Stier se predsjedničke funkcije u HDZ-u može domoći samo zahvaljujući čudu ili nekoj katastrofi za Plenkovića, a kad se Stieru dogodi poraz, za njega više neće biti mjesta u HDZ-u. Preostat će mu da pokuša graditi svoju stranku sa Željkom Markić, ili da se priključi stranci Esih i Hasanbegovića, ili da priđe Mostu Bože Petrova
Uspješno presloživši parlamentarnu većinu s petero zastupnika Hrvatske narodne stranke i rekonstruiravši Vladu, premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković prebacio je težište političke utakmice – ili ‘transformativnog procesa’, kako dotični naziva svoj trenutačni posao – u vlastito stranačko dvorište, što zasigurno nije ostvarenje njegovih vladarskih snova: trenutačno najveća opasnost za Plenkovića, njegovu Vladu i saborsku većinu koncentrirana je u HDZ-u, preciznije u konzervativnijem i desnijem krilu HDZ-a. Jest da ta opasnost u brojčanom smislu nije velika, ali je i HDZ-ova parlamentarna većina od 78 zastupnika izrazito krhka i ovisi o tri glasa.
Elem, Davor Ivo Stier – potpredsjednik Vlade, ministar vanjskih poslova i politički tajnik HDZ-a – kuvertirao je ostavku na funkcije u Vladi početkom prošlog tjedna, a u ponedjeljak je tu ostavku i objavio, premda su se Plenković i njegova svita nadali da će se ministar predomisliti kad vidi da u novoj većini neće sudjelovati omražena mu Vesna Pusić. ‘Moja nova zadaća jest implementacija onoga što sam napisao u eseju ‘Nova hrvatska paradigma’ i što sam zajedno s Andrejom (Plenkovićem, op.a.) obećao na unutarstranačkim izborima. Vrijeme je da uvedemo načelo ‘Jedan član, jedan glas’ za izbor svih dužnosnika u HDZ-u na svim razinama. Štoviše, vjerujem da to načelo trebaju uvesti sve političke stranke. Stranke pripadaju svim svojim članovima. HDZ pripada svim našim članovima, i svi članovi imaju pravo izabrati ljude u Predsjedništvu i stranačkim tijelima koji će donijeti ključne odluke za stranku, ali što je najvažnije, i za Hrvatsku. Potrebno je jačati i demokršćansku opciju u neposrednom kontaktu s građanima, a moja je procjena da to mogu učiniti najbolje kao zastupnik u Saboru i kao politički tajnik HDZ-a.’
Stieru nitko ne može oduzeti zastupničko mjesto u parlamentu, ali mogao bi se neugodno iznenaditi ako zaista ozbiljno računa da će ga Plenković ostaviti na položaju stranačkog političkog tajnika.
- Stier nije toliko naivan da misli kako sad može ostati politički tajnik HDZ-a, ali želi Plenkovića dovesti u situaciju da ga smijeni. Smatra da će mu to donijeti nekakvu taktičku prednost i veći manevarski prostor u budućnosti. U svakom slučaju, prebacio je lopticu Plenkoviću - kaže naš sugovornik dobro upućen u odnose u vrhu HDZ-a.
Više-manje je očigledno da je ostavka na ministarsko i potpredsjedničko mjesto u Vladi Stierov korak prema zauzimanju pozicije prvog Plenkovićevog unutarstranačkog izazivača, kad god se dogodili izbori u HDZ-u. To se, ponajprije, da iščitati iz njegove najave da će se zalagati za koncept ‘jedan član – jedan glas’ u izborima za sve stranačke dužnosti a ne samo za onu predsjedničku (isto u SDP-u traži Mirando Mrsić, neformalni izazivač Davora Bernardića), ali i iz toga da će ostati politički tajnik HDZ-a i da će širiti ‘demokršćansku ideju’ u neposrednom kontaktu s građanima, to jest članovima stranke. To su poruke tipične za nekoga tko u bliskoj budućnosti računa na naklonost najšireg stranačkog članstva, nekoga tko želi da njegova predsjednička kandidatura u stranci proiziđe iz baze, iz naroda. Stier je, zapravo, poručio da će se aktivno boriti za jačanje svoje, ‘demokršćanske’, opcije unutar HDZ-a, a to znači otpor Plenkovićevoj transformaciji HDZ-a u partiju vrlo umjerene i donekle liberalne desnice.
