Dokumentarac o natjecanju Velike Britanije i Rusije oko organizacije ovog mundijala rastumačio nam je mnoge stvari. Među proruskim sumnjivcima vidimo Beckenbauera, Seppa Blattera, ali i bivšeg njemačkog predsjednika. U čemu je tajna? Možda u plinu kojim će Rusija zadovoljavati veći dio njemačkih potreba…
Fred Matić igra ulogu dvorske lude: govori istinu, a vladajući ga proglašavaju klaunom ili egzibicionistom! Na pitanje zašto se nije odazvao predsjedničinom domjenku – gdje je listu uzvanika katkad teško razlikovati od liste za pomilovanja – Matić je, u odličnom intervjuu za N1, rekao: ‘Bio sam pozvan, ali se nisam odazvao. Ne priznajem na funkcijama one koji mene nisu priznavali na funkciji. Kada je bilo šatorašenje, tri puta je posjetila šatoraše, a potom i teroriste, a nikada nije posjetila mene.’ Toliko o svijetloj prošlosti, a Matić se osvrnuo i na blistavu budućnost koja nas čeka, barem neke. ’Ministar Medved je’, rekao je, ‘sindikalni povjerenik šatoraša, ono što oni požele, to on napravi. Plenković nema snagu to odbiti jer ako odbije, morao bi smijeniti ministra, a on bi se vratio u Sabor. A ministar je iz Karamarkove ekipe pa bi mu to ugrozilo većinu. Oni prihvaćaju sve, iako je to neprovedivo. Proračun će to jako koštati. Tih osam i pol tisuća ljudi je samo vrh sante leda ili predvorje pakla. Invalida će biti kao u priči. Svi koji bole leđa, imaju išijas, tražit će prava. Psihijatrijske klinike su prepune tražitelja koji skupljaju dokumente…’ Eto, Matić je u nekoliko minuta objasnio, na malom uzorku, dio složenog mehanizma naše propasti!
Utakmica Brazila sa Srbijom bila je iz studija ‘Zabivake’ praćena korektno, sportski pa i dobrosusjedski, pohvaljujemo i odlikujemo. Nakon utakmice gosti su komentirali loše rezultate Njemačke koja je igrala istoga dana, pa je voditelj pročitao i komentare s Facebooka: oni su bili uglavnom kavansko-povijesno-politički. ‘Nijemci nikako da uđu u Moskvu’, ‘Nijemci u Rusiji nikad ne ostaju dugo’ i tako dalje i tomu slično, sve u stilu Franje Tuđmana: ‘Kad nema rata, nogomet je ono područje na kojemu se narodi prepoznaju.’ No i njemački mediji dali su se u slične analogije, pa je novinar Die Welta Richard Kämmerlings ustvrdio da je njemačka reprezentacija ‘uvijek predstavljala refleksiju nacionalnog duha’ koji se sada raspada. ‘Ni u njemačkoj politici ni u njemačkoj reprezentaciji nema više svježine’, piše novinar i dodaje kako ‘sport i politika ponovno hodaju ruku pod ruku dolinom suza, no dok će se Joachimu Löwu nasljednik lako pronaći, za Angelu Merkel nismo toliko sigurni’.
Vijesti daju kratko izvješće o tome da je Kolinda primila prvake s Oscara znanja: onim svojim tonom spikerice, pionirke koja se kune u nastavak puta bivšega vođe, pročitala im je govor – iz zemlje u kojoj više možete učiniti s partijskom iskaznicom nego s Nobelovom nagradom – u kojemu tvrdi da ne trebamo školovati ljude kako bismo ih potom slali u svijet. (Usput, vrlo je zanimljivo da to kaže osoba koja bi, da nije izabrana na predsjedničku funkciju, sada radila u Švicarskoj). No mladci su bili pravo vrelo kritike i samokritike. Ilija Srpak očitao je političarima pravu bukvicu. Učenik Prve gimnazije iz Varaždina rekao je kako ‘časne koje igraju nogomet dobivaju pet minuta u Dnevniku, a mi 40-ak sekundi’ i potom iznio lucidnu konstataciju da u dvorani ne sjede produkti našeg obrazovnog sustava – u kojemu se forsira prosječnost, a guši izvrsnost – već njegovi nusprodukti. Osim što je opleo po medijima koji se uzbuđuju nad časnim sestrama, usporedio je i nagrade kod nas i u Srbiji. ‘U Srbiji se nagrade za medalje osvojene na međunarodnim natjecanjima kreću od osam do 12 tisuća kuna. Kod nas je to ili ništa ili možda do tisuću kuna, ako je društvo koje je organiziralo natjecanje iz vašeg predmeta imalo da vam da išta’, rekao je Srpak i pokazao da je mladima ovdje sve jasno, no jasno je i starijima – u prilogu od svega toga nije bilo ništa.
