Gotovo dvije godine nakon što je pristupila Europskoj uniji, Hrvatska se i dalje nalazi u prilično dubokoj gospodarskoj krizi koja je rezultirala visokom nezaposlenošću i kontinuiranim padom bruto domaćeg proizvoda. Iako postoje znakovi oporavka, proći će određeno vrijeme prije nego što stanovništvo osjeti prve pomake na bolje. U isto vrijeme, zasad nema izrazitih koristi od članstva u Europskoj uniji koje bi stanovništvo moglo jednostavno prepoznati. Malo je onih koji su očekivali čudo, pa tako nema ni mnogo razočaranih. U ovakvim okolnostima očekivalo bi se da će politički život zemlje biti usredotočen na gospodarske probleme, a ne na stare ideološke bitke. Ali nedavno održani predsjednički izbori na kojima je Kolinda Grabar-Kitarović kao kandidatkinja opozicije (HDZ) tijesno pobijedila Ivu Josipovića, otkrili su duboku podijeljenost zemlje koja još uvijek vodi stare ratove: onaj iz 1990-tih (‘Domovinski rat’), zatim Hladni rat, ali na čudan i nestvaran način i rat između ustaša i partizana iz 1940-tih godina. Oživljavanje starih ratova središnji je dio izborne strategije HDZ-a i njegovih partnera na desnici. Pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović već je opisana kao ‘povratak nacionalizma’ u Hrvatsku. Najgore možda tek slijedi ako – a to se danas čini vjerojatnim iako još nije neizbježno - HDZ pobijedi na sljedećim parlamentarnim izborima koji se trebaju održati kasnije ove godine.

Dan priključivanja EU je  predstavljao kraj politike u kojoj je 'ujedinjujući nacionalni cilj' stajao na putu punom izražavanju nacionalnog suvereniteta. Tako se 'dobri stari' nacionalizam koji je bio skriven pod tepih ponovno pojavio u punoj snazi

Vođa opozicije, Tomislav Karamarko, koji je bio ministar unutrašnjih poslova u vladama Ive Sanadera i Jadranke Kosor i koji je bio na čelu glavnih obavještajnih agencija u zemlji (POA i SOA), igra na kartu ‘retuđmanizacije’. S gospođom Grabar-Kitarović kao predsjednicom, u ovo bi vrijeme sljedeće godine, HDZ mogao biti u poziciji da kontrolira ključne instrumente vlasti u Hrvatskoj po prvi puta nakon smrti Franje Tuđmana 1999. godine. Karamarkov politički program je zapravo u oštroj suprotnosti u odnosu na dva HDZ-ova post-tuđmanovska predsjednika vlade koji su uspjeli provesti makar neke pro-europske, pa i neke pro-liberalne reforme unutar HDZ-a.

Ivo Sanader, koji je bio predsjednik vlade u relativno uspješnom periodu od 2003. do 2009. godine, prije svoje iznenadne ostavke čiji razlozi nikad nisu do kraja objašnjeni, došao je na vlast na valu nacionalističkog nezadovoljstva zbog suradnje prethodne vlade s Međunarodnim kaznenim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu. No kad je jednom došao na vlast, napravio je veliki zaokret i ponudio tom međunarodnom sudu punu suradnju po pitanju zločina počinjenih za vrijeme rata u Jugoslaviji i post-jugoslavenskim državama. Zajedno s predsjednikom Stjepanom Mesićem (2000.-2010.) gospodin Sanader promijenio je prirodu hrvatskog nacionalizma od anti-liberalnog i anti-europskog prema umjerenijem i kompatibilnijem s europskim konzervativizmom. Shvatio je da je članstvo u Europskoj uniji strateški cilj zemlje.

