„Pao je Afganistan“, objavljuje režimska medijska tzv. javna kuća HRT, a meketavi glas bivšeg čakovečkog dopisnika Damira Smrtića trbuhozbori HDZ/Plenkovićev pepeoposipački pogled na NATO/SAD-ov vojni poraz u Afganistanu. Dakako da nije pao Afganistan, pao je marionetski režim koji i inače nije imao ozbiljniju tzv. narodnu potporu. I pala je NATO/SAD-ova okupacijska politika, sa 17-godišnjom CRO-potporom plaćenom cca tri milijarde kuna poreznih obveznika, besmislenom pogibijom mladoga oca obitelji Josipa Briškog, teškim ranjavanjem druga mu u oklopnjaku i prethodno ranjavanjem u stražnjicu drugog CRO-plaćenika. Sada se premijer Andrej Plenković nudi zbrinuti u Bijednoj Našoj dvadesetak (sic transit) izbjeglih Afganistanaca koji su bili u službi NATO/SAD-ovih okupacijskih snaga, pa i surađivali s CRO-kontingentom, a sad strahuju od talibanske osvete. S razlogom. Redikulozni slovenski premijer Janez Janša, čija zemlja trenutno drži šestomjesečni ključ predsjedanja Unijom, odbija i samu pomisao o zbrinjavanju izbjeglih Afganistanaca u Sloveniji – „mi ne želimo ponoviti pogrešku iz jeseni migranstke 2015. godine, pa pustiti i teroriste među migrantima“ – a sličanu ksenofobiju, je li, izmišljeni strah od „uvoza terorista“ apriorno sije i austrijski mu desničarski kolega Sebastian Kurz. Ta dvojica nisu jedini „Samaritanci“ u Uniji, čiji su vojnici držali ljestve NATO/SAD-ovim gubitnicima u Afganistanu.
Globalna dijareja gluposti u medijima i izjavama važnih i marginalnih političara, budalaština, posipanja pepelom, notornih laži, šuplje patetike, notorne sebičnosti, pritajenih prijetnji, bezosjećajnog voajerstva, jezive slutnje općega moralnog potopa… ne prestaje kuljati javnim prostorom otkako svijet izravno – zahvaljujući sofisticirani komunikacijskim alatima digitalnog doba – nazoči noćnoj mori sajgonizacije Kabula na isti način koji je zgrozio svijet prije 46 godina masovnim egzodusom u potpunom neredu vojnih/civilnih ratnih gubitnika s cijelim obiteljima. Ponajbolji, je li, čak i američki autori filmova, ini umjetnici, publicisti i novinari se nisu libili pokazati svu moralnu nakaznost, političku pogubnost i zapravo apriornu nemogućnost uspjeha imperijalne vojne intervencije u tuđoj zemlji koja svoja na svomu brani svoj kućni prag, svoju obitelj, svoju tradiciju i svoj način života koji uopće nije i ne mora – zašto bi!? – sličiti zapadnomu.
Uncle Sam odlazi podvijena repa, krivac kukavički ostavlja čovječnost na afganistanskom raspelu, a političke posljedice u SAD-u i općenito na Zapadu tek slijede. I neće biti bezazlene
Unatoč neodgovorno ulupanim basnoslovnim milijardama zelembaća u 20 godina NATO/SAD-ovog „rata protiv terorizma“ (sic transit) – navodno je samo SAD spiskao za naoružanje i obuku vojske i policije marionetske vlasti te za okupacijski NATO-trošak oko tri lijepe milijarde dolara svojih poreznih obveznika – SAD/NATO je izgubio rat u Afganistanu. Izazvao je golema razaranja u jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, ubio više od 15.000 pobunjenih Afganistanaca pod oružjem i više od 35.000 civila, a trajno osakatio trostruko veći broj tamošnjih ljudi. Uz cca triput manje ubijenih i ranjenih na NATO/SAD-ovoj i „partnerskoj“ strani. Nikad se, uči iskustvo takvih (besmislenih) krvoprolića, neće saznati točan broj vojnih i civilnih žrtava rata u Afganistanu (2001.-2021.), koji su 7. listopada 2001. naprasano počeli SAD (George W. Bush mlađi) i Velika Britanija (Tony Blair) žestokim bombardiranjem Kabula i „strateških ciljeva“ talibanskog režima i Al Quaide kao – službeni je alibi za napad na suverenu državu Afganistan – odgovor na terorističko rušenje civilnim zrakoplovima dvaju nebodera, „blizanaca“ Svjetskog trgovionskog centra (WTC; 11. rujna 2001.) u New Yorku za što je SAD optužio vođu Al Quaide Osamu bin Ladena koji je imao utočište u Afganistanu i bio je zakleti neprijatelj SAD-a. Odgovoran i za nekoliko krvavih napada na američka veleposlanstva i polit-ekonomske interese u svijetu.