Fantastičan dokumentarac o političkim i špijunskim igrama oko ovoga mundijala rastumačio nam je mnoge stvari i odgonetnuo brojne zagonetke. U fokusu priče je natjecanje Velike Britanije i Rusije oko organizacije nogometnog prvenstva svijeta – tu je igru Rusija dobila, a Britanija izgubila. Lord Triesman, bivši ministar vanjskih poslova, bio je šef engleske delegacije, dok su Rusi za natjecanje zadužili Alekseja Sorokina, bivšeg obavještajca. Čovjek se cijelo vrijeme filma pravio lud i vidjelo se da mu godi što su Rusi provaljeni – naravno da je Gazpromov kapital podmazao ljude koji su glasali, naravno da je FSB (ruska obavještajna služba) delao, naravno da su zavrbovali prve moćnike nogometnog svijeta. Među proruskim sumnjivcima vidimo ‘Kaisera’ Franza Beckenbauera, Seppa Blattera, ali i bivšeg njemačkog predsjednika Gaucka koji je njemačkoj delegaciji dao mig da podrže Rusiju. U čemu je tajna, pita se Englez, pa daje retorički odgovor: možda u plinu kojim će Rusija zadovoljavati veći dio njemačkih potreba. Oko plina vrti se velik novac, to su teške milijarde, stotine milijardi, a svjetsko prvenstvo pitanje je moći i prestiža na globalnoj razini. Englezi su zbog gubitka mundijala bili očajni, to se iz filma vidi, a cijeli uspjeh pripisali su ruskim obavještajnim službama, kojima su bez ozbiljnih dokaza – čak ni logika nije bila na njihovoj strani – nedavno pripisali i neuspješno trovanje ex špijuna Skripala. O britanskoj paranoji ponešto govori i činjenica da su Englezi na ovom prvenstvu oko svoje momčadi tražili dizanje goleme ograde. ‘Engleska reprezentacija zatražila je ogradu visine šest metara kako bi se zaštitila od znatiželjnih očiju. Toga nema u FIFA-inom pravilniku, ali spremni smo udovoljiti njihovim zahtjevima i sagraditi takav zid’, rekao je voditelj građevinskih radova Sergej Klimov. Bulevar sumraka, to je danas put nekoć slavnog carstva u kojemu sunce nikad nije zalazilo. Plin i nafta, inače, ne drmaju samo svijetom već i Hrvatskom: u ovoj se zemlji na površini tuku lijevi i desni, ali se u dubini natječu samo frakcija koju plaća Gazprom i ona koju podupire MOL.
U utakmici Hrvatske i Danske Dragi Ćosiću baš i nije trebala provala ‘Luka, zavij ih u crno’ prije Modrićeva izvođenja penala. Bilo je to nesportski, zlobno, nisko. ‘Zabivakom’ je inače, gledamo li provale, dominirao Joško Jeličić. Pompozno odjeven u odijelo tipa mister Montenegro, s obaveznom maramicom u džepiću sakoa, neumorno je valjao seksističke i pučke doskočice kao nitko na našim ekranima: jednu pobjedu Hrvatske reprezentacije prokomentirao je riječima ‘svaka vam dala’, odlazak Kalinića izjavom kako ga u Milanu mijenja ‘Kurton, pardon Cutrone’, dok je za Diega Maradonu rekao da je ‘večeras imao dobru robu, pardon garderobu’ (Večernjak je ispisao cijelu analizu ovih umotvorina). Sve do ulaska Kolinde u svlačionicu Jeličić je bio prvak u bizarnostima, ali onda ga je predsjednica zasjenila. Njoj nije nikakav problem iskočiti na pozornicu baleta nakon premijere, ući u svlačionicu nogometaša, na teren rukometaša, sve za komadić slave. Kako je netko besmrtno napisao prošle zime nakon ‘Labuđeg jezera’, ne bi joj bio problem uskočiti ni u gnijezdo rodi Malenoj umjesto Klepetana samo kad bi znala da će to netko snimiti.