Hrvatski suverenisti imali su dobre razloge za pristupanje Hrvatske u EU. Oni su suverenitet Hrvatske – koji je zemlja proglasila u lipnju 1991. i koji je međunarodno priznat u siječnju 1992. - vidjeli kao nešto samo malo više od ‘nominalnog’ ili ‘simboličkog’, sve dok je Hrvatska Haškom tribunalu morala izručivati svoje građane, među njima i vojne zapovjednike kao što je general Gotovina. Hrvatska je uz to od 1991. do 1995. godine morala tolerirati nadzor Ujedinjenih Naroda (UN) nad teritorijem separatističke Krajine. U 2000-tim godinama pristupni proces Europskoj uniji nametnuo je daljnja ograničenja onome što Zagreb smije i/ili ne smije u smislu unutarnje i vanjske politike. Hrvatska je na takav privremeni ‘nadzor’ pristala samo zbog obećanja da će se kad postane članica EU njezin ‘nominalni’ suverenitet pretvoriti u ‘stvarni’. Na dan 1. srpnja 2013. ovo izvanjsko zadiranje u suverenitet došlo je svome kraju – ili su bar to tako vidjeli suverenisti. Dok zemlje kandidatkinje za članstvo u EU moraju postupati kako se od njih očekuje – ili bar moraju simulirati da slušaju Brisel – zemlje članice ne moraju biti toliko kooperativne. Dan priključivanja EU je tako predstavljao kraj politike u kojoj je ‘ujedinjujući nacionalni cilj’ stajao na putu punom izražavanju nacionalnog suvereniteta. Tako se ‘dobri stari’ nacionalizam koji je bio skriven pod tepih ponovno pojavio u punoj snazi.

Članstvo u EU koje je u 2000-tima bilo generatorom regionalne suradnje između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, sada u rukama nacionalista postaje upravo nešto suprotno tome: instrument osvete.  A osveta je najbolja kada se servira hladna

To je postalo očigledno već 2012. godine kad je gđa Jadranka Kosor grubo izbačena iz članstva HDZ-a unatoč tome – ili možda upravo zbog toga – što je uspješno vodila zemlju prema Europskoj uniji u posljednjoj fazi procesa pridruživanja. Novi stranački vođa Tomislav Karamarko kandidirao se za taj položaj pod geslom ‘Nova hrvatska neovisnost’. Gospodin Karamarko je sebe predstavljao kao čvrstog i dobro organiziranog vođu koji će stranku i državu povesti natrag u ‘slavne dane’ tuđmanizma. On je ideolog, uvjereni nacionalist koji tvrdi da je proces detuđmanizacije bio pogreška jer je Franjo Tuđman otac nacije koji je donio pobjedu u ‘Domovinskom ratu’ 1990-tih godina. Zaista, za hrvatske nacionaliste – posebno one koji demokraciju vide kao opcionalni cilj, u svakom slučaju manje važan od etno-nacionalizma, 1990-te godine bile su ‘zlatno doba’. U tom je desetljeću Hrvatska postigla neovisnost usprkos početnoj neodlučnosti međunarodne zajednice koja je nametnula dodatne uvjete hrvatskom suverenitetu. Badinterova komisija je 1991. preporučila, a međunarodna zajednica prihvatila, da Hrvatska bude priznata uz tri uvjeta: 1) potpisivanje mirovnog ugovora s jugoslavenskom armijom, 2) prihvaćanje UNPROFOR-a kao jamca mira između etničkih Hrvata i etničkih Srba u jednostrano proglašenoj Krajini i 3) izmjene Ustava kako bi se osigurala prava i autonomija Srbima u Hrvatskoj. Tuđman se složio sa sva tri uvjeta, ali do kraja 1990-tih ni jedan od njih nije do kraja ispoštovan. Država je reintegrirana kombinacijom vojnih akcija protiv lokalnih etničkih Srba (1995. godine) i diplomatskih napora ka mirnoj reintegraciji područja istočne Slavonije (Erdutski sporazum koji je u potpunosti primijenjen 1998.). To je učinjeno prešutnim sporazumom s međunarodnom zajednicom pod mentorstvom Sjedinjenih Američkih Država. Rezultat je bio etnički mnogo homogenija Hrvatska. Na početku sukoba 1991. etničko manjinsko stanovništvo činilo je oko 22 posto ukupne populacije. Danas ono čini manje od 9 posto ukupnog stanovništva. Broj etničkih Srba smanjen je s 581.663 na 186.633. Oni koji su se 1991. deklarirali kao Jugoslaveni u smislu narodnosti – njih 106,041 – posve su nestali, dok je broj nacionalno neopredijeljenih pao sa 73,376 na današnjih 26,763.

