“Završimo rat zamjenom dijela teritorija pod ruskom kontrolom za članstvo ostatka Ukrajine u NATO-u.” Ovim je prijedlogom bivši glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen digao tlak Kijevu i uvelike već razočaranomu, nesložnom i ekonomski iscrpljenom Zapadu. Neki dan preminuli Kissinger, bivši državni tajnik SAD-a i savjetnik za nacionalnu sigurnost dvojice američkih predsjednika, u proljeće 2022. godine rekao je otprilike to isto: Rusima će ostati osvojeni dijelovi Ukrajine, a granica na linijama razdvajanja predstavljat će njihovo razgraničenje s europskim Zapadom.
Budući da druga puna godina SAD/EU/NATO-ovog i proameričkih tzv. partnera/saveznika protiv Ruske Federacije u Ukrajini više nije daleko, a očekivanih rezultata nema niti su na vidiku – pa „pobjedničke“ filipike predsjednika Volodimira Zelenskog i službenog Kijeva sve uvjerljivije djeluju kao loša münchausennovština pred zapadnim bankomatom s „neograničenom“ ratnom pomoći – nije bez vraga što je i dalje još vrlo utjecajan bivši glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen ovih dana digao tlak Kijevu te uvelike već razočaranomu, nesložnom i ekonomski iscrpljenom Zapadu probnim balonom: završimo rat zamjenom dijela teritorija pod ruskom kontrolom za članstvo ostatka Ukrajine u NATO-u. Neki dan preminuli u 101. godini političar Henry Alfred Kissinger, bivši državni tajnik SAD-a i savjetnik za nacionalnu sigurnost dvojice američkih predsjednika, s proljeća je 2022. godine otprilike rekao isto što sada i Rasmussen: Rusima će ostati osvojeni dijelovi Ukrajine i granica na linijama razdvajanja bit će njihova granica s europskim Zapadom.
Zapadno obećanje Kijevu o ulasku u NATO – bez jasne perspektive i rokova – ne dolazi u obzir dok je zemlja u ratu, jer bi Sjevernoatlantski savez bio primoran aktivirati famozni članak 5. o kolektivnoj obrani, što bi izravno značilo – Treći svjetski ratTada – u bildanju masovne proameričke propagandno-huškačke euforije, slanja Kijevu neograničenih količina zdrave šuške i sve ubojitijeg oružja, sve brojnijih tzv. sankcija i, je li, pokušaja totalne međunarodne izolacije Rusije – Kissingerova se opaska u zapadnoj tzv. mainstream politici bila provela kao „procjena senilca“ koji više nije u dodiru s aktualnom zbíljom. Rasmussenova je sada inačica Kissingerove procjene s jakim razlogom pobudila znatno više javne pozornosti od „procjene senilca“. Ma koliko, je li, vrlo bistar i mudar Kissinger i u poznim godinama imao neusporedivo više i globalno važnijih diplomatskih utakmica u nogama od Rasmussena i aktualnih gospodara rata u Ukrajini zajedno. Pa bila ta inačica osobno iskakanje bivšeg šefa NATO-a pred ukrajinsko ratno rudo ili tek probni balon proturuskih huškača radi traženja tzv. win-win izlaza iz situacije u kojoj Rusi, doduše, jesu dosta iscrpljeni troškovima i ljudskim gubicima, ali nisu niti ima izgleda kako će biti na gubitničkim koljenima.
Zapad se – sa SAD-om na čelu ukrajinskoga ratnog ešalona smrti, sic transit – debelo obavještajno kompromitirao ili svjesno prevario ostatak svijeta time kako Rusija ne može izdržati rat ni tri mjeseca, jer da ima nesposobnu vojsku mahom neizvježbanih novaka, da je „ruski car“ Vladimir Vladimirovič Putin teško bolestan i na samrti, da javno figurira njegov dvojnik, da će (samo što nije!?) „događanje naroda“ srušiti režim u Kremlju i Putin neće dočekati skorašnje izbore, etc., etc. Ništa se od toga nije dogodilo niti ima izgleda da hoće, a s obzirom na Putinovu poziciju u Rusiji i stanje na ukrajinskom bojištu (proširio je svoju zemlju kao nijedan kremaljski vođa nakon raspada Sovjetskog Saveza), gotovo je sigurno da će „ruski car“ i stranka mu Jedinstvena Rusija (pobjeđuje s više od 70 posto biračke potpore) dobiti i sljedeće izbore, pa… Budući da 2024. godine predstoje i tzv. veliki izbori: u SAD-u koncem godine; prije toga u Uniji i pojedinim zemljama članicama EU-a, među kojima ih sve više (ne samo Mađarska, Slovačka i Poljska) dižu ruke od podmazivanja ukrajinskoga ratnog stroja i potpore Bruxellesu pod SAD-ovom cokulom, u Europi i šire na Zapadu građanima je navrh glave rata u Ukrajini.
