Puzajuća fašizacija Hrvatske

Za prvi krug Forumove ankete odabrali smo šestero sugovornika koji su nam odgovorili na isto pitanje: je li u Hrvatskoj došlo do fašizacije društva? Povoda za ovo pitanje, na žalost, ima koliko hoćete – od svastike na Poljudu, nedavnog napada na aktiviste i novinare u Rijeci nakon javne tribine "Drugi rat" do otvorenog ustašovanja na Thompsonovu koncertu u povodu obljetnice "Oluje" u Kninu. Anketa će se nastaviti idućih dana. Za sugovornike u prvom krugu odabrali smo književnika i publicistu Edu Popovića, povjesničara Dragana Markovinu, znanstvenicu i aktivisticu Radu Borić, predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leku, predsjednika Antifašističke lige Zorana Pusića i novinara i scenarista Emira Imamovića Pirketa.

Edo Popović

Problem je u tome što fašizaciju obično povezujemo s nečim što se događalo u povijesti, no, ovo što se danas događa u Hrvatskoj jest jedan vid fašizacije. Fašizam nije nešto što se može pobijediti i nije nešto što je poraženo 1945. godine. Tada je vojno pobijeđen, ali neki njegovi vidovi su ostali i pomaljaju se. Ovo što se događa u Hrvatskoj, to je sigurno to. Vidimo manifestacije fašizma, recimo, u Kninu, i neovisno o tome kojih je to bilo razmjera, puno je više onih koji su se pravili da to ne vide, ne čuju, ne reagiraju i prave se da je to u redu. To je tiha, lagana fašizacija. Ni Hitler nije došao odmah s tenkovima nego je to počelo malčice drugačije.

Meni je, recimo, problem ono što se dogodilo neki dan u Rijeci. Nije problem onaj šljam koji je došao tamo vikati, urlikati, vrijeđati, prijetiti nego je mi je problem policija koja je došla tamo razdvajati. Što se tu ima razdvajati? Došli su napraviti tampon zonu između napadača i napadnutih, između silovatelja i njegove žrtve. To nije zadatak policije. Zadatak policije je da rastjera ono tamo, razbije, pohapsi i podnese kaznene prijave. Ne razumijem zašto ova vlast šuti o takvim slučajevima. Mogu se jedino nadati da će Karamarko, kada dođe na vlast, držati te likove pod kontrolom jer se pokazalo da socijaldemokrati i tobožnja ljevica nikada nisu ove ustašoide držali na uzdi. Držali su ih samo desničari.

To je naš paradoks – počet ćemo moliti Boga da Karamarko doista dobije izbore da ovaj ološ drži na uzici i u kućicama, gdje im je i mjesto. Meni je strašno što ja ovo sada govorim, ali kako objasniti zašto ova vlast ne koristi sve instrumente koje ima u rukama. Ja nisam ljubitelj policije, ali ovo više nije dječja igrica. Vidim da sada hvataju ove koji se ne vežu na zadnjem sjedalu, hvataju i kažnjavaju bicikliste, umjesto da nas zaštitite od ovih troglodita koji viču "ubij" i "zakolji".

Želim zaštitu jer doista osjećam strah iako nisam baš kukavica. Strah me od ovoga što se događa u društvu, a vlast očito ne funkcionira, i to ne samo po ovom pitanju. Ne funkcionira po pitanju poreza, i instrumente koje ima u rukama koristi selektivno. Nedavno se ministar financija prijetio ovima koji duguju milijune za porez da će im stati na rep, ali od toga nema ništa iako je mjesec dana prošlo. One koji ne plate milijun, dva, pet poreza, njih se ostavlja na miru, a ovrši se čovjek koji ne plati jednu ušljivu tv-pretplatu.

Odgovor leži u tome što ova vlast nije vlast. Kao što je premijer i sam rekao, oni su slučajna vlast i trebaju što prije otići. Jedva čekam dan da mi se skinu s vrata i da dođe to sljedeće zlo. Ne znam tko će to biti, ali valjda neće biti kao ovi koji ne znaju koristiti vlast i kojima je očito trebalo uputstvo za upotrebu, netko im je trebao napisati kako se obnaša vlast.

