Poljska Lavrovu nije dala vizu za summit OESS-a u Varšavi
Upravo je tako izgledao Macronov posjet SAD-u: kod kuće je bio krajnje oštar prema Bidenovoj administraciji i gotovo izgledao kao da će, poput Hruščova, kada dođe u Bijelu kuću lupati cipelom po stolu prijeteći Americi trgovinskim ratom ako Biden ne popusti u svom protekcionizmu. Međutim, u Bijeloj se kući razbacivao frazama o zajedničkoj borbi francuskog i američkog naroda u ratu za američku nezavisnost, prvom i drugom svjetskom ratu, sada protiv Putinove agresije, o zajedničkim vrijednostima, demokraciji
“Njemačko gospodarstvo je u velikoj opasnosti. Najluđe je što kliješta u koja je zapala Njemačka ne stišću Rusi ili Kinezi, nego Amerikanci, koji očito namjeravaju osigurati svoj budući prosperitet nauštrb NR Kine i Europe.”
Teza je ovo iz prošlosubotnjeg teksta njemačkog medija Focus koja dovoljno govori o promjeni dosadašnje paradigme američko-europskih (EU) odnosa uspostavljenih nakon ruske vojne intervencije u Ukrajini, koja se, više i ne stidljivo – iščitava iz riječi političara i medija s obje strane Atlantika. A sve što se odnosi na Njemačku, u većoj ili manjoj mjeri tiče se i ostalih članica EU.
Posjet njemačkog kancelara Olafa Scholza i brojne delegacije njemačkog krupnog biznisa Kini početkom studenog nije bio dobro primljen u Washingtonu (SAD su ipak one koje moraju imati ekskluzivitet na gospodarske odnose s Kinom, a svi ostali iz Europe za tako nešto trebat će prethodnu dozvolu), pa je odmah bilo jasno da se Njemačkoj ne piše dobro. Osim što je čitav posjet izgledao trapavo, kao da je na brzinu pripremljen (trajao je svega dva sata, a delegacija je prešla put od 10 000 kilometara!) s ciljem da Berlin spasi što se spasiti može s obzirom na prijeteći bijeg investicija u američke „sigurne luke“ – izazvao je oštre kritike i podjele u samoj Njemačkoj – prije svega od strane Zelenih i njihove ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock koja je i tamošnji najvjerniji američki saveznik.
A kako američko-europske odnose kreira i diktira Washington, ipak je najvažnije ono što se događa preko „velike bare“ i od čega europske elite sada s pravom strepe.
Lomi li Putin zapadno jedinstvo?
Zanimljivo pitanje, u spomenutom kontekstu, prošlog tjedna postavlja medij POLITICO, pitajući se, počinje li, nakon 9 mjeseci rata u Ukrajini, Vladimir Putin lomiti u međuvremenu uspostavljeno zapadno jedinstvo? Isto se pita i The Wall Street Journal ali i brojni drugi mediji?
Ukoliko je suditi prema njihovim učestalim člancima takav se dojam uistinu stječe. Naime, oni ukazuju na sve snažnije optužbe Europske unije prema SAD-u u više smjerova: od „ratnog profiterstva“ u Ukrajini (umjesto ruskog plina stigao je skupi američki LNG, europska se skladišta oružja prazne a mora se kupovati ono američko, također skupo), do „američkog protekcionizma“ koji nanosi štete ionako posrnulom europskom gospodarstvu i zbog čega prijeti ozbiljna opasnost od započinjanja međusobnog trgovinskog rata. The Wall Street Journal tako navodi kako se „transatlantske veze počinju pogoršavati jer su francuski predsjednik Emmanuel Macron i drugi europski čelnici nezadovoljni novom politikom Sjedinjenih Država“.
Dodao bih – tu politiku nisu mogli već puno ranije uvidjeti samo slijepci i oni intelektom deficitarni – kakvi političari, barem državnici ili oni koji na to pretendiraju, nikako ne bi smjeli biti.
