Otkad je 2. studenog oko podne na portalu N1 objavljen tekst “Jebo vas Vukovar“, njegov autor Boris Dežulović živi uz prijetnje smrću i diskretnu policijsku zaštitu. Val mržnje preplavio je čak i njegovu obitelj: u utorak, u intervjuu za index.hr, splitski novinar i pisac posvjedočio je da su mu uznemiravali i osamdesetogodišnje roditelje. Dežulović, međutim, nije poznat kao pisac koji će se povući pred prijetnjama, štoviše – “trideset godina mi prijete, i nisam jedini”, kaže. I zato, na početku intervjua za tacno.net, majstor stila i meštar polemike opisuje povijest prijetnji od trenutka kada je objavljen tekst koji je hrvatsku naciju, sviđalo joj se to ili ne, potaknuo da promisli o načinu kojim komemorira ratnu tragediju.

Dežurni na straži toga je dana bio slavni Igor Peternel, plod onog nesretnog eksperimenta njegova izumitelja Ivana Zvonimira Čička koji je pošao ukrivo. Odmah nakon što je kolumna objavljena, jedna od Peternelovih radioaktivnih mutacija reagirala je upozorenjem kako sam se „posrao na hrvatske nacionalne svetinje“. Za povijest beščašća neka ostane zabilježeno da je on tada prvi lansirao i patentirao kasnije dosta popularnu usporedbu s „Jebo vas Jasenovac“, primijetivši kako „nigdje u tekstu nisam pročitao ‘Jebali vas partizani, jebo vas Jasenovac, jebala vas Dotršćina’“, efektno poentiravši sa: „Zamislite da se mamlaz ovako izrazio o Srebrenici ili Auschwitzu?“. Po protokolu za ovakve situacije, nakon Peternela među brojnim su se anonimcima i kojekakvim Domovinskim pokretenima javile i budne institucije sistema: od Ministarstva branitelja, koje me ispred Plenkovićeve vlade javno upitalo „smeta li mi sloboda koju obilato koristim” kad pišem “ovakav sramotan pamflet”, pravomoćno ustvrdivši kako „cijeli tekst grubo krši Deklaraciju o Domovinskom ratu“ i predstavlja „izravan nasrtaj na temeljne vrijednosti na kojima je iznikla Republika Hrvatska“, do vukovarskog HDZ-a, koji se složio kako je riječ o „dosad neviđenom obezvrjeđivanju žrtve Vukovara i nasrtaju na svetinju naše Domovine“, nazvavši moju kolumnu „tekstom-bombom“, i vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, koji je u nemoćnom bijesu zavapio „odgovara li itko za išta u Republici Hrvatskoj?“. Tako je pripremljen teren i mobilizirana pješadija na društvenim mrežama. Onda je krenulo iz svih oružja.

Poznato je da si navikao na polemike, potičeš ih uostalom i sam, ne tužakaš one koji se s tobom ne slažu, pa ni one koji te napadaju, javna te graja ne impresionira. Ovaj put, prijetnje si prijavio policiji. Smatraš ih ozbiljnima? 

Bio bih prilično glup da nakon trideset godina života u kulturi nasilja makar i jednu jedinu prijetnju smrću ne smatram ozbiljnom, a kamoli takvih stotinjak samo na Facebook profilu Velimira Bujanca. Ako i ne zbog prijetnji samih – jer znamo da je u pravilu riječ o bojovnicima iz momačkih soba s posterima Luke Modrića, Thompsona i Batmana, kojima mama nosi topli kakao dok oni na Fejsu krvare za Hrvatsku – onda zbog bolesne atmosfere koju generiraju uz nesebičnu logističku pomoć Facebookovih algoritama, a koja je odličan kvasac za poremećene mozgove iz stvarnog svijeta. Policiji sam stoga prijavio pedeset-šezdeset najgorih – malo zbog toga, a malo da se i ja u ove nevesele dane razveselim prateći kako će po hrvatskim policijskim stanicama sljedećih dana i tjedana biti kukanja, plakanja, hakiranih profila, ljutitih očeva sa zabranom Fejsa na mjesec dana i zabrinutih majki s termosicama toplog kakaa.

Otkad si novinar, izložen si javnim napadima, uvredama i prijetnjama. Kako se nosiš s tim? Može li se čovjek naviknuti na to? 

