Treba se upitati kako bi ova zemlja izgledala da su se, kako don Ivan Miklenić kaže, sve izgovorene molitve uistinu obistinile. Pametnom je dovoljno podsjetiti se za što se sve u novijoj hrvatskoj povijesti molilo unutar četiri crkvena zida.
Ne bi li povećali svoje slabašne naklade, hrvatski novinski izdavači svojim čitateljima uz dnevne i tjedne novine znaju dijeliti svakojake materijalne poklone. Jedan dan je to nova čokoladica iz zemlje čudesa Ivice Todorića, drugi dan je to kupon zahvaljujući kojem možete dobiti novi stan ili auto, a treći rajf za kosu. Dakle, ima tu svega - od bojica za prvi dan škole do kurtona. No ima jedna novina koja u duhu kršćanske skromnosti ne čini takvo nešto, osim što im se tu i tamo o Božiću prikrade pokoji besplatni katolički kalendar. A zapravo bi uz tu novinu, konkretnije, Glas Koncila, onima koji ga ne vole trebalo poklanjati Peptoran, a onima koji ga cijene - zrno soli.
U uredničkom komentaru don Ivana Miklenića već su se znale potkrasti svakojake besmislice, od toga da je osudio zabranu održavanja HČSP-ovog profašističkog skupa, toga da nije vidio problem u izgradnji biskupske palače oniksa, već u komunistima, pa do toga da je Sanaderovo uhićenje tempirano kako bi Hrvatska zaboravila na obljetnicu smrti Franje Tuđmana. A budući da komentira sve aktualne teme, Miklenić nije propustio napisati pokoju o oslobođenju generala Ante Gotovine i Mladena Markača. "Za vjernike oslobađajuća presuda plod je molitve, posta i žrtve i očit je dar Božje dobrote, te se može mjeriti s uspješnom molitvom austrijskih katolika koja je spriječila okupaciju Crvene armije dijela austrijskog teritorija 1945. godine. Nikada u dugoj, gotovo tisućljetnoj povijesti zagrebačke katedrale nije se dogodilo da bi vjernici, i to pretežno muškarci(!) spontano u samo 24 sata tri puta popunili katedralu i trg ispred nje; najprije u tjeskobnoj molitvi za Božju pomoć, a onda u dva navrata u iskrenoj zahvalnoj molitvi Bogu koji je uslišio molitve", stoji u njegovom najnovijem uredničkom komentaru.
Osim činjenice da generale nisu oslobodile nikakve molitve, već odluka petočlanog Žalbenog vijeća na čelu sa sucem Theodorom Meronom, treba se upitati kako bi ova zemlja izgledala da su se, kako Miklenić kaže, sve molitve uistinu uslišile. Zato valja redom podsjetiti za što se sve u novijoj hrvatskoj povijesti molilo unutar četiri crkvena zida. U Splitu se tako, primjerice, već godinama održava misa zadušnica kojom se obilježava godišnjica smrti ustaškog poglavnika Ante Pavelića. "Gospodine naš, ne gledaj naše grijehe, nego našu vjeru", jedan je od naglašenih citata koji su krajem prošle godine izrečeni na misi održanoj u gradu koji je, podsjetimo, Pavelić ravnodušno predao talijanskim fašistima. U Aljmašu se prije nekoliko godina održala misa za najpoznatijeg štrajkača glađu i osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša, a nedavno je u župnoj crkvi Svetoga Ivana Krstitelja u Župi u općini Zagvozd služena misa za fra Šimu Nimca, franjevca koji je otuđio novac od prodaje zemljišta u Baškom Polju. A da sve ne ostaje samo na misnim slavljima, dokazuje donedavni brački župnik don Andro Ursić, koji je na službenim stranicama župe, uz raspored misa i linkove na razne katoličke medije, nudio i vlastite homofobne pamflete. Tu je i slučaj zadarskog nadbiskupa mons. Želimira Puljića koji je pedofilski skandal bibinjskog don Nedjeljka Ivanovova pred policijom i Državnim odvjetništvom hrabro odlučio - prešutjeti. Dodamo li svemu tome još i huškačke komentare i blagoslov puščanog oružja koji su se tijekom ratnih godina orili s oltara, kako katoličkog svećenstva, tako i njihove pravoslavne braće, Miklenićeva tvrdnja čini se još besmislenijom, ali i opasnijom.