POLITICO u tekstu od 24. studenog citira riječi „jednog visokog dužnosnika“ koji kaže slijedeće: “Činjenica je, ako trezveno pogledate, zemlja koja najviše profitira od ovog rata su SAD jer prodaju više plina i po višim cijenama, i zato što prodaju više oružja”. Eksplozivni komentari — javno i privatno podržani od strane dužnosnika, diplomata i ministara… — uslijedili su nakon rastućeg bijesa u Europi zbog američkih subvencija koje prijete uništenjem europske industrije. Kremlj će vjerojatno pozdraviti trovanje atmosfere među zapadnim saveznicima, navodi se u tekstu.
„Diverzija europskih političkih elita“
Međutim, snažni verbalni protuudar spomenutoj tezi „visokog (europskog) dužnosnika“ (i Europskoj uniji općenito) s američke strane stiže u tekstu tog istog medija od 30. studenog, autora Matthewa Karnitschniga. On jasno potvrđuje sve veće pukotine između dviju strana Atlantika.
Autor, tako, kritike iz EU svrstava pod „omiljenu taktiku diverzije europskih političkih elita kada stvari na kontinentu počnu biti kobne“. „Bilo da se radi o ratu u Ukrajini (Washington nije trebao širiti NATO), prirodnim katastrofama (previše američkih terenaca koji potiču klimatske promjene) ili nestanku francuskog kao lingua franca (nekulturni Hollywood), Amerika je neizbježno krivac“, piše Karnitschnig. Sada europski dužnosnici „pokušavaju okriviti pohlepne Amerikance za trenutačni nered na kontinentu, optužujući ih da su moćni dolar stavili über alles, saginjući se toliko nisko da čak koriste rat u Ukrajini.
„Europljani se boje da će velikodušne subvencije “Made in USA” potkopati njihovu industriju i prijete trgovinskim ratom. Nezgodna je istina, međutim, da Europljani imaju poteškoća s pridobivanjem vlastitih tvrtki za ulaganje kod kuće jer su vlade više stavile naglasak na subvencioniranje računa za plin kućanstava nego na pomoć industriji u regiji da prebrodi krizu“, navodi dalje autor očito kritizirajući naglašenu europsku socijalnu politiku u sadašnjoj krizi.
Potom citira Thomasa Schäfera, čelnika Volkswagena koji kritizira europsku industrijsku politiku: “Europa nije troškovno konkurentna u mnogim područjima, poglavito kada je riječ o troškovima struje i plina. Ako ne uspijemo brzo sniziti cijene energije u Njemačkoj i Europi, tada ulaganja u energetski intenzivnu proizvodnju ili u nove tvornice baterijskih ćelija u Njemačkoj i diljem EU više neće biti izvediva.”
POLITICO dalje podsjeća na prošlog tjedna u njemačkom Die Weltu objavljene riječi Larsa Klingbeila, jednog od čelnika njemačkog SPD-a: “SAD provodi masivnu industrijsku politiku s protekcionističkim tendencijama.”
Autor teksta u POLITICO-u konstatira kako je „tužna stvarnost da Bidenova administracija vjerojatno nije ni uzela u obzir Europu kada je odlučivala o subvencijama“. Međutim, kaže dalje, „problem nije u tome da Europa nije bitna SAD-u, nego u tome da nije toliko bitna koliko bi Europljani htjeli vjerovati“. „Što se tiče inovacija, Europa je pustinja. Ne postoji europski Apple, Google ili Tesla. Štoviše, tržišna vrijednost Tesle je četiri puta veća od cijele njemačke autoindustrije.
Zato nije teško zaključiti da je europska igra okrivljavanja zapravo nešto drugo — zavist. Europa je u međuvremenu postala ovisnija o SAD-u nego što je bila od Hladnog rata, što je okolnost koja potiče i ogorčenje i igru okrivljavanja.“, zaključuje autor.
Pri tom podsjeća na slijedeće: „U Njemačkoj je objavljena knjiga pod naslovom “ Ami , vrijeme je da krenemo!” ( Ami je njemački sleng za Amerikance) postala bestseler. Autor je Oskar Lafontaine, bivši ministar financija koji je nekoć vodio socijaldemokrate prije nego što je raskinuo sa strankom. “Moramo se osloboditi tutorstva SAD-a”, piše Lafontaine, opisujući Ameriku kao korijen najvećeg zla i tvrdeći da Europa treba sama krčiti svoj put.“
Kako prikriti vlastite političke gluposti?