Budući da tako opsežnu vojnu intervenciju SAD-a i Velike Britanije, pa ni bilo koje druge vojne sile nije moguće zbrzati od danas do sutra – pa još na drugom kraju svijeta, takorekuć – a od spektakularnog, izravno urbi et orbi televizijski prenošenog (!?) masakra 3000 civila rušenjem nebodera na newyorškom Manhattanu nije prošlo ni mjesec dana, zavrtjele su se u medijima i tzv. teorije zavjere po kojima su Bush i Blair unaprijed spremili napad na talibanski Afganistan (iako je režim ponudio suditi Bin Ladenu na islamskom sudu), pa odmah i na Irak. Trebao im je samo globalno, je li, uvjerljiv alibi. A gdje ćeš jačeg od jezivog prizora zabijanja putničkih zrakoplova punih nedužnih civila najprije u jednog, pa odmah i u drugog „blizanca“, koji se zatim bučno stropoštaju u oblaku prašine, vatre i dima. Treći zrakoplov-bomba, vidi se u izravnom tv-prijenosu, razara zapadni dio zgrade Pentagona, a četvrti pada na tlo zbog pobune putnika. To je ne vidi u izravnom tv-prijenosu, ali se kasnije prikazuje filmskim trilerom. Navodno su pilotirali Al Quaidini američki „spavači“, fanatični islamski samoubojice, obučeni u SAD-u, gdje su živjeli kao dobroćudni susjedi.
Enigma je sve do današnjeg dana zašto je teroristički čin u četiri epizode „prespavala“ američka civilna zaštita u avioprometu te strateška zračna obrana budući da raspolažu alatima praćenja/nadzora zračnog prostora i za tzv. zvjezdane ratove. Ili, tko je i zašto bio toliko vidovit, pa omogućio nazočnost tv-kamera upravo u trenutku i na mjestima terorizma najgore vrsti, bez obzira na identitet terorista. Zašto nisu pravodobno reagirali i spriječili ili barem ublažili posljedice? Ta bila su istodobno u zraku četiri zrakoplova-bombe, pa… Nepunih mjesec kasnije, Afganistan je napadnut i 20 godina potom Uncle Sam se vraća kući podvijena repa. Vidajući, je li, i vlastite rane te gutajući moralne, ekonomske i geostrateške knedle vojnog poraza koji se bez mnogo političke pameti dao predvidjeti. Samo je bilo pitanje vremena kada će nekomu u Washingtonu doći iz debelog mesa u glavu da se afganistanski rat ne isplati, jer se ne može dobiti ni najsofisticiranijim oružjem, sve novim i novim milijardama zelembaća niti demagogijom o „obrani zapadnih vrijednosti“, „demokracije“ ili „našeg načina života“ (sic transit). A tko ih napada/ugrožava u – Afganistanu!?
Komu je koristilo još 10 godina krvoprolića da bi na koncu pobijedili – talibani? Isti oni koje su George W. Bush mlađi i Tony Blair (upravo ga istomišljenički ugošćuje premijer Andrej Plenković u Banskim dvorima, sic transit) srušili s vlasti prije 20 godina, ali sada jači i organiziraniji no ikad
Lažljiv i ratoboran Bushev kompić u okupacijskoj agresiji na Afganistan i oružano rušenje uistinu neprihvatljivog dijelu Zapada talibanskog režima, britanski tada premijer Tony Blair, bio se pobrinuo u to doba za također dubiozan alibi radi globalne medijske uporabe optužbom da Irak prijeti „svjetskoj demokraciji“ (sic transit) velikim zalihama kemijskog oružja za masovno uništenje i zato ga je opravdano spriječiti u tomu preventivnim napadom združene vojne sile SAD-a i zapadnih „partnera“ radi rušenja tamošnjeg režima Saddama Husseina. Za razliku od prve zemlje maka i opijuma u svijetu, Afganistana, Irak je država koja pliva na oceanu nafte, pa megakorporativnoj družbi gramzljivoga kapitalističkog Zapada nije, je li, svejedno čija će ruka odvrtati i zavrtati ventile na bušotinama s crnim zlatom. Kasnije, kad mu se kao i Bushu mlađem već cijeli svijet ironično izrugivao u lice, Blair je priznao svoju laž o kemiskom oružju za masovno uništenje, ali već su anglo-američki egzekutori skratili Saddama za glavu. To će po gotovo istom obrascu – blagoslovom Vijeća sigurnosti UN-a i ruskom suzdržanošću od veta u NATO/SAD-ovoj agresiji na Libiju 2011. godine, što su je počeli američki, francuski i britanski zrakoplovi – učiniti i libijskom vođi Muammaru al-Gaddafiju.
