Pero Kvesić je … teško je to i pobrojati. Pokušajmo, izborom: pokretač kultnog kluba Jabuka i prvog taekwondo kluba. Prvi urednik novopokrenutog Poleta, poslije Erotike, naravno i novinar. Pisac trajnih zbirki priča „u trapericama“, poezije, romana, bloger, foto-arhivar. Scenarist „Malih letećih medvjedića“, odnedavno i nagrađivani autor filma „Dum spiro, spero“, koji ćemo moći vidjeti, kao i čuti ovog prezaposlenog, a povremeno službeno nezaposlenog autora, na Kalibar bestivalu u Zadru 17. rujna.
"Odrastanje je zapravo niz razočaranja" - Perko Kvesić (FOTO: Privatni album)
Kako ste se odlučili na snimanje dokumentarnog filma „Dum spiro spero“ (Dok dišem, nadam se) i koliko je proces snimanja bio proces učenja, pronalaženja i definiranja poetike, savladavanja tehnike, jer ovaj put ste kompletan autor?
- Zapravo se nisam ni odlučio. Na neki je način film zapravo nastajao sam od sebe. Uvijek imam fotoaparat uz sebe, još od 1970. godine svaki dan napravim nekoliko fotografija. No kako su suvremeni digitalni aparati sposobni zabilježiti i filmsku scenu, posljednjih godina počeo sam povremeno snimati i poneke filmske klipiće. Te pohranjene scene su se namnožile, pa sam ih počeo grupirati po nekim kriterijima, čisto da se lakše snađem gdje je što na hard disku kompjutora. U jednom trenutku se u jednoj od tih gomila pokazao smisao i prepoznao sam da imam film. Dakle, nisam se odlučio raditi film, nego sam naprosto shvatio da ga već radim. Nakon toga je slijedila samo tehnička egzekucija. Producent nije bio zadovoljan tehničkom kvalitetom slike, pa je tražio da sve ponovo snimim kvalitetnom filmskom kamerom. Dakle, scenarij u klasičnom obliku, kao tekst ispisan na papiru, nije ni postojao. Postojao je filmski predložak snimljen fotoaparatom, na osnovu kojeg sam ad hoc dosnimavao kadrove. Dapače, neke scene sam snimio neplanirano. Nisam očekivao da će se dogoditi, pa kako sam već imao kameru u ruci, a nešto mi se događalo pred nosom, zabilježio sam i to. Na primjer, postoji scena gdje pas Babl izlazi iz auta i kreće šetati Cmrokom. Iznenada sam u kadru spazio ljubavni par koji sjedi u travi i grle se. Zumirao sam na njih, a upravo u tom trenu su se počeli jače grliti i to je ušlo u film. Veseli me što sam mogao napraviti nešto čemu sam bio gotovo kompletan autor, ali sam s druge strane bio potpuno otvoren prema stvarnosti i pustio da me ona vodi.
Jeste li kao pisac imali ideju o svom idealnom čitatelju? Pitam to kako bih se nastavio na pitanje: jeste li kao autor dokumentarca imali ideju o idealnom gledatelju?
- U početku je moje idealno gledateljstvo bilo vrlo ograničeno, uključivalo mali broj osoba. Računao sam na svog sina, suprugu, šogoricu i sebe, možda nekolicinu prijatelja. Tako je i kad pišem: prvenstveno pišem za sebe, da bih zabilježio nešto što ne želim zaboraviti, da bih ponešto definirao sam sebi. Ono što ocijenim zanimljivim i vrijednim pustim u javnost, pa se idealni čitatelj/gledatelj sam pronađe. Oni kojima se svidi ono što radim su moji idealni čitatelji/gledatelji, a oni kojima je to nezanimljivo ili odbojno nisu.
"Naše društvo je školski primjer zajednice koja ne uvažava svoje sociologe" (FOTO: Privatni album)
Vaša izjava o tome da roditelji djecu spremaju za život, ali ne i za smrt, skrenula je na sebe pažnju toliko da je bilo jasno da ste takli u tabu, što valja podržati. Ipak, ne pobrine li se život za traumatično suočavanje sa smrću, ne treba li utoliko djecu poštedjeti koliko je moguće te traume. Na kraju, ne kažu psiholozi bez razloga da su djetinjstvo i mladost lijepi baš zato jer ne vode računa o smrti?
- Imam dojam da se pozivate na slabe psihologe. Za mnoge je djetinjstvo razdoblje upijanja zabluda, idealiziranih pojmova i prešućivanja. Nebrojene slikovnice i crtani filmovi uče djecu da postoji kućica u cvijeću pored koje u dvorištu živi kravica, praščić, pijevac i koke, zečići… U stvarnosti postoje ogromna industrijska postrojenja u kojima se životinje uzgajaju na tekućoj traci. U svijetu koji se natura djeci postoje mama i tata, baka i djed, dobri Bog, Djed Mraz i Sveti Nikola, autići koji govore i plemeniti Hrvati. Suvremeno odrastanje je zapravo niz razočaranja. Djeci se prvo usadi ušećerena, nekonfliktna slika svijeta, a zatim se ona razbija, uništava i umjesto nje se pomalja realni svijet koji je prema prethodnom, idealiziranom znatno gori. U zdravom odrastanju i odgoju bolje da je što manje takvih izmišljotina i tajenja. Djeci treba reći da i u realnom svijetu ima lijepoga i dobroga, treba im govoriti o svemu što postoji, pazeći da način kako im se to objašnjava bude primjeren njihovom uzrastu, da bi mogli razumjeti i prihvatiti.
