvantitativne analize novinarskih radova objavljenih u Jutarnjem listu, Večernjem listu, Novom listu, Slobodnoj Dalmaciji i Glasu Slavonije tokom 2015 godine. Koji su događaji izabrani za referentne točke analize i zašto?

Naše istraživanje nastalo je kao svojevrstan odgovor na ranije akademske radove koji su u najvećoj mjerili polazili od hipoteze da je za manjine same, pa tako i za novinare koji o njima izvještavaju, najbolje da se njihove pripadnike dominantno prezentira kroz kulturne rubrike jer bi to, tobože, trebalo doprinijeti njihovoj uspješnijoj integraciji u društvo.

Međutim, svođenje javnog života nacionalnih manjina isključivo na folklor, vjeru i tradiciju, a na čemu oduvijek inzistira desnica, istovjetno je dokidanju njihovih građanskih prava: prava na ravnopravno političko djelovanje, slobodno iznošenje stavova te uporabu vlastitog jezika i pisma. S obzirom da smo u fokus našeg istraživanja odlučile staviti takvu vrstu tema, na kraju 2015. godine, koja je obilovala događajima važnima za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, shvatile smo da se pred nama nalazi idealan uzorak.

Naime, bila je to godina u kojoj su održana dva izborna ciklusa, onaj za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina na lokalnoj i regionalnoj razini te za zastupnike u Hrvatskom saboru, u istoj godini obilježena je 20. godišnjica Oluje, a izmijenjen je i Statut grada Vukovara na način da je u javnom prostoru toga grada de facto dokinuto pravno na korištenje srpskog jezika i ćiriličnog pisma. Također, bila je to godina u kojoj su sve glasniji postali glasovi onih koji revizijom povijesti žele kvislinšku Nezavisnu Državu Hrvatsku prikazati u što pozitivnijem svjetlu.

Zbog toga je naše istraživanje obuhvatilo i dva obilježavanja značajnih datuma iz Drugog svjetskog rata, Dan sjećanja na žrtve ustaškog logora Jadovno 1941., svojevrsne preteče Jasenovca, i Dana ustanka naroda Hrvatske u Srbu koji se sve do rata devedesetih na ovdašnjim prostorima obilježavao kao dan antifašističke borbe. Riječ je o manifestacijama koje su zadnjih nekoliko godina bile suočene s protuprosvjedima ekstremne desnice, ali i koje pokazuju nespremnost institucija države i njenog represivnog aparata da se suprotstave javnom, filoustaškom djelovanju različitih pojedinaca i njihovih grupa.

Zašto ste se odlučili u istraživanju primarno fokusirati na dnevne tiskovine? One jesu "tradicionalno" ostale dio medijskog mainstreama, ali im čitateljstvo značajno opada i pitanje je koliko su u tom pogledu i dalje mainstream.

Iako smo u startu imale ambicioznije planove, naše se istraživanje na kraju svelo na novinarsku i lingvističku analizu dnevnih novina i to isključivo iz objektivnih razloga. Budući da je riječ o aktivističkom projektu koji nije nastao po narudžbi, već isključivo iz vlastite motivacije, bile smo ograničene financijskim i ljudskim kapacitetima. Na analizi, koja je obuhvatila više od 1200 članaka, radile smo samo nas dvije i to neovisno jedna od druge tako da smo na kraju istraživačkog procesa mogle usporediti dobivene rezultate i mirne duše zaključiti da je ono što smo napravile uistinu objektivno i da ima svoje znanstveno utemeljenje.

Bez obzira na broj njihovih čitatelja koji je uistinu iz godine u godinu manji, dnevne novine u Hrvatskoj i dalje su sastavni dio medijskog mainstreama iz jednostavnog razloga što se njihov sadržaj, odnosno stavovi kojima se u njima zastupaju, bilo po odabiru tema ili načinu izvještavanja, uopće ne razlikuju od najslušanijih, najgledanijih i najčitanijih komercijalnih radija, televizija i portala. Naše istraživanje je dokazalo da njihovu mainstream poziciju učvršćuje dominantno suglasje sa stavovima koji se forsiraju s pozicija moći.

O kakvim je stavovima najčešće riječ?

Najčešće je riječ o državotvornim mitovima koje su u proteklih 25 godina preispitivali rijetki pojedinci. Tako je, primjerice, analiza preko 300 članaka objavljenih uoči, na sam dan i nakon državnog obilježavanja 20. godišnjice Oluje pokazala da se na tu akciju hrvatske vojske i policije i dalje gotovo isključivo gleda kao na slavodobitnu pobjedu bez i jedne jedine mrlje. Dovoljno je spomenuti da se za vrijeme obilježavanja godišnjice glas civilnih žrtava rata iz 1995. godine u analizirane novine nije probio – nijednom.