Nakon tekstova ovakve vrste na Zapadu što reći? Možda samo to da ovom prilikom krivac ipak nije Putin (iako je njegova krivnja uvijek dobrodošla za prikrivanje vlastitih gluposti).
Naime, odgovor leži isključivo u dva ključna elementa i u ničem drugom:
- Sjedinjene Države, suočene s globalnim geopolitičkim i geoekonomskim izazovima, definitivno su se okrenule protekcionizmu, u čemu je Bidenova administracija gotovo kopirala Trumpovu politiku „America first“ (s bitnom iznimkom što Biden forsira zelenu tranziciju, a Trump se zauzimao za interese tradicionalnih proizvođača fosilnih goriva), kada se on žestoko sukobljavao s europskim čelnicima i institucijama EU i uvodio carine na ključne europske proizvode (čelik, aluminij, automobile);
- Europske elite postale su svjesne da će, ukoliko nešto žurno ne poduzmu, u bliskoj budućnosti ostati bez unosnih financijskih sredstava i da će u potpunosti ovisiti o dobroj volji Washingtona.
Čak ako Biden, kako je najavio nakon prošlotjednog sastanka s Macronom, i „olabavi“ američke mjere za subvencioniranjem visokotehnoloških tvrtki iz sfere „klimatskih promjena“ u korist EU (što je lako moguće, jer one mu vjerojatno i služe za discipliniranje europljana, a osim toga, ne želi izgledati poput sebi omrznutog Trumpa) i što će se razmatrati na Vijeću za trgovinu i tehnologiju SAD- EU, zna se dobro tko će ipak u svemu tome na kraju biti „prva violina“. Europskim ključnim igračima bi se moglo dogoditi da im Biden kaže nešto u smislu samo vi provodite našu politiku prema Ukrajini (i Rusiji) pa ćemo i mi vama već nešto zauzvrat dati. Jer europske elite itekako mogu (a to već i čine) manipulirati ukrajinskim ratom. Tako POLITICO, sigurno ne slučajno, upravo na dan posjeta Macrona Washingtonu, navodi kako je Francuska iscrpila mogućnost daljnje vojne pomoći Ukrajini i da će u interesu svoje sigurnosti ubuduće Kijevu dostavljati gospodarsku pomoć.
Drugim riječima, ako ne bude više pameti s europske strane Atlantika dogodit će se da će Washington europskim vođama jednostavno reći: „vi kod kuće slobodno bildajte svoj ego i javnosti govorite da držite sve pod kontrolom, ali ćete imati američku visoku tehnologiju i provodit ćete politiku kakvu mi želimo“.
Naime, upravo je tako nekako na kraju izgledao i Macronov posjet SAD-u: kod kuće je bio krajnje oštar prema Bidenovoj administraciji i gotovo izgledao da će, poput Hruščova, kada dođe u Bijelu kuću lupati cipelom po stolu prijeteći Americi trgovinskim ratom ako Biden ne popusti u svom protekcionizmu. Međutim, kada je ušao u Bijelu kuću razbacivao se frazama o zajedničkoj borbi francuskog i američkog naroda u ratu za američku nezavisnost, 1. Svjetskom ratu, 2. Svjetskom ratu, sada protiv Putinove agresije u Ukrajini, o zajedničkim vrijednostima, demokraciji i td., i td. Slike Macronovog grljenja s Bidenom živo su podsjećale na one kada ga je Trump držao za ruku i skidao mu prhut s odijela prigodom posjeta Bijeloj kući. I tada je Macron zauzvrat dobio “veliko ništa”!
Pa iako o tome nema vijesti, teško je, naravno, vjerovati kako je Biden poniznog Macrona za tako javno iskazanu odanost otpustio praznih ruku. Tj. Francuskoj su neke „mrvice sa stola gospodara“ vjerojatno morale biti obećane. Moda čak i liderstvo unutar EU umjesto Njemačke (što baš i ne bi bile „mrvice“)?