Foto: PIXELL
Za razliku od Miklenića, jedan od onih za koje se molilo, u svojim javnim govorima pokazao se većim katolikom od samih crkvenih vjerodostojnika. Nakon što je u razdoblju od 1986. do 1995. godine tri puta osuđen na francuskim sudovima zbog počinjenja kaznenih djela - oružane pljačke, iznude i otmice, pridruženja Legiji stranaca, raspadnutih brakova, uživanja u raskošima života i naposljetku, bijega od pravosuđa, Ante Gotovina se u haaškom pritvoru, izgleda, okrenuo pravim kršćanskim vrijednostima. Bilo da je riječ o dobrom PR-u, ili istinskom preobraćenju, neosporno je da je Gotovina u pritvoru naslikao portret blaženog Ivana Merza, pružio ruku pomirenja donedavnim neprijateljima, a nakon puštanja na slobodu prvo što je napravio uputio se na misu u zagrebačku katedralu, koju je kako i doliči sekularnoj državi, izravno prenosila hrvatska javna televizija.
Nakon svega, Gotovina je pred razgaljenim masama opijenim nacionalističkim zanosom uputio riječi pomirenja. "Ovu kršćansku ljubav treba širiti dalje posebno onim najslabijima i onima koji se osjećaju ugroženima kako bi se svatko u našoj domovini osjećao sretno", poručio je Gotovina, i nadajmo se, Mikleniću ostavio prostora za razmišljanje. Makar o tome da pokoju kunu uloži u intervenciju PR stručnjaka koji će i za njega kreirati imidž pokornog kršćanskog preobraćenika.
Izvor: H-alter
Ne bi li povećali svoje slabašne naklade, hrvatski novinski izdavači svojim čitateljima uz dnevne i tjedne novine znaju dijeliti svakojake materijalne poklone. Jedan dan je to nova čokoladica iz zemlje čudesa Ivice Todorića, drugi dan je to kupon zahvaljujući kojem možete dobiti novi stan ili auto, a treći rajf za kosu. Dakle, ima tu svega - od bojica za prvi dan škole do kurtona. No ima jedna novina koja u duhu kršćanske skromnosti ne čini takvo nešto, osim što im se tu i tamo o Božiću prikrade pokoji besplatni katolički kalendar. A zapravo bi uz tu novinu, konkretnije, Glas Koncila, onima koji ga ne vole trebalo poklanjati Peptoran, a onima koji ga cijene - zrno soli.
U uredničkom komentaru don Ivana Miklenića već su se znale potkrasti svakojake besmislice, od toga da je osudio zabranu održavanja HČSP-ovog profašističkog skupa, toga da nije vidio problem u izgradnji biskupske palače oniksa, već u komunistima, pa do toga da je Sanaderovo uhićenje tempirano kako bi Hrvatska zaboravila na obljetnicu smrti Franje Tuđmana. A budući da komentira sve aktualne teme, Miklenić nije propustio napisati pokoju o oslobođenju generala Ante Gotovine i Mladena Markača. "Za vjernike oslobađajuća presuda plod je molitve, posta i žrtve i očit je dar Božje dobrote, te se može mjeriti s uspješnom molitvom austrijskih katolika koja je spriječila okupaciju Crvene armije dijela austrijskog teritorija 1945. godine. Nikada u dugoj, gotovo tisućljetnoj povijesti zagrebačke katedrale nije se dogodilo da bi vjernici, i to pretežno muškarci(!) spontano u samo 24 sata tri puta popunili katedralu i trg ispred nje; najprije u tjeskobnoj molitvi za Božju pomoć, a onda u dva navrata u iskrenoj zahvalnoj molitvi Bogu koji je uslišio molitve", stoji u njegovom najnovijem uredničkom komentaru.