Ako ne brojimo suprugu osječkog civila ubijenog 1991. godine koja je u medije dospjela tako što im je gotovo bila "servirana" – naime, riječ je o jednoj od sudionica antimilitarističke tribine "Drugi rat" koja je na samu godišnjicu Oluje održana u riječkom HNK-u. A svi dobro znamo kako je završio taj pokušaj da u javnost dospiju ispovijesti ženskih žrtava ratova hrvatske, srpske i bošnjačke nacionalnosti.

Mogu li se i na koji način rezultati istraživanja povezati sa situacijom u drugim medijima – televizijama, portalima?

Rezultati su apsolutno primjenjivi na sve ostale komercijalne medije, koji su ostalom tu prvenstveno da donesu profit njihovim vlasnicima pa u tom svjetlu na manjine najčešće gledaju kao na egzotiku koja im ili neće donijeti dovoljan broj čitatelja ili, baš suprotno, kao objekt koji je moguće skandalizirati i time raspiriti neke stare, nacionalističke strasti koje se i dalje jako dobro prodaju.

Rezultati su nažalost primjenjivi i na javnu televiziju koja o manjinama u najvećoj mjeri izvještava na najblaže rečeno problematičan način. Izuzmemo li emisiju Prizma, koja se, doduše, još uvijek prikazuje u nepopularnom terminu, ostatak programa koji je namijenjen manjinama ili koji bi trebao informirati o manjinama je izrazito nekvalitetan.

Sve i da na stranu stavimo činjenicu da na HRT-u ne postoji manjinska redakcija i da se ne proizvodi program na manjinskim jezicima i pismima, i dalje ostaje problem informativnog programa koji o manjinama ili ne izvještava ili to čini uglavnom neprofesionalno. Razina profesionalnosti dodatno je srozana nakon promjene uredničkog kadra, za što je najzaslužnija Oreškovićeva Vlada.

Postoje li uopće drugačije prakse u našem medijskom prostoru?

Jedina iznimka zasigurno su neprofitni mediji koji su ostali jedini djelić slobode u kojem je manjinski glas ravnopravan onom tzv. većinskom. Međutim, zbog odluke spomenute HDZ-ove garniture da dokine njihovo financiranje, a koje nije vraćeno na staro ni prilikom Plenkovićevog nevještog pokušaja da se presvuče u centrističko odijelo, njihovi kapaciteti, pa tako i domet su, nažalost, ostali ograničeni.

Koji su glavni zaključci analize koju ste provele, kako se u konačnici u hrvatskim medijima proizvodi Drugog?

Analiza je prvenstveno pokazala da mediji Srbima i Srpkinjama u Hrvatskoj u najvećem broju slučajeva ne pružaju priliku da izraze svoje stavove, već da su objekt o kojem se najčešće izvještava u formi novinarskih komentara. Pri tome dobar dio kolumnista tu priliku koristi za iznošenje diskriminatornih stavova, što je, kada je u pitanju analizirani uzorak, najčešće bio slučaj s Večernjakovim Milanom Ivkošićem.

Istraživanje je pokazalo i da u medije uopće ne dopiru glasovi Srpkinja, za što su djelomično odgovorne i same manjinske zajednice, kao i da se Srbi u Hrvatskoj često poistovjećuju sa Srbima u Srbiji i njihovom vladajućom garniturom. Osim kroz kolumne, o temama važnima za manjine su u najvećem broju slučajeva izvještavalo kroz kratke novinarske forme koje nisu dostatne za prezentaciju često složene problematike, a negativnom se pokazala i činjenica da se o svim analiziranim temama izvještavalo gotovo isključivo iz vizure visoke politike. Naime, gotovo da i nije bilo tekstova u kojima je glas pružen tzv. "običnim" pripadnicima zajednice koji se u svojoj svakodnevnici susreću s različitim problemima, a s kojima se lako može poistovjetiti i najveći broj čitatelja koji pripadaju "većini".

Kada su u pitanju izborni procesi, mediji apsolutno nisu pokazali nikakav interes za manjinske izbore što je itekako problematično ako uzmemo u obzir da oko 300 srpskih domaćinstava u Hrvatskoj još uvijek nema struju pa su im novine i dalje dominantni izvor informiranja. Tokom kampanje za parlamentarne izbore manjinskim predstavnicima ne samo da nije pružen prostor da predstave svoje programe, nego ih se u nekoliko slučajeva pokušalo i posvađati, a globalu su promatrani kao plijen koje će vodeće stranke već nekako raspodijeliti nakon izbora.

