„Praznik u Rimu“ (1953.), „Dječak i bik“ (1956.), „Spartak“ (1960.), „Johhny je krenuo u rat“ (1971.), „Leptir“ (1973.). Ime koje veže ove odlične filmove je ime scenarista iako nije na sve njih bio potpisan. „Trumbo“, film Jaya Roacha, sjajno je konstruiran film koji nosi glumačka izvedba Bryana Cranstona. Iako u njegov glumački talent već odavno nema sumnje, s obzirom na serije „Malcolm u sredini“ i „Na putu prema dolje“; Cranston je ovim filmom ušao u oskarovsku kategoriju glume. Sjajno je dočarao Daltona Trumba, holivudskog aktivista koji proživljava agoniju holivudskog lova na vještice. Strah od komunista, bez obzira bili oni stvarni, zamišljeni ili fiktivni konstanta je američke politike. Problem nastaje u trenutku kad svatko, bez obzira na pozadinu i motive, može postati izdajnikom čak i onda kad to ne zaslužuje.
Scenaristički film ne gubi vrijeme. Uvodi nas u priču gotovo kao da se radi o epu. Središte radnje je stvaralački zanos Daltona Trumba koji u poratnom periodu postaje najplaćeniji scenarist u Hollywoodu, što u principu znači da je najplaćeniji na svijetu. Nominiran za Oscara za film „Kitty Foyle“ (1940.), Trumbo ne odustaje od borbe za pravo pojedinca. Iako priznaje da je član Komunističke partije SAD-a (CPUSA), motivi iza njegovog učlanjenja liberalne su, ekonomske prirode. Naime, saznajemo, u jeku Velike depresije mnogo je ljudi baš u CPUSA vidjelo alternativu propaloj službenoj ekonomiji. Promjenom odnosa SAD-a prema Sovjetskom Savezu, a pogotovo sovjetskim razvojem atomske bombe klima za američke komuniste se mijenja nagore. Trumbo i njegovi istomišljenici postaju metom progona, a njihovi glavni oponenti nalaze se u Filmskom savezu za očuvanje američkih vrijednosti. Konfrontacija Daltona Trumba i Johna Waynea (koja se navodno stvarno dogodila) podsjeća na američku obradu naše teme „Gdje si bio '91“ i jedan je od najzabavnijih trenutaka filma. Wayne je predsjednik gorespomenutog Saveza, a prilično ga šablonizirano glumi David James Elliot.
Glumačke izvedbe su najjači dio ovog filma. Tu posebno treba istaknuti Michaela Stuhlbarga kao Edwarda G. Robinsona, Helen Mirren kao Heddu Hopper i Louisa C. K. kao Arlena Hirda. Svi troje glume zanimljive likove. Edward G. Robinson bio je zvijezda jednog od najboljih noir filmova „Dvostruka obmana“, Hedda Hopper kao bivša glumica poznata po trač rubrici i suparništvu s Louellom Parsons, dok je Arlen Hird zasnovan na čak pet pisaca koji su završili na crnoj listi (Lester Cole, John Howard Lawson, Samuel Ornitz, Albert Maltz, Alvah Bessie). Helen Mirren briljira u ulozi Hedde Hopper, a suprarništvo između nje i Cranstona pleše na rubu sarkastične karikature. Svojim nastupom podsjetila me na Tabithu Dickinson, kazališnu kritičarku iz „Birdmana“, lanjskog dobitnika Oscara za najbolji film.
Sporedna uloga koja zaslužuje poseban osvrt svakako je ona Johna Goodmana. Goodman zadnje vrijeme briljira u serijama i u sporednim ulogama. Imali smo ga prilike gledati u sjajnim serijama poput „Tremea“ i „Plesa po rubu“, te u filmovima poput „U glavi Llewyna Davisa“ i „Let“. U svim tim ulogama Goodman briljira, pa je tako i ovdje pronašao nišu u koju se njegov način glume savršeno uklopio. Frank King, producent trash filmova koji ignorira crnu listu, idealna je uloga za Goodmana. Scena u kojoj oponira ljudima iz Saveza za očuvanje američkih vrijednosti daje filmu potrebnu komičnu notu koja mu, zbog ozbiljnosti teme, nedostaje.
Odlična nadogradnja na ovaj igrani film dokumentarni je film istog naslova iz 2007. godine. Gledanjem tog dokumentarca u kojem između ostalog sudjeluju i Donald Sutherland, Michael Douglas i Liam Nesson dodatno ćete zaokružiti priču o ovom genijalnom autoru, ali i vidjeti koliko je ustvari dobar Bryan Cranston. Kad se njegove geste i postupci usporede s onima pravog Daltona Trumba onda se tek vidi sva kvaliteta njegove izvedbe. Da budem do kraja jednostavan – odlično ga je skinuo.
