Nedavno je u Zagrebu Igor Nađ ubio svoju djevojku Maju Tojagić i šest ljudi koji su imali tu nesreću da se nađu u istom stanu; poštedio je samo dijete, i to vlastito. Time se broj ubijenih žena u Hrvatskoj u zadnjih pet godina približio na zaokruženih 100, ali nemojte očekivati da će te to pročitati u bilo kojem medijskom izvještaju. Mediji tretiraju ubojstvo žene isto kao i bilo koje ubojstvo: nakon inicijalne faktografske skice „monstruoznog čina“, na medijsku tapetu dolaze generički susjedi u nevjerici i/ili šoku što se jedan tako „miran i povučen“ čovjek pokazao „monstrumom“. Kad se iscijedi koja kap tuge, šoka ili nevjerice od obitelji i prijatelja, lijeno se okreću brojevi telefona uvaženih psihijatara, kako bi svojim „stručnim mišljenjem“ zaokružili priču i umirili naciju, a žrtve predali zaboravu.
„Ovih su dana psihijatri vrlo traženi sugovornici jer su u Hrvatskoj zaredali strašni događaji“, ustvrđuje Ivana Rimac Lesički za Večernji list; međutim, postavlja se pitanje zašto je onda okrenula broj nekog napuhanog teatrologa. „Otelo, lik iz Shakespeareove tragedije, bio je genijalni vojskovođa, pametan, iskren i hrabar, ali je na najmanju sumnju ubio suprugu“, lamentira dr. Bagarić sudbinu našeg Otela s Kajzerice. „To je ljubomora. Ljubomoru su u doba Grčke i Rima prepoznali kao vrstu afekta koji“ – pazite sad – „može utjecati na čovjeka“.
„Ovakav masakr mogao je, gledano sa stručne strane, poduzeti samo u slučaju apsolutne sumanutosti ili s predumišljajem, ako je riječ možda o psihopatiji. Treća opcija, naime, ne postoji“, istaknuo je sve i ništa dr. Herman Vukušić, koji ne stigne odgovoriti na pitanje što muškarce tako često dovodi u stanje „apsolutne sumanosti“ kad su u pitanju njihove žene jer je prezauzet recitiranjem lekcija koje je naštrebao na prvoj godini studija psihijatrije. „Najgora je kombinacija kad se ljubomora nakalemi na psihopatiju, tu pada sva kritičnost, više superego nema nikakvih mehanizama zaustaviti nagone, nema više nikakve brane tim nagonima koji su jednaki u svih vrsta, a koje je čovjek suprimirao“, pojasnio je ovaj psihijatar sa zagrebačkog Rebra svoj iznijansirani stav o prirodnom nagonu za femicidom prisutnom u svih vrsta, od Jadranske lignje do bakterije Salmonele.
„To što je na kraju Nađ presudio i sebi, govori da je možda postao svjestan što je učinio i doživio trenutak svijesti o razmjeru tragedije koju je uzrokovao“, spekulira Vukušić, za kojeg „svijest o razmjeru tragedije“ očigledno ne uključuje svijest o odgovornosti. Da se Igor Nađ doista suočio sa vlastitim zločinom, izdržao bi i kaznu, a ne bi poput sebičnog i oholog djeteta podvio rep, prislonio pištolj na čelo i povukao okidač, čime je usmrtio bilo kakvu mogućnost izvršenja pravde. Ne treba nas čuditi što Vukušić u kukavičkom činu bježanja od odgovornosti u samoubojstvo vidi „trenutak svijesti“. Odgovornost? To je za pičkice. „Puno treba Hrvatu da se digne, ali kada se digne nitko ne ide u smrt radije od Hrvata“, zaprijetio je svojedobno ovaj doktor psihijatrije ministru Kujundžiću, i to najmoćnijim oružjem svakog muškarca: erektilnom disfunkcijom i fetišom na smrt.
Psihijatrijski proseri koji se u tvornici nezainteresiranog novinarstva pretvaraju u bisere nisu izoliran slučaj: „stručna mišljenja“ lijepe se ko muhe na svako medijski atraktivno ubojstvo, poput onog iz 2017. na zagrebačkoj Volovčici, kad je David Komšić 88 puta zario nož u tijelo svoje osamnaestogodišnje bivše djevojke Kristine Krupljan. „Studije pokazuju da kad su žrtve žene i imaju više od 25 uboda najčešće postoji i seksualna uzročnost, a specifično i patološka ljubomora“ izjavio je za Jutarnji list pročelnik Zavoda za hitnu i preventivnu psihijatriju KBC-a Zagreb dr. Špiro Janović. Čujete djevojke, ako vas tip ubode 24 puta, dajte mu još barem jednu šansu!
