Izvršni urednik ‘Novosti’ Boris Postinkov nije samo vrijedno pripremao hiljaditi broj našeg tjednika, nego je stigao i napisati tjedni dnevnik za ‘Radio Slobodna Evropa’ koji prenosimo na našem portalu
Boris Postnikov, izvršni urednik i kolumnist ‘Novosti’, za ‘Radio Slobodna Evropa’ napisao je dnevnik za njihovu redovitu sedmičnu rubriku. Premda se radilo o razdoblju od 9. do 16. novembra, kada su ‘Novosti’ pripremale specijalni dodatak povodom hiljaditog broja, naš Boris koji uporno širi ‘Neprijateljsku propagandu’ odazvao se pozivu iz Praga i napisao što ga je sve snašlo u tom tjednu, ne zaboravljajući pritom napomenuti koga u njegovom domu taj jubilej nije baš dirnuo…
Dnevnik prenosimo u cijelosti.
Boris Postnikov rođen je 1979. u Splitu. Živi u Zagrebu. Radio je u novinama, reklamnim agencijama i Ministarstvu kulture. Objavljivao je eseje, književne i kulturne kritike, komentare i teorijske radove u brojnim regionalnim medijima. Bio je glavni urednik dvotjednika ‘Zarez’ i urednik emisije ‘Pojmovnik postjugoslavenske književnosti’ na Trećem programu Hrvatskoga radija, a od 2016. urednik je u tjedniku ‘Novosti’. U ‘Novostima’ piše i kolumnu o kulturnim temama ‘Neprijateljska propaganda’. Autor je knjiga eseja i kritika ‘Postjugoslavenska književnost?’ i ‘Nekoliko poruka naših sponzora’.
Dan započinje kavom sa suradnicima iz književne branše u jednom od hipsterskih zagrebačkih kafića. Našli smo se da razradimo ideju novog portala za književnu kritiku: sigurno ima zabavnijih načina da se provede subotnje jutro, ali valjda ovaj nije najuzaludniji. Čitav projekt još uvijek je u najljepšoj fazi, negdje između ozbiljnog planiranja i kolektivnog maštanja, prije nego što stignu prvi rezultati natječaja na koje smo ga prijavili pa počnemo, jednu po jednu, odbacivati sve te pametne inicijalne zamisli zato što za njih nema novaca. A razloga za pokretanja takvog portala sigurno ima, jer kritika u medijima postojano erodira.
Da se razumijemo, nikada nisam bio ljubitelj onih lijenih, dosadnih lamentacija o ‘smrti književne kritike’: sjećam se kako sam prije sedam ili osam godina, iritiran baš takvim pseudokomentarima, na brzinu sastavio statistiku kritika koje izlaze u najrazličitijim novinama, časopisima i portalima pa došao do zaključka da se – kada zbrojimo sve te jutarnje i večernje listove, Treći program radija i kulturne dvotjednike, specijalizirane časopise i web-stranice - u Hrvatskoj u prosjeku svakoga dana objave dvije do tri književne kritike.
OK, odavno su izgubile značaj koji su nekada imale: između autora, njihovih tekstova i potencijalne publike sada uglavnom posreduju društvene mreže, piarovski prilozi, festivali i reklame. Pa ipak, govoriti o ‘smrti književne kritike’ dok postoji prava hiperprodukcija osvrta i recenzija, pa makar i na medijskim marginama – razmišljao sam tada – u najmanju je ruku bezobrazno prema ljudima koji ih i dalje pišu i čitaju.
