Svijet glumačkih zvijezda poseban je, jer slavu i popularnost treba neprestano održavati. Okrutno je to mjesto u kojem je svatko zamjenjiv, a izgled i pojava temeljne vrijednosti, kojima godine ne idu na ruku. Zvijezde su tako izložene starenju, ali i kulturnim i društvenim promjenama, jer će nadiruće generacije zasigurno imati svoje idole i uzore. Stanlio i Olio (2018) Jona S. Bairda, kako mu i naslov sugerira, progovara o jednom od najslavnijih i najpopularnijih američkih glumačkih, odnosno komediografskih tandema – Stanu Laurelu (Steve Coogan) i Oliveru Hardyju (John C. Reilly), koji su žarili i palili američkim filmom u razdoblju od druge polovice dvadesetih godina do Drugoga svjetskoga rata. Ponajviše su ostali upamćeni po zajedničkim slapstic izvedbama, iako je svatko od njih prije uparivanja imao razvijene i uspješne glumačke karijere. Nastupili su zajedno u preko više od sto filmova, što kratkometražnih i dugometražnih, zvučnih i nijemih, no u određenom trenutku, kako to obično biva, njihova je slava počela rapidno opadati.
Film se otvara prologom koji se odvija u ključnom trenutku za karijeru dvojca – 1937. godinom, u kojoj Laurel odbija obnoviti ugovor s producentom Halom Roachom, smatrajući da dotična osoba, kao i filmski studio, zgrću novac na njihovoj slavi, a da su oni zauzvrat potplaćeni. Naspram njega, Hardy, vezan drugim ugovorom, ostaje raditi za Roacha te biva uparen s novim glumcem. Nakon toga slijedi elipsa te se radnja nastavlja početkom pedesetih godina kada postarane glumce susrećemo u Velikoj Britaniji, neposredno prije njihove britanske i irske kazališne turneje, koja bi im trebala povratiti staru slavu. Međutim, prve reakcije iznenađenih običnih ljudi s kojima dolaze u interakcije mahom su vezana uz pitanje nisu li već odavno umirovljeni.
Iako se Baird te scenarist Jeff Pope (Philomena) poigravaju konceptom biografskoga filma, najmanje ih zanimaju životne priče dvoje slavnih glumaca, njihovi usponi i padovi, kao i stranputice slavnih koje se često senzacionalistički i tabloidno nastoje rekreirati u biografskim filmovima ne bi li utažile glad gledatelja za zvjezdanim boljkama i zastranjenjima. Stanlio i Olio se čak previše niti ne zamara samo pričom te konstruiranjem čvrstoga zapleta, jer manje ili više pratimo nastupe tandema te njihovo suočavanje s izblijedjelom slavom, kao i iluzorno planiranje budućih projekta. Bairda i Popea više zanima seciranje stanja u kojem se protagonisti nalaze, njihovih želja da nešto promijene i činjenice da promjena kakvu žele nije više moguća. Jedino im preostaje bolno suočavanjem s istinom da je vrijeme u nepovrat izgubljeno te da se prijašnji status ne može povratiti.
Film neprestano balansira između komičnog i melankoličnoga. Određenu dozu dinamike cjelini daje odnos Laurela i Hardyja, u kojem se često verbalna i fizička razmjena s filmskoga seta ili kazališne pozornice premješta u stvarni život. Glumačke kreacije Stevea Coogana i Johna C. Reillyja svakako tome doprinose jer su likove uspjeli učiniti živopisnima i višedimenzionalnima, napose njihov katkad ambivalentan odnos isprovociran nerazjašnjenim razmiricama iz prošlosti. Humorno intonirana relacija likova prožeta je melankolijom te procesom priznavanja sebi da su najbolje godine iza njih. Očekivanja su im neprestano u srazu sa stvarnošću. Već je to na početku naznačeno dolaskom u skromno svratište koje je očito u raskoraku s hotelima u kojima su odsjedali na vrhuncu slave. Gotovo je tragikomičan trenutak u kojem Hardy iznenađenu recepcionarku pita ima li hotel nosača. Potom očekuje velike i ugledne kazališne kuće, a dobivaju male i drugorazredne pozornice, namijenjene upravo onima čija je slava opala. Najveće razočarenje je publika jer umjesto popunjenih i euforičnih gledališta, ionako mali prostori zjape depresivno prazni.
Uz navedeno, ostvarenje ima još dva sloja. Jedan se manifestira motivom bolesti te upućuje na suočavanje protagonista sa starenjem, gubitkom životne energije te općenito godinama i trošenjem tijela, što čovjeka nemilosrdno sustiže. Zatim su prisutne i kulturne promjene, na koje slava Stana i Ollieja također nije ostala imuna. Već pedesetih godina filmska se klima u Hollywoodu počinje pomalo mijenjati, a sve više stasava televizija te moć reklamne industrije, što predstavlja veliki izazov filmskim studijima. Producent njihove britanske turneje promućurno im savjetuje da počnu raditi prozaične reklamne poduhvate koji će biti medijski dobro popraćeni, što će ponovno pobuditi interes publike za njih pa će pohrliti i u kazališta. Njihovo nesnalaženje rezultiralo je time da su od svega imali najmanje koristi.
Bairdova je režija funkcionalna. Nastoji pregledno iznijeti radnju, biti publici prijemčiv te se pritom uvelike oslanja na izvedbe glumaca, što mahom film i nosi. Stan & Ollie vrlo transparentno razmatra predmete svojih interesa te ne treba očekivati kompleksnije zahvate u građu, što nužno ne mora značiti ništa loše.
filmovi
