Primorani smo reagirati na izjavu premijera Milanovića koja se izravno dotiče problematike javno financiranog visokog obrazovanja i koja svjedoči o neprihvatljivom stavu Vlade u odnosu na Ustavom zajamčena socijalna prava građana i načelo društvene jednakosti za koje se zalažemo.Naznačujući kako je cilj Vlade nakon ulaska u Europsku uniju da „sto posto javnih investicija bude iz europskih fondova, da time ne opterećujemo proračun“, premijer Milanović konstatirao je kako je krajnji cilj politike Vlade nakon ulaska u Europsku uniju "da se iz proračuna ne financira ono što se ne treba financirati". Ono što se ne treba financirati odnosi se upravo na to da "ne ulažemo u nepotrebno visoko obrazovanje", koje bi se trebalo otvoriti utjecaju privatnog sektora, tumačeći s podsmijehom demonstracije od 2009. naovamo briljantnim zaključkom – „znanje je roba“.
Ekonomistička retorika koja se uvodi u prostor donedavno percipiran kao javno dobro – počevši od reforme zdravstva koje postaje sve manje dostupno širem sloju građana, a kojom se suviše lako prelazi preko sustavnog uništavanja životnog standarda– ovdje se koristi ne bi li se opravdalo zanemarivanje visokog obrazovanja kao javnog dobra. Ideja da će novac iz europskih fondova u kombinaciji s privatnim investicijama u potpunosti zamijeniti proračunska sredstva namijenjena visokom obrazovanju kao nečemu što bi trebalo biti temeljno javno dobro ostavlja javna sveučilišta na milost i nemilost tržištu i njegovim nepredvidivim oscilacijama koje ne odgovaraju dugoročnim društvenim potrebama za visokoobrazovanim kadrom najšireg spektra. Možemo pretpostaviti da će se u ovakvoj kalkulaciji humanističke i društvene znanosti – čija dugoročna društvena vrijednost nipošto ne može odgovarati proizvoljnoj tržišnoj vrijednosti – prve naći na meti. Vrijednosti socijalne države predsjednik Vlade – koji dolazi iz tobože socijaldemokratskog političkog zaleđa – smješta, s podsmjehom, tek u daleke i nama nikad dostižne Arkadije Sjeverne Europe. Premijer radije upire pogled u "ove druge države, gdje je sve konkurentnije" i gdje je automatski "obrazovanje bolje" kao model u koji bismo se trebali ugledati, a koji predstavljaju Velika Britanija i SAD.
Ideja da konkurencija sama po sebi donosi kvalitetniji obrazovni sustav odrješava državu nužne odgovornosti – koju prije svega duguje poreznim obveznicima – da se za taj sustav pobrine sama, kako to već čini u "dalekim Arkadijama" u kojima, uostalom, upravo adekvatno obrazovanje omogućava političku kulturu potrebnu da se one koji upravljaju državnim novcem poziva na odgovornost. Osim toga, ideja da je ono što možda funkcionira za druge ujedno i bolje rješenje za nas potpuno je promašena baš u kontekstu usporedbe hrvatskog obrazovnog sustava s obrazovnim sustavom Velike Britanije, ili čak SAD-a, u kojemu studenti dugove za ogromne školarine nerijetko otplaćuju veći dio svoga radnog vijeka, provodeći ga tako u svojevrsnom dužničkom ropstvu bez mogućnosti izbora. Ovaj politički krajnje autističan stav vladajuće garniture kojim se održava kolonijalni mentalitet (čiji je najbolji primjer poziv na „povratak europskoj kući“ kroz vrata za poslugu) opravdava se promašenim argumentima izvedenima iz tobože empirijske korelacije stupnja nezaposlenosti i postotka visokoobrazovanog stanovništva. „Jer vidimo da države kao što su Grčka, Italija, djelomično Španjolska i Portugal imaju najobrazovaniju populaciju ikada. Ti ljudi nemaju posla“, ustanovit će premijer Milanović, sugerirajući valjda kako je, prema evidenciji Zavoda za zapošljavanje, 60% nezaposlenih mladih (do 24 godine) u Hrvatskoj jamačno posljedica viška visokoobrazovanih ljudi u Hrvata, a ne katastrofalne gospodarske politike. Povećanje društvene nejednakosti na svim razinama perpetuira se usvajanjem ovakvog stava koji će, uz sustavno gaženje radničkih prava, smanjenjem ulaganja u visoko obrazovanje i otvaranjem visokog obrazovanja privatnom sektoru neupitno rezultirati činjenicom da će u budućnosti moći studirati samo manji broj ljudi – privilegirana klasa, stasala u tranzicijskim tržišnim sivim zonama. Sudeći po nedavno potpisanim programskim ugovorima Vlada je na pravom putu da se to i ostvari.
Inzistiramo na tome da se obrazovanje održi kao javno dobro, zajamčeno Ustavom. Nedopustivo je da se znanje valorizira kao i bilo koja druga roba (pa oslovljavalo se ono i kao „najvrednija roba“, što se ne bi dalo zaključiti iz ideje da je se bez razmisljanja prepusti milosti fondova i privatnom sektoru) i da se vrijednost diplome izjednačava s nestabilnom tržišnom vrijednošću koja zanemaruje dugoročne društvene potrebe za koje jamči i mora jamčiti socijalna država. Kratkoročna unovčivost znanja može biti „najvrednijom robom“ jedino po cijenu devastacije socijalne države i prepuštanja svih javnih sektora privatnoj inicijativi. Odbijamo pristati na diktat tržišta koji vodi u gospodarsku podčinjenost i smjera obrazovanje učiniti servisom interesa krupnog kapitala kao prihvatljivu alternativu javno financiranom visokom obrazovanju. Ne želimo da buduće generacije studenata i radnika budu svedene na izvor jeftine radne snage za europsko tržište.
