HDZ redom rastura svaku instituciju koja se usudi raditi posao koji joj je povjeren. Djelovati ‘neovisno i samostalno’, čak i onda kada je to propisano kao zakonska dužnost, za vladajuće strukture predstavlja drskost koja se ne oprašta tako lako
Kada je u svibnju 2016. Boris Jokić podnio ostavku zajedno sa svim članovima Ekspertne radne skupine za kurikularnu reformu, to nije bila naprasna reakcija. Ostavke su Jokić i kolege podnijeli nakon višemjesečne opstrukcije ministra znanosti i obrazovanja Predraga Šustara, odnosno konzervativne vlade Tihomira Oreškovića kojom su dirigirali HDZTomislava Karamarka i Most Bože Petrova. Jokić se duže vrijeme trudio uvjeriti vladu da nastavi s reformom, pokušao je iskoristiti i deklarativnu podršku predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ali je u jednom trenutku odlučio prekinuti mrcvarenje. Kada je to učinio, dobio je podršku u javnosti, iskazanu u prosvjedu 50.000 građana na glavnom zagrebačkom trgu.
Prosvjed za kurikularnu reformu utopio se u događaje koji su vodili slomu Oreškovićeve vlade, a onda je u HDZ-ovoj vladi Andreja Plenkovića uslijedilo otezanje oko formiranja nadležnih tijela koje traje sve do danas, iako je to pitanje bilo istaknuto kao glavna točka HNS-ovog utapanja u HDZ-ovu koaliciju sredinom prošle godine. Jokić je od podnošenja ostavke više puta bio pozivan da se politički angažira, na parlamentarnim izborima 2016. i na lokalnim izborima 2017., ali sve je ponude odbio, prilično dugo ostajući otvoren za mogućnost da se proces ipak otkoči i da u njemu da svoj doprinos. Danas je jasno da je potencijal te reforme nepovratno ugušen, kao i nastavnički polet koji je Jokićev tim svojevremeno probudio.
Politički kapital koji je u jednom trenutku stekao, Jokić zasad nije iskoristio. Neće ga, ako je suditi prema njenim izjavama, zasad koristiti ni Dalija Orešković, premda u njenom slučaju izbori nisu tako brzo na vidiku. Ona je u nedjelju na televiziji N1 objavila da povlači svoju kandidaturu za predsjednicu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, antikorupcijskog tijela na čijem je čelu bila posljednjih pet godina. Na to se odlučila nakon što je u tajnom saborskom glasanju dobila 46 glasova, a Nataša Novaković 75, kao očiti izbor HDZ-a kojem je nedostajao jedan zastupnik da je progura kroz parlamentarnu većinu. Orešković je shvatila da je dugo oklijevanje vladajućih da se izjasne o njenom radu značilo da su joj sapunali dasku. A kada je HDZ-ov Branko Bačić najavio nove krugove glasanja, pa i ponavljanje natječaja ako treba, odlučila je da u tome više neće sudjelovati.
Orešković je preuzela Povjerenstvo kao tijelo čije su ovlasti u tom trenutku bile proširene, a kapaciteti ojačani prema zahtjevima Evropske unije, pa je bila i osoba koja je organizacijski gradila tu instituciju, uz donošenje niza odluka u toku redovnog rada, takvih da na njih nije bilo ozbiljnijih primjedbi, ne među dužnosnicima, nego među novinarima, onima koji rad institucija nadziru u ime javnosti. Zakon je definirao Povjerenstvo kao ‘stalno, neovisno i samostalno državno tijelo’, što su članovi u ovom mandatu shvatili doslovno, radeći svoj posao s integritetom. Pokretali su postupke protiv visokih dužnosnika i u SDP-ovoj i u HDZ-ovoj vladi, kao i protiv aktualne predsjednice Republike, pa su tako trenutno otvoreni i za HDZ osjetljivi slučajevi ministrice Martine Dalić i ministra Zdravka Marića, povezani s Agrokorom. A onda se pokazalo da prakticiranje takve samostalnosti nije nešto što su vladajući spremni tolerirati. Orešković je ostala bez novog mandata, a da nitko nije objasnio što je to u njenom radu bilo nezadovoljavajuće. Osoba koja je naslijedi iz toga može zaključiti jedino da će, bude li taj posao radila dobro, proći loše.
