U članku „‘Hrvatska država’ ne može riješiti ‘srpsko pitanje’“, Srećko Pulig problematizira izgradnju nacionalnih identiteta na prostorima bivše države, sa zaključkom kako je jedna od osnovnih pretpostavki njihove konstrukcije da ona nikada ne bude završena. Polazeći od etničkog dualizma konstitutivni narod – nacionalne manjine, on uopćava svoju intrigantnu, po svemu sudeći u tekućoj fazi društvenog razvoja, opravdanu postavku. Naime, sem spomenutog, postoji niz dualizama unutar bilo koje države: pozicija - opozicija i klasna podjela („gornja“ i „donja“ klasa, kako on to naziva) su tek neki od primjera. Njegova je teza da izgradnja nacionalne države ustvari teži umjesto dualizma uspostaviti trializam, gdje se javlja treća komponenta u vidu državne strukture bez koje bi na ovom razvojnom stupnju cijeli sistem bio nestabilan. Točnije, napetosti između nacionalnih konstituenata, opozicije i pozicije, kao i one klasne prirode, imaju se rješavati samo unutar neupitne državne strukture, koja u osnovi služi kao regulator i arbitražni faktor – „nulta institucija“ – ovih trvenja.
"No i sama ‘nacionalna situacija’ unutar svakog nacionalnog projekta započinje tako što u njoj postoje dualističke društvene organizacije. A one se, vidjeti ćemo, spontano tendiraju razviti u trijalističke. Ova teorija, porijeklom iz strukturalne antropologije, naime tvrdi kako u svakom društvu postoji jedna, ustvari treća, na prvi pogled nefunkcionalna, nulta institucija, koja dobiva jedini zadatak da omogućava da to društvo postoji. Zašto je uvođenje ove treće komponente nužno? Pa zato što se gotovo jednako proučavanjem tzv. primitivnih društava, kao i u historijskom materijalizmu primijenjenom na suvremena kapitalistička društva, došlo do zaključka kako pojam ‘totaliteta društva’ bitno ovisi od strukturne pozicije s koje se promatra ta cjelina. Za klasna društva to sasvim ogoljeno i shematski znači da bi socijalna integracija i reprodukcija došle u pitanje ako bi je blokirale dvije drastično različite, međusobno isključive, ideološke sheme, koje ne mogu međusobno komunicirati. Nazovimo ih ovdje, pomoću prostorne metafore, ideologijama ‘donje’ i ‘gornje’ klase. Potrebna je dakle ideološka medijacija reprodukcije društvenih odnosa."
Ovo možemo shvatiti kao da "nulta institucija" – nacionalna država – kojoj apriornu vjernost moraju izraziti njeni podanici bez obzira na svoje političke (socijalne) preferencije, samim svojim postojanjem i spomenutim zahtjevom osigurava (regulira) stabilnost društava. Pa se sve svodi na "tko jači, taj kvači", ali pod neupitnim okriljem i patronatom nacionalne države, koja ne smije biti ugrožena kao takva. To bi bilo, kad bi bilo..., odnosno – možda i jest u ovoj fazi društvenog razvoja.
U krasnoj knjizi "Sapiens: Kratka povijest čovječanstva", izraelski povjesničar dr. Yuval Noah Harari govori o tzv. "imaginarnom poretku", pod time smatrajući svu iznadbiološku nadgradnju. Govoreći o poredcima, kaže:
"Mi vjerujemo u neki poredak ne zato što bi on bio objektivno istinit, nego zato što nam vjera u nj omogućuje da uspješno surađujemo i kujemo bolje društvo. Imaginarni poredci nisu nikakve ni opake urote ni beskorisne utvare. Naprotiv, samo zahvaljujući njima velik broj ljudi može uspješno surađivati."
