Dvjesto godina nakon Stullijeve prve vakcinacije i njegove himne ‘božanstvenim otkrićima’, pred turističku sezonu 2018., grad Dubrovnik – s milijun turista godišnje i više od dvije hiljade necijepljene djece – broji sate do epidemije praktički iskorijenjenih ospica
‘Svatko tko se divi beznačajnim ljudima iz drevnih vremena, pa prezire velike pothvate i božanstvena otkrića našega doba, izuzetnog po naukama svih vrsta i bogatog čudnovatim vještinama, ili je lud ili zelen od zavisti.’ Iako zvuči kao sinoćnji Facebook-status nekog hrvatskog znanstvenika, rezigniranog pred općom regresijom Hrvatske što ‘prezire otkrića našega doba’ i ‘divi se beznačajnim ljudima iz drevnih vremena’, citat je mnogo stariji. Tako je, naime, 1804. godine Dubrovčanin Luko Stulić rečeni Stulli započeo svoju latinsku poemu ‘Vakcinacija’, posvećenu tadašnjem senzacionalnom otkriću engleskog doktora Edwarda Jennera i njegovu protokolu cijepljenja protiv velikih boginja.
‘Doktor medicine i filozofije’, kako se potpisuje Luko Stulli, u ta je ‘drevna vremena’ pripadao prilično ‘značajnim ljudima’. Oduševljeni pristaša ideja Francuske revolucije i član Patriotskog društva iz salona Miha Sorkočevića, intelektualnog i književnog kružoka koji je stari Dubrovnik uvodio u eru prosvijećene modernosti, pjesnik Stulli je kao učenik velikog Galvanija bio najugledniji liječnik u Republici, gradski fizik i upravitelj svih dubrovačkih bolnica, kojega je u memoriju Grada upisala njegova besplatna zdravstvena skrb za prostitutke i sirotinju, a u svjetske enciklopedije rad na proučavanju ‘mljetske bolesti’, Mal de Meleda, koji se i danas uči na katedrama dermatologije.
Taj je, eto, dubrovački jakobinac i Frančez 1800. godine od svoga mentora, kolege i prijatelja Luigija Aloysija Carena, glavnog liječnika carskog Beča, u staklenoj epruveti dobio virus vakcine i obavio prvo uspješno cijepljenje u ‘ilirskim’ krajevima. Četiri stotine godina nakon što je prvi u svijetu uveo institut karantene i sagradio prvi lazaret na Dančama, slavni se Grad – što se gordo hvalio kao rodno mjesto samog Asklepija, grčkog boga medicine – tako ponovno ubilježio u povijest naše imunologije i infektologije.
Doktoru Stulliju, međutim, to je bilo mnogo više, bio je to simbolički početak novog, najboljeg od sviju stoljeća, epohe znanja i znanosti. Od velikih boginja u to je doba zarazniji još samo optimizam europskog prosvjetiteljstva. Naše historijsko prvo cijepljenje Stulli je tako obavio samo četiri godine nakon što je Jenner iz pučke medicine razradio protokol vakcinacije virusom kravljih boginja, u vrijeme kad ni Kraljevsko liječničko društvo u Londonu još nije priznavalo njegov rad: iz takvog zaraznog optimizma još četiri godine kasnije, 1804., gospar Luko će u Pešti objaviti svoju elegiju ‘De Jenneriano Invento Optime Merito’, himnu u slavu vakcinacije i novog, ‘našeg doba’.
Vrlo je stoga, hm, elegiozno iskustvo Stullijevu latinsku ‘Vakcinaciju’ čitati danas, nakon što se ‘Croatian Medical Journal’ 2004., uz informativni prijevod Davide Bronzović, tiho spomenuo obljetnice te zaboravljene pjesme i njenog vedrog prosvjetiteljskog optimizma, temeljito prezrenog suvremenom antiintelektualnom i antivakcinacijskom histerijom. U agoniji umire volja u slobodnom umu dok čita stihova što prije još dvije stotine godina slave ‘velike pothvate i božanstvena otkrića našeg doba’, i njegove heroje, poput Edwarda Jennera. Ili, recimo, hrabre lady Mary Wortley Montagu, žene britanskog ambasadora u Istanbulu, koja je svoga petogodišnjeg sina Edwarda onomad dala cijepiti po turskim običajima: ‘Tko bi zaboravio tebe, hrabra junakinjo, koja si prva pobijedila veliki strah i nisi se bojala dati svom sinu klice zaraze, o najbolja od svih majki?’