Osim činjenice da generale nisu oslobodile nikakve molitve, već odluka petočlanog Žalbenog vijeća na čelu sa sucem Theodorom Meronom, treba se upitati kako bi ova zemlja izgledala da su se, kako Miklenić kaže, sve molitve uistinu uslišile. Zato valja redom podsjetiti za što se sve u novijoj hrvatskoj povijesti molilo unutar četiri crkvena zida. U Splitu se tako, primjerice, već godinama održava misa zadušnica kojom se obilježava godišnjica smrti ustaškog poglavnika Ante Pavelića. "Gospodine naš, ne gledaj naše grijehe, nego našu vjeru", jedan je od naglašenih citata koji su krajem prošle godine izrečeni na misi održanoj u gradu koji je, podsjetimo, Pavelić ravnodušno predao talijanskim fašistima. U Aljmašu se prije nekoliko godina održala misa za najpoznatijeg štrajkača glađu i osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša, a nedavno je u župnoj crkvi Svetoga Ivana Krstitelja u Župi u općini Zagvozd služena misa za fra Šimu Nimca, franjevca koji je otuđio novac od prodaje zemljišta u Baškom Polju. A da sve ne ostaje samo na misnim slavljima, dokazuje donedavni brački župnik don Andro Ursić, koji je na službenim stranicama župe, uz raspored misa i linkove na razne katoličke medije, nudio i vlastite homofobne pamflete. Tu je i slučaj zadarskog nadbiskupa mons. Želimira Puljića koji je pedofilski skandal bibinjskog don Nedjeljka Ivanovova pred policijom i Državnim odvjetništvom hrabro odlučio - prešutjeti. Dodamo li svemu tome još i huškačke komentare i blagoslov puščanog oružja koji su se tijekom ratnih godina orili s oltara, kako katoličkog svećenstva, tako i njihove pravoslavne braće, Miklenićeva tvrdnja čini se još besmislenijom, ali i opasnijom.
Foto: PIXELL
Za razliku od Miklenića, jedan od onih za koje se molilo, u svojim javnim govorima pokazao se većim katolikom od samih crkvenih vjerodostojnika. Nakon što je u razdoblju od 1986. do 1995. godine tri puta osuđen na francuskim sudovima zbog počinjenja kaznenih djela - oružane pljačke, iznude i otmice, pridruženja Legiji stranaca, raspadnutih brakova, uživanja u raskošima života i naposljetku, bijega od pravosuđa, Ante Gotovina se u haaškom pritvoru, izgleda, okrenuo pravim kršćanskim vrijednostima. Bilo da je riječ o dobrom PR-u, ili istinskom preobraćenju, neosporno je da je Gotovina u pritvoru naslikao portret blaženog Ivana Merza, pružio ruku pomirenja donedavnim neprijateljima, a nakon puštanja na slobodu prvo što je napravio uputio se na misu u zagrebačku katedralu, koju je kako i doliči sekularnoj državi, izravno prenosila hrvatska javna televizija.
Nakon svega, Gotovina je pred razgaljenim masama opijenim nacionalističkim zanosom uputio riječi pomirenja. "Ovu kršćansku ljubav treba širiti dalje posebno onim najslabijima i onima koji se osjećaju ugroženima kako bi se svatko u našoj domovini osjećao sretno", poručio je Gotovina, i nadajmo se, Mikleniću ostavio prostora za razmišljanje. Makar o tome da pokoju kunu uloži u intervenciju PR stručnjaka koji će i za njega kreirati imidž pokornog kršćanskog preobraćenika.
Izvor: H-alter