Može, na sve se čovjek navikne. Ja s tim nemam problem, prijete mi trideset godina i to jest u opisu radnog mjesta. I nisam jedini. Ovo što ja doživljavam prolazili su i dan danas prolaze i brojne druge kolege, i ne samo zbog „nasrtaja na svetinje“. Pitaj novinarke i novinare koji pišu o korupciji, aferama i kriminalu: oni su realno u mnogo težoj i goroj poziciji od mene, jer oni koji njima prijete nisu na Fejsu i nisu vitezovi momačkih soba i kladionica.

Što sva ta gomila uvreda i prijetnji govori o razini javne rasprave u ovome društvu? Pomislio bi netko – ljudi reagiraju kao da nisi napisao tekst s argumentima, na koji oni mogu odgovoriti svojim argumentima, nego kao da si nekoga udario, premlatio, pa da ti treba priprijetiti, kao nepopravljivom prijestupniku. Ili, kao da si počinio nešto poput Biserke Legradić u Veljunu 2000. – a njoj, koliko znamo, nitko zbog toga nije prijetio smrću. 

Sve što se dogodilo samo je krajnja konzekvenca plitke močvarne kulture koja čita samo naslove, a o sadržaju se informira kod Bujanca i na drugim alternativnim izvorima. „Prošao sam tečaj brzog čitanja i pročitao ‘Rat i mir’ u petnaest minuta. Radi se o Rusiji.“ Tako se svojedobno zajebavao Woody Allen. U boljem i glupljem slučaju ovim mojim čitateljima danas tako treba petnaest minuta brzog čitanja da pročitaju naslov i shvate da se radi o „dosad neviđenom obezvrjeđivanju žrtve Vukovara i nasrtaju na svetinju naše Domovine“. U gorem i opasnijem slučaju oni, recimo, ubrzano čitaju naslove o pandemiji koronavirusa.

Ministarstvo branitelja osjetilo je potrebu da od tvoga teksta brani službenu državnu istinu. U priopćenju su pitali smeta li ti sloboda koju su omogućile vukovarske žrtve. Što na to odgovaraš? 

Spektakularno su skočili u vlastita usta i, jasno, pojeli govno. Ako ja ne smijem, kako su rekli, „obilato koristiti slobodu“ za koju su se oni borili, za što su se onda točno borili? Ako su se borili za moju slobodu, kao što to ne propuštaju naglasiti, zašto im smeta što sam slobodan? Ako pak nisu, ako se dakle nisu borili za slobodu, volio bih da to i kažu. Ovako ispada da je, barem što se slobode oslobođenih tiče, isti kurac tko je pobijedio u ratu, i da se njihova poimanja slobode razlikuju točno onoliko koliko bi različite reakcije bile da sam tekst pod naslovom „Jebo vas Vukovar“ napisao nakon trideset godina srpske okupacije.

Ustvrdili su i da kršiš Deklaraciju o Domovinskom ratu.

Da sam htio kršiti slavnu Deklaraciju o Domovinskom ratu, moj bi tekst bio sasvim drugačiji, i naslov bi mu bio, recimo, „jebali vas Šušak, Glavaš i Vukojević“, koji su u travnju 1991. zazivali vukovarsko krvoproliće gađajući ručnim bacačem granata Borovo Selo, o čemu u udžbenicima i Deklaraciji nema ni riječi. Da sam htio kršiti Deklaraciju, pisao bih o onih najmanje četrdeset vukovarskih Srba koje su Merčepovi eskadroni smrti likvidirali prije nego je na grad pala i prva granata, o kojima u udžbenicima i Deklaraciji nema ni riječi.

Deklaracija o Domovinskom ratu, uostalom, samo je bezvrijedan komad toalet papira za veliku, pače veličanstvenu potrebu, koji će punovrijedan postati tek kad postane zakonski akt – kao što je to u Poljskoj, recimo, slučaj sa zakonom kojim je i službeno kriminaliziran svaki pokušaj istraživanja uloge Poljaka u Holokaustu – i kad pitanje moje slobode umjesto teoretičara iz braniteljskih udruga bude propitivao nadležni sud. To će onda konačno biti sloboda za koju su se borili: sloboda da se šuti o svemu o čemu se govori.

U atmosferi linča i prijetnji, ima onih koji se prave da je ne vide, pa polemiziraju s tekstom kao da nema konteksta: Marijana Bijelić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na primjer, tvoju poetiku psovke naziva “tabloidnom”, pa kaže da “želi privući šokantnim pristupom, jer se to najbolje prodaje”. Problem se, kaže, može “obraditi suvislije od psovke”. 