Naftom također prebogata Libija potom je izvrgnuta multikorporativnoj pljački crnog zlata, radi toga ciljano sa Zapada podmetnutim plemenskim sukobima i političkom bezvlašću čak triju besmislenih „vlada“. Poput one neki dan marionetske u Kabulu koja bez SAD/NATO-a nije mogla opstati. Danas je Libija glavna tranzicijska/ekspedicijska zemlja na Sredozemlju za „izvoz“ izbjeglica/migranata iz neokolonijalno osiromašene Afrike, pa i polit-ekonomski destabiliziranoga Bliskog i čak Srednjeg istoka u EU. To je posljedica megakorporativnog kapitalizma kojemu su Uncle Samovo i „partnersko“ žandarenje globusom raison d’être budući da tzv. naš način života, tzv. zapadne demokratske vrijednosti (sic transit) suštinski hrane nasilje nad ljudskim pravima i slobodama, otimanje tuđeg, destabilizacija nepoćudnih lidera/režima, korupcija, neokolonijalizam, grubo posezanja za prirodnim (i ljudskim) resursima što ugrožava život na planetu. Unatoč raspadu blokovskog duoplola, obesmišljeni je NATO ostao udarna vojna šaka SAD-a i „partnerskog“ kapitalizma. Pod izmišljenom 2001. godine egidom tzv. borbe protiv terorizma, jer komunizma praktički više nema od pada Berlinskog zida 1989. godine.
NATO naoko mijenja dlaku, ali ne i čud. Doduše, jednim je okom i dalje u zabranjenoj zoni tzv. ruskog dvorišta – gdje afganistanski gazi kao bos po strnjištu: Ukrajina, Sirija, dio Azije i Afrike – a drugim naginje prema Kini i Pacifiku, kamo se prenosi fokus nove SAD-ove vanjske politike. Uncle Sam odlazi iz Afganistana podvijena repa. Baš kao što je svojedobno bio otišao iz Koreje i ostavio zemlju i narod podijeljene 38. paralelom na dva neusporediva svijeta. Kao što je podvijena repa otišao iz Vijetnama. I sad je red, pače, neprijeporna moralna obaveza – kako je to bilo za korejskog i vijetnamskog egzodusa po vojnom gubitništvu – prevesti svojim zračnim mostom pobjeglice pred talibanima u SAD i, proporcionalno sudjelovanju u 20-godišnjim „operacijama uvođenja demokracije“ (sic transit) zvučnih naziva, u zemlje zapadnih „partnera“. Afganistan nije globalni ni problem EU-a, nego problem tih koji su neodgovorno proizveli problem golemih razmjera i posljedica: SAD/NATO-a, zapadnih „partnera“ i konspirativnih stratega iz sjene. Koji su od Afganistana načinili raspelo za čovječnost. Njihova je odgovornost, a pomogne li samaritanstvom i netko sa strane, svaka čast i puna šaka brade. Solidarnost u nesreći.
