Plenkovićevo tijelo uronjeno u Rusiju istisnulo je onoliko domaćih izdajnika koliko mu je bilo potrebno da samom sebi od anemičnog dezertera postane narodni heroj
Tko je tko u Hrvatskoj danas? Na prvi pogled možda se čini čudnim, ali ne postoji bolji i efikasniji eksperiment u potrazi za odgovorom na to pitanje nego li uroniti hrvatsku političku scenu, cijelu tu galeriju glavnih i epizodnih likova, u Rusiju, pa izmjeriti količinu i sadržaj istisnutog. Nema pouzdanijeg testa i senzibilnijeg lakmus papira za detekciju stanja nacije od njezine reakcije na samo spominjanje Rusa, Putina i rata u Ukrajini. Primjerice, analiza sline premijera Andreja Plenkovića u svim takvim situacijama ne pokazuje bitniju razliku od pljuvačke crne mambe kad osjeti opasnost i štrca otrov na sve strane.
To se manifestiralo i na aktualnom satu u Saboru kojim je, bez obzira što ga se pitalo, premijerov račvasti jezik šarao, a smrtonosni zubi zarivali se u svakog onog parlamentarca koji prije mjesec dana nije digao ruku za obuku ukrajinskih vojnika u Lijepoj našoj. Plenkovićevo tijelo uronjeno u Rusiju istisnulo je onoliko domaćih izdajnika koliko mu je bilo potrebno da samom sebi od anemičnog dezertera postane narodni heroj, a usput svoju stranku HDZ izmjesti s optuženičke klupe za kriminal na pravu stranu povijesti. Onu na kojoj se trenutačni hrvatski premijer bolje ćuti kao ratom ugroženi Ukrajinac nego li potresom pogođeni Banijac.
Pravoslavna srca dva
I tako je sezona lova na sve rusofile u Saboru svečano otvorena, da bi, nepogrešivo slijedeći i njušeći trag na koji ju je nahuškao Veliki Vođa, hadezeovska zastupnica Generacije Z, Majda Burić, otišla i korak dalje, otvorivši grudni koš kolegici iz Radničke fronte Katarini Peović. I u njemu, ni manje ni više, pronašla „rusoljubno i srboljubno srce“! Kardiokirurški pothvat doktorice Burić nesumnjivo je vrijedan Nobelove nagrade za medicinu, još samo Švedskoj akademiji treba pojasniti radi li se o jednom ili dva srca budući da se nakon intervencije crne mambe za ono koalicijsko, srboljubno, ispričala, pa ispada da Katarini Peović sada živo kuca samo ono rusoljubno.
I – da, znanstveno još nije dokazano da postoji bilo kakva bitnija razlika između ruskog i srpskog srca, metnimo između onog Vladimira Putina i onih Aleksandra Vučića ili Milorada Dodika. Stoga bi Majda Burić možda mogla zaraditi još jednog Nobela za otkriće jednog jedinstvenog, pravoslavnog srca koje se dokazano razlikuje od njezinog katoličkog, koje zdušno kuca za Plenkovića. Ono o čemu medicina već tri desetljeća ne dvoji je Pavlovljev refleks kojim svaki pošteni hadezeovac reagira na istovjetan način kao Majda Burić kad se spomenu Srbi, samo što im, za razliku od vrle saborske zastupnice, jezik ostaje zauzlan dok god im ta srčeka drže ljestve vlasti.
Karijes s Pantovčaka
Mogli bismo tako redom pojedinačno topiti i ostale vlasnike ZNA SE partijskih knjižica u ruski bazen, no u konačnici ništa se neće promijeniti za Arhimeda ako i cijelu stranku HDZ uronimo u tekućinu. I, gle čuda, kada to učinimo, uzgon će nam izbaciti nikog drugog do li Zorana Milanovića! „Karijes s Pantovčaka“, „kremljanski glasnogovornik“, „rusofil“, „putinofil“… isplivat će iz svake rečenice Andreja Plenkovića, iz svakog javnog istupa, iz svake objave na društvenim mrežama njegove stranačke služinčadi. Čime je to zaslužio predsjednik Republike? Svojom konstatacijom da se u Ukrajini vodi posrednički, proxy rat između NATO-a i Washingtona s jedne i Rusije s druge strane, koju je kao „iskrenu i poštenu“ javno pohvalio ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.
