Rat koji se ne smije zaboraviti

Osam stotina i pedeset – i još koji pride – španjolskih dobrovoljaca bila bi svugdje u normalnom svijetu činjenica kojom bi se neka država ponosila i koristila je u izgradnji svog imidža u svijetu. Ali mi ni u tome nismo normalni.  Oni su zaboravljeni, odbačeni na „đubrište istorije“ , korak po korak briše im se spomen u javnom pamćenju. Velikim potezima na makrorazini  (Tuđmanov pokušaj „miksanja kostiju“ po uzoru na Franca sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća), malim na mikrorazini poput  preimenovanja središnjeg trga u Betini na Murteru  koji je decenijama nosio ima jednog od dvojice Betinjana španjolskih boraca – Dragutina Bilića, koji je poginuo u borbi sa frankistima pred 80 godina.

Što su svi ti ljudi tamo radili, je li Španjolska važna i – ako je, zašto, i zašto je završilo tako kako je završilo?

Španjolska je zemlja kontrasta, pogotovo u socijalnoj sferi.  Na jednoj strani veliko bogatstvo i posjedi, gdje vidnu ulogu ima i Katolička crkva, na drugoj strani krajnje siromaštvo pretežnog broja seljaka. Sukobi liberala i konzervativaca koji se iz devetnaestog prelijevaju u dvadeseto stoljeće, bujanje radničkog pokreta koji u Španjolskoj, više nego igdje drugdje u Europi, ima anarhistički naboj i predznak. Katalonci i Baski žele autonomiju, Madrid  im je ne da. I ljevica i desnica izuzetno cijene individualnu slobodu (naravno, svatko sa svojom interpretacijom), a politički atentati češći su nego drugdje u Europi.  Godine 1931 ukida se kraljevina i proglašava republika, liberalno-socijalistička koalicija na vlasti daje ženama građanska prava, a Katalonija dobiva autonomiju. Stvara se zakonski okvir agrarne reforme i kreće se s podjelom zemlje seljacima, Katolička crkva odvojena je od države, zakon jamči slobodu savjesti i slobodu medija. Konzervativci su uplašeni reformama, formiraju konfederaciju nezavisnih španjolskih desnica i tijesno pobjeđuju na izborima koncem 1933. Desna vlada pokušava ukinuti dosadašnje reforme, na ustanke u Asturiji i Kataloniji odgovara krvavom represijom i tenzije se i dalje pojačavaju. Daljnji razvoj situacije nije jasan bez europskog konteksta.

Ta Europa nikako da se oporavi od „Velikog rata“ 1914-1918 koji je bio pompozno najavljivan kao rat  koji će okončati sve ratove. Ruska revolucija uspjela se obraniti od bijele kontrarevolucije i strane intervencije, ali Trocki je zaustavljen pod Varšavom i Sovjetska Rusije odustaje od izvoza revolucije na zapad, bar ovako izravno. Kratkotrajne sovjetske republike u Bavarskoj i Mađarskoj ugušene su u krvi, fašisti 1922. pobjedonosno ulaze u Rim, godinu kasnije još nepoznati Adolf Hitler ne uspijeva s minhenskim pučem. Raste represija prema radničkom pokretu i naprednim snagama, Kominterna inzistira na samostalnom nastupu komunista i socijaldemokraciju proglašava većom opasnošću nego što je fašizam, velika ekonomska kriza 1929-1933 samo radikalizira situaciju, međutim netko u Kominterni shvaća da kod takvog odnosa snaga ništa ne stoji na putu nadolazećem i sve snažnijem valu fašizma u Europi. Na VII kongresu Kominterne 1935. godine artikulira se nova politika suradnje sa svim snagama na ljevici - sve do građanskog lijevog centra - koja će moći zaustaviti fašizam.

I upravo je Španjolska zemlja u kojoj će taj novi koncept pučke fronte biti primijenjen. Koalicija stranaka od lijevog centra do raznorodne ljevice – socijalista, komunista, nezavisnih antistaljinističkih socijalista, pa čak i dijela anarhista koji su privremeno suspendirali svoje gađenje prema parlamentarnim institucijama i sudjelovali na izborima -  pobjeđuje na izborima u veljači 1936. i formira koalicijsku vladu. Desnica se boji da neće moći parirati novouspostavljenoj koaliciji i u lipnju 1936 započinju vojnu pobunu.