Tako, ne samo da su hrvatski etno-nacionalisti postigli svoj ‘povijesni cilj’, odnosno samostalnost Hrvatske, već ni njezin teritorij nije bio smanjen (kao što je bio slučaj sa Srbijom u svjetlu, također jednostranog, proglašenja nezavisnosti Kosova 2008.). Nova je država također bila etnički ‘više hrvatska’ nego ikad ranije. Na temelju tih postignuća novi hrvatski nacionalizam slavi ‘Domovinski rat’ u kojem Hrvatsku prvo proglašava kolektivnom Žrtvom, a zatim Pobjednicom u sukobu. Svi novi nacionalni mitovi se temelje na slavljenju – ne komemoraciji – rata, dok je uloga međunarodnih aktera označena kao, u najboljem slučaju, dvojbena. Na Europu se u tom procesu gleda kao neodlučnu i ne od osobite pomoći u cijelom procesu. Osim toga, u svojim posljednjim godinama Tuđman je i sam promicao snažnu anti-europsku retoriku temeljenu na njegovom skepticizmu prema bilo kakvom multietničkom i nadnacionalnom entitetu. Kao i drugi hrvatski nacionalisti, čvrsto je vjerovao u jake i homogene nacionalne države, a ne neke ‘liberalne’ eksperimente koji su mu sve više ličili na neku ‘novu Jugoslaviju’. Kad je EU definirala poslijeratnu pomirbu i međudržavnu suradnju na Zapadnom Balkanu kao jedan od kriterija pristupanja svih država u regiji uključujući i Hrvatsku Europskoj uniji, Tuđman je odbio slijediti taj put. Godine 1997. unio je u hrvatski Ustav članak po kojemu je protuzakonito bilo kakvo pokretanje udruživanja ili udruživanje s bilo kojom od post jugoslavenskih i balkanskih država. Hrvatska je konac 1990-tih dočekala u de facto pat poziciji kad je riječ o pristupanju EU. Izgubila je ključne godine na putu prema EU i tako se pridružila tek 2013., a ne 2004. ili bar 2007. zajedno s Bugarskom i Rumunjskom.

Sve dok je zemlja bila u procesu pristupnih pregovora s EU, Tuđmanovo nasljeđe se donekle marginaliziralo i guralo pod tepih. Napokon, HDZ je 2000. uvjerljivo izgubio i predsjedničke i parlamentarne izbore. To nije bilo samo – vjerojatno čak ni primarno – zbog Tuđmanove izolacionističke politike prema EU, već i zbog njegovog antidemokratskog i sve više autokratskog stila vladanja od 1995. do 1999. U tom periodu Tuđman je odbio prihvatiti rezultate izbora u Zagrebu tvrdeći – baš kao i njegov srpski kolega Slobodan Milošević – da pobjeda opozicije na lokalnim izborima ugrožava sam temelj novostvorene države. Sebe je vidio kao Ratnog vođu, a Ratne vođe nije lako pobijediti na izborima. Oni imaju sklonost da ‘pobjedu u ratu’ i ‘povijesno nasljeđe’ koriste kao argumente kad su suočeni s nepoželjnom voljom izbornog tijela. Promjene su bile moguće tek nakon prosinca 1999.

Ako su svi hrvatski građani Hrvati, onda su po analogiji svi srpski građani Srbi. Hrvatima u Vojvodini jednako je teško postati Srbi kao što je hrvatskim Srbima teško postati Hrvatima, da ni ne spominjemo Bosnu u kojoj nitko (bar nitko od političke elite) ne želi biti Bosanac