No za kraj ipak nešto pametno i pozitivno: izbornik Zlatko Dalić je nakon šokantne utakmice s Danskom rekao kako se nada da ćemo nastaviti s uspjesima ako ostanemo ‘kompaktni, mirni i ponizni’. Poniznost – to je riječ koja jako nedostaje na ovim mitomanijom zaraženim prostorima, a koliko je važna pokazuje i njegov primjer. Poniznošću se uspeo na vrh svijeta, dok su nas oholi survali prema zemljama trećeg svijeta.
portalnovosti
Novi dan, N1, 26. lipnja, 08:00
Fred Matić igra ulogu dvorske lude: govori istinu, a vladajući ga proglašavaju klaunom ili egzibicionistom! Na pitanje zašto se nije odazvao predsjedničinom domjenku – gdje je listu uzvanika katkad teško razlikovati od liste za pomilovanja – Matić je, u odličnom intervjuu za N1, rekao: ‘Bio sam pozvan, ali se nisam odazvao. Ne priznajem na funkcijama one koji mene nisu priznavali na funkciji. Kada je bilo šatorašenje, tri puta je posjetila šatoraše, a potom i teroriste, a nikada nije posjetila mene.’ Toliko o svijetloj prošlosti, a Matić se osvrnuo i na blistavu budućnost koja nas čeka, barem neke. ’Ministar Medved je’, rekao je, ‘sindikalni povjerenik šatoraša, ono što oni požele, to on napravi. Plenković nema snagu to odbiti jer ako odbije, morao bi smijeniti ministra, a on bi se vratio u Sabor. A ministar je iz Karamarkove ekipe pa bi mu to ugrozilo većinu. Oni prihvaćaju sve, iako je to neprovedivo. Proračun će to jako koštati. Tih osam i pol tisuća ljudi je samo vrh sante leda ili predvorje pakla. Invalida će biti kao u priči. Svi koji bole leđa, imaju išijas, tražit će prava. Psihijatrijske klinike su prepune tražitelja koji skupljaju dokumente…’ Eto, Matić je u nekoliko minuta objasnio, na malom uzorku, dio složenog mehanizma naše propasti!
Zabivaka, HRT, od 27. do 30. lipnja
Utakmica Brazila sa Srbijom bila je iz studija ‘Zabivake’ praćena korektno, sportski pa i dobrosusjedski, pohvaljujemo i odlikujemo. Nakon utakmice gosti su komentirali loše rezultate Njemačke koja je igrala istoga dana, pa je voditelj pročitao i komentare s Facebooka: oni su bili uglavnom kavansko-povijesno-politički. ‘Nijemci nikako da uđu u Moskvu’, ‘Nijemci u Rusiji nikad ne ostaju dugo’ i tako dalje i tomu slično, sve u stilu Franje Tuđmana: ‘Kad nema rata, nogomet je ono područje na kojemu se narodi prepoznaju.’ No i njemački mediji dali su se u slične analogije, pa je novinar Die Welta Richard Kämmerlings ustvrdio da je njemačka reprezentacija ‘uvijek predstavljala refleksiju nacionalnog duha’ koji se sada raspada. ‘Ni u njemačkoj politici ni u njemačkoj reprezentaciji nema više svježine’, piše novinar i dodaje kako ‘sport i politika ponovno hodaju ruku pod ruku dolinom suza, no dok će se Joachimu Löwu nasljednik lako pronaći, za Angelu Merkel nismo toliko sigurni’.
Vijesti, HRT, 28. lipnja, 21:00
Vijesti daju kratko izvješće o tome da je Kolinda primila prvake s Oscara znanja: onim svojim tonom spikerice, pionirke koja se kune u nastavak puta bivšega vođe, pročitala im je govor – iz zemlje u kojoj više možete učiniti s partijskom iskaznicom nego s Nobelovom nagradom – u kojemu tvrdi da ne trebamo školovati ljude kako bismo ih potom slali u svijet. (Usput, vrlo je zanimljivo da to kaže osoba koja bi, da nije izabrana na predsjedničku funkciju, sada radila u Švicarskoj). No mladci su bili pravo vrelo kritike i samokritike. Ilija Srpak očitao je političarima pravu bukvicu. Učenik Prve gimnazije iz Varaždina rekao je kako ‘časne koje igraju nogomet dobivaju pet minuta u Dnevniku, a mi 40-ak sekundi’ i potom iznio lucidnu konstataciju da u dvorani ne sjede produkti našeg obrazovnog sustava – u kojemu se forsira prosječnost, a guši izvrsnost – već njegovi nusprodukti. Osim što je opleo po medijima koji se uzbuđuju nad časnim sestrama, usporedio je i nagrade kod nas i u Srbiji. ‘U Srbiji se nagrade za medalje osvojene na međunarodnim natjecanjima kreću od osam do 12 tisuća kuna. Kod nas je to ili ništa ili možda do tisuću kuna, ako je društvo koje je organiziralo natjecanje iz vašeg predmeta imalo da vam da išta’, rekao je Srpak i pokazao da je mladima ovdje sve jasno, no jasno je i starijima – u prilogu od svega toga nije bilo ništa.
