Kakav je vaš stav prema novinarstvu i novinarima? Pitamo to vizavi vašeg posljednjeg istupa kad vas je napao novinar televizije N1.
Novinarstvo je važna i respektabilna profesija, sama po sebi interesantna i kreativna, čak i kad se piše o kulinarstvu, a kamoli o važnim temama poput vanjske politike ili kulture. Ima takvog novinarstva u kojem bi autor uspio izgraditi svoj lik, poput Miljenka Smoje ili Veselka Tenžere, do te mjere da ne možete bez čitanja tekstova tog novinara. U tim slučajevima novinarstvo postaje toliko kreativno da se čovjek veže uz pojedinog novinara i njegovo pisanje. I danas u medijima ima briljantnih i pametnih novinara koje vrijedi čitati, ali generalno medijski je prostor veoma zagađen destruktivnim senzacionalizmom. O onome što mi se dogodilo u beogradskom studiju televizije N1, kad se u program javio novinar iz zagrebačkog studija N1, mogu samo reći da je to tip banalnog revolveraškog novinarstva kojega mi je dosta. Taj novinar sigurno zna moje stavove i nema me što prozivati.
Jeste li u osamdesetima primjećivali da među glumcima i općenito u vašoj struci ima nacionalizma i sličnih pojava?
Na svoj koži to nikad nisam osjetio. Uvijek sam sjajno surađivao sa svojim kolegama. Iz Zagreba, da i to ponovim, nisam otišao zato jer su me proganjali, nego zato jer sam se rastao, te sam u Beogradu 1990. sreo ženu svog života, mladu redateljicu Lenku Udovički, s kojom sam otpočeo zajednički život. Ali bio sam jedan od onih koji su odmah predosjetili da se ovim narodima približava katastrofa i otpočetka sam bio protiv rata i svih nacionalizama koji su taj rat proizveli.
I partizanovac i zagrebaš
Jeste li bili član Savez komunista?
Jesam, godinu dana na kraju gimnazije u Vinkovcima. Bio sam ušao u SK prema kriteriju najboljeg sportaša. Igrao sam za nogometnu i rukometnu reprezentaciju gimnazije, skakao sam uvis i trčao 400 metara. Ali čim sam došao na zagrebačku Kazališnu akademiju, shvatio sam da su mi Shakespeare i Moliere bliskiji partijski drugovi.
O onome što mi se dogodilo u beogradskom studiju televizije N1, kad se u program javio novinar iz zagrebačkog studija N1, mogu samo reći da je to tip banalnog revolveraškog novinarstva kojega mi je dosta
Na kraju je ostao nogomet kao stalna preokupacija…
Cijeli sam život igrao nogomet. Igrao sam mali nogomet za Tiffany, igrali smo nekoliko puta finale Kutije šibica, osvojili naslov prvaka Jugoslavije u malom nogometu. Mićo Carić je bio vlasnik, a ja neke vrste vođa ekipe u organizacijskom smislu. To je bila divna ekipa momaka iz Novog Zagreba, bili su tu Džoni, Balaban, Serdar i ostali. Kasnije sam igrao veliki nogomet za Slobodu iz Podsuseda, doveo sam Peru Močiboba da igra za naš veteranski tim. Sjećam se da smo igrali kup Zagreba protiv Montera u kojem su igrali moji prijatelji, bivši dinamovci Marijan Bradvić i Josip Ražić, pobijedili smo 4:3, a ja sam dao tri gola, pa kad sam dao treći gol, Pero je trčao preko cijelog terena i rekao mi ‘Kompa, to ni’ slučajno’, i digao me u zrak.
Za koga navijate?
Bio sam partizanovac, a kad sam došao u Zagreb, osjećaji su mi se lomili jer sam se družio sa svojom ekipom zagrebaša, tu su bili Močibob, Smolek, Rukljač, Kuja Antolić, Ivanišević. Zajedno smo i cugali, vodio sam ih po kafanama, pa bi mi Vlatko Marković znao reći: ‘Rade, molim te preskoči ovaj petak, u nedjelju nam je važna utakmica.’ Tako su Partizan i Zagreb bili moji klubovi, iako sam od kraja osamdesetih zapravo prestao navijati, kad sam vidio kud sve to vodi.
Sedamdesetih godina sa Živojinom Pavlovićem snimate ‘Crveno klasje’ u Sloveniji. Je li to najbolji režiser s kojim ste radili?
