Prvo po čemu se u današnje vrijeme prepoznaje iliberalna demokracija i autoritarna, u suštinskom smislu demokratska vlast, jest obračunavanje s medijima. Nakon što je godinama, dijelom pomoću protumedijskih zakona, dijelom pomoću kriminalnog pravosuđa i SLAPP tužbi, a dijelom zlouporabe javnog novca namijenjenog za sufinanciranje medija, uništavala neovisna glasila i novine, Plenkovićeva vlada prešla je u sljedeću fazu, dijelom nam znanu iz devedesetih: aktivan progon i pozivanje na svakovrsno zlostavljanje novinara. Sam premijer novinarima se ruga, a njegovi ministri pozivaju svoje simpatizere da se s novinarima fizički obračunavaju, da ih zalijevaju kantama govana.
Sljedeća faza, nakon obračuna s medijima i novinarima, u potonuću društva je jednako takvo obračunavanje s običnim građanima, maltene – slučajnim prolaznicima. Ministar obrazovanja Radovan Fuchs tako će roditelje, njih čak 700, koji su zbog onog jednog čuvenog problematičnog učenika odbili svoju djecu poslati u školu, optužiti za “zbivanje naroda pred školom” i “balvan revoluciju”. “Događanje naroda”, koje je – valjda su skladu s Zakonom o hrvatskom jeziku akademika Gavrana i magistra Plenkovića – Fuchs preveo u “zbivanje naroda”, fraza je koja označava nasilnu i protudemokratsku promjenu vlasti u pojedinim jugoslavenskim republikama i pokrajinama s kraja osamdesetih, provedenu putem masovnih mitinga, iniciranih i vođenih od beogradskih vlasti Slobodana Miloševića. U hrvatskome jeziku fraza “zbivanje naroda” nema drugih značenja. “Balvan revolucija” označava početak pobune dijela srpske zajednice u Hrvatskoj, opet inicirane od Slobodana Miloševića i njegovih ideoloških satelita, koja započinje u kolovozu 1990. Radovan Fuchs, dakle, svojim političkim simpatizerima i anonimnim uličnim batinašima, koji dobro razumiju što to on govori, sedamstotinjak anonimnih zagrebačkih parova s djecom, ili, otprilike 1400 građanki i građana, preporučuje na dalju obradu. Te ljude, koji svoju djecu nisu poslali u školu, Fuchs nastoji zastrašiti, da bi promijenili mišljenje, i zapravo ih, na posredan način, naziva – četnicima.
U medijima na njegovo besprimjereno verbalno divljanje, upriličeno u izjavi za javnost koju je dao nakon sastanka predstavnika njegova ministarstva i grada Zagreba, adekvatne reakcije nema, osim na Telegramu (jednom od nekolicine medija koje Plenković otpisuje lijepeći im etiketu iz frazeologije Vladimira Putina, te ih nazivajući “osovinom zla”). Ostali, ili se prave mutavi, ili Fuchsove izjave prenose poput šupljih stadionskih megafona. Dakle, oko 1400 građanki i građana Zagreba, mama i tata neke djece, ostaju prilično osamljeni s optužbama za “zbivanje naroda” i za “balvan revoluciju”.
Ono što Radovan Fuchs radi u socijalnom je smislu istovjetno onom što radi dječak s kojim njihova djeca imaju problema. On im izgovara neke vulgarne, spolnim i seksualnim aluzijama nabijene riječi, obraća im se onako kako se u svijetu dječje mašte dominantni mužjak obraća sebi podložnom ženskom svijetu. Tako on komunicira i s djevojčicama, i s dječacima, jer je iz njegove perspektive, kao i iz perspektive svakog dominantnog autoritarca, sav svijet – ženski. Između toga što taj dječak radi, i onoga što je u izjavi za javnost učinio Radovan Fuchs, razlika je samo ta što se dječak koristi govorom izopačene ljudske intime, dok se Fuchs služi izopačenim govorom javnosti. Dječakova tema nedužna je i djetinja: kada imaš deset godina, i kada si četvrti razred osnovne, rado ćeš i ne baš tako rijetko sablažnjavati vršnjakinje i vršnjake skurilnim govorom odrasle seksualnosti. Kada ti je sedamdeset i jedna, kao Fuchsu, i kada si ministar obrazovanja i znanosti, skurilni govor seksualnosti pretvara se u sirovi i nasilnički govor ideologije. Dječak u svojoj igri provodi osobnu agresiju na svoje razredne drugove i drugarice (imate li, možda, zamjenske riječi za posljednje dvije?), dok Radovan Fuchs, djelujući s diktatorske katedre, inicira agresiju rulje na 1400 građanki i građana, redom pojedinaca, koje je upravo izolirao i rulji ideološki predstavio.
Problem s dječakom očito je što on svoju igru opsesivno provodi i što ne umije uspostaviti drukčiji način komuniciranja s drugom djecom. U prethodnoj školi on je ulazio i u tjelesne kontakte, također vulgarne i nasilne, koji su bili fizički produžetak onoga što je govorio. Djeca mu nisu umjela odgovoriti, kao što to nisu znali, i još uvijek ne znaju, ni učitelji i ravnatelji zagrebačkih osnovnih škola. Roditelji odgovaraju u očaju, na način na koji im je u današnjem društvu jedini na raspolaganju.
