Događaji koji su uslijedili nakon takozvanog „Arapskog proljeća“ ukazuju na činjenicu da neke od bliskoistočnih i nacionalnih država na sjeveru Afrike, jednako kao što je to slučaj i u Europi, ulaze u završnu fazu svog postojanja.
Međutim u usporedbi s europskim nacionalnim državama, koje su u fazi odumiranja zbog procesa globalizacije, taj je proces u arapskom svijetu puno bolniji. Ne bismo se tome trebali čuditi.
Kao što je poznato, arapski nacionalizam je bio romantični antikolonijalni pokret vojne elite koja je pod utjecajem ideja sa Zapada iskreno vjerovala da će uspostavom državnih institucija europskog tipa i poboljšanjem životnog standarda automatski dostići Europu koja im je, tek što su se oslobodili ropstva, još uvijek bila uzor.
Arapski nacionalizam je sredinom prošlog stoljeća bio i odgovor na uspostavu i ekspanziju židovske države, ali to je već druga tema kojoj smo posvetili više analiza.
Legendarni antikolonijalni lideri arapskih nacija nisu razumjeli da se arapski nacionalni identitet u potpunosti razlikuje od bilo kojeg europskog, a pogotovo izraelskog, te da je on klasična himera, cjelina sačinjena od niza različitosti.
U dobroj namjeri su vjerovali kako će se njihovi narodi uspostavom državnih institucija i gospodarskim razvojem osloboditi povijesnih tromosti, te kako će doći do homogenizacije na nacionalnoj razini, a neki od njih su kroz ideju panarabizma vjerovali i u stvaranje velike arapske nacije. Sa stajališta historijskog materijalizma, polovinom prošlog stoljeća u arapskom svijetu jednostavno nisu postojali uvjeti za građanske revolucije, a samim tim i za stvaranje nacionalnih država jer je na ruševinama Osmanskog carstva u mnogim drugim zemljama dominirao plemenski identitet.
Bitno je napomenuti da su te države imale i teritorij čije su granice iscrtale kolonijalne sile koje uopće nisu vodile računa o etničkim skupinama koje na njemu žive. Arapski progresivni nacionalizam, nikako reakcionaran kao neki nacionalizmi u pojedinim europskim zemljama, primjerice aktualni ukrajinski isključivi nacionalizam ili oni u baltičkim zemljama ili imperijalistički nacionalizam američkog tipa, bio je skup različitih identiteta koji nikada nije uspio stvoriti naciju u pravom smislu te riječi.
Iako će zbog oslobađanja svojih naroda i dekolonizacije u povijesti ostati upisani kao svijetli primjeri, Nasser, Gaddafi, Hafez Al-Assad i drugi stvorili su nacionalne i sekularne države koje su u to vrijeme bile sušta suprotnost sa stvarnošću naroda koji su u njima živjeli, a ostavljene su na miru isključivo zbog Hladnog rata koji se tada vodio između Washingtona i Moskve.
Ipak, treba napomenuti da su čvrsta ruka i vojne elite, barem u Siriji, Egiptu i Libiji uspjele stvoriti nešto što je poštovalo plemenske identitete, ali i demokratske standarde kakve poznajemo u Europi.
Kao primjer se može navesti Nacionalni kongres Libije Muammara Gaddafija, sa svojim narodnim komitetima, povjerenicima i središnjim zakonodavnim tijelom koje je poštovalo plemenske identitete i demokratske procese, gotovo po uzoru na tako popularnu direktnu demokraciju, bez „ljevice“, „desnice“, „liberala“ i drugih frakcija koje poznajemo u Europi.
FOTO: Zakonodavno tijelo Gaddafijeve Libije
Raspadom bipolarnog svijeta i propašću najvećeg saveznika i zaštitnika arapskih nacionalista, Sovjetskog Saveza, arapske nacionalne države su postale „napušteno geopolitičko polje“. Na njihovu nesreću, Rusiji je trebalo preko 10 godina da opet stane na noge i u tom su periodu arapske zemlje bile prepuštene na milost i nemilost jedinoj i neprikosnovenoj sili, Sjedinjenim Američkim Državama.
Washington je kao pobjednik u Hladnom ratu arapskom svijetu nametnuo neoliberalni model i hibridne demokracije zapadnog tipa, ali se odlučio da to ne učini izravno i ideološki vakuum je popunio islamistima iz Katara i Saudijske Arabije.