Prvotni plan nije uspio – pučisti nisu uspjeli preuzeti sve velike gradove, a nisu im se pridružili ni mornarica i zrakoplovstvo. S druge strane, građani se okupljaju pred gradskim vijećnicama širom zemlje i traže da im vlada podijeli oružje. Pučisti svoj problem rješavaju -  njemački Junkersi prevoze  marokanske postrojbe na krizne točke u Španjolskoj, ali Republika nije tako odlučna i ne dijeli oružje narodu. Kreće dug i krvav građanski rat koji je odnio gotovo milijun žrtava, manje u izravnim borbama na frontu, a mnogo više u (frankističkim) bombardiranjima civilnih ciljeva i masovnim egzekucijama civila, gdje ni Republika nije bila nevina. Frankistički teror nakon završetka rata odnio je dodatnih gotovo milijun civilnih žrtava, a izbjeglo je oko 650.000 ljudi..

Iako je i u Francuskoj na vlasti vlada Pučke fronte, ta država uz Velika Britanija zagovara politiku nemiješanja. Sovjetska Rusije i Meksiko pomažu Republiku, a Njemačka i Italija pobunjenike.   Konstantna i vrlo snažna pomoć Hitlera i Mussolinija u ljudstvu i opremi, pogotovo u avijaciji, jedan je od razloga pobjede frankista.

Kominterna ujesen 1936. poziva dobrovoljce iz cijelog svijeta da se uključe u obranu Republike. Do kraja rata stiže ih ukupno 35.000, ali nikada nije bilo  više od 15.000 u jednom trenutku. Francuza je preko Pirineja stiglo 8.500, Nijemaca koji su imali brojnu antihitlerovsku dijasporu došlo je preko 5.000, Poljaka 4.000, Talijana do 4.000, Amerikanaca 3.000, a iz Jugoslavije između 1700 i 1900 boraca. Poginulo ih je 12.500.

Prema brojnim objavljenim sjećanjima može se sa velikom sigurnošću zaključiti da je osnovni motiv koji je sve ove dobrovoljce doveo u Španjolsku  - antifašizam, odnosno svijest o globalnoj opasnosti od fašizma, kaže jedna od najozbiljnijih istraživača/istraživačica građanskog rata u Španjolskoj Stanislava Koprivica Oštrić. U najvećem broju bili su komunisti ili simpatizeri tog pokreta. Međutim, ovdje valja dodati da su u Španjolsku drugim kanalima stizali i dobrovoljci drugih političkih uvjerenja – od anarhista do nezavisnih socijalista, ali da im je osnovna motivacija bila identična, dakle – antifašizam.

Frankistima u pomoć stižu dobrovoljci i iz drugih zemalja. Na strani Republike bori se 200 Iraca, ali na strani Franca njih čak 700, Francu je prišlo i 500 Francuza, a kao kuriozitet dodajmo da su se u redovima frankista borila čak i sedmorica pripadnika rumunjskog fašističkog pokreta. Iz Jugoslavije se na prste jedne ruke može nabrojati one koji su se borili protiv Republike. Najvjerojatnije se radi o osobama uhićenim u krijumčarenju preko talijansko-jugoslavenske granice, koji su radije odabrali odlazak u Španjolsku nego odlazak u zatvor.

Kako je taj rat bio izuzetno prisutan u jugoslavenskoj javnosti, može začuditi  - zašto nije bilo više dobrovoljaca na frankističkoj strani, pogotovo što je npr. klerikalna „Hrvatska straža“  bila doista zdušno angažirana u obrani i hvaljenju frankista i opisivanju zločina bezbožnih republikanaca? Čini se da hrvatska nacionalistička desnica nije Španjolsku prepoznala kao element važan za ono jedino što je njima bilo važno – rješavanje hrvatskog pitanja na način koji bi njima odgovarao. Na čelu Srpske pravoslavne crkve je u to vrijeme bio patrijarh Varnava, čovjek koji  - kako podsjeća Mirko Đorđević - najveću opasnost vidi u komunizmu, a Hitlera hvali kao dalekovidnu osobu koju je njemačkom narodu poslao sam Bog kako bi se borio protiv komunizma i međunarodnih Židova. Međutim, kako je prevladavajuća desna percepcija rata bila da radi o sukobu križara koji brane (katoličko) kršćanstvo od bezbožnih anarhista i komunista, a kako je SPC bila već dulje vrijeme žestoko angažirana u borbi protiv konkordata između Beograda i Vatikana,  očito je prevladao stav da nema svrhe poticati  odlazak srpskih desničara u rat za obranu katolicizma – onog istog s kojim se SPC u borbi protiv konkordata žestoko obračunava.