Žika mi je bio svakako jedan od najdražih režisera s kojim sam radio, a i inače je bio jedan od najinteresantnijih režisera. Imao sam sreću da smo se poslije tog filma sprijateljili, odmah smo radili novi film. Glumio sam u njegovoj ‘Hajci’, pa u ‘Zadahu tela’ i u seriji ‘Pesma’, htio mi je dati ulogu i u ‘Doviđenja u sljedećem ratu’, ali je našao nekog mladog slovenskog glumca i sav sretan mi rekao: ‘Našao sam glumca, ne trebaš mi više, ha-ha.’ Ono što sam učio od njega jest oštrina u misli, bio je briljantan intelektualac, nesavitljive kičme. Bio je jedan od najžešćih kritičara sistema, ali ne u smislu da ga treba mijenjati kapitalističkim, nego da se poradi na jednakosti, blagostanju i ravnopravnosti, da se smanje velike razlike između bogatih i siromašnih, između moćnih i nemoćnih, da se stane na kraj korupciji, birokratizmu i primitivizmu koji su u jednom trenutku zavladali u redovima SK-a. Uostalom, bio je na sličnoj liniji razmišljanja kao i Krleža, kad je govorio o ljudskoj gluposti, pa onda i o gluposti u socijalizmu. Kad smo radili ‘Dezertera’, film u kojemu je režiser na rijetko jasan način pokazao sav taj tumor koji je zahvatio JNA koja je izdala sve svoje narode, Žika mi je rekao – dakle on koji je uvijek bio protiv Broza – eh, sad kad vidim kud je sve ovo otišlo, dođe mi da se za neke stvari koje sam pisao ispričam Brozu. Inače, ‘Dezerter’ se unazad nekoliko godina mogao vidjeti i u Hrvatskoj i svi su se mogli uvjeriti da je riječ o časnom i snažnom filmu, a ujedno je i pala stigma s mene, jer su mi predbacivali da sam početkom rata snimao film u Vukovaru, što, dakako, nije istina, jer je sniman u Beogradu.
Jeste li vi bili, kako se to kaže, prvak HNK-a?
Tako se to zove. Bio sam. Ali Jovan Ličina i ja nikad nismo koristili garderobu za prvake, nego smo obojica, u vrijeme kad smo igrali ‘Kiklopa’, sjedili jedan preko puta drugoga u baletnoj garderobi na trećem katu.
Snimali ste filmove i s Antunom Vrdoljakom. Kakav je on bio kao redatelj?
Sjajan. Vrdoljak je jedan od onih režisera koji je bio nevjerojatno pažljiv u svom radu s glumcima i s cijelom ekipom. Sijao je na snimanju neku blagost i ljudskost. S njim sam uživao raditi. Bio je veoma talentiran. Napravio je sjajne filmove i veličanstvene Raosove ‘Prosjake i sinove’.
Politički ste se angažirali početkom devedesetih. Što se onda pokušavalo zaustaviti?
Rat. Bezumni rat. Jasno je bilo da je već duži niz godina raspad Jugoslavije bio neminovan, ali bilo je ljudi koji su se nadali da se može izbjeći krvoproliće. No svi oni koji su ratove pokušavali spriječiti bili su proglašavani izdajnicima i neprijateljima. I ja sam bio jedan od takvih. Odmah sam osudio razaranje Vukovara, bombardovanje Dubrovnika i drugih gradova u Hrvatskoj. Osudio sam i sve druge nacionalizme i šovinizme koji su udarali na osjetljivo tkivo trauma iz Drugog svjetskog rata i otvarali Pandorinu kutiju koja je vodila u novi krug nasilja. Možda sam, iz današnje perspektive, bio naivan, ali tada sam u to vjerovao. I danas me, eto, opet prozivaju da baš ja iznova govorim o uzrocima i posljedicama rata i da me ponovno razvlače po novinama, izvrćući moje riječi i proglašavajući me neprijateljem. Pa dokle tako, dođavola?!
500 izvedbi Teatra Ulysses
Vodite li neko knjigovodstvo oko broja svojih snimljenih filmova i kazališnih nastupa?
Ne vodim. U kući doslovce držim tri filmska plakata koja je stavila moja žena. Jedan je iz filma ‘Prije kiše’, drugi iz ‘Uspomena jednog bjegunca’ za koji sam dobio Grand Prix u Rimu, a treći iz filma ‘Shun Li and the Poet’.
Kad smo radili ‘Dezertera’, film u kojemu je režiser jasno pokazao sav taj tumor koji je zahvatio JNA, Žika Pavlović mi je rekao – on koji je uvijek bio protiv Broza – eh, sad kad vidim kud je sve ovo otišlo, dođe mi da se za neke stvari ispričam Brozu
Ima li neka uloga za koju vam je žao što je niste glumili?