Stvarno mi nije jasno na koga Milanović računa i koga štedi njegova Vlada ovim benevolentnim odnosom prema desnim radikalima. Ako igra na strah od njihova dolaska, onda jako glupo razmišlja, jer će doći na vlast. Iskustvo nam govori da je Sanader držao te na uzdi, ali ih Račan nije držao. Da sam Karamarkov PR, sada bih mu savjetovao da izađe pred javnost i kaže – "ja ću vas zaštititi od tih ekstrema". Kada god je HDZ bio na vlasti, oni su bili pod kontrolom. Ako Milanović igra na taj strah, onda je mene strah njegove Vlade, a nije me strah Karamarka jer sam siguran da će držati taj ološ na uzdi.

Dragan Markovina

Da je fašizacija hrvatskog društva prešla iz latentne faze u otvorenu, nema više nikakve sumnje. Što izgleda dodatno tragično uvažimo li činjenicu da je početkom dvijetisućitih godina društvo bilo u sasvim drugom momentu. O razlozima zašto je tome tako možemo govoriti danima, no pojednostavljeno govoreći radi se o kombinaciji otvorenog skretanja HDZ-a prema radikalnoj desnici, svojevrsne tuđmanizacije SDP-a i nedostatka snažne kritičke javnosti.

Sve to dovelo je do ukidanja mogućnosti dijaloga i uvođenja totalitarnog diskursa u javni život zemlje. Što konkretno znači da je militantna desnica uočila slobodan prostor za vlastito djelovanje, kojeg sve više koristi, pri čemu joj liberalna ljevica umnogome pomaže okretanjem glave od problema.

Na taj način su s jedne strane politički neistomišljenici takvog diskursa proizvedeni u neprijatelje s kojima se treba fizički obračunati, što se događa uz svesrdnu pomoć tabloidnih medija, dok se s druge strane otpor takvim tendencijama sveo, jednako kao i devedesetih godina, na rijetke novinare, kritičke intelektualce i nevladine aktiviste. Manje-više na iste one koji su to radili i tada, uz još par ljudi mlađe generacije.

Kamo to na kraju vodi, u prvom redu pasivno-promatračka uloga liberalne ljevice, mogli smo najbolje vidjeti u Rijeci prilikom nastupa pet žena u gradskom HNK. Gledati u Rijeci, koja je svakako jedan od liberalnijih hrvatskih gradova, otvoreno ulično nasilje i fizičke napade od strane neoustaških grupacija, do sada je bilo nezamislivo. Što nam govori samo jedno. Ne naravno to da je za takve scene kriv Oliver Frljić, koji kao provocira nepotrebne incidente. Ti događaji govore nam o tome da je fašistoidna rulja, koja za takve stvari oduvijek kroz povijest ima savršeno razvijene senzore, osjetila da je sada postalo sve dopušteno, pa se tako i ponaša.

Rada Borić

Na žalost, vidimo i čujemo elemente fašizacije koja je ponovno na djelu u hrvatskom društvu. To je još jedna potvrda da u međuvremenu nismo kreirali mehanizme kontrole i zaštite društva i države od takvih snaga, što su mnoge EU zemlje učinile, poučene prošlošću.

Riječ je o ekstremnom nacionalizmu koji ima neku vrstu blagoslova jer je doista nevjerojatno da se danas bez većih osuda javnosti i sankcija države mogu uzvikivati parole poput "ubij Srbina", "za dom spremni", "napit ćemo se krvi"... Ta fašizacija nije vezana samo uz etničku priču, nego i protiv svih "drugih" i različitih politički, socijalno ili kulturno, a očito eskalira u vremenima krize i dezorijentacije, što ne može poslužiti kao opravdanje.

Bila sam na predstavi u Rijeci gdje su u fokusu trebale biti žene, njihova ljudska stradanja i njihove priče, koje potvrđuju da je patnji žena i civila bilo na svim etničkim stranama, i zato je bilo važno čuti sva ta svjedočenja. Bukači ispred kazališta očito nisu ni željeli znati o čemu je riječ, kakvi su to razgovori, tj. o čemu su svjedočile žene. Namjere su im bile isplanirane. Performans je na kraju bio ispred kazališta.

Državna vlast se u takvim situacijama ne smije legitimizirati nečinjenjem, jer ne činiti znači legitimizirati nasilje. Ne može biti opravdanje ni da već živimo u predizbornom vremenu, i da se zasigurno ovim bučenjem i nacionalističkim ispadima mobilizira dio biračkog tijela.