U međuvremenu – ništa neočekivano – stvari su postale mnogo gore: s onoga mog popisa ideološka čistka bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i sličnih izbrisala je niz projekata na kojima sam i sam radio, poput ‘Zareza’ ili emisije ‘Pojmovnik postjugoslavenske književnosti’, a Hasanbegovićeva nasljednica Nina Obuljen Koržinek nastavlja sistemski uništavati kulturno polje perfidnijim, tehnokratski umivenim strategijama – od početka svoga mandata smanjila je sredstva za kulturne časopise čak za trećinu, pa više nema prekrasno iščašene ‘Libre libere’, ‘Gordogan’ se hrabro bori za opstanak, a čujem da bi broj kultnog ‘Quoruma’ koji je upravo izišao vrlo lako mogao biti zadnji…
Istovremeno, usprkos okolnostima, uporno se javljaju svježi glasovi na regionalnoj kritičkoj sceni: volim čitati autorice i autore poput Nađe Bobičić, Ivana Tomaševića ili Jelene Lalatović koji već u svojim dvadesetim ili ranim tridesetim grade jasne stavove, suvereno razvijaju argumentaciju i umiju zaraziti vlastitim užitkom u čitanju. Zato se, valjda, svima nama okupljenima oko novog projekta čini da ipak nije sasvim besmisleno utrošiti par rijetkih sunčanih sati na raspravu o tome kako podijeliti rubrike, da li otvoriti prostor za komentare ispod tekstova ili ne, kako birati fotografije…
Sasvim stereotipno i nemaštovito, ovu nedjelju sam rezervirao isključivo za odmor: stišavam mobitel, ignoriram mejlove. Vikende obično nagrizu sitni poslovi i obaveze, ali danas ima smisla uhvatiti daha, jer će čitav idući tjedan progutati izlazak hiljaditog broja ‘Novosti’. Devetnaest godina redovnog izlaženja – od kojih sam, prvo kao vanjski suradnik, a kasnije kao urednik, u ekipi proveo solidnih osam – dovoljan je povod za slavlje, ali i za žešći radni ritam: pripremamo specijalni jubilarni broj, skoro dvostruko opsežniji od onih standardnih, a u petak nas čeka i tribina u Hrvatskom novinarskom društvu na kojoj će govoriti bivši i sadašnji urednici, novinari, Milorad Pupovac, Nadežda Čačinovič, predsjednik HND-a Hrvoje Zovko…
Prethodni dani prošli su u biranju govornika, dogovaranju tema, prikupljanju izjava brojnih političara, umjetnika i aktivista o ‘Novostima’ koje ćemo objaviti u posebnom prilogu, prošli su u rudarskom prekopavanju arhive i podsjećanju na sve one priče koje smo otkrivali ili smo pisali o njima kada bi drugi procijenili da je pametnije šutjeti.
Generalni utisak, sada kada smo odmotali kompletnu devetnaestogodišnju putanju u arhivskom retrovizoru, jest da list stalno raste: počeo je, samo tjedan nakon Tuđmanove smrti, kao novina koja se slala na adrese rijetkih srpskih institucija i još rjeđih povratnika, pa je desetak godina kasnije izišao na trafike, privukao sjajne autore, uglavnom bivše feralovce, proširio polje borbe, otvarao stranice nekim hrabrim ljudima, feminističkim aktivistkinjama, sindikalistima, radnicima, umjetničkim fajterima, lijevim teoretičarima, LGBT pokretu, blokadama fakulteta, otporu radikalnoj desnici, onoj političkoj i onoj ekonomskoj…
Naravno da smo mogli i da možemo i bolje, naravno da ima grešaka, naravno da ima nezadovoljnih: pa ipak, više je nego dovoljno razloga da ovaj hiljaditi broj proslavimo kako treba, sa svojim čitaocima. Ali prvo ovaj dan odmora: lijeno binge-watchanje serija s djevojkom i mačak Kolja koji prede u dnu kreveta, prilično nezainteresiran za ‘Novosti’, progresivne pokrete i generalnu društveno-političku situaciju.
Ujutro skrolam Facebookom i vidim da još uvijek ne prestaje halabuka oko prekjučerašnjeg napada na splitskoj Rivi, kada je par huligana navalilo šipkama i nožem na vaterpoliste Crvene zvezde, a pošto Facebook filtrira stvarnost prema stavovima i mišljenjima ‘frendova’, u mom news feedu se rasprava uglavnom vodi između dva tabora.
