Relativno nezapaženo u javnosti prošla je nedavno objavljena studija o socijalnoj pozadini apstinenata na izborima u Hrvatskoj u protekla dva desetljeća, koja je pokazala da na izbore najmanje izlaze mladi, niže obazovani i radnička klasa. Malobrojni komentatori nisku izlaznost tumače kao posljedicu nedovoljne političke obrazovanosti građanstva. Dora Levačić i Marko Kostanić ponudili su alternativnu interpretaciju rezultata koje su stavili i u kontekst predstojećih parlamentarnih izbora.
“Radnička klasa ne glasa” bio bi dobar sažetak studije “Tko (ne) glasa u Hrvatskoj?” koja je friško izašla u izdanju Friedrich Ebert Stiftunga. Autori su analizirali sedam predizbornih i postizbornih istraživanja provedenih od 2003. do 2020. godine, u periodu postupnog pada izborne izlaznosti u Hrvatskoj. Rezultati pokazuju da na izbore najrjeđe izlaze mladi, manje obrazovani i pripadnici radničke klase, a te se kategorije često preklapaju – mladi općenito češće smatraju da njihovi interesi nisu adekvatno zastupljeni u politici, a mladi iz radničke klase u dobi od 18 do 21 godinu čine skupinu koja najmanje ide na izbore.
Autori studije ne ulaze detaljnije u objašnjenje rezultata, a neki politički komentatori krivca za visoku izbornu apstinenciju pronašli su u nedovoljnoj zastupljenosti demokratske kulture u obrazovnom sustavu. Kao moguće rješenje spominje se spuštanje dobne granice za biračko pravo na 16 godina i dodatno obrazovanje građana u području građanskih prava. Međutim, prije nego što okrivimo deprivilegirane članove društva za neinformiranost o tome da je moguće izaći na izbore i kako to učiniti, razmotrimo alternativnu interpretaciju.
Loša ponuda
Najmanju vjerojatnost izlaska na izbore imaju oni s najmanje resursa, a u Hrvatskoj od 2000. godine konstantno pada odaziv građana na parlamentarne izbore. Hrvatska ni u jednom od tih trendova nije usamljena – rast biračke apstinencije stabilno je obilježje zapadnih demokracija i onih koje su to htjele postati u posljednjih četrdesetak godina, kao i klasna struktura ne-glasača. U Europskoj uniji manje od polovice građana (47%) zadovoljno je načinom na koji demokracija funkcionira u praksi, a u Hrvatskoj manje od trećine (29%), što bi trebao biti dovoljan signal da je niska izlaznost na izbore simptom nezadovoljstva političkom ponudom, koju neće riješiti nikakvi obrazovni programi. U relevantnoj literaturi rast izborne apstinencije uglavnom se objašnjava iz dva kuta. Prvi se kut tiče srozavanja ponude na takozvanom političkom tržištu, odnosno približavanje ekonomskih programa sukobljenih stranaka. Bez obzira na sitne razlike u retorici i intenzitetu, više nitko ne sumnja u tržište kao superiornog alokatora resursa, pa i političkih odluka. Ili nešto jezgrovitije, ekonomija više nije podložna političkim idejama i izborima, već je postala sudbina.
Međutim, društvena realnost i klasne podjele nisu pratile taj intelektualni i politički konsenzus, što se odrazilo u biračkoj apstinenciji. Naime, teme koje su počele dominirati izbornim kampanjama sve manje i manje su se ticale života socijalno deprivilegiranih, koji su zaključili da im izlazak na izbore više ne znači ništa jer ih nitko ne predstavlja. Da je taj zaključak racionalan pokazalo je, među ostalim, istraživanje koje je rasvijetlilo činjenicu da je većina poltičkih odluka donesenih u periodu od 1978. do 2017. odražavala interese bogatih. Nije teško pronaći dokaze da se to događa i dalje – usvajaju se reforme kojima se ukidaju naknade za nezaposlenost, povećava se dob za odlazak u mirovinu, a bogatijima se pogoduje kroz smanjenje poreza na kapital ili uvođenjem poreznih olakšica za gubitke na burzi.
Drugi kut tumačenja izborne apstinencije tiče se organizacijske dimenzije. Pored toga što su isparile stranke koje zastupaju klasne interese, oslabila je i društvena uloga sindikata. U ponešto konkretnijem obliku: danas nevladine udruge vrše pritisak na vladajuće tako da pišu primjedbe na zakone tijekom javnog savjetovanja, a nekad su sindikati javno prijetili štrajkom. Dakle, organizacijski alati koji bi mogli agregirati interese sve su nedostupniji, pa se individualno snalaženje nametnulo kao atraktivnije i dostupnije.
Jalovost urbanog štiha
Socijalnoj atomizaciji i individualizaciji politike definitivno je pridonio i internet jer je snizio troškove političkog angažmana. Prije ste se za vidljivost vašeg stava morali izboriti kroz organizacijski rad i lojalnost, a danas možete putem društvenih mreža vrlo lako “obilježiti” temu i brzo je napustiti bez značajnih društvenih troškova koje su podrazumijevali prijašnji oblici političke participacije. Također, uslijed tih trendova, politika se sve više počela tretirati kao vježba iz bezinteresnog sviđanja. I tu dolazi do jasne klasne distinkcije – bogatiji imaju tu privilegiju da razmišljaju o politici bez interesa, da biraju sukladno apstraktnim uvjerenjima, da im načelno smeta korupcija ili odiozna retorika nekog političara. Oni slabije platežne moći nemaju privilegiju da odvoje vlastite neposredne interese od političke univerzalnosti. I zato ih anti-korupcijska retorika ne privlači, kao ni izlazak na izbore.
Kao što smo već naglasili, klasne razlike i sukobi ne nestaju zato što je netko odlučio da ih više nema. I sami protagonisti ih mogu negirati, ali svejedno će im se odvijati iza leđa i morat će, u nekom, makar dislociranom, obliku, izaći na političku površinu. Najbolji primjer funkcioniranja tog dislociranog oblika u Hrvatskoj dao je prije koji dan HDZ-ov “insajder” novinaru od povjerenja. Na njegov upit o eventualnom predizbornom HDZ-ovom skretanju desno tijekom kampanje, “insajder” je odgovorio: “Nećemo se okrenuti krajnjoj desnici. Zar mislite da smo Laubu izabrali slučajno?” Lauba je privatna galerija u Zagrebu, poznata i po koncertima i različitim eventima, koja je prirodno obitavalište srednjih i viših srednjih klasa i u kojoj je HDZ održao prvi predizborni skup. U “normalnim” političkim okolnostima ona bi bila meta ljevičarskog i klasnog prijezira, ali danas, kao što je ispravno primijetio “insajder”, sa svojim “urbanim štihom” predstavlja suprotnost krajnjoj desnici za koju se pretpostavlja da je ruralna, neobrazovana i socijalno zakinuta. U Hrvatskoj je jedini legitimni prostor za klasni izražaj odozdo postao intenzitet “hrvatstva”, a drugih žanrova nema. Zato ne treba čuditi da više od polovice birača nije glasalo na prošlim izborima. Ali ne prestaje čuditi zašto se nominalna ljevica i dalje tematski obraća srednjim klasama, a ne onoj masi koja izbore bojkotira iz očitih razloga, bliskih povijesnoj ljevici.
