Raspad ljevice

Desnica nastavlja zbijati redove u skladu s uniformama koje sve češće nosi dio njene sljedbe, a ljevica se počinje raspadati. To je najkraći izvještaj o zbivanjima na hrvatskoj političkoj sceni posljednjih dana. Ovo prvo jasno se vidi nakon predsjedničkih izbora. Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović udahnula je nove galone samopouzdanja HDZ-u i crnom jatu desnih stranaka oko njega, pri čemu je uočljiv jedan fenomen za koji je zanimljivo kako će se dalje razvijati. Desnica je oduševljena Kolindom, i to u svim segmentima desnog sektora. Baš svi, od tvrdih ali pristojnih nacionalnih tradicionalista do raspojasanih i nepredvidivih ustašoida, raspekmezili su se od ushićenja njome, tretirajući je nešto kao svjetlo poslije ‘petnaest godina mraka’. Nema veze što se ta žena u izbornoj kampanji pokazala kao teški i neliječeni politički nevježa, a biografijom u kojoj nas opširno obavještava o svome djetinjstvu i kao prostodušni, ali napola ridikulozni gnjavator. To joj očito nije ni mrvicu odmoglo, prije joj je pomoglo. Sada se jasnije vidi gdje je bio glavni problem Ive Josipovića u proteklih pet godina. On se obraćao zahtjevnijoj političkoj publici, ali je podcijenio da se ona po logici stvari ne zadovoljava statičnim čučanjem u mjestu, nego traži uvijek više. A on, koji je ubrzo dobio nadimak Lignja, Kuhana Noga i kako sve ne, to jednostavno nije znao pratiti.

Ali sada se ta beživotna noga neočekivano ritnula. Dojučerašnji predsjednik je objavio da se ne vraća u SDP jer Milanović nije prihvatio njegov program ustavnih promjena, a on ne želi biti statist u lošoj politici svoje bivše stranke. Dogodilo se to doslovce u posljednjim satima njegovog mandata, malo kasno, rekao bi čovjek, ali bio je to, nema spora, valjda najmuževniji potez koji je povukao kao hrvatski predsjednik. Malo je teže shvatiti što time hoće. Da, u pravu je da je politika SDP-a u tri godine na vlasti bila loša, ali to ne znači da je njegova automatski bila dobra, naprotiv, i ona je bila loša, vjerojatno i lošija. Zapravo bi bilo najtočnije reći da su Josipović i Milanović zajedničkim snagama kreirali promašeni ili barem podbačeni mandat lijevo-liberalne koalicije, koja nije uspjela preokrenuti nijedan negativni trend u zemlji. A jedan je, i to onaj najvažniji, bitno pogoršala. Jer baš u tom mandatu HDZ se digao iz mrtvih poslije velikih pljačkaških afera i regenerirao se opet u ozbiljnu političku snagu, štoviše, ubacio je u svoj koalicijski prtljažnik i najcrnju proustašku reakciju, čega nije bilo ni u devedesetima. Sve to, rekoh, dogodilo se pred nosom Josipovića i Milanovića, s tim da je ovaj drugi povremeno barem pokušavao biti brana tome, dok je prvi nerijetko znao i otvoreno asistirati (podilaženje vukovarskim stožerašima i zagrebačkim šatorašima). A onda je to majstorski okrunio i ovim najnovijim potezom u korist opozicije.