Daklem, za njega ne postoji neko navodno "prirodno pravo" (na slobodu, jednakost, traganje za srećom itd.) već se radi samo o našem dubokom uvjerenju koje slijedimo. Držimo se mitova koje smo izgradili kako bismo osigurali uspješnu suradnju među članovima društva. Kao što je Hamurabijev zakonik tvrdio „...da je babilonski društveni poredak ukorijenjen u univerzalnim i vječnim načelima pravde a koje su nametnuli bogovi“, i američka Deklaracija neovisnosti kojih 3500 godina kasnije „...obećava ljudima da će, budu li se držali njenih svetih načela, milijuni moći uspješno surađivati, te živjeti u miru i bez straha u jednom pravednom i naprednom društvu.“.
„I Hamurabi i američki Oci utemeljitelji zamišljali su da stvarnošću upravljaju nekakvi univerzalni i nepromjenjivi principi pravde, recimo načelo jednakosti odnosno hijerarhije. Pa ipak, jedino mjesto gdje takva univerzalna načela i stvarno postoje jest plodna mašta sapiensa, odnosno mitovi koje je izmislio da ih priča svojoj braći. Takva načela nemaju nikakvu objektivnu vrijednost.“ (ibid)
Gotovo bismo mogli reći, koliko društava toliko mitova, ali i – svaka epoha njeguje neka drukčija vjerovanja. U biološkom svijetu nema nikakvog prava na slobodu i jednakost. No ipak, kao što mutacija jednog gena može promijeniti karakteristike vrste, „intelektualna mutacija“ može dovesti do pretapanja jednih u druge vjerujuće stavove, dok nas povijesno iskustvo i socijalna evolucija uče o razlici između dobra i zla (pojmovi koji opet ne postoje u biološkom svijetu). Razvoj društva ne može ostati samo na arbitraži "nulte institucije" koja osigurava stabilnost onog o čemu je Snježana Kordić lijepo pisala: umjetnih konstrukcija - nacije i države. Već sad postoje mutacije (internacionalizam i humanizam), nažalost još nedovoljno svijetom proširene, koje prevazilaze takve konstrukcije. Zato, cijeli pogled na stvar o kojoj piše Pulig izgleda sasvim drukčije, pomakne li se ishodište promatranja s nacije (nacionalne države) kao "nulte institucije", na čovječanstvo kao "instituciju" koja s više prava (barem tako vjerujemo) može nositi atribut "prirodnosti". Dakako, sve možemo (a jednog dana možda i hoćemo) pomjeriti na inteligenciju kao takvu i sve svemirske inteligentne vrste, pa promatrati s te točke – što samo govori u prilog Hararijevog shvaćanja.
Treba biti prilično elastičnih pogleda, inače se sve svodi na obožavanje intersubjektivne zamisli o vječno zadanim društvenim (i inim) strukturama, podjednako i nacionalnog određenja koje će jednom u budućnosnosti iščeznuti, upravo kao što se nekoć u prošlosti i pojavilo. Ljudi koji dogmatski nepokolebljivo ustraju na mitu o nacionalnom određenju, nerijetko (u regiji prečesto) minorizirajući slične mitove drugih naroda, ne razumiju da su samo dio jedne etape socijalne evolucije ljudskog roda. Kako su faze prolazne i jedna smjenjuje drugu, mnogi ne shvaćaju da nacionalno određenje nije apsolutno, za vijeke vjekova dano. U biologiji ono ne postoji, daklem je samo dio nadgradnje o kojoj Harari govori – mit stvoren iz određenih socijalno ekonomskih razloga. Spomenute mutacije, kad se dovoljno namnože - otprilike na način "kvantnih skokova" koji se u društvenim odnosima očituju kao revolucije (nažalost krvave, a ne one intelektualne koje samo fokusiraju preduvjete prvih) – mijenjaju društveni pejsaž. Realizacijom u moru krvi, s obzirom na mentalnu inerciju ljudi svjetonazorski orijentiranih na očuvanje starog poretka (sustava koji im osigurava stečene privilegije). Naravno, postavlja se pitanje: zašto multinacionalna bivša