Drugim riječima, ne treba potpuno podcjenjivati europske elite kada je u pitanju njihova volja za osiguranje svojih interesa, makar sada bile i u naizgled bezizglednoj poziciji – s ukrajinskim ratom iza leđa i opasnim protivnikom na svojim istočnim granicama. Međutim EU nema ono glavno i teško da će ga uskoro imati: svoj „sigurnosni kišobran“, pa je osuđena slijediti SAD koji joj taj „kišobran“ daje. Jer bez sigurnosti nema ni investicija, ni ekonomije, ni budućnosti – ni elita!
Charles Michel, dok je Macron bio u SAD-u, posjetio Kinu
A da europske elite ne miruju svjedoči i slijedeće:
Pralalelno s Macronovim posjetom Francuskoj, sigurno ne slučajno, na put u Kinu otpravio se predsjednik Europskog vijeća Charles Michel.
Jasan je to signal Washingtonu da se EU ne namjerava odreći niti kineskog tržišta za svoju industriju, niti jeftinih kineskih proizvoda za svoje supermarkete. Pri tom se Bruxelles nada kako će Macron uspjeti „omekšati“ Bidena i da se suradnja EU i Kine može nastaviti, makar i uz obvezni dodatak kritiziranja ljudskih prava u Kini. Jer Kina, kao trgovinski partner, treba i SAD-u i EU, jer je nemoguće u nekom brzom roku uspostaviti nove opskrbne lance i proizvodnju gdje više Kine ne bi bilo.
Dovoljno je pogledati podatak da je trgovinska razmjena između EU i Kine 2019. g. iznosila velikih 549 milijardi dolara, a već 2021. golemih 732 milijarde, kada je Kina i potisnula SAD s pozicije najvećeg europskog trgovinskog partnera. Za EU je Kina prvi partner po pitanju uvoza, a treći po pitanju izvoza. S druge strane i trgovinska razmjena SAD i Kine je impresivna i iznosi oko 640 milijardi dolara (međutim, uz veliki američki deficit) pa je jasno kako od oštrog reza prema Kini (kako je to u slučaju Rusije) ne može i neće biti ništa (barem ne dok na vlast u Bijeloj kući ne dođu republikanci).
Predsjednik Xi Jinping, očito nezadovoljan stanjem i položajem EU-e, kazao je Charlesu Michelu kako je Kina otvorena za europske kompanije, ali i da se nada tome istom i za kineske tvrtke u EU. Također je ukazao na potrebu jačanja koordinacije makroekonomske politike i industrijskih opskrbnih lanaca.
Dakle, Peking djeluje suprotno onome što od EU traži Washington – da krajnje limitira svoju trgovinu s Kinom.
Iz svega je toga najbolje vidljiv sadašnji poražavajući položaj EU: ona za rješavanje svojih ključnih problema mora moliti i SAD i Kinu.
Sunak kao najvjernija pudlica
Upute Washingtona po tom pitanju za sada vjerno i striktno slijedi samo novi britanski premijer Rishi Sunak. On je u prošlotjednom govoru zapravo trajno „pokopao“ britansko-kineske odnose oštro kritizirajući stanje ljudskih prava u toj zemlji i vežući ih uz ekonomsku suradnju. Preciznije, kategorije vrijednosti i ljudskih prava stavio je iznad ekonomije i interesa biznisa, u kojem je, od kad postoji kapitalizam (a postoji „od stoljeća sedmog“) važno jedino to da „ja kupujem tvoju robu, a ti dobivaš moj novac“. Zanimljivo je, također ne slučajno, kako i njemačko Ministarstvo vanjskih poslova na čelu sa spomenutom Annalenom Baerbock priprema slični dokument vezano za buduće njemačke odnose s Kinom. Scholzu i njemačkom krupnom biznisu od toga se vjerojatno diže kosa na glavi ali teško da će se Berlin tomu moći oduprijeti.
Poljaci Rusiju izbacili iz igre: Lavrovu nisu dali vizu
Dva su ključna događaja prošloga tjedna okarakterizirala stanje ali i definirala budući razvoj potpuno poremećenih odnosa EU-Rusija:
- Početak sastanka OESS-a (OSCE), najveće međunarodne organizacije za sigurnost, čiji je trenutačni predsjedatelj Poljska, za koji Varšava nije željela izdati vizu ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu;
- Šokantni govor predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen o mogućoj konfiskaciji ruskih privatnih ali i državnih aktiva i njihovoj predaji Ukrajini, kao i o želji za osnivanjem posebnog suda za ruske zločine u Ukrajini – što je odjeknulo kako tempirana bomba ruskim političkim i medijskim prostorom.