Dojučerašnji ministar vanjskih poslova – koji na toj funkciji nije učinio ništa vrijedno isticanja i kojeg će zamijeniti dosadašnja državna tajnica u tom ministarstvu, ideološki neutralna i iskusna diplomatkinja Marija Pejčinović-Burić – odlučio je da ne može prijeći preko Plenkovićevog isforsiranog razvrgavanja koalicije s Mostom i sklapanja saveza s HNS-om u foto-finišu, jer vjeruje da će mu principijelnost pomoći u realizaciji visokih ambicija, ambicija koje nemaju svi oni HDZ-ovi zastupnici u Saboru koji su intimno bliži Stieru ili Zlatku Hasanbegoviću ili Nikoli Grmoji nego šefu svoje stranke i njegovim najbližim suradnicima, ali će biti poslušni i dizati ruku u skladu sa stranačkim nalozima sve dok im to osigurava egzistenciju i dojam o vlastitoj važnosti: to, naravno, uključuje i zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, čovjeka koji voli imati i slušati vođu sve dok je vođa uspješan. Tek kad kola krenu nizbrdo, HDZ-ovci će početi razmišljati o eventualnoj zamjeni za Plenkovića, kao što su o zamjeni za Tomislava Karamarka počeli misliti tek kad je ovaj srušio svoju Vladu i izazvao izbore, a mislili su toliko da su izabrali prvog koji se javio i usudio nešto kritički promrsiti. Stier je tada bio šef kampanje i strateg Plenkovićevog brzopoteznog preuzimanja HDZ-a, pa valjda misli da je i sad dovoljno prijaviti se prvi, prvi učiniti blagi ali principijelni otklon od nedodirljivog predsjednika, e da bi se u sljedećem koraku domogao trona.
Okolnosti, međutim, nisu iste, na Stierovu žalost. Plenković je, za razliku od Karamarka, sastavio tanku većinu u Saboru i nastavlja vladati dalje, bez straha da će ga napustiti onih petero HNS-ovaca i pridruženi im Tomislav Saucha, jer će oni politički postojati samo do prvih parlamentarnih izbora i cilj im je da se ti izbori dogode što kasnije. HDZ-ovu vlast mogu ugroziti ponajprije sami nezadovoljni HDZ-ovci, ali nije realno očekivati da će Stier i još dvojica-trojica HDZ-ovih parlamentarnih zastupnika (recimo, Miro Kovač, Anton Kliman i Darko Horvat) izazvati pad svoje Vlade i prijevremene izbore: to bi, između ostalog, bila katastrofalna uvertira za Stierovu predsjedničku kandidaturu u HDZ-u. Možda je mrvicu realnije da se dvojica-trojica HDZ-ovih zastupnika, bez Stiera, odmetnu od HDZ-a i priključe stranci Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića te tako sruše aktualnu Vladu, no i ta je solucija vjerojatnija nakon unutarstranačkih izbora, ako Plenković na tim izborima uspije pomesti sve koji mu nisu po ukusu i u čiju lojalnost sumnja. A ključevi unutarstranačkih izbora su u Plenkovićevim rukama: on će voditi računa da se to dogodi onda kad mu to bude najviše odgovaralo. Ima još tri godine na raspolaganju, ali vjerojatno će te izbore organizirati ove jeseni, dok mu kako-tako ide i dok koliko-toliko kontrolira situaciju. Nakon toga, Plenković će – barem što se tiče unutarstranačke situacije – biti spreman za nove parlamentarne izbore.