O da, sve sam napravio da privučem pažnju na sebe, iz jeftinog publiciteta. Najljepše zahvaljujem na takvom publicitetu, da sam zao čovjek poželio bih ga svakome od njih. To da su hajka i linč samo publicitet žrtve jedna je od zloćudnijih teza takozvane liberalne hrvatske inteligencije, koja se nikad ni o čemu suštinski važnom nije jasno oglasila zato – sad i to znamo – što je skromna i samozatajna bježala od publiciteta. Jesam li pri tom mogao i, kako ono, „pametnije“? Očito ne, od pameti nema publiciteta. Cijeli život slušam kako se treba i može pametnije. Divno je kako se tako u brizi za dostojanstvo javne rasprave slobodarska inteligencija složila, recimo, s onom korporativnom. Prije par godina potpuno istu stvar, doslovno potpuno istim riječima – da mogu i znam pametnije i mudrije, i da se „problem može obraditi suvislije od psovke“ – čuveni mi je slučaj „splitskih gnjida“ dirljivo dobronamjerno objašnjavala gospođa kćerka našeg uglednog odvjetnika, predsjednica uprave njegova imperija Hanza Medije, prije nego što sam, nekvalificiran za pametno pisanje, dao otkaz korporaciji i njenim medijima, Globusu i Slobodnoj Dalmaciji.

Kako odgovaraš na takve prigovore – da se problem može obraditi i “pametnije”?

Imaš vremena?

Imam. Ovo je Internet.

Odlično. Na primjer: na popisu stanovništva 2001. Vukovar je brojao 31.670 stanovnika, punih trinaest tisuća ljudi manje nego na posljednjem popisu pred rat. U studenome 2009. napisao sam stoga pametan tekst bez ijedne psovke, o „ubijanim gradovima koji se danas obnavljaju sjećanjima“: „Sve gradove mučenike iz devedesetih, i Dubrovnik i Mostar i Sarajevo – provjerite – zatvorenih očiju pamtimo žive, u bojama, iz naivnog, vedrog sjećanja koje budi sjetni osmijeh. Samo Vukovar pamtimo kao leš s obdukcijskog stola, krvavog, unakaženog, masakriranog i raskoljenog. Takav je Tuđmanu trebao devedeset prve i svake godine poslije, takav treba svakoj kasnijoj vlasti, za jedan dan u godini, kao kapelica u kojoj će se pred kamerama protokolarno pomoliti prije janjetine i graševine. Svaka je radost u tom gradu bogohulna, kao vic na sprovodu“, napisao sam u studenome 2009. godine. I što? Dvije godine kasnije, prema popisu stanovništva 2011., u Vukovaru je živjelo 27.683 stanovnika, četiri hiljade manje nego 2001.

Pa si napisao tekst nagrađen Europskom novinarskom nagradom.

Jesam, 2013. godine. Bio je i to pametan tekst bez ijedne psovke, o Vukovaru koji „izvan svoje simboličke funkcije jednostavno ne postoji“: „Izvan ratnog konteksta slučajevi života u Vukovaru niti su važni, niti uopće postoje. Slobodni od njega, oni preostaju tek kao podmukla diverzija, bomba pod spomenik Gradu Heroju. Dvadeset dvije godine kasnije, Vukovar je tek konzervirana ruševina grada iz devedeset prve, preparirani leš, odlagalište svijeća i vijenaca bez ijedne druge svrhe osim protokolarnog pijeteta. Samo takav, sveden na ‘mjesto posebnog pijeteta’ i ispražnjen od svakog oblika života“, napisao sam tada, „Vukovar je – rječnikom teških riječi – uzalud pao“.