Žao mi je što nisam igrao u Smojinoj seriji ‘Velo misto’, ali opet mi i nije žao jer ju je dobio moj najbolji prijatelj Mustafa Nadarević, kojemu je ta uloga na neki način otvorila filmska, kazališna i televizijska vrata i koja je pokazala u kojoj je mjeri glumac raskošnog talenta.
Kako je došlo do vašeg angažmana na studiju glume u Rijeci?
Dok sam živio u Americi, poslom sam uglavnom boravio u Evropi. I shvatili smo da mogu živjeti gdje god hoćemo, a da i dalje mogu snimati u Hollywoodu. Osim toga, kćeri su počele iskrivljeno govoriti naš jezik, a nisam htio da ga govore na način treće generacije naših iseljenika. Uglavnom, sve to nas je 2011. dovelo ovdje. Sreo sam u to vrijeme Peru Lučina i bivšeg riječkog rektora Daniela Rukavinu koji su mi predložili da pokrenem studij glume i ja sam pristao.
Kojom metodom podučavate glumi svoje studente, koristite li se brehtovskom, stanislavskijevom metodom ili metodom Actors studija?
Moj studij se zove ‘Studij glume i medija’. Podučavam ih svemu. Učim ih o Stanislavskom i Brechtu i Grotowskom, ali ih, prije svega, učim da što prije postanu slobodnomisleći ljudi, da postanu nezavisni, ne samo u odnosu na politiku nego i u odnosu na život, na dominantni ukus, na stvarnost u cjelini. Da budu znatiželjni i aktivni. Želim da budu mladi obrazovani glumci, sa širokim znanjem i obrazovanjem. Jedna od najvažnijih stvari na našem studiju je učenje scenskog govora na engleskom jeziku po metodi Arthura Lessaca, mog prijatelja. Na osnovu te metode mladi glumac, samo ako ima uho za jezike, može u pet godina školovanja naučiti glumiti na engleskom bez akcenta i može zaigrati u bilo kojoj stranoj kompaniji na engleskom jeziku. Kreiranjem atmosfere na studiju pokušavam ih nagovoriti da zaborave na zavist, da osjećaju partnerstvo, jer sam siguran da se dobrotom i ljubavlju mogu doseći najviši vrhunci i u životu i u umjetnosti.
U filmu ‘Oslobođenje Skoplja’ upustili ste se i u režiju…
Taj sam film režirao sa svojim sinom Danilom. Scenarij sam napisao s Dušanom Jovanovićem. Međutim, nisam poput Clinta Eastwooda odlučio da se pod starije dane prebacim iz glume u režisere. Ali kad bih radio neki film u potpunosti kao režiser, bio bih, mislim, najbliži poetici jednog Živojina Pavlovića. Kad bih se na to odlučio, mislim da bi mi pomoglo to što znam raditi s glumcima i što poznajem dramaturgiju.
Je li film ‘Sedamdeset i dva dana’ svojevrsna posveta ličkom zavičaju?
Na neki način jest. Scenarij je napisao Danilo kao student u Americi. I kad mi je to poslao na engleskom jeziku, nisam se mogao prestati smijati koliko je bilo duhovito. Riječ je o dobro pogođenom žanrovskom filmu crne komedije.
Odražavaju li se promjene političkih vlasti na rad Teatra Ulysses?
Političke promjene se ne odražavaju na naš rad, jer smo postavili visoke standarde kojih se držimo. Samo je ponekad nešto manje teško raditi, a ponekad nešto više teško raditi. Umjetnička kolonija na Brijunima jedinstvena je u svijetu i veći dio budžeta nije iz državnog proračuna. Mislim da promjene političkih vlasti ne bi smjele utjecati na podršku umjetničkim organizacijama i institucijama, već da kriteriji podrške trebaju biti umjetnička dostignuća i vrijednosti koje se stvaraju njihovim djelovanjima. Nažalost, to je kod nas rijetko. U ovih šesnaest godina djelovanja Kazalište Ulysses je prikazalo preko 500 izvedbi različitih programa, posjetilo nas je preko 200.000 gledatelja, gostovali su brojni istaknuti umjetnici iz regije i svijeta, među njima i velika imena poput Angeline Jolie i Annette Bening, koja su iz posjete našem kazalištu u svijet ponijela samo najljepše uspomene. Ove godine Ministarstvo kulture nam je radikalno umanjilo sredstva, ali smo uspjeli izgurati gostovanje Almeida teatra iz Londona, s Ralphom Fiennesom i Vanessom Redgrave, po mnogima najznačajniji kazališni događaj u Hrvatskoj unatrag nekoliko godina. Naravno, postoje i ograničenja naše izdržljivosti. Mislim da je izlišno govoriti koje su sve dobrobiti jednog takvog festivala za Hrvatsku.
