Blago vama koji radite, pa danas ne radite! A nije vezano uz to što je nedjelja. Niste na ovaj datum radili ni prošle godine, a nećete ni sljedeće, ako ste rođeni pod sretnom zvijezdom. Još ako dobivate redovito plaću – prvomajski vam zavidim. Kao i svi oni koji rade a skoro zaboravili kad su dobili zadnju paru za to. Njima je, ipak, teže nego nezaposlenima, jer ovi potonji imaju slobodnog vremena na pretek, ne moraju svaki dan mijenjati garderobu što je ušteda u vodi, struji i deterdžentu. A koliko tek cipele mogu trajati! Danima ih ne moraju obuvati, do obližnjeg marketa čiji gazda vodi računa da uvijek ima kruh i mlijeko na akciji, mogu i u papučama, a skoro pola tople godine i bosi. Pa one jeftine s nenatkrivenog sajamskog štanda umjesto jedne, mogu potrajati pet-šest sezona.
Najproblematičniji smo mi zavidni. Zato za kaznu imamo uspomene.
Nekad davno, prije mnogo godina, već se početkom aprila bezeciralo janje u selu, uz procjenu koliko će dobiti na kilaži do Prvoga maja, dala se kapara i, praznik rada je mogao polaganim dnevnim koracima stizati. Bilo je sigurno da će jadno janješce na sam praznik biti u dvorištu, ne više živo, već spremno za gurmanski užitak. Koliko god to ružno i nepošteno bilo prema njemu. Još sinoć izvaganome, idealna težina, 25-26 kilograma žive vage, najbolje. Za ražanj. Sve crnje od crnjega za janješce, ali, slina curi, želuci se nadimaju, miris ulazi u nosnice.
Nekad davno, zorom razbuđeni, čekali smo prvomajsku budnicu, koračnicu gradskog limenog orkestra, čiji su članovi uglavnom bili vatrogasci. Prolaze kroz dvije-tri glavne varoške ulice, a mi, s periferije, jurišamo na prozore i vrata, zavidimo onima u tim ulicama jer mogu vidjeti svirače. Kroz naš sokak nikad nisu prolazili. U dječjoj glavi pitanje: Zašto ove godine nisu išli drugim ulicama, zašto uvijek istim.
Nekad davno, Uskrse smo itekako obilježavali, i jedan i drugi, takav je uvijek bio običaj, zavarava sebe i sve oko sebe onaj tko kaže da nije smio. Smio je, samo ako je želio, ali, većina nije baš to htjela, nije željela. Tko je mogao nekome zabraniti da ofarba jaja i jede kuhanu šunku? Uvijek je to bila porodična svetkovina, kako i priliči religioznom običaju. Ali, zato smo Prve majeve baš slavili. Onako narodski, nepodijeljeno i neopredijeljeno. Samo što je većina pekla janje, a tko nije bio ljubitelj tog okusa i mirisa, taj se ipak „opredijelio“ – za prasence. Postupak isti, a uvijek je ispadalo dobro, jer smo onda na ovalima razmjenjivali više vrsta pečenog mesa. Nije li nekome iz društva u dvorištu odgovarala vruća janjetina, slobodno je mogao preći u susjedovo dvorište na ohlađenog odojka
Nekad davno, na Prvi maj, oko deset, počeli su stizati gosti s raznovrsnim kolačima. Iz velikoga grada, k nama u provinciju, svečano odjeveni, kakve trenirke i tenisice. Svi su imali neke trifrtalja rukave ili pulovere kojima su se rukavi lako dizali do laktova, a samo zaradi toga da se pečena janjetina lakše savladava, da borba s krtinom ili obožavanom glavom bude lakša. Ražanj se okretao u dvorištu, jelo se u dvorištu, ostaci neprožvakanoga direktno bacali mačkama, a nesavladane kosti psima. Svi zadovoljni, miris pečene janjetine u prstima navečer su odnosili u grad. Nije im bilo neugodno pred susjedima u liftu zbog tog mirisa. Bio je to simbol prestiža i statusa. Biti pozvan na prvomajsku janjetinu s ražnja! Sav je gradski komšiluk znao kako je bilo savršeno. Drugačije od roštilja na obližnjem izletištu.
Nekad davno, veselje je počinjalo sa Zaimom Imamovićem i vječnom Kavu mi draga ispeci. Nastavljalo sa Safetom Isovićem i Moj zumbule. Negdje u sredini, kad su na red došle makovnjače i štrudle od sira, eto istinske tuge za živim i neživim majkama, čiji je vrhunac bio Nedžad Salković i Ne klepeći nanulama. Onda ljubavna patnja, Himzo Polovina i Emina. A predvečerje se pozdravljalo sa Da zna zora…
Nekad davno, prije mnogo godina, kad je bio Prvi maj, od sevdaha se nije moglo zaspati sve do trećega maja. Radni ljudi zato što su se odmarali, plaćeno, dva dana, ako se kako moglo spojiti s vikendom, znalo je to biti i četiri-pet dana. Graditelji su se vraćali u prvu majsku jutarnju šihtu opijeni proljetnim suncem, janjetinom, pivom i hvalisanjem, malo mamurni, ali raspjevani. Pod pobjedničkim zastavama ponosa koje su natkriljivale nebo: Liberté – Égalité – Fraternité zastavama.