Za svaki slučaj, koju godinu kasnije, 2018., pametno i bez ijedne psovke napisao sam i tekst o novoj novcatoj Interkulturalnoj školi koju je Vukovaru donirala norveška vlada, najsuvremenijoj školi jugoistočno od Beča, za kakvu bi se u Zagrebu ili Splitu stajalo u redu za upis, a roditelji potezali veze od župana do ministra. Vukovarski HDZ bunio se, međutim, kako „nijedna suverena država ne bi smjela dozvoliti strana tijela u svojem zakonodavnom okviru, a osobito u obrazovanju“, vukovarski SDSS dodavao je kako se „time ugrožava postojeći model obrazovanja njihove djece“, te kako „Norvežani s tom školom od Vukovaraca rade pokusne kuniće“, i na koncu je u najsuvremeniju novu školu iz cijelog Vukovara svoju djecu upisalo točno nula roditelja. Nijedan jedini! „Umjesto da ih pripremaju za civilizirani život i obrazuju po najboljim skandinavskim i europskim pedagoškim metodama, hrvatski i srpski roditelji svoju su djecu radije dali u nacionalne škole vjerskog tipa“, napisao sam tada, „da bi ih kasnije – u potrazi za civiliziranim životom po najboljim skandinavskim i europskim metodama – slali za podvornike i čistačice interkulturalnih škola u Kraljevini Norveškoj.“

I što? Tri godine kasnije, pred popis stanovništva 2021. Državni je zavod za statistiku procijenio kako je u Vukovaru ostalo oko 22.249 stanovnika, pet i pol tisuća manje nego deset godina ranije – lijepih, okruglih, u glavu točno dvostruko manje nego 1990. Onda sam shvatio da je očito do mene i moga pametnog pisanja, pa sam sjeo, olizao plajvaz i napisao: „Jebo vas Vukovar“.

“Poetika psovke” nije ništa nepoznato u publicističkoj i književnoj tradiciji. Ti se njome nerijetko koristiš čak i u nesatiričnim tekstovima, kakav je “Jebo vas Vukovar”. To ti je znalo donijeti ne samo prijetnje, nego te koštalo i izgubljenih sudskih procesa. Koliko je psovka korisna, koliko vrijedna kao stilsko sredstvo? Njezin utjecaj, kako vidimo, golem je. 

Trideset pet godina borim se da prezrenu psovku uvedem u hrvatski književni standard. Psovka je stilska figura, ne postoji način da se, recimo, bijes iz nemoći zbog ubijanja Vukovara i ubijanja svake ideje društva izrazi već i drugačije, a kamoli bolje nego psovkom. Kažu, „šokantno“. Dobro jutro, naravno da je šokantno. Ako vam već nije šokantno što je poslijeratni slobodni Vukovar točno dvostruko manji od prijeratnog i neslobodnog. Ne dakle neko ličko selo, ne neka dalmatinska vukojebina, ne neki pučinski otok, nego jedan ozbiljni industrijski grad, štoviše Grad Heroj, u čije je balzamiranje država ulupala milijarde novaca. Čovjek bi morao biti najmanje časna sestra Karmela od Presvetog Srca Isusova da na to ne zaurla psovkom. Naravno da za psovkom onda s druge strane posežu i nepismeni anonimni siromasi, ali oni to ne rade iz osjećaja nemoći, nego upravo iz osjećaja moći. Po čemu je, uostalom, „jebo vas Vukovar“ nedostojna i ružna psovka, a nije nedostojna i ružna psovka kad premijer Plenković nekidan, vidno se dosađujući, ravnim i anemičnim encefalografskim glasom izgovori kako je „Vukovar naše nadahnuće, trajna obaveza i zalog bolje Hrvatske“? Jebali ga đuture i nadahnuće i trajna obaveza i zalog bolje Hrvatske. Ja se ispričavam.

Dvije su mi reakcije na tekst bile naročito zanimljive: jedna, upravo humoreskna, u kojoj je jedan od veterana u pravedničkoj ljutnji uistinu predložio tri mjeseca obustave svih javnih manifestacija u vrijeme obilježavanja stradanja grada. 

Odavno je već stvarnost korak ispred satire. Vinkovački gradonačelnik kaže, na primjer, kako je malo i cijeli tjedan, a kamoli samo jedan Dan sjećanja, pa objasni kako se „u studenome odaje počast žrtvi herojskog grada i održavanje koncerata u tom periodu nije primjereno“. Mjesec dana? Ja onda u zajebanciji napišem, „idemo dalje, daje li netko više, dva mjeseca, tromjesečje, nudi li itko zimu ‘u kojoj odajemo počast žrtvi herojskog grada’ kao ‘period u kojemu održavanje koncerata nije primjereno’?“, a predsjednik vukovarske Hrvatske udruge branitelja Domovinskog rata Ivan Kovačić izjavi kako bi „najbolje bilo da dani sjećanja na Vukovar traju tri mjeseca, jer je toliko trajala i opsada“. Ja onda napišem „daje li tko više, idemo na cijelu kalendarsku godinu, nudi li netko ‘godinu u kojoj odajemo počast Vukovaru’?“, a Ministarstvo branitelja onda odgovori kako „žrtva Vukovara zaslužuje pijetet svih građana naše domovine svakoga dana“. I onda se ja zajebavam s Vukovarom?