Do sažaljenja je potresna Stullijeva vjera u čovjeka, znanost i započetu budućnost. ‘Doista vjerujem da novootkrivene vještine što su daleko otjerale prljavo barbarstvo (…) neće biti izbrisane iz ljudskog duha’, piše tako uzbuđeni gospar Luko: ‘Doći će vrijeme kad će budući naraštaji marljivo čitati stoljetne ljetopise i upoznati slavna djela predaka, i saznati kako su umakli smrtonosnoj kugi, koja je poput divlje Erinije tajnim otrovom zarazila zrak. Saznat će kako je majka svojevoljno dala vlastito dijete da odvrati nemilosrdnu Eriniju, saznat će kako je jedan Englez pružio nadu i ljude poučio tom veličanstvenom postupku, kojim mogu živjeti sretan život oslobođeni smrtonosne bolesti.’
‘I sretan je onaj kome su dobri bogovi dali da živi u takvom vremenu i među takvim čudesima, a propao onaj tko ne slavi ništa osim onoga što je pod zemljom!’ odbacuje Stulli na kraju poeme skepsu neuke svjetine, koja po Dubrovniku taman tih dana prestravljeno šapuće o benediktincima s Lokruma, što su napuštajući svoj samostan prokleli otok tri puta ga obišavši s naopako okrenutim voštanicama. Znao je gospar Luko dobro taj svijet, isti onaj što ga je uvjeravao kako je ‘mljetska bolest’ Božja kazna za incident u kojemu je jedan otočanin u crkvi oskvrnuo Sveto otajstvo.
‘Ono što pomaže ljudskom rodu i vraća mu sreću’, završava Stulli sav okrenut uzbudljivom devetnaestom vijeku, ‘to je ono što želim, tome se divim svim srcem!’
Dvije stotine godina ‘velikih pothvata i božanstvenih otkrića’ prošlo je otada – Pasteur će raskrinkati svjetsku zavjeru virusa i bakterija, Röntgen nas ogoliti do kosti, a Fleming otkriti penicilin, spašavajući milijune ljudi ‘kojima su dobri bogovi dali da žive među takvim čudesima’, sve dok Svjetska zdravstvena organizacija 1980. godine ne objavi da se velike boginje službeno računaju u iskorijenjene bolesti. Nakon boginja, razvit ćemo i vakcine protiv kolere, kuge, tetanusa, tifusa, gripe, meningitisa, malarije i desetina bolesti koje su liječnici do jučer dijagnosticirali izražavajući sućut obitelji. Uključujući i ospice, jednu od najzaraznijih među svim zaraznim bolestima, koja je još te 1980. pokosila dva i pol milijuna ljudi, a prije 1968. – kad je u Jugoslaviji započela vakcinacijska kampanja – samo u Hrvatskoj ubijala dvadesetak djece godišnje.
Ovih dana – točno, eto, o pedesetoj godišnjici organiziranog cijepljenja protiv ospica – Gradom herojske naučne, napose medicinske, a najnaposije upravo infektologijske povijesti, paniku je raširila vijest da je u Opću bolnicu Dubrovnik primljen pacijent zaražen običnim – ospicama. Za razliku, međutim, od straha pred prokletstvom lokrumskih benediktinaca, ovaj je mrvu utemeljeniji: s procijepljenošću od jedva četrdeset posto, i necijepljenim cijelim posljednjim godištima novorođene djece, slavni je Dubrovnik danas uvjerljivo najgori u Hrvatskoj, a moguće i u čitavoj Europskoj uniji. Dvjesto godina nakon Stullijeve prve vakcinacije i njegove himne ‘božanstvenim otkrićima’, pred turističku sezonu 2018., grad Dubrovnik – s milijun turista godišnje i sad već više od dvije hiljade necijepljene djece – broji sate do epidemije praktički iskorijenjenih ospica.