Mieczyslav Boduszynski je hrvatsku tranziciju nazvao ‘simuliranom’ dok su Andrea Despot i Dušan Reljić iz njemačkog Instituta za međunarodne i sigurnosne poslove (SWP) 2011. upozoravali da Hrvatska nije spremna za članstvo u EU. Tvrdili su da je zemlja u dubokoj gospodarskoj krizi te da EU u tom smislu otvara vrata ‘novoj Bugarskoj’ ili ‘novoj Rumunjskoj’. Optužnice za korupciju, uključujući one podignute protiv g. Sanadera (koji je trenutno u zatvoru i očekuje dovršetak suđenja po nizu ozbiljnih točaka), otkrile su duboke probleme s transparentnošću i javnom odgovornošću. Privatizacijski skandali koji potječu još od ranih dana gospodarske tranzicije bili su tako veliki da je Hrvatski sabor u Ustav uveo posebnu klauzulu kojom ukida zastaru na optužnice te vrste. Zločin ‘ratnog profiterstva’ također je unesen u hrvatski pravni sustav. Uz to, istraživanja javnog mnijenja provedena u godinama prije hrvatskog priključivanja Europskoj uniji, otkrila su da je većina građana Hrvatske bila ravnodušna spram EU. Njihova je podrška članstvu u EU bila više prešutna no eksplicitna, jer su se mnogi bojali da će jednom kad zemlja uđe u EU živjeti lošije. Za te strahove je bilo dobrih razloga. Sustav znatnih subvencija stanovništvu – od kojih neke potječu iz socijalizma, a druge iz sudjelovanja u ratu – učinio je mnoge ovisnima o državi. Ljudi su se bojali da se neke od tih politički utemeljenih subvencija neće moći održati u sustavu potpuno otvorenog tržišta kad zemlja jednom postane dijelom EU. Nacionalni suverenitet postao je izvorom socijalne sigurnosti i dodatnog dohotka. S tog stanovišta se na članstvo u EU sve više gledalo kao na prijetnju, a ne kao na priliku za bolji život.

Bez obzira na sve, skepticizam spram članstva u EU nije kumulirao do otvorenog odbijanja. Napokon, pridruživanje EU nije bilo samo stvar toga kome se pridružujete nego i od koga se udaljavate. Za hrvatske nacionaliste Europa je bila zadnja stanica na ‘povijesnom’ putovanju koje je Hrvatsku trebalo odvesti dalje od Balkana. Europeizacija je za mnoge prije i iznad svega značila de-balkanizaciju. Ovdje se više radilo o podizanju zida između europske Hrvatske i neeuropskog Balkana – a to je, u dominantnoj percepciji, značilo: Srbije i Bosne i Hercegovine – nego o rušenju zidova općenito. Uz to, ulaskom u EU, Hrvatska je stekla pravo veta nad sudbinom zahtjeva za članstvo zemalja kandidatkinja. Sve zemlje-članice imaju tu mogućnost, koju im omogućavaju pravila Europske unije. Za nacionaliste je vrlo primamljivo i obećavajuće da mogu postati nova Grčka, zemlja koja uspješno koristi instrumente dostupne u okviru internih pravila Europske unije kako bi blokirala svoju sjevernu susjedu (Makedoniju). Ako Grčka može trajno blokirati Makedoniju jasno pokazujući nadmoć nad zemljom-kandidatkinjom za EU, zašto Hrvatska ne bi isto učinila prema Srbiji ili Bosni i Hercegovini? Članstvo u EU koje je u 2000-tima bilo generatorom regionalne suradnje između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, sada u rukama nacionalista postaje upravo nešto suprotno tome: instrument osvete. A osveta je najbolja kada se servira hladna.

I doista, dva ključna bilateralna odnosa za budućnost Zapadnog Balkana – onaj između Zagreba i Sarajeva te između Zagreba i Beograda – sada su najhladniji od 1999. Kolinda Grabar-Kitarović već je najavila promjenu u svojoj politici prema regiji rekavši ‘ovo je Hrvatska, a ne regija’. Ona će sigurno koristiti instrument pristupanja EU kako bi pokušala intervenirati u Bosni i Hercegovini i u Srbiji oko pitanja statusa etničkih Hrvata koji žive u te dvije zemlje. U Bosni i Hercegovini HDZ se tradicionalno zalagao za pristup trećeg entiteta, tvrdeći da je u toj zemlji hrvatska politička intervencija opravdana iz dva razloga; najprije zato što je Hrvatska ‘potpisnica i jamac’ Daytonskog mirovnog sporazuma, a kao drugo, zato što je dužnost da se brine o Hrvatima koji žive u Bosni i Hercegovini upisana u njezinom vlastitom Ustavu. HDZ nastavlja ponavljati da je Bosna i Hercegovina također i država Hrvata, te da je Hrvatska ‘država svih Hrvata’ uključujući i one iz Bosne i Hercegovine. Gotovo svi oni imaju dvojno državljanstvo i u najvećem dijelu podržali su gđu.Grabar-Kitarović za predsjednicu. Pod novim okolnostima Hrvatska će također vjerojatno upotrijebiti utjecaj koji ima u EU kako bi po tom pitanju napravila daljnji pritisak na Bosnu i Hercegovinu. To je jasno vidljivo iz činjenice da se čak pet (od ukupno 11) hrvatskih članova Europskog parlamenta uključilo u izaslanstvo Europskog parlamenta za BiH i Kosovo.