Sama tema je kvalitetno obrađena. Roach je izbjegao zamku prevelikog patetiziranja, a mislim da je korisno što je ulogu Trumbove žene povjerio Diane Lane koja je zahtjevnu ulogu odigrala s dovoljno mjere. Dijalozi i govori potječu iz Trumbovih pisama pa je njima pogođena bit, a kao jedinu zamjerku (i to zato što iz dokumentarca znam originale) mogu istaknuti ostavljanje dramskih, a micanje komičnih dijelova iz njih.
Tema „crne mrlje u holivudskoj povijesti“, kako se vrijeme „lova na komuniste“ zna nazvati u literaturi osjetljiva je sama po sebi. Prikaz vremena u kojem se društvo i profesija dijele na poželjne i nepoželjne bez ikvakvog vidljivog razloga otvara prostor tezi kako se SAD u tom periodu pedesetih pretvorila u nešto nalik Sovjetskom Savezu protiv čijih se gušenja ljudskih prava nominalno borila. Da to prebacim u hrvatski kontekst, to bi bilo isto kao kad bi u borbi protiv ljudi s kojima se vlast ideološki ne slaže počeli primjenjivati metode popisivanja, prisluškivanja i prokazivanja. Na primjeru „Trumba“ možemo vidjeti da takve metode ne vode do ničeg dobrog. Svaka prohibicija u glavu se obije sama sebi, a žalosno je kad se najglasniji protivnici sustava (u ovom slučaju komunizma) počnu pretvarati upravo u ono protiv čega se, barem nominalno, bore.
Podrobnije je ova tema obrađena u rubrici Druga strana filma, ali rekao bih da „Trumbo“ možemo shvatiti kao opomenu i jedno glasno „ne ponovilo se.“ Strah dovodi do ekstrema. Zbog toga je ovaj film osim što je izvrstan i izuzetno važan iako ga se može optužiti da je pomalo jednosmjeran i simplicistički. Ideološke optužbe, međutim, nikad nisu drugačije. Cjelokupnoj atmosferi sjajno doprinosi i jazz glazba koja u trenucima koji izgledaju najcrnje ostavlja prostor improvizaciji i inspiraciji. S obzirom da je Trumbo pisac, rekao bih da to nije slučajan odabir.
Sve u svemu, gledajući ovaj film dobivamo intimni uvid u tamnu mrlju holivudske povijesti. Preporučam svim filmskim sladokuscima da ovaj film pogledaju, o njemu razmisle, sagledaju apsurd onoga što se zbiva i shvate kako kod crnih lista zaista „ne postoje junaci ni kukavice“. Svi su po riječima glavnog junaka žrtve. Licemjerje caruje kad razum spava. „Trumbo“ je jedan od najboljih filmova ove oskarovske berbe. Možda je jednostavan i pravocrtan, ali ideološke rupe i zlostavljanje ionako nemaju dovoljno dubine za proširene poglede.
movielandgroup
Scenaristički film ne gubi vrijeme. Uvodi nas u priču gotovo kao da se radi o epu. Središte radnje je stvaralački zanos Daltona Trumba koji u poratnom periodu postaje najplaćeniji scenarist u Hollywoodu, što u principu znači da je najplaćeniji na svijetu. Nominiran za Oscara za film „Kitty Foyle“ (1940.), Trumbo ne odustaje od borbe za pravo pojedinca. Iako priznaje da je član Komunističke partije SAD-a (CPUSA), motivi iza njegovog učlanjenja liberalne su, ekonomske prirode. Naime, saznajemo, u jeku Velike depresije mnogo je ljudi baš u CPUSA vidjelo alternativu propaloj službenoj ekonomiji. Promjenom odnosa SAD-a prema Sovjetskom Savezu, a pogotovo sovjetskim razvojem atomske bombe klima za američke komuniste se mijenja nagore. Trumbo i njegovi istomišljenici postaju metom progona, a njihovi glavni oponenti nalaze se u Filmskom savezu za očuvanje američkih vrijednosti. Konfrontacija Daltona Trumba i Johna Waynea (koja se navodno stvarno dogodila) podsjeća na američku obradu naše teme „Gdje si bio '91“ i jedan je od najzabavnijih trenutaka filma. Wayne je predsjednik gorespomenutog Saveza, a prilično ga šablonizirano glumi David James Elliot.