Dodatni problem s pokušajem Davora Ive Stiera da ovlada HDZ-om i promijeni mu politički kurs jest u tome što njegovi istomišljenici, sličnomišljenici i eventualni sljedbenici nisu stacionirani u HDZ-u, iako i ondje možda postoji poneki takav, već su oni uglavnom smješteni na parastranačkoj desnici: radi se o turbokatoličkim udrugama Željke Markić i Vice Batarela te njihovom medijsko-braniteljskom enturažu u rasponu od Velimira Bujanca do Tihomira Dujmovića. Premda je ta grupacija bliska i Zlatku Hasanbegoviću i Bruni Esih, kao i Boži Petrovu i Nikoli Grmoji, Stier je njihov autentični politički lider, s tim da je nevolja (i) u tome što Stier dosad ničim nije pokazao da može biti lider. On je politički obrazovaniji i potkovaniji od većine desničara u HDZ-u i izvan HDZ-a, ali to nije dovoljno da bi se bilo političkim liderom. Stier se zbog svega toga predsjedničke funkcije u HDZ-u može domoći samo zahvaljujući čudu ili nekom katastrofalnom razvoju situacije za Plenkovića, a kad se Stieru dogodi poraz, za njega i njegove ambicije više neće biti mjesta u HDZ-u. Preostat će mu da pokuša graditi svoju stranku sa Željkom Markić i ostatkom protumanjinske i protuslobodarske družine, ili da se priključi stranci Esih i Hasanbegovića, ili da priđe Mostu Bože Petrova.
Transformacijski proces Andreja Plenkovića zasad je dakle proizveo tri relevantne i međusobno raznorodne političke grupe desnije od HDZ-a. Ništa nelogično: ako se HDZ povlači s krajnje desnice i pomiče se prema centru, onda je jasno da će na otvorenom prostoru niknuti nekakva politička snaga. Hasanbegović i Esih nastavak su Karamarkove politike i u tom pogledu su Miro Kovač, Anton Kliman ili Darko Horvat bliži njima dvoma nego Stieru i Željki Markić, a njih dvoje su pak negdje na pola puta između Hasanbegovićeve partije i Petrovljeva Mosta. Premda su svjetonazorske i političke razlike među ovim grupacijama vidljive tek pod mikroskopom, oni su nepovjerljivi jedni prema drugima, a to nepovjerenje datira iz vremena kad je šef HDZ-a bio Karamarko i kad se raspadala prva vlada HDZ-a i Mosta. Mogu li ove tri grupacije prevladati ono što ih dijeli – a to su više-manje taštine vodećih persona – i uspostaviti nikad jači savez desno od HDZ-a? Ako mogu, u kojoj bi mjeri to naštetilo HDZ-u, osim što bi mu dodatno bio smanjen postizborni koalicijski potencijal?
Odgovori na ova pitanja, naravno, ne ovise samo o postupcima ljudi koji zdesna zidaju bunkere i utvrde prema Plenkovićevom HDZ-u, nego možda i više ovise o tome kako će Plenković upravljati svojim ‘transformacijskim procesom’, odnosno hoće li se taj proces ispostaviti političkim larpurlartizmom i golom improvizacijom, kako se sad čini, ili će donijeti kakav konkretan napredak i iskorak u bilo kojem segmentu života, od reforme obrazovanja i zdravstva, preko zaustavljanja koketiranja s NDH i suzbijanja širenja mržnje, do novog zapošljavanja i poboljšanja standarda što širih slojeva stanovništva. Ono što budi skepsu jest to što se Plenković neće olako odreći glasova na krajnjoj desnici: on će se za njih boriti i pritom im činiti ustupke, a to bi moglo dovesti do toga da se transformacija ispostavi tapkanjem na mjestu i krađom vremena cijelom jednom društvu.