Što se tiče Srbije, bilateralni odnosi su u zastoju još od pobjede g. Tomislava Nikolića na predsjedničkim izborima 2012., te pobjede Srpske napredne stranke g. Aleksandra Vučića na parlamentarnim izborima 2014. I g. Nikolić i g. Vučić u Hrvatskoj su upamćeni po svojoj aktivnosti u ultranacionalističkoj Srpskoj radikalnoj stranci Vojislava Šešelja 1990-tih godina. Zbog toga između Zagreba i Beograda nema stvarnog napretka otkad su oni došli na vlast. Gđa. Grabar-Kitarović uspjela je stvari dodatno pogoršati svojim pobjedničkim govorom u siječnju 2015., spominjući Vojvodinu kao entitet odvojen od Srbije. Nekoliko dana kasnije poremetila je krhke međuetničke odnose rekavši da su ‘svi hrvatski građani – Hrvati’. Namjera joj je vjerojatno bila naglasiti potrebu za više građanskim, a manje etničkim razumijevanjem pojma državljanstva. No u osjetljivom odnosu između Srba i Hrvata, takva izjava nije bila dobro primljena kod Srba iz Hrvatske čiji je vođa, dr. Milorad Pupovac protestirao. Nije iznenađujuće – osim možda za samu hrvatsku predsjednicu – što ni Hrvati u Vojvodini nisu pozdravili ovaj novi ‘građanski’ pojam nacionalnosti. Ako su svi hrvatski građani Hrvati, onda su po analogiji svi srpski građani Srbi. Hrvatima u Vojvodini jednako je teško postati Srbi kao što je hrvatskim Srbima teško postati Hrvatima, da ni ne spominjemo Bosnu u kojoj nitko (bar nitko od političke elite) ne želi biti Bosanac. Bošnjaci su za vrijeme posljednjeg popisa stanovništva zapravo pokrenuli kampanju protiv bosanstva. Prema tome, prvi koraci nove predsjednice nisu obećavajući.

Ako HDZ pobijedi na izborima, posve je moguće da doživimo pokušaj izgradnje sistema u kojem bi vlada oblikovala opoziciju i to na taj način da ona nikad ne bi dovoljno ojačala da pobijedi na izborima