Što se tiče ovog prvog, OESS je formiran 1973. g. primarno s ciljem osiguranja europske sigurnosti u uvjetima Hladnog rata između Istoka i Zapada tj. SSSR-a i Varšavskog ugovora s jedne i SAD-a i NATO saveza s druge strane. Zapad je sada očito odlučio (jasno je kako ova poljska odluka nije donijeta bez ne samo dozvole, već i inicijative Washingtona) osigurati stabilnost na kontinentu izbacivanjem Rusije (koja je dio tog kontinenta) iz OESS-a gdje se odluke moraju donositi jednoglasno. Kako se Rusiju ne može službeno izbaciti, može ju se spriječiti da sudjeluje u radu konferencije po „poljskom receptu“ pa da se sve odluke mogu neometano donositi. Dakle, OESS će ubuduće vjerojatno postati klub istomišljenika pa se može postaviti pitanje koja će mu, onda, uopće i biti svrha? Nije li, naime, tada, za određivanje europske sigurnosti dovoljan NATO ili npr. summit EU-SAD i slični formati?
Zato i ne čudi što je istog dana kada je stigla i odluka Varšave Lavrov održao medijsku konferenciju na temu – europske sigurnosti! Optužio je Sjedinjene Države za hegemoniju, kazavši kako je NATO savez osnovan na američkom načelu „Ruse van iz Europe, Amerikance unutra, a Nijemce staviti pod kontrolu“. Sada je, kazao je Lavrov, razlika jedino u tome što je tadašnju ulogu Njemačke dobila EU kao cjelina.
Ali ono što je puno važnije, Lavrov je izjavio kako će od sada, „čak i ako zapadni susjedi i bivši partneri jednom zatraže obnovu suradnje s Rusijom“ ona biti nemoguća ne samo u obliku kakvom je bila, i da je „biznis završio“.
Da je razlaz konačan svjedoče i nedavne riječi čelnika Minchenske sigurnosne konferencije (koja je uvijek bila svojevrsna platforma za definiranje odnosa Zapad-Rusija), da se na tu konferenciju od sada po prvi put neće pozivati službene ruske predstavnike, već samo ruske disidente tj. oporbenjake (čitaj: one koje zapad ima pod kontrolom).
Drugim riječima, možemo slobodno reći kako su Rusija i Zapad jedni druge definitivno „prekrižili“ i da se Moskva u potpunosti okreće geopolitičkom Istoku.
Ovim stanjem poraz doživljavaju:
- sve donedavne višedesetljetne strategije (procesi) Sjedinjenih Država koje su imale za cilj Rusiju svojim metodama držati okrenutu Zapadu i činiti je o njemu ovisnoj, a da u jednoj fazi tih procesa, kada za to dođe vrijeme, Rusiju, onda, i zauvijek stave pod svoj nadzor i pod svoja pravila;
- ruske geopolitičke strategije koje su još od propasti SSSR-a maštale o nekakvom zajedničkom euroazijskom prostoru za suradnju na svim područjima.
Konačno definiranje ovako posložene – nove globalne geopolitičke konfiguracije s SAD-om kao novim starim Zapadnim hegemonom, i Rusijom kao dijelom geopolitičke Euroazije (minus EU, naravno) – neće biti niti jednostavno niti bezbolno. Njezine porođajne muke sada se najbolje ogledaju na ukrajinskim bojišnicama ali i na gore navedenim naraslim proturječjima ekonomske prirode između transatlantskih saveznika i partnera.
SAD će nastojati Rusiju što duže vezati uz ukrajinski sukob bilo neposrednim i iscrpljujućim (po obje strane – i Rusiju i Zapad) ruskim vojnim djelovanjima, ili političkim rješenjem te krize (npr. zamrzavanjem konflikta prema trenutačnom stanju na terenu) gdje bi Moskva u budućnosti imala do zuba naoružanog NATO-ovim oružjem ljutog i nezadovoljnog neprijatelja koji će uvijek govoriti kako će prije ili kasnije vratiti sve izgubljene teritorije. Kako su oni već i de jure anektirani u sastav Ruske Federacije jasno je kako bi Moskva u tom slučaju još dugo morala biti fokusirana upravo na Zapad – više nego na Istok u čiji zagrljaj upravo bježi.