Tako smo u Zoranu Milanoviću dobili „Putina iz našeg sokaka“ samo što je posljedično njegovo tijelo koje su Plenković i HDZ uronili u Rusiju postalo lakše za težinu istisnute Rusije iz samog Plenkovića i HDZ-a! A taj hadezeov ruski iscjedak smrdi znatno više od onog što izlazi iz labrnje slatkorječivog Lavrova, to je ona Rusija kojoj je Plenković putem svojih kamarada iz grupe Borg isporučio „Agrokor“ primajući predstavnike državne, Putinove „Sberbank“ kao ruske careve u Banskim dvorima. Da bi sada, kada je Moskva odigrala dupli pas s arapskim šeikom iz Dubaija, nasljednicu propalog Todorićevog imperija, „Fortenovu“, pokušao vratiti u kakvo-takvo hrvatsko vlasništvo, uz pomoć novovjekog tajkuna Pavla Vujnovca, koji se u orbitu biznisa lansirao poslujući na veliko s „Gazpromom“ koji mu je velikodušno udijelio ekskluzivni ugovor za prodaju ruskog plina!
Topla poetska duša
Nisu dakle Plenkoviću i HDZ-u Putin i Rusi smetali kad je trebalo spašavati kutinsku Petrokemiju, koja je eto nedavno završila u turskim rukama, niti ga je bilo briga što je kapital zarađen na ruskom plinu preusmjeren na gradnju hotela u Hrvatskoj i turistički biznis, niti što se kao Vujnovčevi poslovni partneri pojavljuju bivši visokopozicionirani pripadnici hrvatskih tajnih službi, a kao susjedi aktivni djelatnici SOA-e. Nije mu ni sada gadljivo od čovjeka koji je ilegalno preko granice prenosio ogrlicu vrijednu pola milijuna eura tražiti da spasi ono malo hrvatske zemlje što nam je preostalo nakon HDZ-ovog tridesetogodišnjeg terora.
Kada uzgon uz sav taj krupni otpad na površinu izbaci i jahtu koja navodno pripada ruskom oligarhu bliskom Vladimiru Putinu, a koja je, unatoč sankcijama i zabranama, nesmetano isplovila iz Marine u Betini i otplovila iz Hrvatske usred rata u Ukrajini, onda domaćim kremljolozima u potrazi za ruskim agentima ostaje još samo poezija:
Vrlo mi je drago što sam bio domaćin dragom Sergeju koji je ovdje bio prije 16 godina i 6 dana. Naš susret smo počeli tako što sam čitao Sergeju rusku poeziju na ruskom. Otkrio sam njegovu toplu poetsku dušu. Treća sreća, zbog koronavirusa dva puta smo morali otkazivati susret, u travnju pa u listopadu, ali uspjeli smo se naći prije Božića, rekao je ministar vanjskih poslova RH Gordan Grlić Radman nakon posjeta Sergeja Lavrova Hrvatskoj u prosincu 2020. godine kada je Milanovićevom hvalospjevcu darovao posudu isklesanu od bračkog kamena.
Lijeva psihoterapija
No što je to skaredno izrekao Zoran Milanović ustvrdivši da se u Ukrajini vodi proxy, posrednički rat, između Washingtona i NATO-a s Rusijom, da mu čak i politički oporbena Nova ljevica, a profesionalno psihijatrica i psihoterapeutica Ivana Kekin dijagnosticira rusoljubno srce, jer bi se „svatko trebao zabrinuti ako ga pohvali visoki dužnosnik Rusije, koja već godinu dana provodi agresiju na drugu zemlju“!?
„Sjedinjene Američke Države imaju za cilj oslabiti Rusiju toliko da više ne može pokušati vojni upad poput onog u Ukrajini.“
(https://www.businessinsider.com/us-defense-secretary-says-goal-see-russia-weakened-2022-4)
„To radimo kako bismo se mogli boriti protiv Rusije tamo, da se ne moramo boriti protiv Rusije ovdje“.
(https://twitter.com/i/status/1497602531467403270)
„Ukrajinska vojna sposobnost i gospodarstvo sada gotovo u potpunosti ovise o pojasima za spašavanje sa Zapada – prvenstveno o Sjedinjenim Državama. U nedostatku još jednog velikog ukrajinskog proboja i uspjeha protiv ruskih snaga, pritisci Zapada na Ukrajinu da pregovara o prekidu vatre će rasti kako budu prolazili mjeseci vojnog zastoja.“
Sto milijardi $
Ovo nisu krijesovi i kukurijekanje s Pantovčaka, ovo su redom izjave Bidenovog ministra obrane Lloyda Austina, američkog kongresmena Adama Schiffa, te nedavni autorski tekst Condoleeze Rice i Roberta Gatesa, bivše državne tajnice i ministra obrane u administraciji Busha juniora, u The Washington Postu. Njih sigurno nitko neće optužiti da su se svojim stavovima svrstali na pogrešnu stranu povijesti, pa kad već raspravljamo o karakteru rata koji se vodi u Ukrajini, mogli bismo iz arhiva izvaditi i memorandum koji je svojedobno objavio WikiLeaks u kojem tadašnji veleposlanik u Moskvi, a današnji direktor CIA-e William Burns 2008. godine upozorava upravo Rice i Bijelu kuću kako bi „pokušaj uvođenja Gruzije i Ukrajine u NATO mogao dovesti do rata u regiji“.