Jasno je, naime, da je Josipovićev demonstrativni razlaz sa SDP-om dobra vijest za HDZ i njegove kara-saveznike, jer je moguće da s tim razlazom počinje i veliki raspad onoga što se naziva ljevicom. Doduše, onoliko koliko je Josipović bio jalov u svojim čuvenim ‘okupljanjima’ svih političkih opcija, bit će zacijelo jalov i u ovom razbijanju ljevice, jer se ne vidi koji bi to božji novi politički put smislio, pa ni neki kojem bi se samo pridružio. Ali unutrašnje vezivo ljevice i bez ovoga je jako popustilo, u slučaju gubitka izbora sigurno će se i sasvim razvezati, a Josipović je barem toliko sposoban da to pospješi i ubrza. Ovo stvara sasvim novu situaciju na hrvatskoj političkoj i parlamentarnoj sceni. Dosad je lijevo-liberalni blok imao puno veći, kako se to kaže, koalicijski potencijal, pa sve svoje izborne uspjehe zahvaljuje tome i isprobavanju različitih modela koaliranja. HDZ se pak prvi put pojavio na parlamentarnim izborima u nekoj koaliciji tek prije tri godine, na izborima 2011., i to s patuljastim strankama Željka Keruma i Vesne Škare Ožbolt, a dok je bio najjači, devedesetih, to je čak s prezirom odbacivao. Sada je sve potpuno obratno. HDZ je okupio nikada veću koalicijsku armiju, postrugavši s dna kace sve što se na desnici našlo (nedostaje jedino nepravedno zaobiđeni i zapostavljeni Mladen Schwartz). Kukuriku koalicija se pak toliko razdrmala da IDS na svoje obljetnice čak poziva HDZ, stranku bez čijeg radikalizma i centralizma nikada ne bi bio ni osnovan.

Zato se sada, logično gledano, vide samo dvije mogućnosti da ta koalicija preživi naredne parlamentarne izbore. Prva je da nastavi s potezima tipa djelomičnog suspendiranja franka s novčarskog tržišta, ali to je malo vjerojatno – Milanović će se vjerojatno uplašiti, ili već jeste, da će ga u Bruxellesu optužiti za ‘sirizaciju’ Hrvatske. Druga mogućnost je ono što spominje Karamarkov uporni oponent u HDZ-u Drago Prgomet, a to je da bi Milanović mogao ostati na vlasti ako opozicija nastavi sa sadašnjim usijanim radikalizmom. Da, tu stvarno leže neke šanse. Kukuriku vlast bi zbilja mogla profitirati od toga, pa onda i poticati HDZ da sasvim otpusti kočnice. Što, nova predsjednica je poslije inauguracije po drugi put pohitala među šatoraše u Savskoj, odabravši jednog od tamošnjih ultraša koji je javno požalio što Milanović nije poginuo u ratu za svog savjetnika? To je odlična vijest! Neka samo tako nastavi i Prgometova prognoza bit će na najboljem putu da se ostvari. Što, Kolinda izbacuje Titovu bistu s Pantovčaka i šutnut će je u neki muzej u provinciji? To je još bolja vijest, jer Tito možda nije baš bio ljubičica bijela, ali bogami nije zaslužio ni da ga u svojim uredima drže ustašoidi i oni koji ih podržavaju. Što, nova predsjednica je već zatražila ostavku premijera Milanovića, izlazeći iz najšireg shvaćanja svojih ovlasti? I to je dobro, jer pokazuje da je ona otpočetka Karamarkova mala od kužine, pa ako Hrvatskoj ne treba ovakav premijer, ovakva predsjednica joj je bogami potrebna barem pet puta manje.

Eto, to je ta logika, i ako usto zaredaju, kao u subotu, antiprosvjedi protiv šatoraša i njihovih političkih sponzora, možda ovaj zalet desnice zaista može biti zaustavljen. A prerano ostarjela ljevica ipak bi nekako ostala na vlasti. Druga je stvar je li ona to zaslužila, jer ako se naslov ovog teksta i ne ostvari, sasvim je jasno da Hrvatska ima neku svoju priču, sasvim različitu od ostalih. Dok se drugdje u Evropi, a posebno na njezinom južnom obodu, diže plimni val ljevice, ona se kod nas sliježe u tužnu i beznadnu oseku. I zato je sasvim moguće da su se spomenuti antiprosvjedi protiv šatoraša dogodili ne zahvaljujući SDP-u, kako tvrdi opozicija, nego usprkos njemu. A gore od toga ne može.