Recenzija: Us

Pogledali smo Us, novi dugometražni uratak Jordana Peelea, koji je 2017. godine izazvao buru svojim nekonvencionalnim hororom, Get Out. Zašto je Us istinsko remek-djelo i već sada, bez ikakve dileme, jedan od najvažnijih i najoriginalnijih filmova što ćemo ih gledati ove godine? Pročitajte u našoj kritici!

Žanr:

Horor, triler

Režija:

Jordan Peele

Scenarij:

Jordan Peele

Glumačka postava:

Lupita Nyong’o, Winston Duke, Elisabeth Moss, Tim Heidecker

Sinopsis:

Obitelj Wilson odlazi u svoju vikendicu u Kaliforniji na odmor i druženje s prijateljima. Kada se obitelj vrati na plažu u Santa Cruzu, Adelaide Wilson (Lupita Nyong’o) počinje dobivati flashbackove o traumatičnom iskustvu na toj plaži što ga je proživjela kao djevojčica. Prestravljena, moli svog supruga (Winston Duke) da odu, međutim – prekasno. Kada se pred njihovom vikendicom pojavi jeziva “obitelj” odjevena u crveno, kaos i horor postaju njihova realnost.



Kada sam pred dvije godine upalio Get Out, nadao sam se jednom istinski jezivom i originalnom hororu; naime, na to su me pripremile kritike. I dok ne mogu reći da Peele i tada nije znao stvoriti atmosferu i ugođaj jednog solidnog hororca, premisa tog filma (bijelci otimaju crnce i onda presađuju svoje mozgove u njihova tijela, op.a.) mi je bila toliko stupidno neprobavljiva da sam ga bez puno razmišljanja proglasio precnijenjenim sranjem. Oprostit ćete na izrazu. Iza tog stava i svoje ocjene stojim i danas, odnosno smatram da je taj satirični, crnohumorni kontekst filma zapravo odveo film daleko preko granice apsurda u područje potpunog besmisla. U svom prvom dugometražnom uratku, Peele je, prema stavu autora ovog teksta, naprosto otišao predaleko i umjesto da bude ironičan, bio je ne samo autoironičan, već i autodestrukrivan. Čini mi se da je uspjeh filma Get Out posljedica medijskog odjeka i aktualizacije rasne problematike, ali da izvan konteksta tog problema film ne bi figurirao pretjerano dobro. No, hej, čovjek je dobio Oscara za najbolji originalni scenarij. Ja nisam dobio nikakvog Oscara, čak niti malu plastičnu repliku, tako da… što ja uopće znam o tome?

Svakako, kada sam gledao što će biti s njegovim novim projektom, filmom Us, bio sam istovremeno i zaintrigiran, jer mi se činio drugačijim, ali i skeptičan, jer je tematski bio vrlo blizak svom prethodniku. Međutim, odlučio sam mu dati priliku, donekle ponukan i nedavnim posipanjem pepelom kad je u pitanju Damien Chazelle (First Man), tako da sam na kraju ipak otišao u kino pogledati film. Mogu ponosno reći – nisam pogriješio.

Za one koji su gledali Get Out, film će stilski i fabularno biti nešto poznato; slično kao i kod Lantimosa, ako ste navikli na Peeleov karakteristični bizarno-crnohumorni stil, Us vam u tom smislu neće biti šok. I ovdje imamo jednu sasvim normalnu situaciju, jedan potpuno realan svijet i kontekst, koji u jednom bizarnom spletu okolnosti postaje uvrnuta i nevjerojatna noćna mora koja jednako koliko proganja likove, toliko proganja i vas kao gledatelje. Ono što izdiže Us u odnosu na Get Out jest to što on u svom nadrealnom psihološkom hororu ne prelazi u besmisao; setting unutar kojeg se fabula razvija jest nadnaravan i praktički (znanstvena-)fantastika, ali ni u kojem trenutku ne postaje naprosto besmislen ili glup. Naravno, nije to nikakav film temeljen na istinitoj priči, ali nije ništa više nevjerojatan od primjerice Straha u Ulici brijestova ili Groblja kućnih ljubimaca; ako možete probaviti takve horor rasplete, onda će vam Us djelovati kao kakva dobro uštimana životna drama. Ta fabularna uvjerljivost jedne nevjerojatne priče drastično je nedostajala filmu Get Out i tu je on, zapravo, sam sebe utopio, dok je Us upravo na tom segmentu maestralno poentirao.

