Neki budući Shakespeare zasigurno će napisati seriju tragikomedija o hrvatskoj državi, a jedna od bolje čitanih bit će priča o prosvjedima poljoprivrednika.
U mnogim državama poljoprivrednici prosvjeduju, poglavito radi poticaja ili radi odšteta za neke prirodne nepogode, no samo u nas, što zbog mentaliteta, što zbog potpunog odsustva strategije poljoprivrednog razvoja, to se događa svake godine.Upravo su poljoprivrednici jedni od rijetkih koji se ne mire sa stanjem stvari. Naprosto im, pojednostavljeno, nije jasno kako je moguće da država nema novca za ono malo proizvodnje koja se pokušava realizirati, kada, barem nominalno, propovijedamo potrebu za istom. Nisu shvatili niti to kako novca jednostavno više nema, država je u gospodarskom smislu u – smeću, a oni koji su krivi za to smeće, tzv. hrvatska politička elita, slaba su oklada za pregovore o boljitku! Jer, nije li bolje pregovarati s onima koji doista odlučuju? Tim više što su naše tzv. elite imale gotovo dva i pol desetljeća za barem naznaku strategije poljoprivrednoga razvoja. Umjesto toga imali smo inačicu „snađi se, druže“ logike gdje su politike odlučivale samo uslijed mehanizacije na ulicama.Krivnja, naravno ne leži samo na njima, zemlja koju hrvatski seljak još posjeduje bila je glavni okidač blagonaklonih kredita koje su banke šakom i kapom davale našemu poljoprivredniku. To je dobilo i grotesknu komponentu, kada su pojedinci kupovali mehanizaciju koja je ponekad veća i od komada zemlje koju posjeduju. Kako na ulazu u banku nema upozorenja koja stoje na kutijama cigareta ili bocama alkoholnih pića, rezultati su dobili razmjere epidemije. Trošenje više nego se zaradilo, kreditiranje luksuza i potrošnje, dovelo je mnoge poljoprivrednike u stanje nezadovoljstva. Ukoliko tome pridodamo i podružnice stranih prehrambenih kombinata koje su obustavili otkup nelih vrsta sirovina u našoj zemlji, uvozeći sirovine iz matica, uvidjet ćemo razmjere katastrofe.
Glavni gospodari ove katastrofe mogle bi postati organizacije poput MMF-a, Svjetske banke i Europske komisije. Kako iza nas postoji jedan relativno uspješan aranžman s MMF-om jasno nam je kako oni nisu nikakav bauk, no ono što jesu, jesu rješenje problema prema njihovim pravilima. Posvemašnje stezanje remena i odsustvo bilo kakvih subvencija iz proračuna postat će naša realnost. Tko preživi, može se nadati kasnijim poticajima. Prema nekim analizama, preživjet će tek jedna desetina sadašnjih poljoprivrednika koji će se uspjeti vezati uz prehrambene industrije u našoj zemlji. Kako pak postoji tek nekoliko takvih koji sirovinu još otkupljuju u Hrvatskoj, i to mi se čini slaba oklada.
Drugo je pak pitanje i to što je naša poljoprivreda valjda na razini one kad je Matija Antun Reljković pisao svoja prosvjetiteljska djela. Upućeniji od mene smatraju kako našem selu nasušno treba okretanje profitabilnijim kulturama i smislena modernizacija, u protivnom mogli bismo nastaviti živjeti u Kozarčevim Mrtvim kapitalima!
U tjednu kada smo se prisjetili smrti Stjepana Radića, pravedno je završiti njegovim snovima. „Seljački ustav“ koji je napisao za potrebe programa HSS-a, predviđao je Hrvatsku i Vojvodinu kao modernu žitnicu ovoga dijela Europe. Propast hrvartkoga financijskoga suvereniteta mogao se izbjeći ulaganjem u proizvodnju za koju i imamo prirodne predispozicije. Znali su to Reljković, Kozarac i Radić!
Tragikomedija i jest u tome što se, u svojoj destrukciji hrvatske poljoprivrede i poljoprivredne elite i seljački prosvjednici bez ikakvoga pokrića pozivaju na Stjepana Radića.
Glavni gospodari ove katastrofe mogle bi postati organizacije poput MMF-a, Svjetske banke i Europske komisije. Kako iza nas postoji jedan relativno uspješan aranžman s MMF-om jasno nam je kako oni nisu nikakav bauk, no ono što jesu, jesu rješenje problema prema njihovim pravilima. Posvemašnje stezanje remena i odsustvo bilo kakvih subvencija iz proračuna postat će naša realnost. Tko preživi, može se nadati kasnijim poticajima. Prema nekim analizama, preživjet će tek jedna desetina sadašnjih poljoprivrednika koji će se uspjeti vezati uz prehrambene industrije u našoj zemlji. Kako pak postoji tek nekoliko takvih koji sirovinu još otkupljuju u Hrvatskoj, i to mi se čini slaba oklada.
Drugo je pak pitanje i to što je naša poljoprivreda valjda na razini one kad je Matija Antun Reljković pisao svoja prosvjetiteljska djela. Upućeniji od mene smatraju kako našem selu nasušno treba okretanje profitabilnijim kulturama i smislena modernizacija, u protivnom mogli bismo nastaviti živjeti u Kozarčevim Mrtvim kapitalima!
U tjednu kada smo se prisjetili smrti Stjepana Radića, pravedno je završiti njegovim snovima. „Seljački ustav“ koji je napisao za potrebe programa HSS-a, predviđao je Hrvatsku i Vojvodinu kao modernu žitnicu ovoga dijela Europe. Propast hrvartkoga financijskoga suvereniteta mogao se izbjeći ulaganjem u proizvodnju za koju i imamo prirodne predispozicije. Znali su to Reljković, Kozarac i Radić!
Tragikomedija i jest u tome što se, u svojoj destrukciji hrvatske poljoprivrede i poljoprivredne elite i seljački prosvjednici bez ikakvoga pokrića pozivaju na Stjepana Radića.
Izvor: SEEbiz