portalnovosti
Uspješno presloživši parlamentarnu većinu s petero zastupnika Hrvatske narodne stranke i rekonstruiravši Vladu, premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković prebacio je težište političke utakmice – ili ‘transformativnog procesa’, kako dotični naziva svoj trenutačni posao – u vlastito stranačko dvorište, što zasigurno nije ostvarenje njegovih vladarskih snova: trenutačno najveća opasnost za Plenkovića, njegovu Vladu i saborsku većinu koncentrirana je u HDZ-u, preciznije u konzervativnijem i desnijem krilu HDZ-a. Jest da ta opasnost u brojčanom smislu nije velika, ali je i HDZ-ova parlamentarna većina od 78 zastupnika izrazito krhka i ovisi o tri glasa.
Problem sa Stierovim pokušajem da ovlada hdz-om i promijeni mu politički kurs jest u tome što njegovi istomišljenici, sličnomišljenici i eventualni sljedbenici nisu stacionirani u hdz-u, već uglavnom na parastranačkoj desnici
Elem, Davor Ivo Stier – potpredsjednik Vlade, ministar vanjskih poslova i politički tajnik HDZ-a – kuvertirao je ostavku na funkcije u Vladi početkom prošlog tjedna, a u ponedjeljak je tu ostavku i objavio, premda su se Plenković i njegova svita nadali da će se ministar predomisliti kad vidi da u novoj većini neće sudjelovati omražena mu Vesna Pusić. ‘Moja nova zadaća jest implementacija onoga što sam napisao u eseju ‘Nova hrvatska paradigma’ i što sam zajedno s Andrejom (Plenkovićem, op.a.) obećao na unutarstranačkim izborima. Vrijeme je da uvedemo načelo ‘Jedan član, jedan glas’ za izbor svih dužnosnika u HDZ-u na svim razinama. Štoviše, vjerujem da to načelo trebaju uvesti sve političke stranke. Stranke pripadaju svim svojim članovima. HDZ pripada svim našim članovima, i svi članovi imaju pravo izabrati ljude u Predsjedništvu i stranačkim tijelima koji će donijeti ključne odluke za stranku, ali što je najvažnije, i za Hrvatsku. Potrebno je jačati i demokršćansku opciju u neposrednom kontaktu s građanima, a moja je procjena da to mogu učiniti najbolje kao zastupnik u Saboru i kao politički tajnik HDZ-a.’
Stieru nitko ne može oduzeti zastupničko mjesto u parlamentu, ali mogao bi se neugodno iznenaditi ako zaista ozbiljno računa da će ga Plenković ostaviti na položaju stranačkog političkog tajnika.
- Stier nije toliko naivan da misli kako sad može ostati politički tajnik HDZ-a, ali želi Plenkovića dovesti u situaciju da ga smijeni. Smatra da će mu to donijeti nekakvu taktičku prednost i veći manevarski prostor u budućnosti. U svakom slučaju, prebacio je lopticu Plenkoviću - kaže naš sugovornik dobro upućen u odnose u vrhu HDZ-a.
Više-manje je očigledno da je ostavka na ministarsko i potpredsjedničko mjesto u Vladi Stierov korak prema zauzimanju pozicije prvog Plenkovićevog unutarstranačkog izazivača, kad god se dogodili izbori u HDZ-u. To se, ponajprije, da iščitati iz njegove najave da će se zalagati za koncept ‘jedan član – jedan glas’ u izborima za sve stranačke dužnosti a ne samo za onu predsjedničku (isto u SDP-u traži Mirando Mrsić, neformalni izazivač Davora Bernardića), ali i iz toga da će ostati politički tajnik HDZ-a i da će širiti ‘demokršćansku ideju’ u neposrednom kontaktu s građanima, to jest članovima stranke. To su poruke tipične za nekoga tko u bliskoj budućnosti računa na naklonost najšireg stranačkog članstva, nekoga tko želi da njegova predsjednička kandidatura u stranci proiziđe iz baze, iz naroda. Stier je, zapravo, poručio da će se aktivno boriti za jačanje svoje, ‘demokršćanske’, opcije unutar HDZ-a, a to znači otpor Plenkovićevoj transformaciji HDZ-a u partiju vrlo umjerene i donekle liberalne desnice.