Na jednoj strani su oni koji se zgražaju nad nacionalizmom, divljaštvom i zatucanošću, na drugoj oni koji objašnjavaju da se napad ne može svesti samo na to, da navijački huliganizam ima i svoj kontekst o kojem se uglavnom ne govori. Prvi su uvjereni da ovi drugi relativiziraju nasilje, drugi da oni prvi ne shvaćaju njegove uzroke. S drugima se ipak lakše slažem: ne mislim da je moraliziranje dovoljno, ne mislim da je ono što se dogodilo svedivo samo na nacionalizam i priču devedesetima, jer sličnih je situacija u Splitu bilo i decenijama prije, a ima ih i danas od Buenos Airesa do Rima, Atene, Lyona… Uostalom, navijači splitskog Hajduka su relativno nedavno na ulici napali vlastite igrače.
Sumnjam da se o subotnjem napadu može reći nešto suvislo bez poznavanja huliganske supkulture, bez razumijevanja veze između potpune infrastrukturne devastacije Splita posljednjih godina i paralelnog jačanja utjecaja navijača iz Torcide, ali i bez svijesti da na huliganskim ispadima političku moć grade neke daleko opasnije pojave: u Britaniji osamdesetih to je bila Margaret Thatcher, u Hrvatskoj danas to je Kolinda Grabar-Kitarović. Ali niti su dani lakozapaljivih rasprava vrijeme za suvisliji razgovor, niti je Facebook mjesto na kojem se pretjerano suvisli razgovori vode. Pa se držim po strani i skrolam dalje.
U mom iščašenom radnom tjednu, utorak i srijeda su udarni dani: danas pišem kolumnu za ‘Novosti’, sutra ćemo u redakciji pripremati novi broj za štampu. Kolumnu sam koncipirao tako da u njoj svaki put kolažno posložim četiri ili pet različitih tema, tako mi je interesantnije. Pa opet, česti su tjedni u kojima poneka zanimljiva priča ostane ispod crte, za nju naprosto nema mjesta.
Ovoga puta, nenapisana će ostati crtica o projektu Dau koji upravo ima svjetsku premijeru u Parizu. Fascinantna priča: mladi ruski režiser Ilja Kržanovski još 2005. godine započeo je snimanje biografskog filma o sovjetskom fizičaru i nobelovcu Lavu Landauu, poznatom i pod nadimkom Dau, ali se film s vremenom pretvorio u sumanuti, megalomanski projekt. U Ukrajini je izgrađen golemi set, a oko 400 glumaca i 10-ak hiljada statista godinama je živjelo tamo, neki stalno, neki povremeno. Živjeli su posve u skladu s vremenom u kojem se radnja odvija: odjeća, namještaj, hrana, sve je bilo kao u Sovjetskom Savezu sredinom prošlog vijeka.
Ljudi su išli na poslove, družili se, zaljubljivali: oni koji bi prekršili zakon, završili bi u zatvoru. Bio je to istovremeno filmski set, kolektivni performans i nevjerojatan socijalni eksperiment: nešto kao soc-reality show. Od snimljenog materijala Kržanovski je montirao nekoliko filmova koji se sada prvi put prikazuju publici. Čitava priča uključuje još i ukrajinske neonaciste, optužbe za seksualno uznemiravanje, mutni lik ruskog oligarha koji je financirao čitav projekt… Prava šteta što je nitko nije prenio u domaćim medijima, šteta što nisam našao mjesta za nju u ‘Novostima’. A kada već nije završila tamo, neka, evo, ostane zapisana ovdje.
Napokon i dan dovršenja jubilarnog broja: sjedam za kompjuter u devet ujutro, izlazim iz redakcije u deset navečer. U međuvremenu, sve kao u onim otrcanim filmovima o novinskim redakcijama: kava, cigarete, sendviči za ručak… Slažemo tekstove, mijenjamo fotografije, podešavamo naslove. Urednici i grafičari se svađaju, to je stvar redakcijskog folklora. Ispostavlja se da je u rubrici s izjavama aktivista, političara i umjetnika o ‘Novostima‘ ostalo jedno prazno mjesto: netko predlaže da se zaletimo par katova iznad, gdje živi Ćiro Blažević, pa na brzinu izvučemo par rečenica. Teško da čovjek čita ‘Novosti’, ali barem voli govoriti. Prijedlog jednoglasno odbačen. Kako vrijeme prolazi, šale postaju još lošije, a što su lošije, to su nam smješnije: pouzdan znak da smo predugo tu. Razilazimo se, konačno, umorni: hiljaditi broj je poslan u štampu, ostaje taman još toliko snage da napišem ovih par redova.