Evo što je o počinitelju tog tzv. „zločina iz strasti“ svojedobno ustvrdio „vodeći hrvatski forenzični psihijatar“ Miroslav Goreta u intervjuu za portal cybermed: „Te osobe svoje partnere ne doživljavaju kao ravnopravne subjekte već ih tretiraju kao posjed, vlasništvo, objekt kojim osiguravaju osjećaj vlastite vrijednosti i samopoštovanja. Često pokazuju manji ili veći stupanj ljubomore koja se također temelji na osjećaju nesigurnosti karakteriziranom stalnom potrebom za kontrolom i provjeravanjem partnerove vjernosti. Kada se partner, buduća žrtva, konačno odluči na prekid veze, to doživljaju kao tešku narcističku povredu, kao osobni poraz koji nikako ne mogu prihvatiti, pa na tu situaciju reagiraju oslobađanjem masivne kažnjavajuće agresije usmjerene prema partneru kojega gube“.
Teško je ne složiti se sa mehanizmom kojeg je opisao dr. Goreta, međutim, problem je u onome što nije rekao. Izbor rodno neutralnih termina – partner, žrtva, osoba – zamagljuje činjenicu da su počinioci „zločina iz strasti“ u pravilu muškarci. Prema podacima pravobraniteljice za ravnopravnost spolova kroz zadnjih nekoliko godina oko 90% okrivljenika za nasilje u obitelji kao kaznenog muškog su spola. S tim na umu, „teška narcistička povreda“ u praksi znači „povreda maskulinog identiteta“, koji u patrijarhatu i postoji samo kao reaktivna formacija na ženski spol, zbog čega je toliko labilan na žene koje ne pristaju biti njegova referentna točka.
Psihijatrija je intelektualno, moralno i empatijski prezahtjevna disciplina za nekoga tko ne može ili ne želi prepoznat obrazac, ne vidi odgovornost svoje profesije u formiranju javnog mijenja ili ne suosjeća sa žrtvama nasilja dovoljno da njihov interes pretpostavi narcističkoj potrebi da se prosipa floskule u medijskom prostoru. Dok psihijatrijski milje ne uđe u obračun sa patrijarhatom kao otvorenom psihofizičkom ranom obaju spolova, neće zaustaviti svoj sunovrat u irelevantnost, a ženama neće biti ni od kakve pomoći osim da im propiše anksiolitik kako bi se bolje prilagodile činjenici da će ih u danim okolnostima svaki treći muškarac premlatiti, a svaki peti ubiti. Muškarcima će, pak, preporučiti tjelovježbu.
„Čovjek kada odraste, kada je zreo, onda se ta zrelost i manifestira tako da mi kontroliramo svoje osjećaje bilo da ih odgodimo, bilo da ih modificiramo u neko konstruktivno ponašanje poput rada ili vježbanja. To je zrelost“, ustvrdio je što je zrelost nepokolebljivi dr. Vladimir Gruden u izjavi za HRT, koju je prenio Tportal. Da je bar pretili Igor Nađ radio više trbušnjaka šest ljudi možda ne bi izgubilo svoje živote; da je poput nabildanog Daruvarca „suprimirao“ svoju strast za ženoubojstvom u izgradnju muskulature, možda bi njegova žrtva zaradila samo pokoji prijelom umjesto prostrijelne rane.
Od Hrvatske radiotelevizije (i tportala!) mogu se očekivati svakakve svinjarije, ali da za komentar ubojstva žene od strane njenog partnera zove Vladimira Grudena, to je niskost koja zaslužuje svaku osudu. Dosta je toga već napisano o liku i zlodjelu dr. Grudena, a tko se želi spustiti u tu kloaku homofobije i seksizma preporučam članak Nataše Škaričić za Lupigu. Ono što je za nas relevantno, Grudenovi su stavovi o silovanju koji se, da šteta bude maksimalna, nalaze u “nekad dva važeća sveučilišna udžbenika (ne smatramo se dužnim provjeravati uče li i danas studenti isto gradivo) – Psihijatrija urednika V. Muačevića (Zagreb, 1995.) te Ginekologija i perinatologija urednika A. Kurjaka i suradnika (Varaždinske toplice, 2003.) – Gruden se pojavljuje kao pisac poglavlja „Poremećaji spolnosti“, odnosno „Spolnost i spolna funkcija“, gdje o silovanju kaže „nerijetko ni uloga žrtve nije neutralna” i “događa se da se kod žrtava može opservirati izvjestan prešutni pristanak”; o bračnim heteroseksualnim odnosima kaže da „redovan seksualni odnos čini muškarca vjernijim” i da „Zagonetnost ženske spolnosti i biseksualnu ambivalentnost sama žena ne može riješiti. Ona ne zna što muškarac, zapravo, od nje traži i to on mora odrediti“.
