Pojedinci djeluju kao subjekti, oni animiraju i određuju ritam vlastitog života koji je neodvojiv od materije, poznate kao tijelo, sve što jesmo, zbiva se zahvaljujući našoj biologiji.
Čovjek je u sebi, religijskom terminologijom, duhovan, on ima povlašteni uvid u vlastiti vrijednosni svijet, u ono što mu je bitno i bez čega njegov život ne bi imao smisao.
Kada nestane taj duhovni dio, kada ga nešto inficira ili potpuno negira, čovjek se nalazi u postmortalnom stanju – sebe doživljava kao mrtvo, umrlo biće koje je ostalo bez sebe samoga.
Taj postmortalni čovjek koji još samo biološki jest, dok je duhovno i vrijednosno ubijen, pomišlja na to da vlastitu biologiju uskladi s mrtvim stanjem vlastite nutrine i da konačno, nepovratno i trajno dokine tu neizdrživu postmortalnost.
Suicid je tema koja se u filozofiji, na institucionalnoj, akademskoj razini, više gotovo i ne razmatra sa studentima, u teologiji se suicid tematizira, ali redovito pod vidom grijeha, kao neoprostivi čin demoniziranja stvoritelja i spasitelja svijeta.
Suicid je neoprostiva uvreda stvoritelju koji se toliko uvrijedio da, ako je suicidalni čin izvršen, kako se to kaže, pri zdravoj svijesti, odbija tome čovjeku biti spasitelj.
Što mislim o takvom bogu, neću ovom prilikom, samo ću napomenuti, kada je već riječ o odbijanju i spasenju, da ja odbijam takvo biće smatrati spasiteljem. Sa spasiteljem ili bez njega, tema smrti i suicida je tema, kao što je to istaknuo Albert Camus, koja sažima sva pitanja koja naš um uopće može postaviti.
Naša egzistencija pomiruje dvije točke – sve i ništa. Smrt je naše ništa, dok su nebrojene mogućnosti stisnute u baš našem vremenu to naše sve. Sve dok imamo mogućnosti, imamo sve, prakticiramo sve, kada smrt postane naša jedina mogućnost, zaputili smo se u smjeru nestanka, tada nastupa naše ništa. Smrt je konačno identificiranje jednog egzistentnog subjekta s njegovim ništa.
Ovaj scenarij nije pesimističan, on je naprosto takav, život živimo i mislimo, smrt mislimo i ne živimo. Zbog toga se slažem s Camusom, smrt moramo misliti, ali to ne smijemo raditi nepripremljeni, misao o smrti je samo jedna od naših mnogih misli, ona ne smije biti jedina misao.
Smrt nije plan, ona je neizbježnost. Smrt je ta metafizička razvalina koja dezintegrira svaku pojedinačnu egzistenciju. Ono što ostaje nakon nas, je misao drugih o nama. To nismo mi, kada drugi misle nas, to nismo mi, to je njihova misao ili njihov sud o nama. Za tu misao mi nismo odgovorni, ta misao nas ne treba ni uzrujavati ni ushićivati.
Nikada ne možemo i nećemo stati u misao drugih u nama. Neka ti drugi stanu u svoju misao. Budući da u smrti nismo, smrt nije i ne može biti željeno rješenje naših egzistencijalnih problema.
Smrt je činjenica koju ne možemo adekvatno interpretirati, drugima posredovati, baš kao što ne možemo interpretirati i drugima posredovati početak našeg života.
Na početku života, koji simbolički započinje s porodom ili davanjem autonomije našem tijelu odvajanjem od majčinog tijela ili tijela trudnice, ulazimo u egzistencijalnu domenu drugih ljudi, oni interpretiraju naše rođenje i uvlače ga u relacije koje će nas, više ili manje, bitno odrediti – ti drugi će nam dati jezik, ime, nacionalnost, početni ili trajni svjetonazor, neki moralni sustav i mnogo, mnogo uputa, planova i naredbi.
Odrastanjem, zahvaljujući toj početnoj interpretaciji, koja nije naša, sudjelujemo u ispunjavanju ciljeva koje su odredili ti drugi – igramo njihove igre, odlazimo u njihove vrtiće i škole, upisujemo njihove sportove, slušamo njihovu glazbu, sudjelujemo na njihovim proslavama, obilježavamo naše rođendane kao rođendane za njih, da bi nam ih oni nesuvislo čestitali.
O tim drugima i našoj uvučenosti u relacije s njima ovisi ambijent koji nam daje ili oduzima mogućnosti.
Ljudi, nažalost, nemaju jednake mogućnosti – nije isto živjeti u poticajnoj sredini ili u sredini u kojoj nemamo nikakva prava osim dužnosti da druge slušamo, nije isto živjeti u obitelji koja, u financijskom smislu, može osigurati naš uravnotežen razvoj ili pak u obitelji koja se, zbog siromaštva, bori s elementarnim, biološkim opstankom.
Konačno, nije isto hoćemo li živjeti u socijalno osjetljivoj državi i poticajnom društvu ili ćemo se morati suočiti s primitivnim, brutalnim društvom koje priželjkuje naš nestanak i našu smrt.
Hrvatska je, da ne bude zabune, brutalna država, a hrvatsko društvo u pokušaju je primitivno društvo – ono nas potiče ili da druge, u doslovnom i prenesenom smislu, ubijemo ili da ih, našim animalnim pritiskom i iživljavanjem nad njima, prisilimo da sami izvrše suicid.
Tema o suicidu i smrti je tema o našem društvu, o tome kakvi uistinu jesmo. Naše brutalno, primitivno, lažno kršćansko, plemensko društvo će se iživljavati nad pojedincima koji ne pripadaju tom plemenu.
Takvi pojedinci, ranjivi i moralni, u suicidu vide mogućnost spasa od brutalnog društva, oni žele napustiti povijesni svijet ovog brutalnog plemena kao i svijet njihove sirove prirode.
Hrvatska je stratište na kojem život gube oni najbolji, najplemenitiji, najtankoćutniji, najumniji i najvrjedniji. O ovom stratištu ne želim više trošiti misaonu energiju. Zaključit ću time da je suicid samo jedan element, nipošto jedini i nipošto ključni, izvjesnosti smrti.
Kada mislimo smrt, kada se na spoznajno-konceptualnoj razini sučimo s njome, kada je univerzaliziramo, tek tada možemo problematizirati i suicid. Tako suicid dovodimo u relaciju s pojmom smrti, ne i s iskustvom smrti.
Bijeg od ovog pitanja ujedno je i bijeg od spremnosti da se suočimo s mnogim oblicima umiranja – od smrti u ratu, društvene, emocionalne, ekonomske, profesionalne, odgojne ili političke smrti. Sve te smrti treba misliti, konceptualno zahvatiti, spoznati i organizirati vlastita egzistencijalna iskustva izvan dohvata tih pojmova. Smrti ne pripada iskustvo i iskustvo ne pripada smrti.
Suicid je, u filozofskom smislu, onaj konačni čin kojim subjekt djelovanja, mišljenja i vrednovanja želi poništiti brutalni, primitivni svijet kojem nikada nije pripadao. Takav subjekt ne čeka spasitelja nego spašava samoga sebe.
