Ljetos sam iz svog usijanog auta
vidio pružnog radnika
sa sunčanim naočalama;
sjedio je pored tračnica
u hladu divlje šljive.
Činilo mi se kao da čeka
društvo i prijevoz na zabavu,
a ne prolazak brzog vlaka
iz Vinkovaca za Zagreb.
On tog časa nije bio ono što jeste, a ja sam bio ono što nisam.
Riječi posustaju
u opisu trenutka
raspada tog privida.
Znam samo da sam osjetio
ljutnju, žalost i sram
prema svom vjerovanju
da vjerujem u jednakost.
