za sve njih, za sve vas
između nas je ponor.
gledam u njega
i preko njega.
odvojeni,
dovikujemo se,
a bili smo
nečujna gondvana
bez potrebe za glasovima.
ne sjećam se početka,
nastanka pukotine – mjesta
na kojem su se
rascijepili naši kontinenti.
ne mogu se prisjetiti
zvukova razlamanja
i zašto je napukla čvrstina.
ne znam zbog čega smo
zanemarili prslinu,
širenje praznine.
sada je kasno,
između nas je
provalija.
mi smo dva reljefa,
a bili smo cjelina, zbijeni,
bez straha od poniranja.
razdvojeni
dovikujemo se
i ne čujemo se.