Unijni enormno preplaćeni birokrati nisu sposobni hitro i učinkovito, upravo ljudski i suosjećajno, reagirati na afganistansku nesreću tako da je jedan od temeljnih eurounijskih principa, raison d’être utemeljiteljske ideje Roberta Schumana – solidarnost – na velikoj kušnji
„Ne treba ni u koga upirati prstom“, kazao je novinarima predsjednik RH Zoran Milanović za boravka u Barbanu na čuvenoj 46. utrci na prstenac koji je svojedobno ispratio prvi CRO kontingent u Afganistan i kasnije se istaknuo izjavom da „Hrvatska nema što tražiti u Afganistanu“. „Ovo nije pogreška strategije, već pogreška izvršenja. Dugo se znalo da se odlazi iz Afganistana. Američki predsjednik Joe Biden je tu odluku naslijedio od bivšeg predsjednika Donalda Trumpa (koji sada licemjerno optužuje Bidena za nesposobnost te katastrofu/kaos na kabulskom aerodromu, op. a.), a i sam je bio za povlačenje. Mi smo se povukli prije godinu dana. Vlada RH nije imala problema s tim. Bilo je jasno da to treba završiti. Imao sam tu sreću da sam naše vojnike 2003. godine ispratio na misiju u Afganistan te da sam bio onaj koji je donio odluku da se taj boravak ne produžuje. Stvari u Afganistanu treba gledati kroz prizmu spašenih i izgubljenih života. Što manje ljudi da pogine. Ni jedna nacija ne može opstati, ako nije spremna na žrtvu. Afganistanci očito nisu bili spremni na žrtvu. (Ovisi o tomu na koje Afganistance misli; proamerički očito nisu i sada u sajgonskom kaosu spašavaju glavu na kabulskom aerodromu, op. a.). To im ne treba uzimati za zlo (ali itekako im uzimaju ti kao Janez Janša: ‘Ako se bore afganistanske žene, mogu se boriti i muškarci’, op. a.).“
Zapadni kukavičluk i licemjerje zbog apriorno pogrešne politike i uistinu katastrofalnih posljedica 20-godišnje NATO/SAD-ovog „uvođenja demokracije“ oružjem (sic transit) te izgubljenog Afganistana, naočigled, je li, cijelog svijeta, iritantno kulja sada iz svih medijskih pora i političkih diskursa uglavnom trbuhozboraca ključnih krivaca za tu nesreću. Iz koje, kao i svih prethodnih, megakorporativno-otimački kapitalizam ne samo nije ništa naučio nego prkosno daje znati kako – ne želi. Ona latinska o povijesti kao učiteljici života (je li, historia est magistra vitae) uopće ne vrijedi za tzv. pse rata iz sjene koji su vukli/vuku debelu materijalnu korist iz masovnih ljudskih nesreća što su ih skrivili. Bile ratne ili prirodne. Sada u kabulskoj zračnoj luci – što je također nemoralno i licemjerno na entu – traje probir među „poturicama“ i samo će najvjerniji dobiti mjesta za let u tzv. slobodni svijet. Gdje će oni najodaniji s marionetskih pozicija biti tek pričuva za možebitno koristan budući rasplet u njihovoj zemlji, ali u biti, i svi migrantski „sretnici“ odreda tzv. građani drugog reda.
Nema tu mrvice empatije ili grizodušja krivaca za nesreću milijuna ljudi, za novi izbjeglički/migrantski val i humanitarnu krizu golemih razmjera, na djelu je hladna računica sa živim figurama na ruzinavoj ploči sustava koji priznaje samo jednog boga u neljudskom trojstvu profita, tržišta i bogaćenja na tuđem radu i znoju. Čovjek i čovječnost su potrošna roba. Čak i u komunikacijskoj promidžbi tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina života. Kada ozareni malac u tzv. slobodnom, zapadnom i kapitalističkom svijetu u raskošnom spotu kusa novi čokolani proizvod, recimo razvikanog Nestlea, etc., a lideri globalne čokoladne industrije strogo probiru novinare koje će pustiti na svoj zatvoreni skup u Davosu, nitko osim nekih sizifovskih, nevladinih udruga i međunarodnih aktivista ne zna za besplatan, robovski rad tisuća djece na tajnim plantažama kakaovca Obale Bjelokosti, uništenih 90 posto čak zaštićenih šuma zbog sadnje novih nasada i mafijaški lanac dobave dragocjenog zrnja Zapadu.
Kapitalistički sustav – kojemu prednjači Uncle Sam pod svekolikim, je li, „mirovnim“ ili „protuterorističkim“ NATO-kišobranom – ključno opstoji na agendi koju su prokazali još klasici marksizma u pretprošlom stoljeću: otimanju tuđih resursa i nehumanom iskorištavanju tuđeg rada/znoja za sve nezajažljivije apetite tzv. vlasnika kapitala i sredstava za proizvodnju. Sada taj sustav apotekarski precizno, po sajgonskom obrascu, probire među kabulskim nesretnicima koga/koje će pustiti u spasonosni avion, a koga će ostaviti i prepustiti talibanskoj (ne)milosti. Tanjur riže ili boca vode u tom kaosu plaćaju se po 100 dolara, ljudi s malom djecom umiru na pisti, organizacija evakuacije ne razlikuje se od stihije, ali i taj pakao masovne ljudske nesreće i beznađa iskorištava se za bogaćenje. Zapad u afganistanskom kaosu nakon talibanske vojne pobjede nije reagirao na način kakvim se prikazuje: humanim, slobodnim i demokratskim.