Druga je ona novinara Gordana Malića, koji je jedini prihvatio raspravu o zabrani Šerbedžijina koncerta u Vinkovcima – ali je on implicitno opravdava, podsjećajući na Šerbedžijinu ulogu u, kako kaže, projugoslavenskom filmu o Vukovaru “Dezerter”.

Gordan Malić je rijetko podmuklo, taman po mjeri Bujice i Hrvatskog slova, cijelu lavinu pokušao preusmjeriti na Radu Šerbedžiju. Upisao se tako i Jambrek Malić u domobransku bojnu hrvatske poluinteligencije, pa hrabro držeći na nišanu Radu čuva odstupnicu Kažnjeničkoj bojni u završnim operacijama za oslobađanje Vukovara. Od zadriglih ustaških bizona na Fejsu gori su, eto, još samo takvi sitni, jadni domobranski i domodramski šupčići koji se skanjuju na „jebo“ i Šerbedžiju prijavljuju Gestapou. Ne biva, naime, fašizam kad ima dovoljno fašista – nema ustaša danas ništa više nego u proljeće 1941. – nego kad ima dovoljno odgovornih malograđana koji će ih dočekati cvijećem i važno klimati glavom na proglase poglavića i doglavića na Radio-Zagrebu.

Ima još jedna dimenzija vukovarskih obljetnica, o kojoj se u cijeloj ovoj raspravi ne govori: osim što su postale aršin kojom HDZ mjeri domoljublje naciji, one su već godinama poprište najdoslovnije borbe za vlast i adut desnice u borbi za političku moć: kada se svojedobno Mesić zauzeo da se kolone sjećanja ne održavaju svake godine, napadnut je i optužen za manjak poštovanja, a da i ne govorimo o dvostrukim kolonama, zabranama premijeru i predsjedniku Republike da prođu, i tako dalje, i tako dalje… Kakve sve to veze ima sa žrtvama i istinskim ljudskim žalovanjem zbog izginulih ljudi i uništenog grada? 

Baš nijedne i nikakve. Evo jedan nasumični primjer. Prije petnaestak godina napisao sam za Globus priču o glasovitoj vukovarskoj majci Kati Šoljić, koju su državotvorni HDZ-ovci vukli po svojim skupovima kao mečku, bahato se razbacujući s njena četiri sina poginula u Vukovaru kao da su njihovi rođeni. Na kraju sam poentirao tvrdnjom kako nitko od njih, niti onih koji im tronuto plješću, o četiri Katina sina ne zna baš ništa, pa čak ni njihova imena. Oni su, naravno, bili nevažni, sitne kovanice nemaju imena – kao što je tih godina nevažan bio svatko tko nije Tuđman ili Šušak, i kao što je nevažan bio čak i mitski Mile Dedaković Jastreb, kojega su nakon pada Vukovara Tuđmanovi NKVD-ovci dovukli u Zagreb i divljački pretukli, o čemu danas ne priča ni sam Jastreb. U tužnom obratu na kraju – da se vratim na priču o Kati Šoljić – nesretna starica, manipulirana od hadezeovskih konjokradica, zbog uvrede uspomene na svoje sinove tužila je sudu – mene. Otada je, eto, prošlo mnogo godina, i moje nagradno pitanje za današnje branitelje Vukovara glasi: kako su se zvala četiri sina Kate Šoljić? U međuvremenu, dok guglaju: jebo vas Vukovar.

Predrag Matić Fred i Bojan Glavašević razumjeli su poruku teksta i složili se s njom. Je li naprosto riječ o tome da nedovoljno obrazovani ljudi ne znaju čitati tvoje tekstove? Je li sve ovo naprosto posljedica opće obrazovne regresije kojoj svjedočimo u ovom nepažljivom dobu društvenih mreža? 