Predizborno svi u politici govore o jedinstvu i zajedništvu, a rade suprotno. Kada službena vlast, od Predsjednice pa do Vlade govori o jedinstvu, još ne vidimo da to znači voditi brigu o različitim građanima, i biti jedinstven u rješavanju problema posebno socijalnih, solidarno u korist rada i (ne)zaposlenih. Ako nečinjenjem ili lošim javnim politikama zaboravljamo na nezaposlenost i siromaštvo, nevolje s ekstremnom desnicom, bit će sve veće.

Nitko, pa ni Vlada nema pravo tek blago reagirati ili priklanjati se nefunkcionalnom populizmu da bi se dodvorili mogućim biračima ili bukačima. Nevjerojatno je, nemoguće i nedopustivo da policija pred riječko kazalište izgrednike pripušta doslovno na metar. Znamo da parade ponosa, npr., u Rijeci do sada nije bilo - no ni slaba pripremljenost na incidente nije opravdanje.
Biti pasivan i igrati na kupovinu dijela desnog biračkog tijela vladajuće će otjerati u opoziciju, jer desno biračko tijelo ova Vlada ne može kupiti. Ako predizborno igraju na strah od tih ekstremista, onda se moramo zapitati je li ova vlast na vlasti i je li u ovoj državi ministar policije Milijan Brkić ili Ranko Ostojić. To je ključno pitanje, i ako je tome tako, onda je to vrlo opasno.
Vlast se dobiva na izborima, a ne na ulici, ali tada očekuješ i da te ta vlast zna i želi zaštititi. Pogotovo je besmisleno da vlast mora štititi one koji idu u kazalište ili na tribinu. Doista sam se bojala što bi se dogodilo da su žene koje su svjedočile prošle kao neki od nas prije ulaska u autobus.

Koliko vlast pokazuje nemoć u takvim situacijama, ona ih posredno omogućuje. Kao da je netko dao dozvolu da se te stvari događaju, i onog trenutka kada neko djelo zasnovano na mržnji prema drugačijima prolazi nekažnjivo, daje se placet za takvo ponašanje.

Dopustiti da se ikoga tuče i da se potiče da se nekog ubije, da se vrijeđaju žene i da se morate bojati ući u kazalište, to danas stvara ružniji osjećaj nego devedesetih.

Josip Leko

Nema govora o fašizaciji hrvatskog društva i države. Nema za to razloga niti ima pojava koje bi to govorile. Ima slučajeva koji su loši, ali nema pojava. Dakle, nije riječ o tome. Na žalost, riječ je o izbornoj godini, kao i o demokratski neiživljenom društvu. I ništa više.

Ima, naravno, i s lijeve i s desne strane različitih pokušaja da se unese neki nemir, ali nema govora ni o fašizaciji ni o boljševizaciji. Ne vidim to kao širu pojavu u društvu nego tek kao izolirane incidente. Naravno, to ne treba zanemarivati, to nije razlog da se uspavamo, ni državne ni društvene institucije, ni intelektualci, ni organizacije. Treba raditi na tome da govor u javnom prostoru ima odgovornost jer je govor vrlo moćno, najmoćnije čovjekovo oružje i o tome treba voditi računa, ali nema govora ni o boljševizaciji, ni o ustašizaciji ni o fašizaciji.

Što se kritika koje se mogu čuti u javnosti da aktualna vlast prešutno tolerira navodnu fašizaciju društva, mogu reći da vlast mora provoditi zakone, a zakoni se ne provode na politički način. To je autonomna stvar države, vladavine prava i pravne države. Ako to nije tako, onda imamo problem s demokratskim standardima u Hrvatskoj, a ne fašizacijom ili boljševizacijom. Moguće je da država ne reagira uvijek na pravi način, bilo s lijeva bilo zdesna, i ništa više. Da je u Hrvatskoj jedna ili druga prevagnula, ne bi se događale potpuno shizofrene situacije ili suprotne ekstremne izjave ili pozicije.

Ostajem kod toga da je Hrvatska vrlo moćno demokratski organizirana država i da je tako i složena podjela vlasti, izgradnja institucija je relativno dobro uspjela i one djeluju autonomno, što je dobro.