Nakon što smo jučer završili s kulturnom nadgradnjom, danas se vraćamo problemima materijalne baze: treba organizirati sutrašnju tribinu. Ključno pitanje: koliko litara vina nabaviti? Novinarska jedinica za specijalne zadatke odlazi automobilom u Vrutak, provjerenu zagrebačku lokaciju za nabavku alkohola, i vraća se s 12 kartona. Valjda će biti dovoljno. Nas nekoliko za to vrijeme pripremamo dvoranu Hrvatskog novinarskog društva, kačimo plakate s naslovnicama ‘Novosti’ po zidovima, premještamo stolove i stolice… S mobitela svira iz muzika iz crtića ‘A je to!’, jedini odgovarajući soundtrack za ovakvu akciju.
Oprezniji provjeravaju jesmo li ipak trebali pozvati policiju, za slučaj da se pojavi netko od onih likova koji su svojevremeno spaljivali primjerke ‘Novosti’ ispred redakcije. Neoprezniji otvaraju bocu bijelog, zašto ne. Na izlasku, gledam veliku praznu dvoranu s neočekivano uspješno posloženim stolovima i stolicama: sutra će biti puna dobrih i dragih lica. Dobar je to osjećaj, stvarati novine čije čitaoce voliš vidjeti i želiš upoznati.
Tjedan koji mi je od prvoga do zadnjeg dana obilježio hiljaditi broj ‘Novosti’ dokotrljao se, evo, do kraja. Poslijepodne se nalazimo u Novinarskom društvu, nakon toga slavlje. Shvaćam da, u čitavoj gužvi, nisam stigao ni razmisliti o pitanjima koje bi trebalo postaviti gostima, iako su mene izabrali da moderiram tribinu. Nema veze, takve stvari ionako ispadnu najbolje kada se rade spontano. Najgore što nam se može dogoditi, uostalom, je da bane neki ridikulozni desničar pa napravi mini-skandal. Ili da se ispostavi da je onih 12 kartona ipak bilo premalo.
portalnovosti
Boris Postnikov, izvršni urednik i kolumnist ‘Novosti’, za ‘Radio Slobodna Evropa’ napisao je dnevnik za njihovu redovitu sedmičnu rubriku. Premda se radilo o razdoblju od 9. do 16. novembra, kada su ‘Novosti’ pripremale specijalni dodatak povodom hiljaditog broja, naš Boris koji uporno širi ‘Neprijateljsku propagandu’ odazvao se pozivu iz Praga i napisao što ga je sve snašlo u tom tjednu, ne zaboravljajući pritom napomenuti koga u njegovom domu taj jubilej nije baš dirnuo…
Dnevnik prenosimo u cijelosti.
Boris Postnikov rođen je 1979. u Splitu. Živi u Zagrebu. Radio je u novinama, reklamnim agencijama i Ministarstvu kulture. Objavljivao je eseje, književne i kulturne kritike, komentare i teorijske radove u brojnim regionalnim medijima. Bio je glavni urednik dvotjednika ‘Zarez’ i urednik emisije ‘Pojmovnik postjugoslavenske književnosti’ na Trećem programu Hrvatskoga radija, a od 2016. urednik je u tjedniku ‘Novosti’. U ‘Novostima’ piše i kolumnu o kulturnim temama ‘Neprijateljska propaganda’. Autor je knjiga eseja i kritika ‘Postjugoslavenska književnost?’ i ‘Nekoliko poruka naših sponzora’.
Subota, 9. februara
Dan započinje kavom sa suradnicima iz književne branše u jednom od hipsterskih zagrebačkih kafića. Našli smo se da razradimo ideju novog portala za književnu kritiku: sigurno ima zabavnijih načina da se provede subotnje jutro, ali valjda ovaj nije najuzaludniji. Čitav projekt još uvijek je u najljepšoj fazi, negdje između ozbiljnog planiranja i kolektivnog maštanja, prije nego što stignu prvi rezultati natječaja na koje smo ga prijavili pa počnemo, jednu po jednu, odbacivati sve te pametne inicijalne zamisli zato što za njih nema novaca. A razloga za pokretanja takvog portala sigurno ima, jer kritika u medijima postojano erodira.