država nije uspjela postati faktorom stabilizacije društveno političke situacije u svojim okvirima? Vjerojatni odgovor je u postojanju previše približno jednako jakih proturječnih interesa, nepomirljivih „centara različitosti“, što kao da indicira - u nedostatku nedovoljno izgrađenog čimbenika snošljivosti prema mitovima drugih – kako tek neki oblik homogenizacije omogućuje kakvu takvu stabilnost društva. No, činjenica je da danas manje više sva društva robuju mitu liberalnog kapitalizma, u koji nastoje uklopiti i svoje nacionalne imaginarije (zalihe predodžbi o vlastitoj specifičnosti). Povijest svjedoči da čovječanstvo postepeno napušta imaginarije prošlosti (izgrađujući nove), sem mita o privatnom vlasništvu (nad sredstvima za proizvodnju i prirodnim resursima) koji se najžilavije opire odbacivanju. U okrilju danas prevladavajućeg društveno ekonomskog poretka još uvijek cvjetaju mitovi raznih nacija, te je upravo liberalni kapitalizam trenutno vladajuća „nulta institucija“ koja nastoji održati ljuljajući se međunarodni poredak u metastabilnom stanju, koje mora biti prevaziđeno. Kada i kako? Prvi dio pitanja nema određeni odgovor, dok za drugi možemo pretpostaviti - kad se nacionalne heterogenosti ljudskog roda u svojevrsnom „loncu za taljenje“ (melting pot) homogeniziraju u biosocijalno jedinstveno čovječanstvo koje će, tolerantno prihvaćajući kulturalne različitosti svojih dijelova, napustiti robovanje nebitnim, konstruiranim mitovima. Naravno, svi smo mi usidreni u sadašnjosti, ali ako kotva interesa sprečava duhovnu fleksibilnost, sagledavanje pojava u njihovoj dinamici, teško ćemo shvatiti povijesna kretanja.
Mnogi mitovi o postanku svijeta, daklem intersubjektivne percepcije objektivne stvarnosti, počinju s prikazom njegovog pojavljivanja iz kaosa – uz božju intervenciju, dakako. I kao što božanstvo prema svojim zamislima uređuje nered iz kojeg je i samo izronilo na ljudima nedokučiv način, i čovjek slijedi sličnu matricu namećući iz vlastitih zamisli red u društvene odnose, koji se potom reflektiraju i promjenama objektivne stvarnosti. Mogli bismo reći, poput diletantskih bogova čije je djelo u konačnici bilo nesavršeno ljudsko biće u neprestanoj potrazi za vlastitom ljudskošću, i čovjekova djela odišu podjednakim nedostatkom kompetencije, što se ispravlja kroz dugotrajnu, po generacije i generacije tragičnu praksu.
„Ljudsko biće je djelatno biće, što će reći da je – kao što je još Marx konstatirao – praksa kriterij istinitosti svega što poduzima. Nije to sve toliko jednostavno, jer praktična djelatnost nalazi odraza u duhu koji je prevrće, melje i preispituje, vraćajući premljeveno ponovno u praksu, i tako ad infinitum – sasvim u skladu s činjenicom da mi nismo izolirani od svijeta u kojem živimo, već svaka naša reakcija ima odraz na svijet i reverzibilno, svaka promjena u njemu odražava se na nas. Ako baš niste filozofski raspoloženi, nešto slično tvrdi i kvantna mehanika, frontalni dio suvremene fizike.“
Što će reći, da smo toliko neuvjereni u savršenost svojih djela da trebamo vanjsku potvrdu. Dok je u prirodnim znanostima to objektivna stvarnost koja, odgovarajući upitima, potvrđuje ili odbacuje naše pretpostavke, dotle se u društvenim pitanjima kao samozvani arbitar javlja (nacionalna) država, preuzimajući prerogative kako od bogova tako i od etike – sama nastupajući kao neupitno božanstvo. Svakako je pozitivno što najsumnjičaviji, najskeptičniji dijelovi ljudskog roda, manjina koju je teško obmanuti neupitnim tvrdnjama, propituje takve mitove u funkciji vladajućih klasa.