Ne mislim da će doći do eskalacije bilo koje vrste ekstremizma, ali svi moraju biti osjetljivi na radikalizam, i lijevi i desni. Društvo treba odgajati na način da može "progutati" incidente, da ne reagira nervozno, ali da uvijek treba biti pažljiv.

Zoran Pusić

Zagrebački profesor fiziologije Matko Marušić rekao je da bi me, kada sam vrlo blago upozoravao na takve pojave u Hrvatskoj i EU, zbog takvih uvreda, ako funkcionira pravna država, trebalo izvesti pred sud. To samo pokazuje da opasnost postoji i da ima sve više ljudi, od raznih predsjednika županijskih sudova do različitih profesora, koji bi trebali biti bolje obrazovani i prepoznati stvari kada se još argumentima mogu promijeniti. Nije tu riječ samo o Torcidi, Armadi, Bad Blue Boysima, dakle, o ljudima kojima bi se puno toga moglo odbiti na vrlo skromno obrazovanje i sklonost divljaštvu nego i o vrlo, barem formalno, obrazovanim ljudima – sveučilišnim profesorima, visokopozicioniranim sucima, političarima koji zagovaraju netrpeljivost. To je glavni signal za uzbunu.

Zabrinjava da se vlast indolentno, gotovo ignorirajući odnosi prema recentnim izljevima mržnje i netolerancije, poput incidenata u Rijeci i Kninu. Ne mogu točno reći zašto je tomu tako jer ta ista vlast, recimo, predsjednica koja je u Knessetu održala govor koji biste potpisali, oduševljena je atmosferom na nogometnoj utakmici protiv Norveške na kojoj se skandiralo "za dom spremni".

Ni Vlada nije opravdala očekivanja demokratske javnosti. Thompson je dobio prekršajne prijave, jednu zato što je vozio bez kacige, drugu zato što je vikao "za dom spremni". To ova Vlada radi stalno i čovjeku je muka od tog silnog licemjerja. Sjetimo se, tek kada su talijanski novinari vidjeli kukasti križ na Poljudu, diglo se strašno zgražanje, no, svi već dvadeset godina toleriraju i svastike i uhato 'u'. Evo, osnivaju se i društva kojima je jedini cilj dokazati da je više od 81 tisuće utvrđenih poimeničnih žrtava u Jasenovcu laž i da u Jasenovcu nije bilo više od 150 žrtava koje su umrle od bolesti. To je društvo koje je osnovao sveučilišni doktor profesor, a to je amenovala ova Vlada.

Takve stvari naši političari osuđuju kada su u inozemstvu i kada se to od njih očekuje, dok za domaću upotrebu imaju drugačije riječi. Ne znam kako bih to drugačije opisao nego kao veliko licemjerje i ponašanje koje ne razumije samu bit ozbiljnog problema jer ga moralno ne osuđuju ili čak, prema potrebi, povlađuju. Reći da Thompsonove pjesme govore o ljubavi jednostavno je neistina jer njegove riječi potiču na mržnju, i ako to odobravate, a istodobno se pozivate na veliku antifašističku povijest ove zemlje od prije 70 godina, onda tu nešto jako ne štima.

Emir Imamović Pirke

Tamo, one davne 1991. godine, na rukavima pripadnika HOS-a stajao je izvezen ustaški pozdrav. Baš isti onaj koji se uzvikuje na nogometnim stadionima godinama kasnije, uz orgazmičke reporterske trenutke i novinarske opise sjajne atmosfere, dok Branko Borković, odnosno Mladi Jastreb, osim što pokazuje da se može biti uvijek mlad i nikad zreo, traži da se, eto, tim usklikom pozdravlja Hrvatska vojska, inače članica NATO-a.

U isto vrijeme, od, dakle, trenutka proglašenja pokušaja pomirbe - što zapravo treba shvatiti kao nagovaranje partizana da s određenim zakašnjenjem kapituliraju pred ustašama - u Hrvatskoj nestaju spomenici iz NOB-a, a niču oni s imenom, recimo, Rafaela Bobana, dok najveća oporbena stranka Kevinu jamu smatra najboljim načinom rješavanja neistomišljenika. Naravno, trajnog. U Hrvatskoj se, sve u svemu, ne budi fašizam jer ne može: odavno oka sklopio nije...