Da se razumijemo, nikada nisam bio ljubitelj onih lijenih, dosadnih lamentacija o ‘smrti književne kritike’: sjećam se kako sam prije sedam ili osam godina, iritiran baš takvim pseudokomentarima, na brzinu sastavio statistiku kritika koje izlaze u najrazličitijim novinama, časopisima i portalima pa došao do zaključka da se – kada zbrojimo sve te jutarnje i večernje listove, Treći program radija i kulturne dvotjednike, specijalizirane časopise i web-stranice - u Hrvatskoj u prosjeku svakoga dana objave dvije do tri književne kritike.
OK, odavno su izgubile značaj koji su nekada imale: između autora, njihovih tekstova i potencijalne publike sada uglavnom posreduju društvene mreže, piarovski prilozi, festivali i reklame. Pa ipak, govoriti o ‘smrti književne kritike’ dok postoji prava hiperprodukcija osvrta i recenzija, pa makar i na medijskim marginama – razmišljao sam tada – u najmanju je ruku bezobrazno prema ljudima koji ih i dalje pišu i čitaju.
U međuvremenu – ništa neočekivano – stvari su postale mnogo gore: s onoga mog popisa ideološka čistka bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i sličnih izbrisala je niz projekata na kojima sam i sam radio, poput ‘Zareza’ ili emisije ‘Pojmovnik postjugoslavenske književnosti’, a Hasanbegovićeva nasljednica Nina Obuljen Koržinek nastavlja sistemski uništavati kulturno polje perfidnijim, tehnokratski umivenim strategijama – od početka svoga mandata smanjila je sredstva za kulturne časopise čak za trećinu, pa više nema prekrasno iščašene ‘Libre libere’, ‘Gordogan’ se hrabro bori za opstanak, a čujem da bi broj kultnog ‘Quoruma’ koji je upravo izišao vrlo lako mogao biti zadnji…
Istovremeno, usprkos okolnostima, uporno se javljaju svježi glasovi na regionalnoj kritičkoj sceni: volim čitati autorice i autore poput Nađe Bobičić, Ivana Tomaševića ili Jelene Lalatović koji već u svojim dvadesetim ili ranim tridesetim grade jasne stavove, suvereno razvijaju argumentaciju i umiju zaraziti vlastitim užitkom u čitanju. Zato se, valjda, svima nama okupljenima oko novog projekta čini da ipak nije sasvim besmisleno utrošiti par rijetkih sunčanih sati na raspravu o tome kako podijeliti rubrike, da li otvoriti prostor za komentare ispod tekstova ili ne, kako birati fotografije…
Nedjelja, 10. februara
Sasvim stereotipno i nemaštovito, ovu nedjelju sam rezervirao isključivo za odmor: stišavam mobitel, ignoriram mejlove. Vikende obično nagrizu sitni poslovi i obaveze, ali danas ima smisla uhvatiti daha, jer će čitav idući tjedan progutati izlazak hiljaditog broja ‘Novosti’. Devetnaest godina redovnog izlaženja – od kojih sam, prvo kao vanjski suradnik, a kasnije kao urednik, u ekipi proveo solidnih osam – dovoljan je povod za slavlje, ali i za žešći radni ritam: pripremamo specijalni jubilarni broj, skoro dvostruko opsežniji od onih standardnih, a u petak nas čeka i tribina u Hrvatskom novinarskom društvu na kojoj će govoriti bivši i sadašnji urednici, novinari, Milorad Pupovac, Nadežda Čačinovič, predsjednik HND-a Hrvoje Zovko…
Prethodni dani prošli su u biranju govornika, dogovaranju tema, prikupljanju izjava brojnih političara, umjetnika i aktivista o ‘Novostima’ koje ćemo objaviti u posebnom prilogu, prošli su u rudarskom prekopavanju arhive i podsjećanju na sve one priče koje smo otkrivali ili smo pisali o njima kada bi drugi procijenili da je pametnije šutjeti.