Planira li se na temelju filma objaviti i kakva knjiga?
- Niste u toku! Postoji knjiga istog naziva kao i film, "Dum spiro spero". Moj filmski producent je ujedno i izdavač. U knjizi je ispisano sve ono što sam imao na umu snimajući film, ali zbog prirode medija nije bilo moguće utrpati u njega. Međutim, nimalo me ne čudi što ne znate, bilo bi čudno da je obrnuto. Kakav je situacija s našim izdavaštvom, knjiga je izašla u svega 250 primjeraka, što je meni zamalo jednako tome da nije izašla. U kakvom je položaju knjiga u odnosu na film (a ni film nije u zavidnom položaju), dobro govori upravo moj primjer. Već četrdesetak godina objavljujem knjige, čak sam i među uspješnijim autorima, a sad sam napravio jedan dokumentarni film i o tom filmu je već pisano po raznim novinama otprilike jednako kao o svim mojim knjigama do sada.
Dišete, dakle – radite. Koji su planovi na svim medijsko-umjetničkim poljima?
- Suština plana je da vrijeme koje mi je preostalo iskoristim što plodonosnije. Radim na novim knjigama, završio sam projekt drugog filma, napisao sam tekst za kazalište i rado bih vidio kako se izvodi, rado bih napravio i neke izložbe svojih fotografija i crteža. Da realiziram samo ono što bih želio napraviti u sljedećoj godini trebalo bi mi otprilike pet godina, tako da je vrijeme ono što mi najviše nedostaje.
Koja dva fakulteta bi danas bila izbor sociologu Petru Kvesiću?
- Ponovo bih odabrao sociologiju. Sociologija i ja smo se odlično našli. To je zanimljiva i važna disciplina. Nažalost je kod nas sociologija u još gorem položaju nego književnost. Naše društvo je školski primjer zajednice koja ne uvažava svoje sociologe, a to je jedan od razloga zašto nam je kako jeste. U vrijeme kad sam odlučivao što ću studirati u najužem izboru bile mi je još i likovna akademija i arhitektura. No danas bih kao prvi izbor uzeo medicinu. Suvremena medicina me fascinira, posebno dijagnostika i novi lijekovi. Još prije četvrt stoljeća – što je zapravo vrlo malo vremena – ono što danas imamo spadalo je u domenu SF-a, a grana se i dalje nezadrživo razvija.
lupiga
"Odrastanje je zapravo niz razočaranja" - Perko Kvesić (FOTO: Privatni album)
Kako ste se odlučili na snimanje dokumentarnog filma „Dum spiro spero“ (Dok dišem, nadam se) i koliko je proces snimanja bio proces učenja, pronalaženja i definiranja poetike, savladavanja tehnike, jer ovaj put ste kompletan autor?
- Zapravo se nisam ni odlučio. Na neki je način film zapravo nastajao sam od sebe. Uvijek imam fotoaparat uz sebe, još od 1970. godine svaki dan napravim nekoliko fotografija. No kako su suvremeni digitalni aparati sposobni zabilježiti i filmsku scenu, posljednjih godina počeo sam povremeno snimati i poneke filmske klipiće. Te pohranjene scene su se namnožile, pa sam ih počeo grupirati po nekim kriterijima, čisto da se lakše snađem gdje je što na hard disku kompjutora. U jednom trenutku se u jednoj od tih gomila pokazao smisao i prepoznao sam da imam film. Dakle, nisam se odlučio raditi film, nego sam naprosto shvatio da ga već radim. Nakon toga je slijedila samo tehnička egzekucija. Producent nije bio zadovoljan tehničkom kvalitetom slike, pa je tražio da sve ponovo snimim kvalitetnom filmskom kamerom. Dakle, scenarij u klasičnom obliku, kao tekst ispisan na papiru, nije ni postojao. Postojao je filmski predložak snimljen fotoaparatom, na osnovu kojeg sam ad hoc dosnimavao kadrove. Dapače, neke scene sam snimio neplanirano. Nisam očekivao da će se dogoditi, pa kako sam već imao kameru u ruci, a nešto mi se događalo pred nosom, zabilježio sam i to. Na primjer, postoji scena gdje pas Babl izlazi iz auta i kreće šetati Cmrokom. Iznenada sam u kadru spazio ljubavni par koji sjedi u travi i grle se. Zumirao sam na njih, a upravo u tom trenu su se počeli jače grliti i to je ušlo u film. Veseli me što sam mogao napraviti nešto čemu sam bio gotovo kompletan autor, ali sam s druge strane bio potpuno otvoren prema stvarnosti i pustio da me ona vodi.