Obrazovanje nije tek još jedna stavka u proračunu, nego vrijedno javno dobro na čijem održavanju treba inzistirati.
Ekonomistička retorika koja se uvodi u prostor donedavno percipiran kao javno dobro – počevši od reforme zdravstva koje postaje sve manje dostupno širem sloju građana, a kojom se suviše lako prelazi preko sustavnog uništavanja životnog standarda– ovdje se koristi ne bi li se opravdalo zanemarivanje visokog obrazovanja kao javnog dobra. Ideja da će novac iz europskih fondova u kombinaciji s privatnim investicijama u potpunosti zamijeniti proračunska sredstva namijenjena visokom obrazovanju kao nečemu što bi trebalo biti temeljno javno dobro ostavlja javna sveučilišta na milost i nemilost tržištu i njegovim nepredvidivim oscilacijama koje ne odgovaraju dugoročnim društvenim potrebama za visokoobrazovanim kadrom najšireg spektra. Možemo pretpostaviti da će se u ovakvoj kalkulaciji humanističke i društvene znanosti – čija dugoročna društvena vrijednost nipošto ne može odgovarati proizvoljnoj tržišnoj vrijednosti – prve naći na meti. Vrijednosti socijalne države predsjednik Vlade – koji dolazi iz tobože socijaldemokratskog političkog zaleđa – smješta, s podsmjehom, tek u daleke i nama nikad dostižne Arkadije Sjeverne Europe. Premijer radije upire pogled u "ove druge države, gdje je sve konkurentnije" i gdje je automatski "obrazovanje bolje" kao model u koji bismo se trebali ugledati, a koji predstavljaju Velika Britanija i SAD.
Ideja da konkurencija sama po sebi donosi kvalitetniji obrazovni sustav odrješava državu nužne odgovornosti – koju prije svega duguje poreznim obveznicima – da se za taj sustav pobrine sama, kako to već čini u "dalekim Arkadijama" u kojima, uostalom, upravo adekvatno obrazovanje omogućava političku kulturu potrebnu da se one koji upravljaju državnim novcem poziva na odgovornost. Osim toga, ideja da je ono što možda funkcionira za druge ujedno i bolje rješenje za nas potpuno je promašena baš u kontekstu usporedbe hrvatskog obrazovnog sustava s obrazovnim sustavom Velike Britanije, ili čak SAD-a, u kojemu studenti dugove za ogromne školarine nerijetko otplaćuju veći dio svoga radnog vijeka, provodeći ga tako u svojevrsnom dužničkom ropstvu bez mogućnosti izbora. Ovaj politički krajnje autističan stav vladajuće garniture kojim se održava kolonijalni mentalitet (čiji je najbolji primjer poziv na „povratak europskoj kući“ kroz vrata za poslugu) opravdava se promašenim argumentima izvedenima iz tobože empirijske korelacije stupnja nezaposlenosti i postotka visokoobrazovanog stanovništva. „Jer vidimo da države kao što su Grčka, Italija, djelomično Španjolska i Portugal imaju najobrazovaniju populaciju ikada. Ti ljudi nemaju posla“, ustanovit će premijer Milanović, sugerirajući valjda kako je, prema evidenciji Zavoda za zapošljavanje, 60% nezaposlenih mladih (do 24 godine) u Hrvatskoj jamačno posljedica viška visokoobrazovanih ljudi u Hrvata, a ne katastrofalne gospodarske politike. Povećanje društvene nejednakosti na svim razinama perpetuira se usvajanjem ovakvog stava koji će, uz sustavno gaženje radničkih prava, smanjenjem ulaganja u visoko obrazovanje i otvaranjem visokog obrazovanja privatnom sektoru neupitno rezultirati činjenicom da će u budućnosti moći studirati samo manji broj ljudi – privilegirana klasa, stasala u tranzicijskim tržišnim sivim zonama. Sudeći po nedavno potpisanim programskim ugovorima Vlada je na pravom putu da se to i ostvari.
Inzistiramo na tome da se obrazovanje održi kao javno dobro, zajamčeno Ustavom. Nedopustivo je da se znanje valorizira kao i bilo koja druga roba (pa oslovljavalo se ono i kao „najvrednija roba“, što se ne bi dalo zaključiti iz ideje da je se bez razmisljanja prepusti milosti fondova i privatnom sektoru) i da se vrijednost diplome izjednačava s nestabilnom tržišnom vrijednošću koja zanemaruje dugoročne društvene potrebe za koje jamči i mora jamčiti socijalna država. Kratkoročna unovčivost znanja može biti „najvrednijom robom“ jedino po cijenu devastacije socijalne države i prepuštanja svih javnih sektora privatnoj inicijativi. Odbijamo pristati na diktat tržišta koji vodi u gospodarsku podčinjenost i smjera obrazovanje učiniti servisom interesa krupnog kapitala kao prihvatljivu alternativu javno financiranom visokom obrazovanju. Ne želimo da buduće generacije studenata i radnika budu svedene na izvor jeftine radne snage za europsko tržište.
Obrazovanje nije tek još jedna stavka u proračunu, nego vrijedno javno dobro na čijem održavanju treba inzistirati.
Plenum Filozofskog fakulteta
Sindikat znanosti i visokog obrazovanja "Akademska solidarnost"
Izvor: Slobodnifilozofski