Nekad davno, sjećaš li se … bivši radni druže, sretan ti Prvi maj!
Najproblematičniji smo mi zavidni. Zato za kaznu imamo uspomene.
Nekad davno, prije mnogo godina, već se početkom aprila bezeciralo janje u selu, uz procjenu koliko će dobiti na kilaži do Prvoga maja, dala se kapara i, praznik rada je mogao polaganim dnevnim koracima stizati. Bilo je sigurno da će jadno janješce na sam praznik biti u dvorištu, ne više živo, već spremno za gurmanski užitak. Koliko god to ružno i nepošteno bilo prema njemu. Još sinoć izvaganome, idealna težina, 25-26 kilograma žive vage, najbolje. Za ražanj. Sve crnje od crnjega za janješce, ali, slina curi, želuci se nadimaju, miris ulazi u nosnice.
Nekad davno, zorom razbuđeni, čekali smo prvomajsku budnicu, koračnicu gradskog limenog orkestra, čiji su članovi uglavnom bili vatrogasci. Prolaze kroz dvije-tri glavne varoške ulice, a mi, s periferije, jurišamo na prozore i vrata, zavidimo onima u tim ulicama jer mogu vidjeti svirače. Kroz naš sokak nikad nisu prolazili. U dječjoj glavi pitanje: Zašto ove godine nisu išli drugim ulicama, zašto uvijek istim.
Nekad davno, Uskrse smo itekako obilježavali, i jedan i drugi, takav je uvijek bio običaj, zavarava sebe i sve oko sebe onaj tko kaže da nije smio. Smio je, samo ako je želio, ali, većina nije baš to htjela, nije željela. Tko je mogao nekome zabraniti da ofarba jaja i jede kuhanu šunku? Uvijek je to bila porodična svetkovina, kako i priliči religioznom običaju. Ali, zato smo Prve majeve baš slavili. Onako narodski, nepodijeljeno i neopredijeljeno. Samo što je većina pekla janje, a tko nije bio ljubitelj tog okusa i mirisa, taj se ipak „opredijelio“ – za prasence. Postupak isti, a uvijek je ispadalo dobro, jer smo onda na ovalima razmjenjivali više vrsta pečenog mesa. Nije li nekome iz društva u dvorištu odgovarala vruća janjetina, slobodno je mogao preći u susjedovo dvorište na ohlađenog odojka
Nekad davno, na Prvi maj, oko deset, počeli su stizati gosti s raznovrsnim kolačima. Iz velikoga grada, k nama u provinciju, svečano odjeveni, kakve trenirke i tenisice. Svi su imali neke trifrtalja rukave ili pulovere kojima su se rukavi lako dizali do laktova, a samo zaradi toga da se pečena janjetina lakše savladava, da borba s krtinom ili obožavanom glavom bude lakša. Ražanj se okretao u dvorištu, jelo se u dvorištu, ostaci neprožvakanoga direktno bacali mačkama, a nesavladane kosti psima. Svi zadovoljni, miris pečene janjetine u prstima navečer su odnosili u grad. Nije im bilo neugodno pred susjedima u liftu zbog tog mirisa. Bio je to simbol prestiža i statusa. Biti pozvan na prvomajsku janjetinu s ražnja! Sav je gradski komšiluk znao kako je bilo savršeno. Drugačije od roštilja na obližnjem izletištu.
Nekad davno, veselje je počinjalo sa Zaimom Imamovićem i vječnom Kavu mi draga ispeci. Nastavljalo sa Safetom Isovićem i Moj zumbule. Negdje u sredini, kad su na red došle makovnjače i štrudle od sira, eto istinske tuge za živim i neživim majkama, čiji je vrhunac bio Nedžad Salković i Ne klepeći nanulama. Onda ljubavna patnja, Himzo Polovina i Emina. A predvečerje se pozdravljalo sa Da zna zora…
Nekad davno, prije mnogo godina, kad je bio Prvi maj, od sevdaha se nije moglo zaspati sve do trećega maja. Radni ljudi zato što su se odmarali, plaćeno, dva dana, ako se kako moglo spojiti s vikendom, znalo je to biti i četiri-pet dana. Graditelji su se vraćali u prvu majsku jutarnju šihtu opijeni proljetnim suncem, janjetinom, pivom i hvalisanjem, malo mamurni, ali raspjevani. Pod pobjedničkim zastavama ponosa koje su natkriljivale nebo: Liberté – Égalité – Fraternité zastavama.
Nekad davno, sjećaš li se … bivši radni druže, sretan ti Prvi maj!