„Žalosno je, međutim, što po svemu sudeći, sva složena ljudska društva moraju imati imaginarne hijerarhije i trpjeti nepravednu diskriminaciju. Razumije se da sve hijerarhije u moralnom smislu nisu jednakovrijedne, i da su neka društva trpjela od ekstremnijih vrsta diskriminacije od drugih, pa ipak učenjaci ne poznaju niti jedno veliko društvo koje se uspjelo sasvim odreći diskriminacije. Ljudi su već bezbroj puta u svom društvu stvorili red razvrstavanjem ljudi u imaginarne kategorije, primjerice više, pučane i robove, crnce i bijelce, patricije i plebejce, brahmane i šudre, bogate i siromašne. Te su kategorije upravljale odnosima između mnogih milijuna ljudi time što su neke proglasile pravno, politički ili društveno povlaštenim u odnosu na druge.“ (ibid)
Kako je ekonomska povlaštenost, bazirana na neupitnosti neumjerene privatne svojine, u osnovi nepravednih klasnih odnosa, komunizam kao ideologija inzistira na besklasnom društvu u kojem bi otpravljena bila jedna od najzloćudnijih i povijesno najtrajnijih diskriminacija među ljudima, koja osigurava nadvladu jednih nad drugima. Proglasimo li arbitrarnom istinom slaganje pretpostavki o svijetu i svijeta samog, u tom smislu je praksa kriterij „istinitosti“ (etičnosti) i društvenih odnosa. Kako se oni vijekovima propituju i mijenjaju, sasvim je očito da nismo stigli do spomenutog slaganja koje bi osiguralo nekonfliktnost naših zamisli i po njima uređenog svijeta. Prije ili kasnije, društvo se opire idejama po kojima je struktuirano, što rječito govori da smo vrlo daleko od savršenog uređenja koje bi osiguravalo ljudske slobode za sve pripadnike društva (konotacija termina sloboda povijesno je promjenljva). Ali, već sama ideja slobode za sve, čini vrijednim našu težnju prema toj utopijskoj, ali ne i utopističkoj kategoriji.
„Dakle, prava povjesna realnost koju izražava praksis-filozofija ima, tek, da dođe... Ako ikad dođe? Naravno, jer nigde nije zagarantovano da će osvanuti ni sutrašnji dan. Mi, praksisovci i volimo da kažemo da naša misao nije utopistička, već, utopijska. A utopijska misao je s one strane postojećeg. Ona stalno upozorava da je moguć povijesni horizont ljudski dostojnog opstanka. Utopija čeka svoje pravo vreme, a da li će to vreme doći, otvoreno je pitanje i izvan je moći utopijske misli.“ (Milan Kangrga, „Šverceri vlastitog života“)
"No i sama ‘nacionalna situacija’ unutar svakog nacionalnog projekta započinje tako što u njoj postoje dualističke društvene organizacije. A one se, vidjeti ćemo, spontano tendiraju razviti u trijalističke. Ova teorija, porijeklom iz strukturalne antropologije, naime tvrdi kako u svakom društvu postoji jedna, ustvari treća, na prvi pogled nefunkcionalna, nulta institucija, koja dobiva jedini zadatak da omogućava da to društvo postoji. Zašto je uvođenje ove treće komponente nužno? Pa zato što se gotovo jednako proučavanjem tzv. primitivnih društava, kao i u historijskom materijalizmu primijenjenom na suvremena kapitalistička društva, došlo do zaključka kako pojam ‘totaliteta društva’ bitno ovisi od strukturne pozicije s koje se promatra ta cjelina. Za klasna društva to sasvim ogoljeno i shematski znači da bi socijalna integracija i reprodukcija došle u pitanje ako bi je blokirale dvije drastično različite, međusobno isključive, ideološke sheme, koje ne mogu međusobno komunicirati. Nazovimo ih ovdje, pomoću prostorne metafore, ideologijama ‘donje’ i ‘gornje’ klase. Potrebna je dakle ideološka medijacija reprodukcije društvenih odnosa."