Stierove poruke tipične su za nekoga tko u bliskoj budućnosti računa na naklonost najšireg stranačkog članstva, nekoga tko želi da njegova predsjednička kandidatura u stranci proiziđe iz baze, iz naroda
Dojučerašnji ministar vanjskih poslova – koji na toj funkciji nije učinio ništa vrijedno isticanja i kojeg će zamijeniti dosadašnja državna tajnica u tom ministarstvu, ideološki neutralna i iskusna diplomatkinja Marija Pejčinović-Burić – odlučio je da ne može prijeći preko Plenkovićevog isforsiranog razvrgavanja koalicije s Mostom i sklapanja saveza s HNS-om u foto-finišu, jer vjeruje da će mu principijelnost pomoći u realizaciji visokih ambicija, ambicija koje nemaju svi oni HDZ-ovi zastupnici u Saboru koji su intimno bliži Stieru ili Zlatku Hasanbegoviću ili Nikoli Grmoji nego šefu svoje stranke i njegovim najbližim suradnicima, ali će biti poslušni i dizati ruku u skladu sa stranačkim nalozima sve dok im to osigurava egzistenciju i dojam o vlastitoj važnosti: to, naravno, uključuje i zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, čovjeka koji voli imati i slušati vođu sve dok je vođa uspješan. Tek kad kola krenu nizbrdo, HDZ-ovci će početi razmišljati o eventualnoj zamjeni za Plenkovića, kao što su o zamjeni za Tomislava Karamarka počeli misliti tek kad je ovaj srušio svoju Vladu i izazvao izbore, a mislili su toliko da su izabrali prvog koji se javio i usudio nešto kritički promrsiti. Stier je tada bio šef kampanje i strateg Plenkovićevog brzopoteznog preuzimanja HDZ-a, pa valjda misli da je i sad dovoljno prijaviti se prvi, prvi učiniti blagi ali principijelni otklon od nedodirljivog predsjednika, e da bi se u sljedećem koraku domogao trona.
Okolnosti, međutim, nisu iste, na Stierovu žalost. Plenković je, za razliku od Karamarka, sastavio tanku većinu u Saboru i nastavlja vladati dalje, bez straha da će ga napustiti onih petero HNS-ovaca i pridruženi im Tomislav Saucha, jer će oni politički postojati samo do prvih parlamentarnih izbora i cilj im je da se ti izbori dogode što kasnije. HDZ-ovu vlast mogu ugroziti ponajprije sami nezadovoljni HDZ-ovci, ali nije realno očekivati da će Stier i još dvojica-trojica HDZ-ovih parlamentarnih zastupnika (recimo, Miro Kovač, Anton Kliman i Darko Horvat) izazvati pad svoje Vlade i prijevremene izbore: to bi, između ostalog, bila katastrofalna uvertira za Stierovu predsjedničku kandidaturu u HDZ-u. Možda je mrvicu realnije da se dvojica-trojica HDZ-ovih zastupnika, bez Stiera, odmetnu od HDZ-a i priključe stranci Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića te tako sruše aktualnu Vladu, no i ta je solucija vjerojatnija nakon unutarstranačkih izbora, ako Plenković na tim izborima uspije pomesti sve koji mu nisu po ukusu i u čiju lojalnost sumnja. A ključevi unutarstranačkih izbora su u Plenkovićevim rukama: on će voditi računa da se to dogodi onda kad mu to bude najviše odgovaralo. Ima još tri godine na raspolaganju, ali vjerojatno će te izbore organizirati ove jeseni, dok mu kako-tako ide i dok koliko-toliko kontrolira situaciju. Nakon toga, Plenković će – barem što se tiče unutarstranačke situacije – biti spreman za nove parlamentarne izbore.