Generalni utisak, sada kada smo odmotali kompletnu devetnaestogodišnju putanju u arhivskom retrovizoru, jest da list stalno raste: počeo je, samo tjedan nakon Tuđmanove smrti, kao novina koja se slala na adrese rijetkih srpskih institucija i još rjeđih povratnika, pa je desetak godina kasnije izišao na trafike, privukao sjajne autore, uglavnom bivše feralovce, proširio polje borbe, otvarao stranice nekim hrabrim ljudima, feminističkim aktivistkinjama, sindikalistima, radnicima, umjetničkim fajterima, lijevim teoretičarima, LGBT pokretu, blokadama fakulteta, otporu radikalnoj desnici, onoj političkoj i onoj ekonomskoj…
Naravno da smo mogli i da možemo i bolje, naravno da ima grešaka, naravno da ima nezadovoljnih: pa ipak, više je nego dovoljno razloga da ovaj hiljaditi broj proslavimo kako treba, sa svojim čitaocima. Ali prvo ovaj dan odmora: lijeno binge-watchanje serija s djevojkom i mačak Kolja koji prede u dnu kreveta, prilično nezainteresiran za ‘Novosti’, progresivne pokrete i generalnu društveno-političku situaciju.
Ponedjeljak, 11. februara
Ujutro skrolam Facebookom i vidim da još uvijek ne prestaje halabuka oko prekjučerašnjeg napada na splitskoj Rivi, kada je par huligana navalilo šipkama i nožem na vaterpoliste Crvene zvezde, a pošto Facebook filtrira stvarnost prema stavovima i mišljenjima ‘frendova’, u mom news feedu se rasprava uglavnom vodi između dva tabora.
Na jednoj strani su oni koji se zgražaju nad nacionalizmom, divljaštvom i zatucanošću, na drugoj oni koji objašnjavaju da se napad ne može svesti samo na to, da navijački huliganizam ima i svoj kontekst o kojem se uglavnom ne govori. Prvi su uvjereni da ovi drugi relativiziraju nasilje, drugi da oni prvi ne shvaćaju njegove uzroke. S drugima se ipak lakše slažem: ne mislim da je moraliziranje dovoljno, ne mislim da je ono što se dogodilo svedivo samo na nacionalizam i priču devedesetima, jer sličnih je situacija u Splitu bilo i decenijama prije, a ima ih i danas od Buenos Airesa do Rima, Atene, Lyona… Uostalom, navijači splitskog Hajduka su relativno nedavno na ulici napali vlastite igrače.
Sumnjam da se o subotnjem napadu može reći nešto suvislo bez poznavanja huliganske supkulture, bez razumijevanja veze između potpune infrastrukturne devastacije Splita posljednjih godina i paralelnog jačanja utjecaja navijača iz Torcide, ali i bez svijesti da na huliganskim ispadima političku moć grade neke daleko opasnije pojave: u Britaniji osamdesetih to je bila Margaret Thatcher, u Hrvatskoj danas to je Kolinda Grabar-Kitarović. Ali niti su dani lakozapaljivih rasprava vrijeme za suvisliji razgovor, niti je Facebook mjesto na kojem se pretjerano suvisli razgovori vode. Pa se držim po strani i skrolam dalje.
Utorak, 12. februara
U mom iščašenom radnom tjednu, utorak i srijeda su udarni dani: danas pišem kolumnu za ‘Novosti’, sutra ćemo u redakciji pripremati novi broj za štampu. Kolumnu sam koncipirao tako da u njoj svaki put kolažno posložim četiri ili pet različitih tema, tako mi je interesantnije. Pa opet, česti su tjedni u kojima poneka zanimljiva priča ostane ispod crte, za nju naprosto nema mjesta.
Ovoga puta, nenapisana će ostati crtica o projektu Dau koji upravo ima svjetsku premijeru u Parizu. Fascinantna priča: mladi ruski režiser Ilja Kržanovski još 2005. godine započeo je snimanje biografskog filma o sovjetskom fizičaru i nobelovcu Lavu Landauu, poznatom i pod nadimkom Dau, ali se film s vremenom pretvorio u sumanuti, megalomanski projekt. U Ukrajini je izgrađen golemi set, a oko 400 glumaca i 10-ak hiljada statista godinama je živjelo tamo, neki stalno, neki povremeno. Živjeli su posve u skladu s vremenom u kojem se radnja odvija: odjeća, namještaj, hrana, sve je bilo kao u Sovjetskom Savezu sredinom prošlog vijeka.