Jeste li kao pisac imali ideju o svom idealnom čitatelju? Pitam to kako bih se nastavio na pitanje: jeste li kao autor dokumentarca imali ideju o idealnom gledatelju?
- U početku je moje idealno gledateljstvo bilo vrlo ograničeno, uključivalo mali broj osoba. Računao sam na svog sina, suprugu, šogoricu i sebe, možda nekolicinu prijatelja. Tako je i kad pišem: prvenstveno pišem za sebe, da bih zabilježio nešto što ne želim zaboraviti, da bih ponešto definirao sam sebi. Ono što ocijenim zanimljivim i vrijednim pustim u javnost, pa se idealni čitatelj/gledatelj sam pronađe. Oni kojima se svidi ono što radim su moji idealni čitatelji/gledatelji, a oni kojima je to nezanimljivo ili odbojno nisu.
"Naše društvo je školski primjer zajednice koja ne uvažava svoje sociologe" (FOTO: Privatni album)
Vaša izjava o tome da roditelji djecu spremaju za život, ali ne i za smrt, skrenula je na sebe pažnju toliko da je bilo jasno da ste takli u tabu, što valja podržati. Ipak, ne pobrine li se život za traumatično suočavanje sa smrću, ne treba li utoliko djecu poštedjeti koliko je moguće te traume. Na kraju, ne kažu psiholozi bez razloga da su djetinjstvo i mladost lijepi baš zato jer ne vode računa o smrti?
- Imam dojam da se pozivate na slabe psihologe. Za mnoge je djetinjstvo razdoblje upijanja zabluda, idealiziranih pojmova i prešućivanja. Nebrojene slikovnice i crtani filmovi uče djecu da postoji kućica u cvijeću pored koje u dvorištu živi kravica, praščić, pijevac i koke, zečići… U stvarnosti postoje ogromna industrijska postrojenja u kojima se životinje uzgajaju na tekućoj traci. U svijetu koji se natura djeci postoje mama i tata, baka i djed, dobri Bog, Djed Mraz i Sveti Nikola, autići koji govore i plemeniti Hrvati. Suvremeno odrastanje je zapravo niz razočaranja. Djeci se prvo usadi ušećerena, nekonfliktna slika svijeta, a zatim se ona razbija, uništava i umjesto nje se pomalja realni svijet koji je prema prethodnom, idealiziranom znatno gori. U zdravom odrastanju i odgoju bolje da je što manje takvih izmišljotina i tajenja. Djeci treba reći da i u realnom svijetu ima lijepoga i dobroga, treba im govoriti o svemu što postoji, pazeći da način kako im se to objašnjava bude primjeren njihovom uzrastu, da bi mogli razumjeti i prihvatiti.
Planira li se na temelju filma objaviti i kakva knjiga?
- Niste u toku! Postoji knjiga istog naziva kao i film, "Dum spiro spero". Moj filmski producent je ujedno i izdavač. U knjizi je ispisano sve ono što sam imao na umu snimajući film, ali zbog prirode medija nije bilo moguće utrpati u njega. Međutim, nimalo me ne čudi što ne znate, bilo bi čudno da je obrnuto. Kakav je situacija s našim izdavaštvom, knjiga je izašla u svega 250 primjeraka, što je meni zamalo jednako tome da nije izašla. U kakvom je položaju knjiga u odnosu na film (a ni film nije u zavidnom položaju), dobro govori upravo moj primjer. Već četrdesetak godina objavljujem knjige, čak sam i među uspješnijim autorima, a sad sam napravio jedan dokumentarni film i o tom filmu je već pisano po raznim novinama otprilike jednako kao o svim mojim knjigama do sada.
Dišete, dakle – radite. Koji su planovi na svim medijsko-umjetničkim poljima?
- Suština plana je da vrijeme koje mi je preostalo iskoristim što plodonosnije. Radim na novim knjigama, završio sam projekt drugog filma, napisao sam tekst za kazalište i rado bih vidio kako se izvodi, rado bih napravio i neke izložbe svojih fotografija i crteža. Da realiziram samo ono što bih želio napraviti u sljedećoj godini trebalo bi mi otprilike pet godina, tako da je vrijeme ono što mi najviše nedostaje.
Koja dva fakulteta bi danas bila izbor sociologu Petru Kvesiću?
- Ponovo bih odabrao sociologiju. Sociologija i ja smo se odlično našli. To je zanimljiva i važna disciplina. Nažalost je kod nas sociologija u još gorem položaju nego književnost. Naše društvo je školski primjer zajednice koja ne uvažava svoje sociologe, a to je jedan od razloga zašto nam je kako jeste. U vrijeme kad sam odlučivao što ću studirati u najužem izboru bile mi je još i likovna akademija i arhitektura. No danas bih kao prvi izbor uzeo medicinu. Suvremena medicina me fascinira, posebno dijagnostika i novi lijekovi. Još prije četvrt stoljeća – što je zapravo vrlo malo vremena – ono što danas imamo spadalo je u domenu SF-a, a grana se i dalje nezadrživo razvija.
lupiga