Tjedan ranije na Općinskom sudu u Šibeniku održano je ročište povodom jedne od tužbi koje su zadarski suci podigli protiv bivšeg predsjednika Općinskog suda u Zadru Željka Rogića. Široj javnosti Rogić je postao poznat kada je 2013. dao ostavku na mjesto predsjednika gradskog izbornog povjerenstva zato što nije htio sudjelovati u provedbi referenduma Željke Markić, kazavši da ga je Ustavni sud trebao zabraniti jer diskriminira LGBT osobe. Kao predsjednik Općinskog suda upeo se prepoloviti broj zaostalih predmeta, u čemu je uspio uz velike otpore pojedinih kolega koji su ga počeli prijavljivati raznim sudačkim tijelima. Kada je na to javno reagirao, prokazujući njihove nepotističke i koruptivne odnose, lokalni sudački lobi zasuo ga je kaznenim i privatnim tužbama za klevete i uvrede, a od Državnog sudbenog vijeća zatražena je i njegova smjena. Do isteka prvog mandata Rogić je već bio demotiviran za drugi. Ipak se prijavio, kako je objasnio, iz osjećaja odgovornosti za sud koji je vodio, ali je na natječaju bio bodovan kao najgori od pet kandidata. Naslijedila ga je sutkinja kojoj je zamjenica postala jedna od Rogićevih tužiteljica. Njega bi mandat na čelu suda mogao stajati 250.000 kuna, na koliko su suci o kojima je javno govorio procijenili svoj ugled i duševne boli.
Sva tri slučaja pokazuju koliko je u Hrvatskoj teško doći na poziciju u sustavu s koje se može učiniti nešto pozitivno: provesti stvarnu reformu, izgraditi ozbiljnu instituciju, uvesti reda u postojećoj. Djelovati ‘neovisno i samostalno’, čak i onda kada je to propisano kao zakonska dužnost, za vladajuće strukture predstavlja drskost koja se ne oprašta tako lako. A takvih slučajeva u Plenkovićevoj Hrvatskoj bilo je još, kao pri rušenju pravobraniteljice za djecu Ivane Milas Klarić na pola mandata, i bit će ih još. Pitanje je primjerice dokad će članovi Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju imati želuca donositi mišljenja protiv visokih dužnosnika, gledajući kako njihove odluke ostaju bez efekta dok se položaj Odbora politički sve više destruira.
Nakon što je Odbor početkom 2017. donio mišljenje da je tadašnji ministar znanosti Pavo Barišić plagirao jedan od svojih radova i nakon što je u proceduru stavio prijave sa sumnjama na plagijat drugih utjecajnih ljudi, među kojima je bio i predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, Ustavni sud je Odboru ukinuo status najvišeg etičkog tijela u sustavu, i to na zahtjev zagrebačkog rektora Damira Borasa, čiji je prorektor Ante Čović također bio jedan od prijavljenih. Akademik Vlatko Silobrčić već ranije je zbog javne obrane položaja Odbora bio prisiljen prepustiti predsjedničko mjesto drugom kolegi, a koncem prošle godine Plenkovićeva vlada predložila je Saboru, koji imenuje članove Odbora, da odbaci njihov izvještaj o radu. Kada je Odbor unatoč svemu tome imao snage da donese mišljenje po kojem je i Šeparović plagirao u svojem doktoratu, predsjednik Ustavnog suda protiv svih njegovih članova podnio je kaznene prijave. Kao i Rogić, mandat će platiti povlačenjem po sudovima.