Njihovi emisari, koji su se ustoličili u nekim od prijestolnica arapskih država, provodili su klasičnu neoliberalnu politiku, a zauzvrat im je Washington dao dopuštenje za prisilnu i pretjeranu islamizaciju arapskih naroda.
Glavni pokretači „Arapskog proljeća“, koje je razorilo institucije u nacionalnim državama u regiji, ipak nisu uspjeli uspostaviti nove kalifate kako su zamislili. To znači da uništavanjem arapskih nacionalnih država nećemo biti svjedoci „Arapske unije“ s Katarom i Saudijskom Arabijom na čelu, ali se, nažalost, ide ka somalizaciji regije. O tom scenariju u posljednje vrijeme govore mnogi analitičari i to ne bez razloga. No, neke su se zemlje uspjele oduprijeti tom projektu, prije svega Irak i Egipat, dok Sirija nikada nije ni bila poražena.
Irak je bio prvi na udaru „tribalizacije“
Val proglašenja autonomije je najprije započeo u Iraku i to u provinciji Salahudin, koja je deklaraciju o administrativnoj i gospodarskoj neovisnosti izglasala krajem 2011. Nakon toga su slične odluke donijeli u Basri, Faludži, Dijali i mnogim drugim gradovima.
Iako je po ustavu irački Kurdistan autonomna regija i funkcionira kao država u državi, vlada u Erbilu nikada nije krila da joj je san proglasiti neovisnu republiku koja bi bila prvi korak ka ujedinjenju svih kurdskih teritorija.
Međutim, kada je proveden referendum i prema mišljenju klana Barzani u Erbilu su se stekli svi preduvjeti za proglašenje neovisnosti, intervenirala je savezna vlada i iračka vojska, koji su, uz pomoć Irana, vojno ugušili separatističke težnje iračkog Kurdistana. Trenutno nema nekih većih naznaka separatističkih težnji, a vlada i parlament u Bagdadu su većinom proiranski nastrojeni, što znači da je dugogodišnji američki napori poslije invazije 2003. nisu urodili plodom.
U posljednje vrijeme se govori o uspostavi Zapadnog Kurdistana ili Rojavayę Kurdistanę, autonomne regije na sjeveru Sirije koja graniči s Turskom. Međutim, sirijski Kurdi su podijeljeni oko pitanja brzopletog ujedinjenja i mnogi drže kako je najbolja solucija autonomija unutar Sirije, dok je dio Kurda ipak bio sklon Barzanijevoj opciji. U svakom slučaju, kurdsko se pitanje više ne može promatrati u svakoj zemlji zasebno, što potvrđuje i vijest “da se 8 bataljuna kopnene vojske iračkih Peshmergi nalazilo na sirijskoj granici i čekalo je zapovijed da se sirijskim Kurdima pridruže u borbi protiv sirijskih proturskih islamističkih militanata“.
I taj je plan propao s većim angažmanom Turske i propalim planom stvaranja neovisnog iračkog Kurdistana, zbog čega se sada sirijski Kurdi nalaze u situaciji da ovise o milosti američkih okupacijskih trupa na teritoriju Sirije. No, one bi se trebale povući i tada će „Rojavayę Kurdistanę“ vjerojatno doživjeti sudbinu svojih sunarodnjaka u Iraku, ako ne i goru, jer irački Kurdi još uvijek imaju zajamčenu autonomiju.
Libija – Plemenske vođe utjecajnije od vlade u Tripoliju
Osim Iraka, ovaj proces je bio u tijeku i u Libiji nakon svrgavanja i likvidacije Gaddafija. Na početku je u Benghaziju na „Narodnom kongresu Cirenaice“ proglašena samostalna vlada ove naftom bogate pokrajine. Jednako kao u Cirenaici o autonomiji razmišljaju i u Bani Walidu, regiji u kojoj su ljudi još uvijek lojalni pokojnom predsjedniku Muammaru Gaddafiju, ili barem njegovoj uspomeni, kao i u Misrati, Sabhi, i drugim dijelovima Libije.
Tijekom godina je, opet na istoku zemlje, došlo do uvjerenja da islamisti koče bilo kakav oblik napretka Libije i general Haftar, podržan od Zastupničkog doma sa sjedištem u Tobruku, proglašava rat svim islamističkim milicijama u zemlji. Borbe traju do danas, a Libija je još uvijek propala država, iako postoje naznake da bi Libijska nacionalna armija s Haftarom na čelu na kraju mogla izaći kao pobjednik.