Rasmussen je godinama bio masno plaćeni savjetnik ukrajinskih političara, pa je za pretpostaviti da ne govori napamet kada sugerira podjelu Ukrajine, na koju pak formalno odmahuju glavom i u Kijevu, neki otvoreno i u NATO-u, a iz službenih Washingtona i Moskve zasad – ni aberaRatni bunjevi, doduše, jesu nešto tiši no prije pola godine i više, jer je u međuvremenu svijet zgrožen izraelskim genocidom i etničkim čišćenjem Palestinaca iz Pojasa Gaze te okupiranih Zapadne obale rijeke Jordana i istočnog Jeruzalema, ali pad životnog standarda na Zapadu (jer su „Rusi ničim izazvani napali Ukrajinu“, sic transit, laž na entu), recesijski udari čak i na najjače europske ekonomije, npr. njemačku lokomotivu, injsl., itekako idu na ruku Rasmussenovom balonskom snimanju terena rata i mira u Ukrajini. Naravno da je službeni Kijev rukama i nogama, iz sveg političkoga grla protiv i same pomisli na Kissinger-Rasmusenov model mira. Ali kad ratnim profiterima i zelenašima svake vrsti napokon usahne ukrajinski izvor, a mora kad-tad, i nove, postizborne vlasti na Zapadu promijene pin nadasve korumpiranom režimu Volodimira Zelenskog (koji po svaku cijenu izbjegava redovne izbore, sic transit) na svomu ratnom bankomatu, vrlo je izgledna vizija Ukrajine po Kissinger-Rasmussenovu modelu. Zelenskog i njegove neće nitko pitati, jer su odradili zadaću…
Takvo, moguće, tzv. win-win rješenje u kojemu neće biti pobjednika ni gubitnika, jer će obje ključne sukobljene strane imati razloga tvrditi da su pobjednice, odnosno da je ona druga – gubitnica, jamačno bi uključivalo to da bi Europi/Zapadu ostao najveći dio ukrajinske žitnice s NATO-om na granici s proširenom Ruskom Federacijiom. Rusiji bi pripali osvojeni dijelovi Ukrajine, područja poluotoka Krima (aneksiran 2014. godine) i jugoistočnih pokrajina te prilika za kontrolu strateških dijelova Crnoga i Azovskog mora. Da tu nečega ima, bez obzira na Rasmussena ili baš zbog njegova probnog balona, odnosno da tu ima neke potencijalne vatre u zapretanoj iskri, možebitno sugerira vijest kako službena Moskva i Peking – odnedavno i sporazumno strateški partnerii, na očiti užas SAD-a i ostatka proameričkog Zapada – dogovaraju gradnju puste milijarde dolara vrijednog golema prometnog tunela što bi ispod dna mora, je li, povezivao Krim i Rusiju.
Sadašnji je Kerčki most, žila kucavica bez koje poluotok Krim ne može opstati pod ruskom kontrolom, otvorena meta ukrajinskim projektilima, pa… Taj bi infrastrukturno-logistički megaprojekt – najveći i najskuplji u svijetu u novijoj povijesti, à la eurotunel ispod dna kanala La Manchea između britanskog Folkestonea u grofoviji Kent i francuskog Calaisa, ali neusporedivo veći – navodno trebao imati dvije željezničke pruge, brzu automobilsku magistralu sa šest traka i kanale za energetsku opskrbu strujom, plinom, naftom te sigurnosnu opremu najvišega tehnološkog ranga. Tunel je zamišljen duboko ispod dna Kerčkog tjesnaca između krimskog i tamanskog poluotoka što razdvaja Crno i Azovsko more. Ako je vjerovati podacima što ih je navodno presrela ukrajinska obavještajna služba, a prenio i američki Washington Post, već postoje projekti za taj tunel što ih je Peking ponudio Moskvi uz sufinanciranje najveće kineske državne banke i radove što bi ih bile izvele moćne kineske kompanije s međunarodnim ugledom CBRC (China Bridge and Road Corporation) – u RH je prije roka i po najnižoj cijeni izgradio Pelješki most – te željezničko-građevinski CRCC (China Railway Construction Corporation), poznat u Rusiji po nizu realiziranih velikih projekata (npr. produžetak moskovske podzemne željeznice 2021. godine).