Orešković je kazala da HDZ-ov postupak izbora šefice Povjerenstva predstavlja ‘apsolutno nepoštovanje jedne institucije’. Moglo bi se samo dodati – nijedne institucije, jer HDZ redom rastura svaku koja se usudi raditi posao koji joj je povjeren. Vladajućima ne trebaju ljudi od integriteta, jer im ne trebaju institucije koje će biti stvarno nezavisne. Reizbori su obećani ljudima poput Miroslava Šeparovića, koji je kao predsjednik Ustavnog suda idealan čuvar važećeg političkog poretka.
portalnovosti
Kada je u svibnju 2016. Boris Jokić podnio ostavku zajedno sa svim članovima Ekspertne radne skupine za kurikularnu reformu, to nije bila naprasna reakcija. Ostavke su Jokić i kolege podnijeli nakon višemjesečne opstrukcije ministra znanosti i obrazovanja Predraga Šustara, odnosno konzervativne vlade Tihomira Oreškovića kojom su dirigirali HDZTomislava Karamarka i Most Bože Petrova. Jokić se duže vrijeme trudio uvjeriti vladu da nastavi s reformom, pokušao je iskoristiti i deklarativnu podršku predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ali je u jednom trenutku odlučio prekinuti mrcvarenje. Kada je to učinio, dobio je podršku u javnosti, iskazanu u prosvjedu 50.000 građana na glavnom zagrebačkom trgu.
Nitko nije objasnio što je to u radu Dalije Orešković bilo nezadovoljavajuće. Osoba koja je naslijedi iz toga može zaključiti jedino da će, bude li taj posao radila dobro, proći loše
Prosvjed za kurikularnu reformu utopio se u događaje koji su vodili slomu Oreškovićeve vlade, a onda je u HDZ-ovoj vladi Andreja Plenkovića uslijedilo otezanje oko formiranja nadležnih tijela koje traje sve do danas, iako je to pitanje bilo istaknuto kao glavna točka HNS-ovog utapanja u HDZ-ovu koaliciju sredinom prošle godine. Jokić je od podnošenja ostavke više puta bio pozivan da se politički angažira, na parlamentarnim izborima 2016. i na lokalnim izborima 2017., ali sve je ponude odbio, prilično dugo ostajući otvoren za mogućnost da se proces ipak otkoči i da u njemu da svoj doprinos. Danas je jasno da je potencijal te reforme nepovratno ugušen, kao i nastavnički polet koji je Jokićev tim svojevremeno probudio.
Politički kapital koji je u jednom trenutku stekao, Jokić zasad nije iskoristio. Neće ga, ako je suditi prema njenim izjavama, zasad koristiti ni Dalija Orešković, premda u njenom slučaju izbori nisu tako brzo na vidiku. Ona je u nedjelju na televiziji N1 objavila da povlači svoju kandidaturu za predsjednicu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, antikorupcijskog tijela na čijem je čelu bila posljednjih pet godina. Na to se odlučila nakon što je u tajnom saborskom glasanju dobila 46 glasova, a Nataša Novaković 75, kao očiti izbor HDZ-a kojem je nedostajao jedan zastupnik da je progura kroz parlamentarnu većinu. Orešković je shvatila da je dugo oklijevanje vladajućih da se izjasne o njenom radu značilo da su joj sapunali dasku. A kada je HDZ-ov Branko Bačić najavio nove krugove glasanja, pa i ponavljanje natječaja ako treba, odlučila je da u tome više neće sudjelovati.
Orešković je preuzela Povjerenstvo kao tijelo čije su ovlasti u tom trenutku bile proširene, a kapaciteti ojačani prema zahtjevima Evropske unije, pa je bila i osoba koja je organizacijski gradila tu instituciju, uz donošenje niza odluka u toku redovnog rada, takvih da na njih nije bilo ozbiljnijih primjedbi, ne među dužnosnicima, nego među novinarima, onima koji rad institucija nadziru u ime javnosti. Zakon je definirao Povjerenstvo kao ‘stalno, neovisno i samostalno državno tijelo’, što su članovi u ovom mandatu shvatili doslovno, radeći svoj posao s integritetom. Pokretali su postupke protiv visokih dužnosnika i u SDP-ovoj i u HDZ-ovoj vladi, kao i protiv aktualne predsjednice Republike, pa su tako trenutno otvoreni i za HDZ osjetljivi slučajevi ministrice Martine Dalić i ministra Zdravka Marića, povezani s Agrokorom. A onda se pokazalo da prakticiranje takve samostalnosti nije nešto što su vladajući spremni tolerirati. Orešković je ostala bez novog mandata, a da nitko nije objasnio što je to u njenom radu bilo nezadovoljavajuće. Osoba koja je naslijedi iz toga može zaključiti jedino da će, bude li taj posao radila dobro, proći loše.