Fragmentacija nacionalnih država kao odgovor na globalizaciju
Ali sve što se događalo i još uvijek se događa u pojedinim arapskim zemljama govori da sve više jačaju autonomaški regionalni sentimenti, a to vodi ka slabljenju središnjih vlasti ili nacionalnih vlada, ako se uopće tako može i vlada u Libiji. One u Bagdadu i Kairu su uspjele povratiti ugled u narodu i među plemenskim vođama, a Bashar Al-Assad nikada nije ni izgubio popularnost, tako da se trend etno-religijske fragmentacije puno manje osjeća u Iraku, Siriji i Egiptu.
Za ovaj trend je britanski sociolog Roland Robertson skovao novi termin – „glokalizacija“, što bi u ovom slučaju značilo fragmentaciju nacionalnih država kao odgovor na globalizaciju.
Iako ni Europa nije pošteđena tog procesa, prije svega s Katalonijom, Škotskom, Flamancima i Valoncima u Belgiji, inverzijom u procesu kompletne integracije Baskije i Sjeverne Irske, dok o Balkanu ne treba posebno govoriti, na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi se to provodi drugačijim metodama i sustavni napori Washingtona u tribalizaciji „Velikog Bliskog istoka“ su više nego očiti.
To je u biti američko-izraelski projekt koji predviđa prekrajanje mape Bliskog istoka u skladu s geostrateškim ciljevima Sjedinjenih Država i Izraela. S „Arapskim proljećem“ je samo došlo do proširenja plana zapadno od Sinajskog poluotoka, koji također ključa, gdje imamo do eskalacije nasilja iza kojeg opet, kao i uvijek, stoje Muslimansko bratstvo i njihovi nalogodavci, a cilj je Sinaj u konačnici pretvoriti u egipatsku Cirenaicu.
Realizacija ovog američko-izraelskog projekta i uništenja arapskih nacionalnih država je izravan put u kaos u regiji i na to se misli kada se govori o „somalizaciji“. To su stalni plemenski sukobi za prevlast nad prirodnim resursima. Moguće je da su Washington i njihovi izvršitelji projekta na terenu i računali na to, jer tribalizacija energentima bogatog arapskog svijeta je san svih onih kojima je trgovina naftom ili plinom izvor profita.
U tom slučaju vlasnici kompanija moraju pregovarati s lokalnim plemenskim vođama, umjesto s nacionalnim vladama od kojih je s nekima nemoguće postići unosne ugovore na štetu naroda koje predstavljaju. Primjer su Sirija i Iran, čije vođe nisu pristale na davanje koncesija stranim energetskim kompanijama za mizerne svote novca.
Libija i Irak su pružali otpor, ali te zbog toga uništene. Sada na libijskom istoku i iračkom Kurdistanu, regijama bogatima naftom, vladaju ljudi koji su u izuzetno dobrim odnosima s čelnicima američkih i europskih naftnih kompanija i vlada.
U Washingtonu su razradili strategiju koja je uspješno implementirana sve do izbijanja sirijske krize i vlada u Damasku je ta koja je spriječila ostvarenje zloglasnog projekta „kontroliranog kaosa“ u arapskom svijetu. Osim Sirije, tu su i Hezbollah i Iran kao ključni faktori otpora, ali i Alžir koji dosad uspješno odolijeva svim pokušajima destabilizacije.
Optimizam ulijeva i Egipat, čiji je narod pokazao da na vlasti ne želi politički islam s razorenom i nefunkcionalnom državom.
Ostaje nam da vidimo hoće li američki i europski energetski divovi i zapadne vlade na čelu s Bijelom kućom na kraju ipak uspjeti cijeli arapski svijet pretvoriti u jednu „veliku Somaliju“. Ako se to dogodi, a Sirija je dokaz da ima malo šansi da se u početku dobro osmišljen plan realizira, kobne posljedice takve politike bi se osjetile daleko izvan granica arapske regije.
Upravo zbog toga najveći značaj ima otpor kojeg još uvijek pruža sirijski narod, jer je on posljednji jamac opstanka jakih arapskih nacionalnih država koje još uvijek baštine ideje lidera iz vremena antikolonijalnih oslobodilačkih ratova. Sirijski otpor je dokaz da san o velikoj arapskoj naciji, ne nužnu u granici jedne države, još nije mrtav i da njega jednako tako mogu sanjati narodi koji nisu Arapi, ali po pitanju neokolonijalne politike Zapada imaju isti stav.