Svjetsko špijunsko prvenstvo, HRT, 29. lipnja, 21:00
Fantastičan dokumentarac o političkim i špijunskim igrama oko ovoga mundijala rastumačio nam je mnoge stvari i odgonetnuo brojne zagonetke. U fokusu priče je natjecanje Velike Britanije i Rusije oko organizacije nogometnog prvenstva svijeta – tu je igru Rusija dobila, a Britanija izgubila. Lord Triesman, bivši ministar vanjskih poslova, bio je šef engleske delegacije, dok su Rusi za natjecanje zadužili Alekseja Sorokina, bivšeg obavještajca. Čovjek se cijelo vrijeme filma pravio lud i vidjelo se da mu godi što su Rusi provaljeni – naravno da je Gazpromov kapital podmazao ljude koji su glasali, naravno da je FSB (ruska obavještajna služba) delao, naravno da su zavrbovali prve moćnike nogometnog svijeta. Među proruskim sumnjivcima vidimo ‘Kaisera’ Franza Beckenbauera, Seppa Blattera, ali i bivšeg njemačkog predsjednika Gaucka koji je njemačkoj delegaciji dao mig da podrže Rusiju. U čemu je tajna, pita se Englez, pa daje retorički odgovor: možda u plinu kojim će Rusija zadovoljavati veći dio njemačkih potreba. Oko plina vrti se velik novac, to su teške milijarde, stotine milijardi, a svjetsko prvenstvo pitanje je moći i prestiža na globalnoj razini. Englezi su zbog gubitka mundijala bili očajni, to se iz filma vidi, a cijeli uspjeh pripisali su ruskim obavještajnim službama, kojima su bez ozbiljnih dokaza – čak ni logika nije bila na njihovoj strani – nedavno pripisali i neuspješno trovanje ex špijuna Skripala. O britanskoj paranoji ponešto govori i činjenica da su Englezi na ovom prvenstvu oko svoje momčadi tražili dizanje goleme ograde. ‘Engleska reprezentacija zatražila je ogradu visine šest metara kako bi se zaštitila od znatiželjnih očiju. Toga nema u FIFA-inom pravilniku, ali spremni smo udovoljiti njihovim zahtjevima i sagraditi takav zid’, rekao je voditelj građevinskih radova Sergej Klimov. Bulevar sumraka, to je danas put nekoć slavnog carstva u kojemu sunce nikad nije zalazilo. Plin i nafta, inače, ne drmaju samo svijetom već i Hrvatskom: u ovoj se zemlji na površini tuku lijevi i desni, ali se u dubini natječu samo frakcija koju plaća Gazprom i ona koju podupire MOL.
Zabivaka, HRT, 1. srpnja, 23:30
U utakmici Hrvatske i Danske Dragi Ćosiću baš i nije trebala provala ‘Luka, zavij ih u crno’ prije Modrićeva izvođenja penala. Bilo je to nesportski, zlobno, nisko. ‘Zabivakom’ je inače, gledamo li provale, dominirao Joško Jeličić. Pompozno odjeven u odijelo tipa mister Montenegro, s obaveznom maramicom u džepiću sakoa, neumorno je valjao seksističke i pučke doskočice kao nitko na našim ekranima: jednu pobjedu Hrvatske reprezentacije prokomentirao je riječima ‘svaka vam dala’, odlazak Kalinića izjavom kako ga u Milanu mijenja ‘Kurton, pardon Cutrone’, dok je za Diega Maradonu rekao da je ‘večeras imao dobru robu, pardon garderobu’ (Večernjak je ispisao cijelu analizu ovih umotvorina). Sve do ulaska Kolinde u svlačionicu Jeličić je bio prvak u bizarnostima, ali onda ga je predsjednica zasjenila. Njoj nije nikakav problem iskočiti na pozornicu baleta nakon premijere, ući u svlačionicu nogometaša, na teren rukometaša, sve za komadić slave. Kako je netko besmrtno napisao prošle zime nakon ‘Labuđeg jezera’, ne bi joj bio problem uskočiti ni u gnijezdo rodi Malenoj umjesto Klepetana samo kad bi znala da će to netko snimiti.
No za kraj ipak nešto pametno i pozitivno: izbornik Zlatko Dalić je nakon šokantne utakmice s Danskom rekao kako se nada da ćemo nastaviti s uspjesima ako ostanemo ‘kompaktni, mirni i ponizni’. Poniznost – to je riječ koja jako nedostaje na ovim mitomanijom zaraženim prostorima, a koliko je važna pokazuje i njegov primjer. Poniznošću se uspeo na vrh svijeta, dok su nas oholi survali prema zemljama trećeg svijeta.
portalnovosti