Pored spomenutog crno-bijelog izvještavanja o ratu 1990-ih koje još uvijek sadrži propagandističke elemente u službi militarizacije društva, problematičnim se pokazalo i izvještavanja o temama iz Drugog svjetskog rata. Naime, pod egidom usiljene objektivnosti, novinari i urednici su jednak prostor davali organizatorima, primjerice, komemoracije u Jadovnu, i njenim protivnicima. Oni malo dugoročnijeg pamćenja će se sjetiti da su neki od tih, koji su 2015. prosvjedovali protiv odavanja počasti žrtvama ustaškog logora, nedavno u Otočcu pokušali postaviti ploču ratnom zločincu Juri Francetiću. Pametnom dosta.

Proizvodnja Drugog kroz medije egizistira unutar šireg političkog i društvenog konteksta. Primjerice, često se primjeri govora mržnje prema Srbima u Hrvatskoj predstavljaju kao iznimni slučajevi, kao da nastaju u vakuumu. Koliko vam je bilo bitno u ovoj knjizi povezati medijske prezentacije s političkim i društvenim huškanjem i odobravanjem?

Upravo zbog toga što huškanje, koje nerijetko prerasta u jezično nasilje, dolazi iz političkog vrha, ili ga se, u najmanju ruku, od tamo prešutno odobrava, naša analiza nije se ograničila na puko seciranje korištenih novinarskih tehnika, uredničkih odabira i raznovrsnosti izvora. Kako bi pokazala da je riječ o puno širem problemu koje je ukorijenjeno u naše društvo do te mjere da ga najveći broj novinara i novinarki uzima zdravo za gotovo, analizom je obuhvaćeno i lingvističko seciranje onoga što su govorili njihovi izvori.

Pored dobro poznatih slučajeva govora mržnje, odnosno jezičnog nasilja kakav je bio onaj Ruže Tomašić koja je zaprijetila "čišćenjem hrvatskog dvorišta" i Branimira Glavaša koji se po izlasku iz zatvora pohvalio da je "napunio akumulatore", analizom su obuhvaćene izjave nekih drugih, tada visokih dužnosnika kao što su Kolinda Grabar-Kitarović, Zoran Milanović i drugi. Međutim, kako smo zaključile na kraju istraživanja, smatramo da su novinari i uredništva ti koji su zbog naravi svoga posla dužni tražiti korijene diskriminatornih politika i vjerovanja kako bi se oni odstranili, prije nego što se razgranaju u toj mjeri da krenu gušiti one koji su označeni nepoželjnima.

U knjizi iznosite i preporuke za novinare i urednike, osmišljene kao polazište za razgovor o potrebnim promjenama. Od čega, kao novinari i urednici (ali i građani), trebamo krenuti?

Za početak, novinari i urednici trebaju osvijestiti da o manjinskim grupama nije moguće govoriti bez manjina samih. One su jedini autoritet za svoje živote i jedine koje mogu reći što im je potrebno u nekome trenutku. Životi manjina podjednako su kompleksni i slojeviti kao i životi onih uljuljkanih u konstrukt većine pa bi novinari trebali imati na umu heterogenost grupe o kojoj izvještavaju, odnosno heterogenost oblika koje njihova iskustva mogu zadobiti.

Također, iako standardi struke nalažu višestrukost izvora, novinari bi, kada su u pitanju manjinske grupe, izvore trebali vrednovati i prema kriteriju nenasilja, odnosno upitati se unapređuje li ono što pojedini akteri zagovaraju odnos s manjinskim zajednicama ili ne. Novinarsko načelo o nužnosti prikaza više strana priče stoga ne bi smjelo biti povod za raspirivanje mržnje ili promoviranje revizionizma.

Gdje će knjiga biti dostupna širem čitateljstvu? Hoće li možda postati dio literature na nekom od kolegija na studiju novinarstva?

Osim javnog predstavljanja, planiramo gotovo svim redakcijama osigurati makar po jedan primjerak. Budući da nije namijenjena prodaji, knjiga će uskoro biti i besplatno dostupna na stranicama Srpskog narodnog vijeća, koje je izdavač. Nismo sigurne da će ona postati sastavnim dijelom literature na nekom od studija novinarstva jer se to nalazi izvan dosega našeg utjecaja, ali ćemo se potruditi i da pokoji primjerak dospije u fakultetske knjižnice.

h-alter