Sramotno je od predsjednika Zorana Milanovića da se za ilustraciju nepoželjnog pretjerivanja posluži retoričkom slikom Save Kovačevića i Maksa Luburića. Dok se Sava Kovačević za druge žrtvovao, Maks Luburić je u NDH otvarao logore smrti za istrebljenje cijelih naroda.
Ako su Milanovića „ponijele“ riječi, tada se za propust trebao ispričati.
A šta ako Zoran Milanović uistinu misli ono što je i rekao?
„Nema fifty-fifty, nismo u Las Vegasu. Rekao sam odaberi 50% ljudi koje god hoćeš, položaja, dakle dužnosti u inozemstvu. To je važno, nije presudno za državu, reci tko su ti ljudi. Nemoj mi predložiti ni Savu Kovačevića ni Maksa Luburića, dakle ne pretjeruj“, poručit će predsjednik RH Zoran Milanović iz Samobora 24. ovog mjeseca sa „Samoborske salamijade“ predsjedniku Vlade Plenkoviću po pitanju njihovog neslaganja oko imenovanja veleposlanika. Iako je Milanović principijelno potpuno u pravu predlažući pola-pola kao način odabira veleposlanika, njegova ilustracija izbora ličnosti je potpuno neprihvatljiva.
Posluživši se salamom od najfinijeg mesa, predsjednik RH će po običaju pretjerati i jezikom bržim od pameti u istu ravan staviti i tako izjednačiti legendarnog vojskovođu Titovih partizana, koji se bore u sklopu savezničke protufašističke koalicije, Savu Kovačevića i jednog od simbola nacističke marionetske tvorevine iz 2. Svjetskog rata NDH Maksa Luburića.
„Domoljubna“ desnica slavi. Nakon 30 godina zalaganja konačno i sa ljevice stiže glas kako su oba totalitarizma jednaka, kako su Sava Kovačević i Maks Luburić jedno te isto. Podjednako su neprihvatljivi.
Da li je to moguće?
Sava Kovačević (1905. – 1943.) je jedna od najsjajnijih ikona oslobodilačke patriotske borbe Titovih partizana, a herojstvo o kojem se priča i koje se izučava i na West Pointu, američkoj vojnoj akademiji, stekao je jurišajući uvijek prvi i uvijek na čelu predvodeći svoje borce. O tom njegovom posljednjem jurišu 12.6.1943. godine svjedočanstvo je ostavio Šoltanin Bogdan Jakovčević, koji je uz pravoslavnog svećenika jedini preživio juriš u kojem je poginuo ovaj legendarni proleter i partizanski komandant. Narodni heroj Sava Kovačević je poginuo kao obični borac a ne kao komandant divizije.
Uvijek je Sava dobijao najteže borbene zadaće. Svojim osobnim primjerom motivirao je borce koji su ga slijedili u junaštvu i u žrtvi za druge. Na Neretvi u bitki za ranjenike uz dvije Dalmatinske brigade njegova 5. proleterska Crnogorska udarna brigada, čiji je on bio prvi zapovjednik, odigrala je presudnu ulogu u borbama za Prozor i spas 4.000 ranjenika. Stotine njegovih suboraca se žrtvovalo da bi se spasilo jednog ranjenika, a spašeno ih je 4.000. To su primjeri humanosti kakvi su rijetko zabilježeni u povijesti svjetskog ratovanja. Titovu zapovijed i poruku „Ranjenike ne smijemo ostaviti“, pretvorio je u stvarnost svojom požrtvovnošću Sava Kovačević.
I na Sutjesci je Sava dobio najteži zadatak, sada kao zapovjednik Treće udarne divizije – sačuvati Centralnu bolnicu. U tome nastojanju da zaštiti ranjene drugove štitit će ih do zadnjeg daha i u svom posljednjem jurišu izgubiti život za ideale humanosti i slobode, te ući u legendu. Taj mitski junak će preko pjesme koju će narod ispjevati ući u kolektivnu memoriju svih južnoslavenskih naroda.
„Kraj Sutjeske hladne vode / Barjak časti i slobode
Leprša se iznad glave / Komandanta druga Save.“
Sava Kovačević je primjer borbe za pravdu i jednakost među ljudima i narodima i ne smiješ se izgubiti u bujici svoje rječitosti oslikavajući jednaku nepoželjnost prema njemu kao i prema Maksu Luburiću.
Vjekoslav Maks Luburić (1914. – 1969.) pristupio je 1931. godine Ustaškom pokretu, a iste će godine zbog pronevjere završiti u zatvoru. Tu tradiciju korupcionaške desnice slijedit će i sve Vlade iz Tuđmanove ere, preko Sanadera i Karamarka do današnje Vlade Andreja Plenkovića. Nakon odsluženja zatvorske kazne Luburić 1932. godine emigrira u Mađarsku gdje u ustaškom logoru Janka Puszta obavlja tajničke poslove. Uspostavom NDH rukovodi Uredom III. UNS-a pod čijom su ingerencijom svi logori u NDH. Kako bi ih organizirao po uzoru na nacističku Njemačku odlazi u Auschwitz Gestapou na „izobrazbu“. Kao upravnik logorskog sustava NDH bestijalnim metodama zgrozit će i same Nijemce koji će tražiti njegovo uklanjanje i odgovornost. Poglavnikova kćer Višnja Pavelić za njega će reći da je „luđak, umno bolesni čovjek koji nije mogao da se kontrolira“.
Vjekoslav Maks Luburić jedan je od najvećih zločinaca NDH. Žalosno je da mu u modernoj Hrvatskoj stihove posvećuje Thompson a da ga Torcida stavlja na svoje transparente. Izjave predsjednika Milanovića poput ove iz Samobora, tome mogu samo pogodovati.
Milanovićevo ruganje ljudima i antifašistima, izjednačavanjem Maksa Luburića tvorca infrastrukture zločina NDH sa Savom Kovačevićem jednim od najsjajnijih simbola antifašističke borbe za slobodu, bratstvo i jednakost, prošlo je u Hrvatskoj bez i jedne riječi osude javnosti, bez i jednog kritičkog komentara, bez i jednog novinarskog pitanja. Bez glasa osude SDP-a ili neke druge političke stranke.
Isto tako se nije javilo i zatražilo ispriku niti jedno antifašističko udruženje.
Znači li to da je uspostavljena „nova“ realnost?
Krajnji je čas postaviti pitanje:
Quo vadis, Croatia?
Kamo ideš Hrvatska?