Obrazovna regresija o kojoj govoriš upravo tome i služi: da kritički živac kirurški odstrani prije nego se uopće razvije, nakon čega je čitanje bez razumijevanja jedino ispravno čitanje. Dobro dođe i za mobilizaciju topovskog mesa, i za njegovu industrijsku eksploataciju. Nije se džabe crkva kroz povijest borila protiv opismenjivanja, niti su džabe svi prosvjetitelji kao prvi zadatak postavljali suzbijanje nepismenosti.

Kako zamišljaš iskreno, nepolitizirano, humano i suosjećajno sjećanje na vukovarsku jesen 1991.? Kako pamtiti nasilje, a da to pamćenje služi borbi protiv nasilja? 

Oljuštiti slojeve mita i svesti brončane heroje na njihovu ljudsku mjeru. Ja, recimo, imam i moram imati punu ljudsku empatiju za ženu koja izgubi četiri sina, taman da ih je izgubila u Wehrmachtu 1941., a ne u Vukovaru 1991. Niti ja, niti itko među nama ne može zamisliti očaj žene koja izgubi četiri sina. Taj je očaj toliko dubok i mračan da ne može prepoznati niti švercere koji ljudski sitniš od četiri glave ukrupnjavaju i odlijevaju u brončanu valutu, lišenu svake ljudskosti i slobodnu od svake ljudske empatije. Ako dakle imamo tu empatiju, ako nam je jednostavno žao ljudskih bića, onda nam mora biti žao i onih, recimo, četrdeset vukovarskih Srba. Ako nam njih nije ljudski žao, i ako to ne smijemo naglas izgovoriti, onda je svaka svijeća za vukovarske civile i branitelje samo jeftini dildo za zadovoljavanje najnižih strasti. Onog trenutka kad nam svaki Srbin kojega su u Vukovaru likvidirali Merčepovi eskadroni bude jednako važan kao i svaki Hrvat strijeljan na Ovčari, nitko nas potonjima neće moći mobilizirati da likvidiramo one prve. Do tada, svako lažno, plastično „Ne ponovilo se“ zapravo je poziv na ponavljanje.

Novinar si koji je u posljednjih trideset godina napisao možda najviše proturatnih i mirotvornih tekstova: još vrlo mlad, još tamo od prvih koškanja s kraja osamdesetih, upozoravao si da će se, nastavi li se tako, dogoditi katastrofa. I dogodila se. Kako je to, 35 godina pisati protiv nasilja i mržnje, uvijek iznova svjedočiti da ne prolaze? 

Uzaludno, naravno. Ali znaš kako, jedine su časne bitke one unaprijed izgubljene.

“Domovinski rat je temelj države.” To tvrdi desnica, i to je izvor iz kojega logično proizlazi sva adoracija bitaka, žrtve, smrti i patnje. Kako ti doživljavaš tu propoziciju – da je “rat temelj države”? 

To je kolosalna pizdarija. Svaka je država nastala u nekom ratu nekad, države ne rastu na stablu, država je u najkraćemu društveni dogovor zajednice okupljene na nekom u ratu otetom teritoriju. I Hrvati su jednom, nekad, silom uzeli ovaj komad zemlje. Što je, recimo, temelj francuske države, koji je rat temelj Francuske? Je li možda rat protiv maurskih okupatora prije hiljadu dvjesto godina temelj francuske države? Koji je rat temelj Švedske? Ratovi protiv Danaca, Norvežana, Poljaka ili Litvanaca? Što kad bi švedski kralj ili premijer danas rekao da je Tridesetogodišnji rat temelj švedske države? Devetnestostoljetni državotvorni mit o slavnim bitkama kao temeljima države podmeću oni što bi građane i danas držali u permanentnoj ratnoj rezervi, u trajnom izvanrednom stanju, s kalašnjikovom pod jastukom. Ako je krv u temeljima, zidovi će vječno biti krvavi: vrag je vlaga, to zna svatko tko živi u državi utemeljenoj na ratu. Što, međutim, ako bi temelj države bili, sad napamet govorim, njeni građani? Odjednom, eto sranja. Umjesto Deklaracije o Domovinskom ratu morali bi izglasavati neku, štajaznam, Deklaraciju o ljudskim pravima, i već sutra mladi bi ljudi, umjesto života na Oltaru Domovine, polagali ispite na fakultetima, a premijer bi – umjesto vijenaca na spomenicima – polagao račune slobodnim građanima. Zaista, tko bi želio živjeti u takvoj Hrvatskoj?

tacno