Peele je u ovom filmu uspio i u još jednom aspektu, a to je onom horora. Naime, Get Out nikada nije poprimio konture pravog horor filma, iako se svojom psihološkom jezivošću silno trudio da to postane, dok Us od početka do kraja figurira kao pravi, zreli i nadasve jezivi psihološki horor. Ima tu poneki jump scare, poneka mračna soba, poneki zvuk ili šum, ali fokus nije na njima. Niti blizu. Ono što Us uspijeva napraviti je izgraditi atmosferu straha praktički ni iz čega (jasno vam je da nešto ne štima čak i kada ste na plaži prepunoj ljudi, usred bijela dana, a Spielberg ne snima Ralje) i održavati ju do samoga kraja čistom psihologijom straha. Vizualni i akustični elementi su dodatak, ali poanta ovoga filma je da vam se uvuće pod kožu i stvara vam osjećaj tjeskobe iznutra, i u tome film apsolutno poentira. Moram priznati da je ovaj atipični horor izazvao u meni filmsku tjeskobu kakvu dosada nisam iskusio i u tome leži ne samo snaga, već i inovativnost Peeleova scenarija, odnosno režije. U onom trenutku kada vas film zgrabi, neće vas puštati do samoga kraja, a vjerojatno još ni neko vrijeme nakon gledanja. Ovome aspektu filma značajno doprinose i glumačke interpretacije (posebice Lupita Nyong’o i djeca), čiji su prestravljeni i deformirani izrazi lica nešto što je obilježilo ovaj film.

Tehnički aspekti su, za jednog komičara kao što je Peele, neočekivano besprijekorni. Sve je funkcioniralo u ovom filmu – od produkcije do, vjerujem, čuvara ključeva studija. Scenografija je izvrsno odabrana, posebice u onom kontrastnom dijelu između “svijeta” i “podzemlja”, ali i u kontekstu prekrasno uređenih lokacija snimanja, poput jednog od tunela sa samoga kraja. Kostimografski se odabir crvenih radnih odijela pokazao kao pun pogodak, dok je snimanje ponudilo nekoliko vrlo zanimljivih kadrova (poput siluete “crvene obitelji” s početka filma ili kombinirani dijalog između Lupite i Lupite). Ono što, doduše, posebno i apsolutno treba pohvaliti je originalna glazba Micheala Abelsa, koja je, kao i sam film, bila jedinstveno iskustvo. Pokšavajući izazvati jezu kod vas kao gledatelja, film nudi jedno muzički inovativno iskustvo koje podsjeća na modernizam, ekspresionizam i dodekafoniju; u pitanju je jedan vrlo odvažan soundtrack (OST) koji je akustično vrlo izazovan, ali i izvanredno doprinosi cijeloj atmosferi filma.

Likovi u filmu, iako samostalne ličnosti, značajno su u funkciji fabule, a dobar dio vremena i stvaranja ambijenta horora. Nema tu nekog karakterističnog dramskog luka niti razvoja od neke početne do krajnje točke, ali neovisno o tome – vještina s kojom je Peele izradio i prikazao svoje likove je istinski maestralna. Istovremeno stereotipne persone koje odgovaraju satiričnom kontekstu filma, oni su vrlo realni i autentični likovi kakve bez većih poteškoća možete pronaći u svojoj okolini. Dobro, možda naše društvo još uvijek nije toliko amerikanizirano, ali shvaćate poantu. U tom kontekstu je njihova fabularna uloga tim jezivija, jer zapravo shvaćate da se to ne događa tamo nekim tipovima u nekoj vukojebini u šumi gdje ih kakav manijak sa sjekirom pokolje, ili pak skupini glupih tinejdžera koji zanemare nakaznog radnika na benzinskoj stanici koji im govori da ne idu tim putem; Us se događa stvarnim ljudima, vrlo realnim i vrlo svakodnevnim, običnim pojedincima koji možda ničime nisu zaslužili takvu sudbinu, odnosno – Us se događa svima nama.