Kad ratnim profiterima i zelenašima napokon usahne ukrajinski izvor, i nove, postizborne vlasti na Zapadu promijene pin nadasve korumpiranom režimu Volodimira Zelenskog (koji po svaku cijenu izbjegava redovne izbore, sic transit) na svomu ratnom bankomatu, vrlo je izgledna vizija Ukrajine po Kissinger-Rasmussenovu modeluZamjenik predsjednika Vijeća ministara Krima Evgenij Bavkin tvrdi kako je kineski projekt već 90 posto gotov. Činjenica je također da se Kina svojedobno suzdržala od glasanja za rezoluciju UN-ova Vijeća sigurnosti o Krimu kao neupitnom ukrajinskom teritoriju, pa kineska spremnost sada za izgraditi megatunel od Krima do obale Krasnodarske oblasti u Rusiji možebitno sugerira to što Peking zapravo drži i o ruskoj aneksiji strateškog ukrajinskog poluotoka i o njegovoj budućoj sudbini Bez obzira na to kako će završiti rat u Ukrajini. Kina također nije stala na SAD-ovu stranu u tretmanu ruske tzv. specijalne operacije radi denacifikacije Ukrajine niti je popustila ucjeni kako to mora učiniti. U slučaju izgradnje Kerčkoga podmorsko-podzemnog megatunela – što je nedvojbeno dio na proameričkom Zapadu iritantnog kineskoga širenja utjecaja globalnim poduzetničkim projektom Novi put svile ili Pojas i put (Jedan pojas, jedan put) – kineske će se kompanije jamačno naći na udaru tzv. sankcija što su ih SAD, EU i tzv. saveznici/partneri uveli Rusiji.
No, Peking nikad ne radi nepromišljeno, napamet i bez neke dugoročne koristi, pa zato jest druga svjetska ekonomija, čiji je zvjezdani napredak uvjerljivo pobio sve razvikane zapadne Babe Vange što su desetljećima „dokazivale“ kako nije moguć globalni proboj komunističke zemlje s jednopartijskim političkim vodstvom. Kad ono, bogata i inovativna Kina je primjer i nebrojenim kapitalistički konkurentima, a posebno SAD-u balvan u oku… Kina si može priuštiti politički i financijski rizik velikim poslom s Rusijom jer, među inim, u poslovnim je odnosima međunarodnopravno dopušten institut (su)vlasništva – djelomičnoga ili potpunog, što može biti i fingirano, ako se ne može dokazati – a Rusija svoj sufinancijski udio u projektu može enrgetski gladnom Pekingu platiti većim isporukama nafte i plina što ih ima u izobilju. Istodobno, svojevrsnim (su)vlasništvom u Kerčkom podmorsko-podzemnomu megatunelu, Kina je u prilici proširiti svoj „inventar svoje lučke i transportne infrastrukture“, koji je odavno već izašao daleko izvan granica Azije. „Ako nemate sada gotovog novca“, deviza je kineskih infrastrukturnih ulaganja u nizu zemalja čije siromaštvo nije privlačno Svjetskoj banci, MMF-u, londonskom Cityju, injsl., „platite prirodnim resursima, zemljišnim koncesijama, ili ćete tvornice, bolnice, škole, ceste, pruge, tvornice, luke… što ćemo vam izgraditi platiti kad budete solventni.“
Nije preša! I radnja radi. Već dugo. A kapitalistički Zapad sa SAD-om za dirigentskim pultom, nemoćan vlastitom polit-ekonomskom krivnjom, buči impotentnim filipikama svake godine u švicarskom elitnom zimovalištu Davosu i na summitima skupina G-7 (u kojoj nema Rusije i Kine, sic transit) i G-20 protiv „kršenja međunarodnih poduzetničkih normi“, ali i protiv „širenja kineskog utjecaja dampinškim cijenama“, itsl. Ovi pričaju i „resetirali bi kapitalizam“, samo ne znaju kako, a Kina radi. I ide naprijed. Rat pak SAD/EU/NATO-a i proameričkih tzv. saveznika/partnera protiv Rusije u Ukrajini i zaoštreni pritisci/ucjene SAD-a Kini, navodno zbog Tajvana (koji je otok bio i jest neotuđiv kineski teritorij, a ne američki protektorat!), doveli su do strateškog povezivanja Pekinga s Moskvom. U miru, ali i u možebitnom ratu protiv SAD-ove koalicije, zemalja-susjeda Kini u koje je za Drugoga svjetskog rata ušla američka vojska, instalirala proameričke režime i do danas ih ne pušta iz svoga političkog obora.