Ovo možemo shvatiti kao da "nulta institucija" – nacionalna država – kojoj apriornu vjernost moraju izraziti njeni podanici bez obzira na svoje političke (socijalne) preferencije, samim svojim postojanjem i spomenutim zahtjevom osigurava (regulira) stabilnost društava. Pa se sve svodi na "tko jači, taj kvači", ali pod neupitnim okriljem i patronatom nacionalne države, koja ne smije biti ugrožena kao takva. To bi bilo, kad bi bilo..., odnosno – možda i jest u ovoj fazi društvenog razvoja.
U krasnoj knjizi "Sapiens: Kratka povijest čovječanstva", izraelski povjesničar dr. Yuval Noah Harari govori o tzv. "imaginarnom poretku", pod time smatrajući svu iznadbiološku nadgradnju. Govoreći o poredcima, kaže:
"Mi vjerujemo u neki poredak ne zato što bi on bio objektivno istinit, nego zato što nam vjera u nj omogućuje da uspješno surađujemo i kujemo bolje društvo. Imaginarni poredci nisu nikakve ni opake urote ni beskorisne utvare. Naprotiv, samo zahvaljujući njima velik broj ljudi može uspješno surađivati."
Daklem, za njega ne postoji neko navodno "prirodno pravo" (na slobodu, jednakost, traganje za srećom itd.) već se radi samo o našem dubokom uvjerenju koje slijedimo. Držimo se mitova koje smo izgradili kako bismo osigurali uspješnu suradnju među članovima društva. Kao što je Hamurabijev zakonik tvrdio „...da je babilonski društveni poredak ukorijenjen u univerzalnim i vječnim načelima pravde a koje su nametnuli bogovi“, i američka Deklaracija neovisnosti kojih 3500 godina kasnije „...obećava ljudima da će, budu li se držali njenih svetih načela, milijuni moći uspješno surađivati, te živjeti u miru i bez straha u jednom pravednom i naprednom društvu.“.
„I Hamurabi i američki Oci utemeljitelji zamišljali su da stvarnošću upravljaju nekakvi univerzalni i nepromjenjivi principi pravde, recimo načelo jednakosti odnosno hijerarhije. Pa ipak, jedino mjesto gdje takva univerzalna načela i stvarno postoje jest plodna mašta sapiensa, odnosno mitovi koje je izmislio da ih priča svojoj braći. Takva načela nemaju nikakvu objektivnu vrijednost.“ (ibid)
Gotovo bismo mogli reći, koliko društava toliko mitova, ali i – svaka epoha njeguje neka drukčija vjerovanja. U biološkom svijetu nema nikakvog prava na slobodu i jednakost. No ipak, kao što mutacija jednog gena može promijeniti karakteristike vrste, „intelektualna mutacija“ može dovesti do pretapanja jednih u druge vjerujuće stavove, dok nas povijesno iskustvo i socijalna evolucija uče o razlici između dobra i zla (pojmovi koji opet ne postoje u biološkom svijetu). Razvoj društva ne može ostati samo na arbitraži "nulte institucije" koja osigurava stabilnost onog o čemu je Snježana Kordić lijepo pisala: umjetnih konstrukcija - nacije i države. Već sad postoje mutacije (internacionalizam i humanizam), nažalost još nedovoljno svijetom proširene, koje prevazilaze takve konstrukcije. Zato, cijeli pogled na stvar o kojoj piše Pulig izgleda sasvim drukčije, pomakne li se ishodište promatranja s nacije (nacionalne države) kao "nulte institucije", na čovječanstvo kao "instituciju" koja s više prava (barem tako vjerujemo) može nositi atribut "prirodnosti". Dakako, sve možemo (a jednog dana možda i hoćemo) pomjeriti na inteligenciju kao takvu i sve svemirske inteligentne vrste, pa promatrati s te točke – što samo govori u prilog Hararijevog shvaćanja.