Tužno i zaludno danas stoga zvuči uvjerenje gospara Luka kako će ‘doći vrijeme’ – ‘a ne govorim isprazne riječi’, dirljivo je samouvjeren dubrovački doktor – ‘kad će budući naraštaji čitati stoljetne ljetopise’ i ‘saznati kako je majka svojevoljno dala vlastito dijete da bi odvratila nemilosrdnu Eriniju’. Umjesto ‘stoljetnih ljetopisa’ Dubrovčani danas na HTV-u gledaju šarlatane što plaše ljude vakcinama, i u fantastično dalekoj, davno započetoj Stullijevoj budućnosti – točno, kad smo već kod velikih obljetnica, tri stotine godina otkako je ‘hrabra junakinja’ lady Montagu, ‘najbolja od svih majki’, 1718. dala cijepiti svoga petogodišnjeg sina – nahuškane dubrovačke majke u predprosvjetiteljskom strahu sakrivaju svoju djecu od gradskih liječnika. Pa zaražene mališane s grloboljom vode na grličanje u velebnu ordinaciju vodećeg gradskog pedijatra i infektologa svetoga Vlaha.
‘Tko prezire velike pothvate i božanstvena otkrića našega doba, taj je ili lud ili zelen od zavisti’, upozorio je onomad stari fizik već na početku svoje balade-malade – dodavši za svaki slučaj na kraju, ‘propao onaj tko ne slavi ništa osim onoga što je pod zemljom!’ – a sugrađani iz prijelomne 1800. upamtili samo upozorenje onih benediktinaca. Pa ni dvjesto godina kasnije nećete u Dubrovniku naći nikoga tko bi svome djetetu dopustio da prenoći na Lokrumu, a kamoli ‘dati mu klice zaraze’.
Prostite, gospar Luko, džabe ste krečili. Bolje bi vas shvatili da ste svoju pjesmu recitirali s kapuljačom preko glave, tri puta obilazeći Grad s naopako okrenutom voštanicom.
‘Svatko tko se divi beznačajnim ljudima iz drevnih vremena, pa prezire velike pothvate i božanstvena otkrića našega doba, izuzetnog po naukama svih vrsta i bogatog čudnovatim vještinama, ili je lud ili zelen od zavisti.’ Iako zvuči kao sinoćnji Facebook-status nekog hrvatskog znanstvenika, rezigniranog pred općom regresijom Hrvatske što ‘prezire otkrića našega doba’ i ‘divi se beznačajnim ljudima iz drevnih vremena’, citat je mnogo stariji. Tako je, naime, 1804. godine Dubrovčanin Luko Stulić rečeni Stulli započeo svoju latinsku poemu ‘Vakcinacija’, posvećenu tadašnjem senzacionalnom otkriću engleskog doktora Edwarda Jennera i njegovu protokolu cijepljenja protiv velikih boginja.
‘Doktor medicine i filozofije’, kako se potpisuje Luko Stulli, u ta je ‘drevna vremena’ pripadao prilično ‘značajnim ljudima’. Oduševljeni pristaša ideja Francuske revolucije i član Patriotskog društva iz salona Miha Sorkočevića, intelektualnog i književnog kružoka koji je stari Dubrovnik uvodio u eru prosvijećene modernosti, pjesnik Stulli je kao učenik velikog Galvanija bio najugledniji liječnik u Republici, gradski fizik i upravitelj svih dubrovačkih bolnica, kojega je u memoriju Grada upisala njegova besplatna zdravstvena skrb za prostitutke i sirotinju, a u svjetske enciklopedije rad na proučavanju ‘mljetske bolesti’, Mal de Meleda, koji se i danas uči na katedrama dermatologije.