Međutim, da Rusija ne kani ostati na osvojenom ukrajinskom području – osobito joj je važan poluotok Krim, kad već nije nije uspjela, ako je uopće i željela osvojiti cijelu Ukrajinu – ne bi se upuštala u megatunelski deal s Kinom ni Peking s Moskvom da procjenom globalne situacije jako rizikuje zbog, je li, sigurne skore propasti Putinovog režima ili ratnogubitničkog povlačenja ruskoga ratnog stroja i s Krima i iz ukrajinskih jugoistočnih regija. U tom slučaju megatunel duboko ispod dna Kerčkog tjesnaca ne bi imao smisla, a financijski gubitak bi jamačno izazvao osjetan potres u inače zavidno suficitarnoj državnoj blagajni. Za razliku od, je li, SAD-ove samo kongresnom samilošću nedavno spašene od povijesnog bankrota. Bez obzira na to imaju li Kinezi ili ne možebitno pouzdane insajderske informacije o rizicima dovođenja svojih ljudi i sofisticirane građevinske tehnike u ratno područje, gdje mogu biti pogođeni ukrajinskim projektilom made in SAD, ako se Zelenski usudi na taj način izazvati međunarodni skandal, gradnja tog megatunela puno govori o mogućem ishodu rata po nekom obrascu vrlo kompatibilnom Rasmussenovu probnom balonu.
Veliki i moćni u svijetu se međusobno bolje razumiju no što se to govori i vidi iz njihovih političkih diskursa, a nakon ove zime puno će razvidnije izgledati i buduća sudbina Ukrajine. Baš zato što se veliki i moćni bolje razumiju no što se to govori i vidi iz njihovih političkih diskursa, Zelenski – proamerički podizvođač SAD/EU/NATO-ovih radova na humanitarnom, moralnom i materijalnom uništavanju najveće europske zemlje – neće biti za stolom, gdje će se odlučiti o kraju rata i jamačno novom zemljovidu Ukrajine. On je odradio što mu je zadano, a budući da nije odradio kako se očekivalo, možebitno ga čeka sudbina političkog i kaznenoga – zašto ne, negdje mora visjeti Pedro? – gromobrana za sve počinjena zla. Bivši glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen godinama je bio masno plaćeni savjetnik ukrajinskih političara, pa je pretpostaviti da ne govori napamet kada sugerira podjelu Ukrajine na koju pak formalno odmahuju glavom i u Kijevu, neki otvoreno i u NATO-u, a iz službenih Washingtona i Moskve zasad – ni abera.
Nije bez vraga ni to da zapadno obećanje Kijevu o ulasku u NATO – bez jasne perspektive i rokova – ne dolazi u obzir dok je zemlja u ratu, jer bi Sjevernoatlantski savez bio primoran aktivirati famozni članak 5. o kolektivnoj obrani, što bi izravno značilo – Treći svjetski rat. A u takvom sukobu ne samo da nema pobjednika, ni teoretski, nego više nema ni Plavog planeta kao zajedničkog ognjišta ljudskog roda i svekolikoga živog svijeta, pa… Budući da je ukrajinski pat-rat u visokoj fazi ljudskoga i materijalnog troška svih sukobljenih snaga, pa je besmisleno nastaviti ga, po svoj prilici nema drugog rješenja do podjele zemlje na crtama razdvajanja ili nekim sličnim međunarodnim dogovorom. Zašto bi, je li, Tajvan, Kosovo, Palestina, injsl. smjeli biti iznimke? A, je li, nije bez vraga ni to da Bidenova administracija – kojoj je opet kritično presušila blagajna – upravo hodočasti u Kongres moliti republikance za novih 106 milijardâ dolara vojne pomoći Ukrajini budući da „bez toga Putin može pobijediti u tom ratu“. Sic transit. Kremlj pak ne prestaje bombardirati sve veće ukrajinske gradove i vitalnu infrastrukturu te na ratište ubacuje novih 170.000 vojnika, pa… Mir i dogovor nemaju alternativu.