Tjedan ranije na Općinskom sudu u Šibeniku održano je ročište povodom jedne od tužbi koje su zadarski suci podigli protiv bivšeg predsjednika Općinskog suda u Zadru Željka Rogića. Široj javnosti Rogić je postao poznat kada je 2013. dao ostavku na mjesto predsjednika gradskog izbornog povjerenstva zato što nije htio sudjelovati u provedbi referenduma Željke Markić, kazavši da ga je Ustavni sud trebao zabraniti jer diskriminira LGBT osobe. Kao predsjednik Općinskog suda upeo se prepoloviti broj zaostalih predmeta, u čemu je uspio uz velike otpore pojedinih kolega koji su ga počeli prijavljivati raznim sudačkim tijelima. Kada je na to javno reagirao, prokazujući njihove nepotističke i koruptivne odnose, lokalni sudački lobi zasuo ga je kaznenim i privatnim tužbama za klevete i uvrede, a od Državnog sudbenog vijeća zatražena je i njegova smjena. Do isteka prvog mandata Rogić je već bio demotiviran za drugi. Ipak se prijavio, kako je objasnio, iz osjećaja odgovornosti za sud koji je vodio, ali je na natječaju bio bodovan kao najgori od pet kandidata. Naslijedila ga je sutkinja kojoj je zamjenica postala jedna od Rogićevih tužiteljica. Njega bi mandat na čelu suda mogao stajati 250.000 kuna, na koliko su suci o kojima je javno govorio procijenili svoj ugled i duševne boli.
Sva tri slučaja pokazuju koliko je u Hrvatskoj teško doći na poziciju u sustavu s koje se može učiniti nešto pozitivno: provesti stvarnu reformu, izgraditi ozbiljnu instituciju, uvesti reda u postojećoj. Djelovati ‘neovisno i samostalno’, čak i onda kada je to propisano kao zakonska dužnost, za vladajuće strukture predstavlja drskost koja se ne oprašta tako lako. A takvih slučajeva u Plenkovićevoj Hrvatskoj bilo je još, kao pri rušenju pravobraniteljice za djecu Ivane Milas Klarić na pola mandata, i bit će ih još. Pitanje je primjerice dokad će članovi Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju imati želuca donositi mišljenja protiv visokih dužnosnika, gledajući kako njihove odluke ostaju bez efekta dok se položaj Odbora politički sve više destruira.
Nakon što je Odbor početkom 2017. donio mišljenje da je tadašnji ministar znanosti Pavo Barišić plagirao jedan od svojih radova i nakon što je u proceduru stavio prijave sa sumnjama na plagijat drugih utjecajnih ljudi, među kojima je bio i predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, Ustavni sud je Odboru ukinuo status najvišeg etičkog tijela u sustavu, i to na zahtjev zagrebačkog rektora Damira Borasa, čiji je prorektor Ante Čović također bio jedan od prijavljenih. Akademik Vlatko Silobrčić već ranije je zbog javne obrane položaja Odbora bio prisiljen prepustiti predsjedničko mjesto drugom kolegi, a koncem prošle godine Plenkovićeva vlada predložila je Saboru, koji imenuje članove Odbora, da odbaci njihov izvještaj o radu. Kada je Odbor unatoč svemu tome imao snage da donese mišljenje po kojem je i Šeparović plagirao u svojem doktoratu, predsjednik Ustavnog suda protiv svih njegovih članova podnio je kaznene prijave. Kao i Rogić, mandat će platiti povlačenjem po sudovima.
Orešković je kazala da HDZ-ov postupak izbora šefice Povjerenstva predstavlja ‘apsolutno nepoštovanje jedne institucije’. Moglo bi se samo dodati – nijedne institucije, jer HDZ redom rastura svaku koja se usudi raditi posao koji joj je povjeren. Vladajućima ne trebaju ljudi od integriteta, jer im ne trebaju institucije koje će biti stvarno nezavisne. Reizbori su obećani ljudima poput Miroslava Šeparovića, koji je kao predsjednik Ustavnog suda idealan čuvar važećeg političkog poretka.
portalnovosti