Glumačke izvedbe su najjači dio ovog filma. Tu posebno treba istaknuti Michaela Stuhlbarga kao Edwarda G. Robinsona, Helen Mirren kao Heddu Hopper i Louisa C. K. kao Arlena Hirda. Svi troje glume zanimljive likove. Edward G. Robinson bio je zvijezda jednog od najboljih noir filmova „Dvostruka obmana“, Hedda Hopper kao bivša glumica poznata po trač rubrici i suparništvu s Louellom Parsons, dok je Arlen Hird zasnovan na čak pet pisaca koji su završili na crnoj listi (Lester Cole, John Howard Lawson, Samuel Ornitz, Albert Maltz, Alvah Bessie). Helen Mirren briljira u ulozi Hedde Hopper, a suprarništvo između nje i Cranstona pleše na rubu sarkastične karikature. Svojim nastupom podsjetila me na Tabithu Dickinson, kazališnu kritičarku iz „Birdmana“, lanjskog dobitnika Oscara za najbolji film.
Sporedna uloga koja zaslužuje poseban osvrt svakako je ona Johna Goodmana. Goodman zadnje vrijeme briljira u serijama i u sporednim ulogama. Imali smo ga prilike gledati u sjajnim serijama poput „Tremea“ i „Plesa po rubu“, te u filmovima poput „U glavi Llewyna Davisa“ i „Let“. U svim tim ulogama Goodman briljira, pa je tako i ovdje pronašao nišu u koju se njegov način glume savršeno uklopio. Frank King, producent trash filmova koji ignorira crnu listu, idealna je uloga za Goodmana. Scena u kojoj oponira ljudima iz Saveza za očuvanje američkih vrijednosti daje filmu potrebnu komičnu notu koja mu, zbog ozbiljnosti teme, nedostaje.
Odlična nadogradnja na ovaj igrani film dokumentarni je film istog naslova iz 2007. godine. Gledanjem tog dokumentarca u kojem između ostalog sudjeluju i Donald Sutherland, Michael Douglas i Liam Nesson dodatno ćete zaokružiti priču o ovom genijalnom autoru, ali i vidjeti koliko je ustvari dobar Bryan Cranston. Kad se njegove geste i postupci usporede s onima pravog Daltona Trumba onda se tek vidi sva kvaliteta njegove izvedbe. Da budem do kraja jednostavan – odlično ga je skinuo.
Sama tema je kvalitetno obrađena. Roach je izbjegao zamku prevelikog patetiziranja, a mislim da je korisno što je ulogu Trumbove žene povjerio Diane Lane koja je zahtjevnu ulogu odigrala s dovoljno mjere. Dijalozi i govori potječu iz Trumbovih pisama pa je njima pogođena bit, a kao jedinu zamjerku (i to zato što iz dokumentarca znam originale) mogu istaknuti ostavljanje dramskih, a micanje komičnih dijelova iz njih.
Tema „crne mrlje u holivudskoj povijesti“, kako se vrijeme „lova na komuniste“ zna nazvati u literaturi osjetljiva je sama po sebi. Prikaz vremena u kojem se društvo i profesija dijele na poželjne i nepoželjne bez ikvakvog vidljivog razloga otvara prostor tezi kako se SAD u tom periodu pedesetih pretvorila u nešto nalik Sovjetskom Savezu protiv čijih se gušenja ljudskih prava nominalno borila. Da to prebacim u hrvatski kontekst, to bi bilo isto kao kad bi u borbi protiv ljudi s kojima se vlast ideološki ne slaže počeli primjenjivati metode popisivanja, prisluškivanja i prokazivanja. Na primjeru „Trumba“ možemo vidjeti da takve metode ne vode do ničeg dobrog. Svaka prohibicija u glavu se obije sama sebi, a žalosno je kad se najglasniji protivnici sustava (u ovom slučaju komunizma) počnu pretvarati upravo u ono protiv čega se, barem nominalno, bore.
Podrobnije je ova tema obrađena u rubrici Druga strana filma, ali rekao bih da „Trumbo“ možemo shvatiti kao opomenu i jedno glasno „ne ponovilo se.“ Strah dovodi do ekstrema. Zbog toga je ovaj film osim što je izvrstan i izuzetno važan iako ga se može optužiti da je pomalo jednosmjeran i simplicistički. Ideološke optužbe, međutim, nikad nisu drugačije. Cjelokupnoj atmosferi sjajno doprinosi i jazz glazba koja u trenucima koji izgledaju najcrnje ostavlja prostor improvizaciji i inspiraciji. S obzirom da je Trumbo pisac, rekao bih da to nije slučajan odabir.
Sve u svemu, gledajući ovaj film dobivamo intimni uvid u tamnu mrlju holivudske povijesti. Preporučam svim filmskim sladokuscima da ovaj film pogledaju, o njemu razmisle, sagledaju apsurd onoga što se zbiva i shvate kako kod crnih lista zaista „ne postoje junaci ni kukavice“. Svi su po riječima glavnog junaka žrtve. Licemjerje caruje kad razum spava. „Trumbo“ je jedan od najboljih filmova ove oskarovske berbe. Možda je jednostavan i pravocrtan, ali ideološke rupe i zlostavljanje ionako nemaju dovoljno dubine za proširene poglede.
movielandgroup
