Milorad Pupovac (SDSS) u Saboru je postavio pitanje premijeru Zoranu Milanoviću o zabrani obilježavanja stradanja pravoslavaca u Drugom svjetskom ratu u Glini 1941. godine, koja je bila poprištem jednog od najsvirepijih masovnih ubojstava počinjenih od strane ustaške NDH. Na ovakvu odluku Gradskog vijeća Gline reagirao je prozivkom vlasti tog grada za proizvodnju zaborava i neznanja, ali i poricanje genocida. Premijer mu je preporučio da se obrati Ministarstvu uprave i Ustavnom sudu, a za sam čin je rekao da je to "ružno i tužno" te da se Hrvatska Ustavom ogradila od NDH, dok su zastranjivanja od toga pitanje "građanske kulture, pristojnosti i ljudske duše". Ustvrdio je i da ne može pozvati na građanski neposluh.
Na ovom mjestu osim zastupničkog pitanja i odgovora premijera Milanovića donosimo i izlaganje Milorada Pupovca koje je objavio na Facebooku:
Dvadeset i prvog listopada 2014. godine na svojoj 6. sjednici Gradsko vijeće Grada Gline donijelo je „Odluku o utvrđivanju mjesta polaganja vijenaca, cvijeća i paljenju svijeća na području naselja Gline“. Tom se odlukom „utvrđuje jedinstveni prostor koji je predviđen i obvezatan kao mjesto polaganja vijenaca, cvijeća i paljenja svijeća“. Razlog za utvrđivanje „predviđenog i obvezatnog“ prostora iznio je u ime HDZ-a, HSP-a i HSS-a vijećnik Šantek u svojem obrazloženju Odluke: „Odluka se donosi zbog učestalih upita građana zašto se polažu vijenci i pale svijeće po cijelom gradu, ipak je ovo urbana sredina, povijesna urbana sredina. Da se to ne bi događalo „po cijelom gradu“ Odluka određuje „adrese“ na kojima se to ubuduće smije činiti: „područje ispred srušene crkve Sv. Ivana Nepomuka, Glina, Trg bana Josipa Jelačića 18“ te „groblja na području naselja Glina“. Nije rečeno, ali za pretpostaviti je da se odluka donosi zbog toga da se spriječi skrnavljenje „urbane sredine, povijesne urbane sredine“, te da se time ne uznemirava njezine građane. Nije rečeno, ali je očito mišljeno da se ispred srušene crkve Rođenja presvete Bogorodice to niti može niti smije činiti.Dakle, ovom se Odlukom predviđa da se vijenci polažu na mjestu na kojem je do 1992. stajala crkva sv. Ivana Nepomuka, i u tom pogledu ona je opravdana. Opravdana je zato jer je za vrijeme krajinskih vlasti crkva srušena (neki od počinitelja tog zlodjela kažnjeni) i jer se kod krsta, koji je podignut na mjestu gdje je crkva stajala, mogu položiti vijenci u pomen Hrvatima pobijenim u vrijeme te vlasti.
KULTURA ZABORAVA: Zapuštenom Banijom
Međutim, tu staje svaka njezina opravdanost i počinje njezina i sramota onih koji su je donijeli, kao i sramota svih koji to znaju ili bi trebalo da znaju, a ništa povodom nje ne čine. A sramota se sastoji u tome da se tom odlukom zabranjuje polaganje vijenaca na mjestu na kojem je do augusta 1941. godine stajala pravoslavna crkva Rođenja presvete Bogorodice, a koja je uništena nepunih mjesec dana nakon strašnog pokolja gotovo 1.000 muškaraca pravoslavne vjere. Prva grupa, od njih „nešto manje od 200, prisilno su dovedeni s područja Topuskog“ te u toj crkvi ubijeni u noći sa 29. na 30. juli. Druga grupa, njih oko 800, mahom s područja kotara Vrginmost, pozvani su u glinsku Crkvu Rođenja presvete Bogorodice radi prelaska na katoličku vjeru i 3. augusta 1941. u organizaciji ustaške vojske do nje prevezeni te iste noći, na 4. august tamo „poubijani hladnim oružjem“. Doda li se ovim dvjema grupama zločin koji su ustaše počinile sa 12. na 13. maja nad stanovnicima Gline, muškarcima pravoslavne vjeroispovijesti i srpske nacionalnosti u dobi od 16 do 60 godina, prilikom kojega su „pobijeni svi, doslovce svi, koji su prethodne noći bili zatečeni u svojim kućama u Glini, izuzev Nikice Samardžije, koji je pobjegao sa stratišta“ (poput Ljubana Jednaka, koji je pobjegao sa stratišta 29. na 30. august), ukupan broj pobijenih u toj glinskoj Bartolomejskoj noći blizu je 400.
Dakle, Odlukom GV Grada Gline od 21. 10. zabranjuje se da se ovim ljudima komemorira na mjestu gdje je i zbog kojeg je najveći dio ovog jezivog i najmasovnijeg zločina koji je izvan sistema koncentracijskih logora smrti počinjen od strane Nezavisne Države Hrvatske prema Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima antifašistima. Nakon što je nakon vojno-redarstvene akcije Oluja Spomen dom (podignut u znak spomena i pomirenja na mjestu gdje je stajala crkva Rođenja presvete Bogorodice) preimenovan u Hrvatski dom i s njega uklonjene spomen ploče na taj genocidan zločinački čin, kao i ploče s imenima pobijenih. Ovim preimenovanjem i uklanjanjem spomen-znamenja ne skrnavi se samo sjećanje i spomen-obilježja već se sada i zabranjuje i komemoriranje na zato predviđenom mjestu, štoviše na locus crimen. Kažemo da je ovo sramota, a znamo da ovo nema imena i da ga ne može i ne treba imati. Jer je nepojmljivo, a time i neimenljivo to što su učinili. Kao što je nepojmljiva i neimenljiva šutnja i indiferentnost prema ovom moralnom posrnuću i prema zakonom zabranjenom „poricanju ili znatnom umanjivanju kaznenog djela genocida“ (KZ, čl. 325). Ono što mogu reći, ovdje i sada, za svako slično mjesto i zauvijek, mi tu Odluku ne poštujemo i nećemo poštovati. Naš moralni osjećaj i naše razumijevanje zakona nam to nalaže da se usprotivimo i da se naš glas o ovoj neimenljivoj sramoti čuje urbi et orbi. Ima li toga igdje!?
lupiga
