Dok nastaje ovaj tekst, nije poznato mnogo detalja o pokušaju vojnog udara u Turskoj u noći s petka na subotu, osim da oružani prevrat uglavnom nije uspio, odnosno da je vlast predsjednika Tayyipa Recepa Erdoğana i Stranke pravde i razvitka (AKP) preživjela, te da je u uličnim borbama poginulo oko dvjesto ljudi – pučista, policajaca i civila.
LUPIGINA NOVINARKA U ISTANBULU: Daleko od Taksima život je tekao sasvim mirno, uz sablasne zvukove aviona
Tko je osmislio i pokrenuo puč? Jesu li idejni oci u Washingtonu i Bruxellesu? Ili je sve smislio Fethullah Gülen, imam i vođa organizacije Hizmet u SAD-u, čiju su „paralelnu strukturu“ unutar državnog aparata Erdoğan i njegovi ljudi odmah okrivili za nasilni pokušaj preuzimanja vlasti?
Usput, Barack Obama pozvao je sve političke snage u Turskoj da podrže Erdoğana u trenutku kad je postalo jasno da puč propada na ulicama, u izravnom televizijskom prijenosu. Gülen je demantirao svoju povezanost s udarom.
Je li ovo definitivni kraj Atatürkovog političkog nauka čak i unutar vojske? (FOTO: Hina)
Jesu li pučisti – skupina generala i pukovnika – akciju poduzeli zbog iskrene odanosti kemalizmu, sekularističkoj doktrini koju je Mustafa Kemal Atatürk, prije više od devedeset godina, ognjem i mačem uveo za službenu religiju u Republici Turskoj, i koja je najdublje korijene imala u armiji? Ili su im motivi bili kompleksniji i prizemniji? Je li Erdogan napravio krivi korak obnovivši nedavno skladne odnose s Vladimirom Putinom? Je li ovo definitivni kraj Atatürkovog političkog nauka čak i unutar vojske?
No, zašto udar u noći s petka na subotu nije uspio, za razliku od tri turska vojna puča u prošlom stoljeću (ako ne računamo vojno prisiljavanje na ostavku premijera Necmettina Erbakana 1997. godine), puča u kojem se vojska uvijek postavljala kao zaštitnik ugroženog kemalizma?
Razlozi su, vjerojatno, brojni i saznavat će se idućih sati i dana, ali jedan je na prvi pogled očigledan: internet i suvremena komunikacijska tehnologija. Kad je u svibnju 1960. godine general Cemal Gürsel pokrenuo oružano preuzimanje vlasti, premijer Adnan Menderes nije raspolagao mogućnošću da se obrati svojim pristašama porukom ohrabrenja i otpora: Erdogan je imao tu tehnološku mogućnost i on ju je iskoristio, unatoč tome što ne skriva prezir prema internetu i društvenim mrežama.
Demirel 1980. godine nije raspolagao tehnološkim mogućnostima kao Erdoğan 2016. godine (FOTO: Wiki)
Poput Menderesa, ni premijer Sulejman Demirel nije mogao pozvati narod u pomoć kad ga je u ožujku 1971. godine svrgavala vojna hunta predvođena generalom Memduhom Tagmacom, i kad mu je to isto, u rujnu 1980. godine, uz otvoreno odobravanje SAD-a i NATO-a, priredio general Kenan Evren.
Menderes i Demirel nisu imali internet, društvene mreže i sustav cirkularnih SMS-ova, Erdogan je sve to imao i to ga je spasilo. Je li tehnologija pritom spasila i demokraciju, a ako jest, kakvu demokraciju i kakav svijet, e to su pitanja za neki drugi i drukčiji članak.
lupiga