Zapadni kukavičluk i licemjerje zbog apriorno pogrešne politike i uistinu katastrofalnih posljedica 20-godišnje NATO/SAD-ovog „uvođenja demokracije“ oružjem te izgubljenog Afganistana, naočigled cijelog svijeta, iritantno kulja sada iz svih medijskih pora i političkih diskursa uglavnom trbuhozboraca ključnih krivaca za tu nesreću
Austrija i Slovenija nisu jedine koje ne žele primiti izbjeglice/migrante iz Afganistana. I cijeli se činovnički vrh u Bruxellesu opet našao zatečenim događajem na koji valja reagirati hitro i učinkovito. Ne čuđenjem i figama u džepu. Dokaz više da su im ljudi, tzv. mali, običan čovo bez obzira na rasu i vjeru zadnja rupa na svirali kojom sirenski milozvučno, urbi et orbi, prosipaju lažne sladunjavosti o europskoj slozi, jedinstvu, zajedništvu, demokraciji u eurounijskoj ljubavi bez granica. Unijni enormno preplaćeni birokrati, dokazano, nisu sposobni hitro i učinkovito, upravo ljudski i suosjećajno, je li, reagirati ni na afganistansku nesreću tako da je jedan od temeljnih eurounijskih principa, raison d’être utemeljiteljske ideje Roberta Schumana – solidarnost – na velikoj kušnji. Slovenija i Austrija su apriorno već pale na tom ispitu solidarnosti, prve su u Uniji bacile kamen, a nisu bez grijeha u 20-godišnjoj afganistanskoj tragediji.
„Mi možemo primiti jedan manji broj ljudi“, kaže predsjednik RH Zoran Milanović, a premijer Plenković spominje cca 20, prvenstveno onih koji su „surađivali“ s hrvatskim kontingentom. „Nije više 2015. godina; ja sam se tada ponašao na jedan način (kao premijer, op. a.). Trebamo prigrliti nešto ljudi radi geste, ljudske geste. Nejasno mi je kad netko kaže: ‘Nećemo primiti nikoga’. Prag tolerancije za male zemlje nije isti prema migrantima kao u Velikoj Britaniji i SAD-u. Trebamo primiti ljude, ali mora se znati granica.“ U priopćenju visokog predstavnika EU-a za vanjsku politiku Josepa Borrella o hitnom sastanku neki dan ministara vanjskih poslova zemalja članica Unije – nisu se uspjeli dogovoriti o zbrinjavanju izbjeglica iz Afganistana i postići kompromis, što je porazno i s političkog i s humanitarnoga gledišta – gotovo ni riječi o obavezi solidarnosti budući da su ti nesretnici, ostavljeni sad na cjedilu na kabulskoj pisti, uglavnom radili za države/agencije/korporacije zemalja članica EU-a.
Talibani to ne opraštaju, iako poručuju suprotno i pozivaju bjegunce da se vrate kući. Kažnjavaju smrću i cijele obitelji „pomagača okupatora“. Njemački predsjednik Frank-Walter Steimeier otvoreno poručuje kako su „slike očaja iz zračne luke u Kabulu sramota za politički Zapad“, dok se glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, anulirajući svaku NATO/SAD-ovu krivnju i za vojni poraz od talibana i za zločinačke posljedice tzv. mirovne misije u Afganistanu, izvaljuje glupost koju pas s maslom ne bi progutao: „Afganistanska vlast (prva je pobjegla iz zemlje uoči ulaska talibana u Kabul, jer joj je dopustio NATO/SAD, op. a.) isključivi je krivac za stanje u zemlji, a NATO se borio hrabro“. Nije istina ni prvo niti drugo. Da jest, tzv. misija mira bi uspjela i za upola manje od 20 godina okupacije, a NATO/SAD bi kapitalizirao „hrabrost“. Bio je višestruko nadmoćniji u naoružanju, vojno obučenom ljudstvu i obavještajnoj službi. Istina je da je sve bilo pogrešno već u Bush-Blairovoj neodgovornoj ideji o invaziji na Afganistan, gdje je prethodno komunistički SSSR već popušio ne samo težak ratni poraz već i raspad države. S domino učinkom na Berlinski zid i odlazak komunizma u povijesni naftalin.