Dodatni problem s pokušajem Davora Ive Stiera da ovlada HDZ-om i promijeni mu politički kurs jest u tome što njegovi istomišljenici, sličnomišljenici i eventualni sljedbenici nisu stacionirani u HDZ-u, iako i ondje možda postoji poneki takav, već su oni uglavnom smješteni na parastranačkoj desnici: radi se o turbokatoličkim udrugama Željke Markić i Vice Batarela te njihovom medijsko-braniteljskom enturažu u rasponu od Velimira Bujanca do Tihomira Dujmovića. Premda je ta grupacija bliska i Zlatku Hasanbegoviću i Bruni Esih, kao i Boži Petrovu i Nikoli Grmoji, Stier je njihov autentični politički lider, s tim da je nevolja (i) u tome što Stier dosad ničim nije pokazao da može biti lider. On je politički obrazovaniji i potkovaniji od većine desničara u HDZ-u i izvan HDZ-a, ali to nije dovoljno da bi se bilo političkim liderom. Stier se zbog svega toga predsjedničke funkcije u HDZ-u može domoći samo zahvaljujući čudu ili nekom katastrofalnom razvoju situacije za Plenkovića, a kad se Stieru dogodi poraz, za njega i njegove ambicije više neće biti mjesta u HDZ-u. Preostat će mu da pokuša graditi svoju stranku sa Željkom Markić i ostatkom protumanjinske i protuslobodarske družine, ili da se priključi stranci Esih i Hasanbegovića, ili da priđe Mostu Bože Petrova.
Transformacijski proces Andreja Plenkovića zasad je dakle proizveo tri relevantne i međusobno raznorodne političke grupe desnije od HDZ-a. Ništa nelogično: ako se HDZ povlači s krajnje desnice i pomiče se prema centru, onda je jasno da će na otvorenom prostoru niknuti nekakva politička snaga. Hasanbegović i Esih nastavak su Karamarkove politike i u tom pogledu su Miro Kovač, Anton Kliman ili Darko Horvat bliži njima dvoma nego Stieru i Željki Markić, a njih dvoje su pak negdje na pola puta između Hasanbegovićeve partije i Petrovljeva Mosta. Premda su svjetonazorske i političke razlike među ovim grupacijama vidljive tek pod mikroskopom, oni su nepovjerljivi jedni prema drugima, a to nepovjerenje datira iz vremena kad je šef HDZ-a bio Karamarko i kad se raspadala prva vlada HDZ-a i Mosta. Mogu li ove tri grupacije prevladati ono što ih dijeli – a to su više-manje taštine vodećih persona – i uspostaviti nikad jači savez desno od HDZ-a? Ako mogu, u kojoj bi mjeri to naštetilo HDZ-u, osim što bi mu dodatno bio smanjen postizborni koalicijski potencijal?
Odgovori na ova pitanja, naravno, ne ovise samo o postupcima ljudi koji zdesna zidaju bunkere i utvrde prema Plenkovićevom HDZ-u, nego možda i više ovise o tome kako će Plenković upravljati svojim ‘transformacijskim procesom’, odnosno hoće li se taj proces ispostaviti političkim larpurlartizmom i golom improvizacijom, kako se sad čini, ili će donijeti kakav konkretan napredak i iskorak u bilo kojem segmentu života, od reforme obrazovanja i zdravstva, preko zaustavljanja koketiranja s NDH i suzbijanja širenja mržnje, do novog zapošljavanja i poboljšanja standarda što širih slojeva stanovništva. Ono što budi skepsu jest to što se Plenković neće olako odreći glasova na krajnjoj desnici: on će se za njih boriti i pritom im činiti ustupke, a to bi moglo dovesti do toga da se transformacija ispostavi tapkanjem na mjestu i krađom vremena cijelom jednom društvu.
portalnovosti