Ljudi su išli na poslove, družili se, zaljubljivali: oni koji bi prekršili zakon, završili bi u zatvoru. Bio je to istovremeno filmski set, kolektivni performans i nevjerojatan socijalni eksperiment: nešto kao soc-reality show. Od snimljenog materijala Kržanovski je montirao nekoliko filmova koji se sada prvi put prikazuju publici. Čitava priča uključuje još i ukrajinske neonaciste, optužbe za seksualno uznemiravanje, mutni lik ruskog oligarha koji je financirao čitav projekt… Prava šteta što je nitko nije prenio u domaćim medijima, šteta što nisam našao mjesta za nju u ‘Novostima’. A kada već nije završila tamo, neka, evo, ostane zapisana ovdje.
Srijeda, 13. februara
Napokon i dan dovršenja jubilarnog broja: sjedam za kompjuter u devet ujutro, izlazim iz redakcije u deset navečer. U međuvremenu, sve kao u onim otrcanim filmovima o novinskim redakcijama: kava, cigarete, sendviči za ručak… Slažemo tekstove, mijenjamo fotografije, podešavamo naslove. Urednici i grafičari se svađaju, to je stvar redakcijskog folklora. Ispostavlja se da je u rubrici s izjavama aktivista, političara i umjetnika o ‘Novostima‘ ostalo jedno prazno mjesto: netko predlaže da se zaletimo par katova iznad, gdje živi Ćiro Blažević, pa na brzinu izvučemo par rečenica. Teško da čovjek čita ‘Novosti’, ali barem voli govoriti. Prijedlog jednoglasno odbačen. Kako vrijeme prolazi, šale postaju još lošije, a što su lošije, to su nam smješnije: pouzdan znak da smo predugo tu. Razilazimo se, konačno, umorni: hiljaditi broj je poslan u štampu, ostaje taman još toliko snage da napišem ovih par redova.
Četvrtak, 14. februara
Nakon što smo jučer završili s kulturnom nadgradnjom, danas se vraćamo problemima materijalne baze: treba organizirati sutrašnju tribinu. Ključno pitanje: koliko litara vina nabaviti? Novinarska jedinica za specijalne zadatke odlazi automobilom u Vrutak, provjerenu zagrebačku lokaciju za nabavku alkohola, i vraća se s 12 kartona. Valjda će biti dovoljno. Nas nekoliko za to vrijeme pripremamo dvoranu Hrvatskog novinarskog društva, kačimo plakate s naslovnicama ‘Novosti’ po zidovima, premještamo stolove i stolice… S mobitela svira iz muzika iz crtića ‘A je to!’, jedini odgovarajući soundtrack za ovakvu akciju.
Oprezniji provjeravaju jesmo li ipak trebali pozvati policiju, za slučaj da se pojavi netko od onih likova koji su svojevremeno spaljivali primjerke ‘Novosti’ ispred redakcije. Neoprezniji otvaraju bocu bijelog, zašto ne. Na izlasku, gledam veliku praznu dvoranu s neočekivano uspješno posloženim stolovima i stolicama: sutra će biti puna dobrih i dragih lica. Dobar je to osjećaj, stvarati novine čije čitaoce voliš vidjeti i želiš upoznati.
Petak, 15. februara
Tjedan koji mi je od prvoga do zadnjeg dana obilježio hiljaditi broj ‘Novosti’ dokotrljao se, evo, do kraja. Poslijepodne se nalazimo u Novinarskom društvu, nakon toga slavlje. Shvaćam da, u čitavoj gužvi, nisam stigao ni razmisliti o pitanjima koje bi trebalo postaviti gostima, iako su mene izabrali da moderiram tribinu. Nema veze, takve stvari ionako ispadnu najbolje kada se rade spontano. Najgore što nam se može dogoditi, uostalom, je da bane neki ridikulozni desničar pa napravi mini-skandal. Ili da se ispostavi da je onih 12 kartona ipak bilo premalo.
portalnovosti