Uncle Sam također sad odlazi podvijena repa, krivac kukavički ostavlja čovječnost na afganistanskom raspelu, a političke posljedice u SAD-u i općenito na Zapadu tek slijede. I neće biti bezazlene. Kažu, tko s vragom tikve sadi… Uncle Samov pak državni tajnik Antony Blinken, razumljivo, službeno farba tunele: „Ovo nije Sajgon. U Afganistan smo stigli prije 20 godina s misijom izravnati račune s onima koji su nas napali 11. rujna 2001. godine. Tu misiju smo završili“. Nisu završili, jer su prije toga izgubili rat i na bojnom i unaprijed već na političkom polju. Ubojstvo Bin Ladena u konspirativnom prepadu američkih specijalaca 2. svibnja 2011. u Pakistanu jamačno nije „izravnalo račune“ s teroristima koji su srušili „blizance“. Puno toga je ostalo nejasno, a pitanja o toj nejasnoći su se višestruko umnožila. Komu je onda koristilo još 10 godina krvoprolića u Afganistanu da bi na koncu pobijedili – talibani? Isti oni koje su George W. Bush mlađi i Tony Blair (upravo ga istomišljenički ugošćuje premijer Andrej Plenković u Banskim dvorima, sic transit) srušili s vlasti prije 20 godina, ali sada jači i organiziraniji no ikad. U zapadnoj determinaciji: pobunjenici i teroristi.
I kakvo je to „izravnavanje računa“, ako sada Zapad nema lijeka za tešku tragediju milijuna nedužnih civila u humanitarnoj, izbjegličkoj/migrantskoj krizi kojoj se zapravo ne vidi razumno rješenje? Zračnim je mostom, je li, zasad “spašeno” tek cca 80.000 Afganistanaca, a ostavljeno je gladovati 10 milijuna djece od koje je, ne stigne li pod odmah humnitarna pomoć, pet milijuna biti do kraja godine kritično pothranjeno. Ipak – vidjet će se sljedećih mjeseci – i ne mora sve završiti baš tako tragično kako se sada čini i unaprijed optužuje talibane da će nastaviti fundamentalistički vladati i šerijatski naopako postupati prema ženama u čemu su zaustavljeni prije 20 godina. Obećavaju urbi et orbi da neće, da su se promijenili, neće se osvećivati, da će poštivati neke demokratske promjene, pa… Njemačka kancelarka na odlasku Angela Merkel je kazala u Bundestagu: „Cijela je međunarodna zajednica, svi mi, očito podcijenila brzinu razvoja događaja no Njemačka je spremna razgovarati s talibanima kako bi se sačuvalo napredak postignut prošlih 20 godina, ali neće biti dogovora s njima bez prihvaćanja uvjeta Zapada“. Skupina G7 također ne isključuje priznanje talibanske vlasti, sugerira u priopćenju nakon sastanka, ali će „legitimitet bilo kakve buduće vlasti ovisiti o pristupu međunarodnim obavezama“.
Neke države u susjedstvu Afganistana još su spremnije priznati talibane i zagovaraju očuvanje stabilnosti zemlje pod novom vlašću. Ruski i kineski lideri Vladimir Putin i Xi Jinping nenajavljeno su telefonski imali „opsežnu razmjenu pogleda na stanje u Afganistanu“, a Moskva je dan prije znatno pojačala protutenkovskim sustavima vojnu bazu u Tadžikistanu, jer „kaos što ga je Zapad izazvao povlačenjem iz Afganistana sigurnosno dovodi u opasnost susjedne zemlje“. Kina „striktno pridržava politiku nemiješanja u unutarnje poslove Afganistana i podržava njegov državni suverenitet“, što je također svojevrsna najava priznanje talibanskog režima. Koji i kakv će biti, zasad je enigma. Sve u svemu, valja se nadati da će se steći ta kritična količina pameti i među talibanima i na Zapadu koja će čim prije, je li, skinuti čovječnost s afganistanskog raspela. A hoće li uskrsnuti…