Treba biti prilično elastičnih pogleda, inače se sve svodi na obožavanje intersubjektivne zamisli o vječno zadanim društvenim (i inim) strukturama, podjednako i nacionalnog određenja koje će jednom u budućnosnosti iščeznuti, upravo kao što se nekoć u prošlosti i pojavilo. Ljudi koji dogmatski nepokolebljivo ustraju na mitu o nacionalnom određenju, nerijetko (u regiji prečesto) minorizirajući slične mitove drugih naroda, ne razumiju da su samo dio jedne etape socijalne evolucije ljudskog roda. Kako su faze prolazne i jedna smjenjuje drugu, mnogi ne shvaćaju da nacionalno određenje nije apsolutno, za vijeke vjekova dano. U biologiji ono ne postoji, daklem je samo dio nadgradnje o kojoj Harari govori – mit stvoren iz određenih socijalno ekonomskih razloga. Spomenute mutacije, kad se dovoljno namnože - otprilike na način "kvantnih skokova" koji se u društvenim odnosima očituju kao revolucije (nažalost krvave, a ne one intelektualne koje samo fokusiraju preduvjete prvih) – mijenjaju društveni pejsaž. Realizacijom u moru krvi, s obzirom na mentalnu inerciju ljudi svjetonazorski orijentiranih na očuvanje starog poretka (sustava koji im osigurava stečene privilegije). Naravno, postavlja se pitanje: zašto multinacionalna bivša država nije uspjela postati faktorom stabilizacije društveno političke situacije u svojim okvirima? Vjerojatni odgovor je u postojanju previše približno jednako jakih proturječnih interesa, nepomirljivih „centara različitosti“, što kao da indicira - u nedostatku nedovoljno izgrađenog čimbenika snošljivosti prema mitovima drugih – kako tek neki oblik homogenizacije omogućuje kakvu takvu stabilnost društva. No, činjenica je da danas manje više sva društva robuju mitu liberalnog kapitalizma, u koji nastoje uklopiti i svoje nacionalne imaginarije (zalihe predodžbi o vlastitoj specifičnosti). Povijest svjedoči da čovječanstvo postepeno napušta imaginarije prošlosti (izgrađujući nove), sem mita o privatnom vlasništvu (nad sredstvima za proizvodnju i prirodnim resursima) koji se najžilavije opire odbacivanju. U okrilju danas prevladavajućeg društveno ekonomskog poretka još uvijek cvjetaju mitovi raznih nacija, te je upravo liberalni kapitalizam trenutno vladajuća „nulta institucija“ koja nastoji održati ljuljajući se međunarodni poredak u metastabilnom stanju, koje mora biti prevaziđeno. Kada i kako? Prvi dio pitanja nema određeni odgovor, dok za drugi možemo pretpostaviti - kad se nacionalne heterogenosti ljudskog roda u svojevrsnom „loncu za taljenje“ (melting pot) homogeniziraju u biosocijalno jedinstveno čovječanstvo koje će, tolerantno prihvaćajući kulturalne različitosti svojih dijelova, napustiti robovanje nebitnim, konstruiranim mitovima. Naravno, svi smo mi usidreni u sadašnjosti, ali ako kotva interesa sprečava duhovnu fleksibilnost, sagledavanje pojava u njihovoj dinamici, teško ćemo shvatiti povijesna kretanja.
Mnogi mitovi o postanku svijeta, daklem intersubjektivne percepcije objektivne stvarnosti, počinju s prikazom njegovog pojavljivanja iz kaosa – uz božju intervenciju, dakako. I kao što božanstvo prema svojim zamislima uređuje nered iz kojeg je i samo izronilo na ljudima nedokučiv način, i čovjek slijedi sličnu matricu namećući iz vlastitih zamisli red u društvene odnose, koji se potom reflektiraju i promjenama objektivne stvarnosti. Mogli bismo reći, poput diletantskih bogova čije je djelo u konačnici bilo nesavršeno ljudsko biće u neprestanoj potrazi za vlastitom ljudskošću, i čovjekova djela odišu podjednakim nedostatkom kompetencije, što se ispravlja kroz dugotrajnu, po generacije i generacije tragičnu praksu.