Taj je, eto, dubrovački jakobinac i Frančez 1800. godine od svoga mentora, kolege i prijatelja Luigija Aloysija Carena, glavnog liječnika carskog Beča, u staklenoj epruveti dobio virus vakcine i obavio prvo uspješno cijepljenje u ‘ilirskim’ krajevima. Četiri stotine godina nakon što je prvi u svijetu uveo institut karantene i sagradio prvi lazaret na Dančama, slavni se Grad – što se gordo hvalio kao rodno mjesto samog Asklepija, grčkog boga medicine – tako ponovno ubilježio u povijest naše imunologije i infektologije.
Doktoru Stulliju, međutim, to je bilo mnogo više, bio je to simbolički početak novog, najboljeg od sviju stoljeća, epohe znanja i znanosti. Od velikih boginja u to je doba zarazniji još samo optimizam europskog prosvjetiteljstva. Naše historijsko prvo cijepljenje Stulli je tako obavio samo četiri godine nakon što je Jenner iz pučke medicine razradio protokol vakcinacije virusom kravljih boginja, u vrijeme kad ni Kraljevsko liječničko društvo u Londonu još nije priznavalo njegov rad: iz takvog zaraznog optimizma još četiri godine kasnije, 1804., gospar Luko će u Pešti objaviti svoju elegiju ‘De Jenneriano Invento Optime Merito’, himnu u slavu vakcinacije i novog, ‘našeg doba’.
Vrlo je stoga, hm, elegiozno iskustvo Stullijevu latinsku ‘Vakcinaciju’ čitati danas, nakon što se ‘Croatian Medical Journal’ 2004., uz informativni prijevod Davide Bronzović, tiho spomenuo obljetnice te zaboravljene pjesme i njenog vedrog prosvjetiteljskog optimizma, temeljito prezrenog suvremenom antiintelektualnom i antivakcinacijskom histerijom. U agoniji umire volja u slobodnom umu dok čita stihova što prije još dvije stotine godina slave ‘velike pothvate i božanstvena otkrića našeg doba’, i njegove heroje, poput Edwarda Jennera. Ili, recimo, hrabre lady Mary Wortley Montagu, žene britanskog ambasadora u Istanbulu, koja je svoga petogodišnjeg sina Edwarda onomad dala cijepiti po turskim običajima: ‘Tko bi zaboravio tebe, hrabra junakinjo, koja si prva pobijedila veliki strah i nisi se bojala dati svom sinu klice zaraze, o najbolja od svih majki?’
Do sažaljenja je potresna Stullijeva vjera u čovjeka, znanost i započetu budućnost. ‘Doista vjerujem da novootkrivene vještine što su daleko otjerale prljavo barbarstvo (…) neće biti izbrisane iz ljudskog duha’, piše tako uzbuđeni gospar Luko: ‘Doći će vrijeme kad će budući naraštaji marljivo čitati stoljetne ljetopise i upoznati slavna djela predaka, i saznati kako su umakli smrtonosnoj kugi, koja je poput divlje Erinije tajnim otrovom zarazila zrak. Saznat će kako je majka svojevoljno dala vlastito dijete da odvrati nemilosrdnu Eriniju, saznat će kako je jedan Englez pružio nadu i ljude poučio tom veličanstvenom postupku, kojim mogu živjeti sretan život oslobođeni smrtonosne bolesti.’
‘I sretan je onaj kome su dobri bogovi dali da živi u takvom vremenu i među takvim čudesima, a propao onaj tko ne slavi ništa osim onoga što je pod zemljom!’ odbacuje Stulli na kraju poeme skepsu neuke svjetine, koja po Dubrovniku taman tih dana prestravljeno šapuće o benediktincima s Lokruma, što su napuštajući svoj samostan prokleli otok tri puta ga obišavši s naopako okrenutim voštanicama. Znao je gospar Luko dobro taj svijet, isti onaj što ga je uvjeravao kako je ‘mljetska bolest’ Božja kazna za incident u kojemu je jedan otočanin u crkvi oskvrnuo Sveto otajstvo.
‘Ono što pomaže ljudskom rodu i vraća mu sreću’, završava Stulli sav okrenut uzbudljivom devetnaestom vijeku, ‘to je ono što želim, tome se divim svim srcem!’