I bi li se Ukrajina iz koje su „milijuni njezinih ljudi pobjegli, čija infrastruktura biva uništena, a veliki dio njezinih rudnih bogatstava, industrijskih kapaciteta i značajnog poljoprivrednog zemljišta je pod kontrolom Rusije“, mogla obraniti i preživjeti bez pomoći SAD koje su od početka rata iz svog budžeta izdvojile već 100 milijardi dolara? Bi li se ukrajinska vojska mogla suprotstaviti ruskoj bez oružja i streljiva koje joj stiže sa Zapada, bi li njezina armija bila tako efikasna na bojišnici da je, još od 2014. godine i aneksije Krima, nisu obučavale američka i partnerske vojske?
(https://www.defenseone.com/threats/2017/10/ukraine-us-trains-army-west-fight-east/141577/
Kolektivna hipnoza
Dakle, ako netko financira rat sa 100 milijardi dolara (godišnji vojni proračun Rusije je 65 milijardi dolara) te tako održava gospodarski i vojni opstanak Ukrajine kao države, ako netko oružjem opskrbljuje borce na terenu, ako ih obučava u svojim i savezničkim kampovima po svojim NATO standardima, ako omogućava satelitsku komunikaciju, ako dostavlja nužne obavještajne podatke i stavlja na raspolaganje Kijevu svoje najubojitije sredstvo ratovanja, nepobjedivu propagandnu medijsku mašineriju, je li on onda sudionik tog istog rata ili tek humanitarna pomoć i logistička podrška? Također, ako na terenu, u uniformi i kao civili, ginu isključivo Ukrajinci koji se uistinu bore za svoju slobodu i svoju državu jer su brutalno napadnuti, o kakvom se to onda ratu, ili ratovima, radi?
Nadam se da nema takvih doktora, takvih političkih psihoterapeuta koji će nas, nakon Iraka, Libije, Afganistana… kolektivnom hipnozom pokušati uvjeriti u nemoguće, da se Biden, Amerika i NATO bore za demokraciju u Ukrajini, iz čisto prijateljskih i altruističkih razloga, a ne zbog svojih globalnih geostrateških interesa. Pogotovo kad već sami priznaju da su rat, unatoč upozorenjima i predviđanjima svih svojih političkih analitičara, od Kissingera do Burnsa, isprovocirali kako bi svog glavnog vojnog neprijatelja iscrpili i oslabili do te mjere da za njih same postane bezopasan. Cijena koju su platili u novcu još uvijek je isplativija nego da su rat protiv Rusije vodili u blizini svoje kuće, a ne tamo daleko, u Ukrajini. Uostalom, materijalno se još uvijek može nadoknaditi, štoviše i zaraditi u poslijeratnoj obnovi i upravljanju resursima o čemu se već pregovara i ugovara s najbogatijim vlasnicima svijeta, poput BlackRocka.
Dr. Jekyll i Mr. Hyde
Zato Milanović nije u krivu kad konstatira da se radi o posredničkom, proxy ratu u Ukrajini, koji je, dakako, iz pozicije Ukrajinaca oslobodilački i domovinski, ali njegova globalna ekstenzija je sukob Zapada, Amerike i NATO-a, s Rusijom. Ukrajina je tu kolateralna žrtva, ona nije najveći Putinov neprijatelj, ali je prvi, najbliži i najranjiviji. Ono što hrvatskog predsjednika čini licemjernim nije nikakva njegova putinofilija ili držanje ruske strane (njemu, za razliku od Grlić Radmana, ne gode Lavrovljeve laude, niti bi on Sergeju recitirao poeziju na uvce) već činjenica da o NATO-voj ulozi u posredničkom ratu u Ukrajini progovara kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga jedne članice tog istog NATO-a dok šalje vlastite vojnike u misije Saveza u Poljsku, u neposrednu blizinu ratom zahvaćene Ukrajine. To je taj uzgon koji jednom na Pantovčak izbaci dr. Jekylla, a drugi put Mr. Hydea.
I nema tu nikakve ruske sile, osim one zakonite, tvoje, zar ne Arhimede iz Sirakuze?