„Ljudsko biće je djelatno biće, što će reći da je – kao što je još Marx konstatirao – praksa kriterij istinitosti svega što poduzima. Nije to sve toliko jednostavno, jer praktična djelatnost nalazi odraza u duhu koji je prevrće, melje i preispituje, vraćajući premljeveno ponovno u praksu, i tako ad infinitum – sasvim u skladu s činjenicom da mi nismo izolirani od svijeta u kojem živimo, već svaka naša reakcija ima odraz na svijet i reverzibilno, svaka promjena u njemu odražava se na nas. Ako baš niste filozofski raspoloženi, nešto slično tvrdi i kvantna mehanika, frontalni dio suvremene fizike.“
Što će reći, da smo toliko neuvjereni u savršenost svojih djela da trebamo vanjsku potvrdu. Dok je u prirodnim znanostima to objektivna stvarnost koja, odgovarajući upitima, potvrđuje ili odbacuje naše pretpostavke, dotle se u društvenim pitanjima kao samozvani arbitar javlja (nacionalna) država, preuzimajući prerogative kako od bogova tako i od etike – sama nastupajući kao neupitno božanstvo. Svakako je pozitivno što najsumnjičaviji, najskeptičniji dijelovi ljudskog roda, manjina koju je teško obmanuti neupitnim tvrdnjama, propituje takve mitove u funkciji vladajućih klasa.
„Žalosno je, međutim, što po svemu sudeći, sva složena ljudska društva moraju imati imaginarne hijerarhije i trpjeti nepravednu diskriminaciju. Razumije se da sve hijerarhije u moralnom smislu nisu jednakovrijedne, i da su neka društva trpjela od ekstremnijih vrsta diskriminacije od drugih, pa ipak učenjaci ne poznaju niti jedno veliko društvo koje se uspjelo sasvim odreći diskriminacije. Ljudi su već bezbroj puta u svom društvu stvorili red razvrstavanjem ljudi u imaginarne kategorije, primjerice više, pučane i robove, crnce i bijelce, patricije i plebejce, brahmane i šudre, bogate i siromašne. Te su kategorije upravljale odnosima između mnogih milijuna ljudi time što su neke proglasile pravno, politički ili društveno povlaštenim u odnosu na druge.“ (ibid)
Kako je ekonomska povlaštenost, bazirana na neupitnosti neumjerene privatne svojine, u osnovi nepravednih klasnih odnosa, komunizam kao ideologija inzistira na besklasnom društvu u kojem bi otpravljena bila jedna od najzloćudnijih i povijesno najtrajnijih diskriminacija među ljudima, koja osigurava nadvladu jednih nad drugima. Proglasimo li arbitrarnom istinom slaganje pretpostavki o svijetu i svijeta samog, u tom smislu je praksa kriterij „istinitosti“ (etičnosti) i društvenih odnosa. Kako se oni vijekovima propituju i mijenjaju, sasvim je očito da nismo stigli do spomenutog slaganja koje bi osiguralo nekonfliktnost naših zamisli i po njima uređenog svijeta. Prije ili kasnije, društvo se opire idejama po kojima je struktuirano, što rječito govori da smo vrlo daleko od savršenog uređenja koje bi osiguravalo ljudske slobode za sve pripadnike društva (konotacija termina sloboda povijesno je promjenljva). Ali, već sama ideja slobode za sve, čini vrijednim našu težnju prema toj utopijskoj, ali ne i utopističkoj kategoriji.
„Dakle, prava povjesna realnost koju izražava praksis-filozofija ima, tek, da dođe... Ako ikad dođe? Naravno, jer nigde nije zagarantovano da će osvanuti ni sutrašnji dan. Mi, praksisovci i volimo da kažemo da naša misao nije utopistička, već, utopijska. A utopijska misao je s one strane postojećeg. Ona stalno upozorava da je moguć povijesni horizont ljudski dostojnog opstanka. Utopija čeka svoje pravo vreme, a da li će to vreme doći, otvoreno je pitanje i izvan je moći utopijske misli.“ (Milan Kangrga, „Šverceri vlastitog života“)