Još su problematičniji bili nacionalistički ispadi za vrijeme dugotrajne predizborne kampanje i u prvim tjednima nakon siječanjskih izbora u Hrvatskoj. Govor mržnje protiv ‘Jugoslavena’, ‘srbočetnika’, ‘udbaša’ i ‘komunista’ koji je bio svojstven 1990-tima, odjednom se opet pojavio u javnom prostoru. Za vrijeme predizborne kampanje najradikalniji branitelji (koje kontrolira HDZ) organizirali su kampiranja u šatoru ispred Ministarstva branitelja, zahtijevajući ostavku ministra i cijele ‘jugokomunističke’ vlade. Glavno im je geslo: ‘1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena’. Po njima su ‘Jugoslaveni’ svi oni koji ‘nisu željeli samostalnu Hrvatsku’. To su – na prvom mjestu – članovi i simpatizeri vladajuće Socijaldemokratske partije koja je nasljednik Saveza komunista Hrvatske. Za vođu HDZ-a, Tomislava Karamarka, kao i za vođe braniteljskih protesta, ova vlada je ‘nenarodna’. Riječ je o frazi koja je preslikana iz postrevolucionarne retorike iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, a koju su jugoslavenski komunisti koristili kako bi diskvalificirali domaće izdajnike i pripadnike buržoazije. Zapravo, retorika novog HDZ-a vrlo nalikuje starom komunističkom revolucionarnom vokabularu – riječi kao što su izdaja, peta kolona, strani agenti, snage starog i diskreditiranog režima, opet se upotrebljavaju na HDZ-ovskim stranačkim sastancima i skupovima. Povrh toga, oni svoje političke oponente nazivaju jugofilima, protu-hrvatskim snagama i braniteljima Miloševića. Desničarski portali i druge publikacije koje su izniknule zadnje dvije godine, rehabilitiraju ustaše iz Drugog svjetskog rata, a partizane nazivaju fašistima. Istodobno, anti-nacionaliste optužuju za govor mržnje. HDZ sada izravno zahtijeva lustraciju, ali ima teškoća u postavljanju kriterija. Većina članova nekadašnjeg Saveza komunista koji su nastavili politički angažman nakon 1990. se zapravo učlanila u HDZ, a ne u SDP. Oko 90 posto pripadnika nekadašnjih jugoslavenskih obavještajnih službi u Hrvatskoj – uključujući i vodeće ličnosti te službe u Hrvatskoj – brzo su se i bez kolebanja uključili u nove hrvatske obavještajne organizacije. Čak i veliki broj oficira Jugoslavenske narodne armije koji su bili Hrvati (četiri tisuće ili 40 posto od ukupnog broja Hrvata među oficirima), pridružili su se Hrvatskoj vojsci u prvim danima neovisnosti. Dakle, lustracija bi – ako do nje dođe – morala biti selektivna. Ona se ne bi zasnivala na formalnim, već ‘diskrecionim’ kriterijima poput toga da li je netko bio dovoljno domoljuban nakon 1990., i osobito je li netko dovoljno domoljuban sada, tako da mu grijesi prošlosti mogu biti ‘zaboravljeni’. Lustracija bi poslužila političkoj svrsi. Osnovni bi joj cilj bio potpuno uništenje opozicije i nevladine scene, kao i zadiranje u neovisnost medija, sindikata i sveučilišta. G. Karamarko već je najavio da današnju Socijaldemokratsku partiju, koja je sada na vlasti, smatra nedomoljubnom i povezuje je s totalitarnim režimom. Hrvatska, kaže on, treba ‘prave socijaldemokrate’, a ne ‘jugoslavenske socijaldemokrate’ koji ‘nikada nisu željeli Hrvatsku’. Dakle, ako on pobijedi na izborima, posve je moguće da doživimo pokušaj izgradnje sistema u kojem bi vlada oblikovala opoziciju i to na taj način da ona nikad ne bi dovoljno ojačala da pobijedi na izborima. Stara tuđmanovska metoda tretiranja opozicije kao nedovoljno patriotske, ponovit će se ako HDZ pobijedi na izborima. Uz to, g. Karamarko je najavio i da će u novom sustavu tuđmanizam biti zaštićen Ustavom. Dok će privatno svakome biti dopušteno da govori i misli što želi, u javnosti će biti nemoguće izraziti mišljenja ako su ona u sukobu s ustavnim vrednotama.

Sve ovo izaziva strahove i već ograničava slobodu govora i akademskih istraživanja u Hrvatskoj. Umjesto da ide naprijed i gleda prema više europskoj, naprednijoj budućnosti, Hrvatska se vraća natrag svom najgorem desetljeću nakon Drugog svjetskog rata – u 1990-te. Paradoksalno je, ali u tim okolnostima i logično, da manjine, civilno društvo i progresivni segmenti javnosti sada imaju osjećaj da će desetljeće pristupanja EU (2003-2013) biti upamćeno kao njihovo Zlatno doba. Europska unija je, čini se, mnogo bolji i snažniji saveznik progresivnih snaga u onim zemljama koje su još u kandidatskom statusu, nego što je to slučaj jednom kad te zemlje postanu članice EU. Promatrano iz hrvatske perspektive, izgleda da transformativna moć EU prestaje danom kad zemlja postane njezina članica. No čak i u tom razdoblju, dakle kad je zemlja tek u kandidatskom statusu, ta je navodna transformacija često plitka i nipošto ireverzibilna. To je lekcija koju bi možda trebalo upamtiti za dobro budućih zemalja koje će se kandidirati.

Dejan Jović je profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Zagrebu. Autor je knjige ‘Jugoslavija, država koja je odumrla’ (2009). Tekst je izvorno objavljen pod naslovom ‘First return to Europe, then to the 1990s’ na web-stranici