Dvije stotine godina ‘velikih pothvata i božanstvenih otkrića’ prošlo je otada – Pasteur će raskrinkati svjetsku zavjeru virusa i bakterija, Röntgen nas ogoliti do kosti, a Fleming otkriti penicilin, spašavajući milijune ljudi ‘kojima su dobri bogovi dali da žive među takvim čudesima’, sve dok Svjetska zdravstvena organizacija 1980. godine ne objavi da se velike boginje službeno računaju u iskorijenjene bolesti. Nakon boginja, razvit ćemo i vakcine protiv kolere, kuge, tetanusa, tifusa, gripe, meningitisa, malarije i desetina bolesti koje su liječnici do jučer dijagnosticirali izražavajući sućut obitelji. Uključujući i ospice, jednu od najzaraznijih među svim zaraznim bolestima, koja je još te 1980. pokosila dva i pol milijuna ljudi, a prije 1968. – kad je u Jugoslaviji započela vakcinacijska kampanja – samo u Hrvatskoj ubijala dvadesetak djece godišnje.
Ovih dana – točno, eto, o pedesetoj godišnjici organiziranog cijepljenja protiv ospica – Gradom herojske naučne, napose medicinske, a najnaposije upravo infektologijske povijesti, paniku je raširila vijest da je u Opću bolnicu Dubrovnik primljen pacijent zaražen običnim – ospicama. Za razliku, međutim, od straha pred prokletstvom lokrumskih benediktinaca, ovaj je mrvu utemeljeniji: s procijepljenošću od jedva četrdeset posto, i necijepljenim cijelim posljednjim godištima novorođene djece, slavni je Dubrovnik danas uvjerljivo najgori u Hrvatskoj, a moguće i u čitavoj Europskoj uniji. Dvjesto godina nakon Stullijeve prve vakcinacije i njegove himne ‘božanstvenim otkrićima’, pred turističku sezonu 2018., grad Dubrovnik – s milijun turista godišnje i sad već više od dvije hiljade necijepljene djece – broji sate do epidemije praktički iskorijenjenih ospica.
Tužno i zaludno danas stoga zvuči uvjerenje gospara Luka kako će ‘doći vrijeme’ – ‘a ne govorim isprazne riječi’, dirljivo je samouvjeren dubrovački doktor – ‘kad će budući naraštaji čitati stoljetne ljetopise’ i ‘saznati kako je majka svojevoljno dala vlastito dijete da bi odvratila nemilosrdnu Eriniju’. Umjesto ‘stoljetnih ljetopisa’ Dubrovčani danas na HTV-u gledaju šarlatane što plaše ljude vakcinama, i u fantastično dalekoj, davno započetoj Stullijevoj budućnosti – točno, kad smo već kod velikih obljetnica, tri stotine godina otkako je ‘hrabra junakinja’ lady Montagu, ‘najbolja od svih majki’, 1718. dala cijepiti svoga petogodišnjeg sina – nahuškane dubrovačke majke u predprosvjetiteljskom strahu sakrivaju svoju djecu od gradskih liječnika. Pa zaražene mališane s grloboljom vode na grličanje u velebnu ordinaciju vodećeg gradskog pedijatra i infektologa svetoga Vlaha.
‘Tko prezire velike pothvate i božanstvena otkrića našega doba, taj je ili lud ili zelen od zavisti’, upozorio je onomad stari fizik već na početku svoje balade-malade – dodavši za svaki slučaj na kraju, ‘propao onaj tko ne slavi ništa osim onoga što je pod zemljom!’ – a sugrađani iz prijelomne 1800. upamtili samo upozorenje onih benediktinaca. Pa ni dvjesto godina kasnije nećete u Dubrovniku naći nikoga tko bi svome djetetu dopustio da prenoći na Lokrumu, a kamoli ‘dati mu klice zaraze’.
Prostite, gospar Luko, džabe ste krečili. Bolje bi vas shvatili da ste svoju pjesmu recitirali s kapuljačom preko glave, tri puta obilazeći Grad s naopako okrenutom voštanicom.