Što se svo vrijeme zbiva u dječakovoj glavi i njegovu srcu, to nitko ne zna. Mogao bi, možda, saznati neki osjetljiviji i lucidniji dječji psiholog ili psihijatar, kada bi s dječakom uživo komunicirao. Ali nema nikakvog razloga da to što sazna podijeli s javnošću. Mi koji se sjećamo da smo nekad bili djeca, ili u književnosti zalazimo u dječje duše, lako ćemo pretpostaviti da je dječak negdje duboko u sebi vođen očajem: on bi da uspostavi kontakt, a svi u razredu od njega bježe! Kada si desetogodišnjak, krajnje su sužena sredstva koja ti stoje na raspolaganju pri uspostavi kontakta sa svijetom. Uostalom, na drugoj strani imamo sedamdesetogodišnjaka – koji, pretpostavljamo, nije dementan, premda pomalo dementno djeluje posezanje za frazama iz vremena Miloševićeve antibirokratske revolucije – a koji također, nakon cjeloživotnoga iskustva komunikacije, sa svijetom komunicira na uvredljiv način, koji blokira svaki razgovor i one s kojima on komunicira nagoni na bijeg. Koja je razlika između problematičnog dječaka i Radovana Fuchsa? Samo ta što je jedan od njih dvojice nepopravljiv i što od njega nikad neće biti dobrog i ispravnog čovjeka, s kojim bismo se htjeli družiti.
Dječak, kojega su iz jedne od najljepših zagrebačkih osnovnih škola premjestili u školu koja je skoro na periferiji grada – dakle, iz škole socijalno povlaštenih, u školu socijalno deklasiranih – ima i tu nevolju što živi u današnja doba, kada je svijet odraslih krajnje infantiliziran, dok je svijet djece sveden na svijet laboratorijski nadziranih embriona. U neka ranija, neprimjereno gruba i politički neslobodna vremena, kada je naša generacija odrastala, itekako je bilo dječaka sličnih njemu. Na njihove verbalne izazove, razred je odgovarao još gorim i žešćim odgovorima. Na njihove fizičke nasrtaje, onodobne su klinke i klinci odgovarali istim takvim nasiljem. Ako bi što od toga došlo do učitelja ili učiteljica, slijedilo je nasumično i ne baš uvijek pravedno kažnjavanje. Do roditelja ova vrsta incidenata obično nikad ne bi ni stigla. Nije sve to bilo ni ispravno ni životno poticajno, ali je čak i to bio put iz izolacije. Naime, incidentni slučajevi bi se na kraju socijalizirali, osim ako iza njih ne bi stajala ozbiljnija medicinska dijagnoza. Tada bi stvar završila vrlo loše, kao što i danas završava vrlo loše.
I dječak i Radovan Fuchs proizvodi su vremena u kojem živimo. S tim da je dječak ni kriv ni dužan. Naprosto mu je tako grah pao. I obojica su više pasivni sudionici jedne svakodnevice, nego što sudjeluju u njezinom kreiranju. Obojica su simptomi općeg stanja. Dječak je postao nerješiv problem, jer očito ne živi u uobičajenom i svima preporučenom svijetu iza ekrana svoga mobilnog telefona, i očito je da on nije emocionalni Chat GPT, kao većina njegovih vršnjakinja i vršnjaka. Sustav koji je tobože kritičan prema djeci svedenoj na ekrana, čiji govor zvuči kao govor robota, a emocionalni sklop doista im je stabilan kao Chat GPT, doživljava slom čim se pojavi dijete koje je ili nedoraslo mobitelu, ili je preraslo mobitel, ili naprosto nije za njega zainteresirano, nego se predaje čarima vazda nasilne djetinje seksualnosti. Ozbiljan simptom tog sloma je taj put prebacivanja iz škole na Kaptolu u školu koja je negdje kod remetinačkog zatvora. Problem se prebacuje na marginu, tamo gdje za Plenkovića i jesu svi stvarni problemi hrvatskog društva. Baš bi zanimljivo bilo znati bi li Radovan Fuchs roditelje škole na Kaptolu – među kojima svakako ima i utjecajnih, i vrlo bogatih, i politički moćnih – optuživao za balvan revoluciju i događanje naroda.
Tisuću četiristo mama i tata iz škole s margina ne bi trebali raditi ono što rade, nego bi trebali preuzeti odgovornost za zajednicu u kojoj žive. Ali to bi onda značilo da njihov problem ne može biti jedan dječak, nego bi njihov problem trebao biti to što se ministar ponaša kao taj dječak, i što na taj način provodi nasilje nad zajednicom. Djevojčice i dječake ne možemo i ne smijemo smjenjivati. I kada su najgori, oni su bolji od Fuchsa. I kada su najgori, oni su bolji od najboljih ministara.
