Čitam tekst uvaženog kolege Lukića o raspodjeli sredstava udrugama, razmišljam i jednostavno ne znam što bih rekao u vezi tih silnih, bezbrojnih udruga. Previše je to za moje intelektualne domete.
Na primjer, ja volim promatrati ptice i prirodno je da ću se družiti s drugim ljudima koji vole promatrati ptice. Zajedno promatrajući ptice, osim što uživamo u svom hobiju, mi se još i družimo te tako ostvarujemo dodatni bonus. Prođe neko vrijeme pa to postane vrlo popularno, odjednom dosta ljudi zajedno s nama promatra ptice. Pazeći na ptice, mi se o njima i skrbimo (jer što bismo inače promatrali) te na taj način radimo i ekološki-društveno koristan rad.
I tada se događa nešto gdje moje shvaćanje druženja i udruga prestaje. Netko se dosjeti: "Idemo izmusti lovu od onih koji ne promatraju ptice kako bismo mi još komotnije i kvalitetnije promatrali ptice. Nitko neće smjeti zucnuti jer je to humano, ekološki ........." I eto nas odjednom na sisi. No prije toga, valja u naše druženje unijeti dobru dozu birokratizma. Ne prestaju tu perverzije. Od hobija i druženja dolazimo do toga da moramo napisati statut udruge, jer, jelte, mora biti nekog reda. Zatim valja odabrati predsjednika i predsjedništvo, tajnika i blagajnika, čuvara pečata.
Ne znam u kojem trenutku se pojavljuju izvršni dopredsjednik ili ravnatelj brodskog kola. Znam , međutim, da se pod egidom općedruštvenog rada netko uguzi, jer ZNA SE, najljepše je kada čovjek radi ono što voli pa kad to još donese i neku pinjku, tko sretniji od njega. Neki se brinu za biljke, drugi za životinje, treći za ljude i svi su tako jebeno fini i humani, pristojni i civilizirani, ali svi su na sisi. Nekako, kao da smo zaboravili bilo što raditi bez te mlohave, iscrpljene sise. Visi ona do koljena i samo najjači iz nje još uspiju povući koju kap, ali svejedno opsada ne prestaje. Oni viđeniji čak postavljaju ultimatum: „Ja bez sise neću to raditi. Eto, vi preuzmite TO. Neka se bakće TIME tko god hoće, ali ja za sitniš više neću trošiti svoje dragocjeno vrijeme!“ „Ali, idiote, ti si to godinama radio iz ljubavi, vukao si druge za rukav da ti samo poklone malo pozornosti, da ih uvjeriš kako je to divno i krasno, a danas nas ucjenjuješ.“
Kaže kolega Lukić kako ga zanima koja je od udruga „popušila“ i zašto, ali mene to ni najmanje ne zanima. Mene zanima u kojem to trenutku netko tko voli igrati nogomet i naučio ga je igrati na najobičnijoj livadi uz improvizirani gol, prestaje voljeti samu igru, zabavu i sve ostalo što ona nosi, te počinje tražiti „sredstva i uvjete“ kako bi se i dalje bavio svojom ljubavlju. Varam li se ili bi se neki zaštićeni kojekakvim udrugama u stvari profesionalno bavili nečime za što su silno uvjereni da baš ja trebam financirati i odobravati? A kakvi smo, pokazali su i nedavni događaji u kojima čak niti teško bolesna djeca nisu svetinja. Iako su to jedine udruge koje toleriram na sisi (okrenut općenito bolesnicima), niti one ne bi smjele postojati u sređenoj državi, jer bi se prava država pobrinula prije nego bi se ljudi stigli organizirati.
Draga gospodo iz udruga. Molim vas, nastavite činiti ono što činite. To je dobro i krasno, izgrađuje vašu dušu i tijelo. Vi se jednostavno osjećate bolje. Samo, molim vas, dajte, skinite se sise. Radite to za svoj ćeif i o svom trošku.
from sb underground