Pomoć Republici sve je slabija, pomoć pobunjenicima ne jenjava i sve snažnija pobunjenička vojska sve je bliže pobjedi. Muenchenski sporazum i žrtvovanje Čehoslovačke odgađaju početak Drugog svjetskog rata, a neki na strani Republike su izbijanje novog europskog sukoba između fašističkih država i njihovih protivnika vidjeli kao slamku spasa za opstanak Republike, jer bi u slučaju europskog rata dobili moćne saveznike, a pomoć Berlina i Rima frankistima nužno bi se smanjila. Međutim, do toga nije došlo i dogovoreno je povlačenje svih stranih dobrovoljaca. Republika se toga držala, frankisti nisu.

Frankisti presijecaju teritorij pod kontrolom legalnih vlasti na pola, a rat završava 1. travnja 1939. godine, par dana nakon što frankisti osvajaju Madrid, a na službenoj paradi ulicama grada uz pobunjeničke trupe sudjeluju i Nijemci i Talijani.

Tko je pobijedio, a  tko izgubio u ovom ratu? Pobijedila je koalicija političke desnice, Katoličke crkve i vojske, koja je uspjela – uz nemjerljivu stranu pomoć – uspostaviti efikasnu vojnu silu  i uz pomoć pete kolone, termina izmišljenog upravo u ovom ratu, odnosno svojih simpatizera koji su u pozadini republikanaca radili sabotaže i atentate poraziti legalne snage španjolske republike.

Izgubila je šarena republikanska koalicija, a razlozi njenog poraza su višestruki.  Glavni je njezina raznolikost, koja se odrazila i na sporu uspostavu moderne organizirane vojske. Kako su pobunjenici bili za unitarnu Španjolsku, Katalonija i Baskija ostale su uz Republiku. Pritom je manje važno što su u Baskiji na vlasti bili katolički konzervativci, i da je 30.000 baskijskih vojnika bio jedini segment republikanske vojske u kojem su normalno funkcionirali vojni svećenici, njih 83 na broju.  Pa i napad nacističke avijacije  na Guernicu 26. travnja 1937 sa 50 tona rasprskavajućih i zapaljivih bombi nije imao nikakav izravni vojni značaj – radilo se o malom gradu od 7.000 stanovnika daleko od fronte sa jednom vojnom tvornicom na rubu grada.  Međutim, Guernica je duhovno središte Baskije, a u tamošnjoj crkvi sv. Ivana španjolski su se vladari stoljećima zaklinjali da će poštivati povijesna prava Baskije, i zato je bila meta okrutnog bombardiranja.

Katalonija je uz svoju autonomiju branila i svoju političku različitost - tamo su anarhisti bili izrazito snažni, a katalonska specifičnost bila je i Radnička stranka marksističkog jedinstva (POUM), stranka nezavisnog socijalističkog usmjerenja, a tada je usmjerenje bilo od strane malobrojnih, ali zbog potpore Moskve, izuzetno snažnih komunista bilo kvalificirano kao vrlo štetni trockizam. POUM, ali i anarhisti širom Španjolske, protivili su se unifikaciji španjolske republikanske vojske inspiriranoj komunistima, s obje strane upotrijebljeno je i oružje, i komunisti su pobijedili. Jedan od najvjerodostojnijih povjesničara građanskog rata u Španjolskoj Hugh Thomas kaže kako su se NKVD-ove egzekucije nepoćudnih nastavile i u zarobljeničkim logorima u Francuskoj.

The rest iz history. Iskustvo „španjolaca“  bilo je od neprocjenjive važnosti  u partizanskom pokretu u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Talijanski zapovjednici Roatta, Gambara i Piazzoni svoja su iskustva iz Španjolske primjenjivali u vladanju okupiranom Jugoslavijom  u Drugom svjetskom ratu, a od kaznenog progona za ratne zločine sklonili su se upravo u – Francovu Španjolsku!  Taj je rat, kao možda nijedan drugi veliki događaj u Europi u dvadesetom stoljeću,  podcrtao važnost solidarnosti.  To nije i ne smije biti jedan zaboravljeni rat, treba podsjećati  koje su vrijednosti bile dovedene u pitanje i koje su usprkos vojnom porazu nastavile i dalje biti trajan orijentir onima koji vole slobodu.  A tko drukčije kaže, kleveće i laže.

forum.tm