Kao muškarac koji tretira žene kao ravnopravna bića mislim da mogu pomoći dr. Grudenu riješiti “zagonetnost ženske spolnosti” i time odgovoriti na vjekovječno pitanje – što žene žele? Žene žele živjeti bez straha, žele hodati ulicom bez straha, žele govoriti što god hoće, da ih se ne prekida, bez straha, žele se odijevati sexy bez straha, žele se seksat s kim god hoće i s kolko god njih hoće, a pri tome zadržati svako pravo da odbiju koga god neće, u kojem god trenutku, bez pravdanja, bez stida, bez straha, a pogotovo bez ljigavih komentara impotentnih muških šupaka koji u tome vide otvoreni poziv za silovanje jer im je patrijarhat odrezao jaja, pa se ne usude pristupiti ženi koja zna što želi – štoviše, ne mogu je ni koncipirati!
Mizogini muškarci zaobilaze samostalne žene u širokom luku, vrebajući one ranjive ili naivne, kako bi se osjećali nadmoćno, parazitirajući na njihovoj slabosti. A kad i takva žena skupi hrabrost da odbije ono što takav muškarac „zapravo, od nje traži“, a to je da opslužuje njegov krhki ego, onda smo na korak do metka u čelo ili, u najbolju ruku, udžbenika iz psihijatrije. Da stvar bude gora, žena ni ne mora ni pogriješiti u svojoj uslužnosti. Muškarac koji određuje što žena želi time joj oduzima autonomiju i tretira kao predmet koji je u njegovom vlasništvu, dakle njegov vlastiti produžetak. Nađ možda nije ni bio ljubomoran; možda mu je samo dolijala sirotinjska hrvatska egzistencija. Ali ako će već skončati vlastiti život, e pa onda će i likvidirati svoju imovinu, tako da od njega ne ostane više ništa! Ali zapravo je svejedno je li Nađ ubio Maju Tojagić zato što je bio ljubomoran ili zato što je bio siromašan ili zato što je imao teško djetinjstvo. Ono što je bitno je da se odlučio iskaliti na svojoj ženi, poput zastrašujuće velikog broja muškaraca.
Ali ništa u tom nasilju nije „nagonski“. Ništa nije sprječavalo Igora Nađa i Davida Komšića i Daruvarca i HDZ-ovog župana Alojza Tomaševića i svakog agresivca koji je digao ruku na ženu da zaliječe svoj povrijeđeni ego, da odu na terapiju ili da probave bijes kroz tugu, kroz suze, kroz patetiku, kao zrela osoba bilo kojeg spola, umjesto da kao najgore kukavice pobjegnu u stanje „apsolutne sumanutosti“. Ništa osim: sulude seksističke ideje da to nije „muški“ i da je emotivna represija znak snage, a ne slabosti; kampa patera Ikea Mandurića gdje mladići uče ‘upoznati svoju srž i svrhu kroz primjere muževnosti biblijskih junaka’; svećenika Ivice Raguža koji žene smatra „drugotnima“; kompletnog nauka katoličke Crkve o spolnosti u kojem se djevojke i dječake uči neodgovornosti i neslobodi, umjesto odgovornosti u slobodi; klerikalnih organizacija koje žele opljačkati žene autonomije nad vlastitim tijelom; bivše ministrice Nade Murganić koja na nasilje nad ženama sliježe ramenima i kaže – „tako je to u obitelji; predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja paradira s poluautomatskim oružjem i u mladim muškarcima vidi samo „vojnu dob“, indirektno ih ucjenjujući da su pičkice ako se ne late oružja; homofoba koji potajno smatraju da je za muškarca najgore poniženje biti seksualno penetriran, kao žena; psihijatara koji krive žrtvu za silovanje, kao i onih koji zajedno sa medijima čine uzroke nasilja nad ženama nevidljivim u javnom prostoru. Sve to čini infrastrukturu patrijarhata, ideologije koja jednom šakom drži muškarce za jaja, a u drugoj nož pod ženskim vratom. A za patrijarhat postoji samo jedan lijek – bezuvjetan, neustrašiv i radikalan feminizam. Na ulici. Pred banskim dvorima. Pred Vladom. Pred oporbom. Pred katedralom. Pred roditeljima. Pred prijateljima. Pred mužem. U krevetu. U uredu. U medijima. U svakoj situaciji i to bez straha. Bez srama. Bez pardona. Bez čekanja na sljedeću žrtvu.
voxfeminae