Ursulina formula discipliniranja Rusije
Što se tiče spomenutog govora Ursule von der Leyen, on se odnosio na 20-ak milijardi dolara u europskim bankama zamrznutih sredstava ruskih kompanija, ali i na 300 milijardi dolara zamrznutih aktiva u vlasništvu ruske središnje banke – dakle, ruske države.
Zanimljivo je komentar na ovu temu dao američki The Wall Strret Journal, osvrnuvši se na prijašnje najave predsjednice EK, kazavši kako EU ne može konfiscirati zamrznute ruske aktive zbog aktivnog međunarodnog načela državnog suvereniteta i da će EK zato predložiti osnivanje posebnog fonda za upravljanje tim likvidnim aktivima, a dobit od toga plasirati Ukrajini. To je, ipak, nešto posve drugo. Upravo je tu opciju s fondom Ursula von der Leyen na kraju i predložila pa su se strasti ubrzo smirile i na ruskoj strani. Moskva se, naime, na neki način već pomirila s nemogućnošću korištenja svojih zamrznutih sredstava ali se nikako ne bi pomirila da njima, kako to sama kaže, Zapad nastavi financirati „svoj rat u Ukrajini“.
Pri tom, kako 30. studenog piše Bloomberg, EU nastavlja plaćati milijarde eura za ruski LNG. Iako je ove godine smanjila svoju ovisnost o ruskoj energiji, „jedan (ruski) proizvod doživljava procvat i malo je vjerojatno da će se uskoro suočiti s bojkotom EU-a“. Riječ je o ruskom ukapljenom plinu. Njegov je uvoz „porastao za oko 40% u jednoj godini“ u vrijeme dok se kupci bore da nadomjeste sve manje plina iz plinovoda. „To je gorka pilula za mnoge diljem bloka (EU), koji je uveo teške sankcije Kremlju kako bi ga lišio sredstava za raspirivanje rata u Ukrajini. EU je potrošio rekordnih 12,5 milijardi eura (13 milijardi dolara) na ruski LNG od siječnja do rujna – pet puta više nego godinu dana ranije.“, piše američki medij i, zapravo – samo dokazuje koliko je veliko ludilo i shizofrenija u kojem se našla i Europska unija i svijet u cjelini.
Mudrost uvijek pobjeđuje
Ludilo, u kojemu, barem za sada – najviše razloga za zadovoljstvo ima Kina. A zašto i ne bi? Pa Zapad se po tko zna koji put kolje međusobno. A ovog puta Kina je dovoljno moćna i utjecajna da minorizira glavninu po sebe negativnih posljedica ovog povijesnog mega-sukoba.
Ona vješto trgovinski pregovara s proameričkim Zapadom (i to na njihov zahtjev) svjesna svoje važnosti i njegovih slabosti, a istodobno s Rusijom jača vojnu i gospodarsku suradnju – svjesna ruske slabosti i njene izolacije od strane Zapada. Tako je, nakon što je jeftinu rusku naftu i plin već usmjerila iz Europe na svoj teritorij, prošli tjedan iznova demonstrirala i svoj ojačani vojno-sigurnosni položaj u sve turbulentnijoj Indo-pacifičkoj regiji. Tada su čak četiri kineska i ruska strateška bombardera vršila zajedničko patroliranje u Južnokineskom moru i zoni Tajvana. Poruka onima kojima je namijenjena teško može biti jasnija.
Mudrost Kine ogleda se u slijedećem: ugodno je (pokušati) nastaviti unosnu trgovinsku suradnju sa Zapadom, a pri tom na svoju stranu pridobiti i jednu nuklearnu velesilu – Rusiju, kao „osigurač“. Sve dok i sama ne postane nuklearna velesila, kako upravo predviđa Pentagon – do 2035. godine, kada bi Kina mogla imati 1500 nuklearnih bojevih glava, slično kao SAD i Rusija.
Ako to do tada uopće ikome i bude važno s obzirom na moguće „epohalno klanje“ unutar samog Zapada.