I dok su antipodi ili dvojnici (doppelgängers) skicirani i razrađeni na tako jeziv i zastrašujuć način da je to gotovo nevjerojatno, činjenica da se tu ne radi o apstraktnim demonskim entitetima koji metafizički utjelovljuju kaznu za naše prethodne grijehe, već o propalom eksperimentu za kog su krivi upravo ljudi, samo dodatno naglašava horor, ali i inovativnost Peeleove priče. Ne bih previše ulazio u genezu samih dvojnika, s obzirom da bi to bili veliki spoileri, ali smatram nužnim naglasiti da ta priča, koja je zapravo jedna distopijska znanstvena fantastika kakvu je sasvim moguće zamisliti (mene je čak podsjetila na priču iz video igre NieR) u nekoj bizarnoj verziji budućnosti, djeluje uvjerljivo i potpuno uklopljeno u narativni, ali i simbolički kontekst samoga filma. Uz to, interpretativna razrada dvojnika od strane glumaca, kombinirana s odličnom šminkom i kostimografijom, naprosto je maestralna.

Što se samih glumaca tiče, prvo i nezamjenjivo ime ove priče je – naravno – Lupita Nyong’o. Dobro, znali smo još od 12 Years a Slave da se radi o izvanrednoj mladoj glumici, ali ono što je uradila u ovome filmu nadilazi sve što je dosad uradila i bit će, bez imalo sumnje, uloga koja će ju pratiti do kraja njezine karijere. Njezine ekspresije, njezina mimika i gestikulacija, njezina verbalna i emocionalna interpretacija Adelaide Wilson i njezine dvojnice, Red, odrađena je besprijekorno i unatoč kolektivnom pristupu likovima, upravo Nyong’o iznosi veliki dio ovog filma na svojim leđima. Možda je prerano govoriti o nagradama, ali ne bi me nimalo čudilo da se njezino ime nađe među favoritkinjama za najbolju glavnu žensku ulogu. Jednostavnije rečeno – potpuno je oduševila. Od ostalih glumaca pohvalio bih mlade Evana Alexa (Jason Wilson i njegov dvojnik Pluto) i Shahadi Wright Joseph (Zora Wilson i njezina dvojnica Umbrae), koji su svojim interpretacijama, a posebice u ulogama jezivih dvojnika, izvanredno upotpunili film, dok je Winston Duke (Gabriel Wilson i njegov dvojnik Abraham) imao previše šablonsku ulogu da bi ostavio nekakav upečatljiviji dojam. U filmu se u sporednoj ulozi pojavio i Yahya Abdul-Mateen II, kao otac Adelaide Wilson, a kojega smo prošle godine mogli vidjeti kao zlikovca Black Mantu u filmu Aquaman.



Za kraj, kratko bih se osvrnuo na poantu, odnosno simboliku filma. Naime, Peele je poznat kao komičar koji u svojim performansima i uracima satirički pristupa društvenoj svakodnevnici. Kada je taj pristup kombinirao s hororom u filmu Get Out, stupidnost fabule je dosta snažnu poantu o licemjerju američkog društva i latentnom rasizmu onih “koji bi glasali za Obamu i treći put da mogu” zapravo bacila u drugi plan. U ovom filmu je situacija uvelike drugačija; Peele je uspio. Prikazao je, vrlo efektno, svoju fantastičnu fabulu i majstorski ju je spojio sa simbolikom koju je želio istaknuti. Iako ćete, zbog protagonista filmova, možda pomisliti da je Us još jedan u nizu filmova koji se fokusira na rasnu problematiku, to je samo stvar prvog dojma. Jasno, bilo bi suludo reći da rasno pitanje uopće nije u fokusu, međutim ono gdje Peele fantastično poentira s ovim filmom je činjenica da su ti dvojnici, odnosno kako ih film u jednom trenutku naziva, Povezani, antipodi svima nama, neovisno o tome jesmo li crne ili bijele kože, jesmo li bogati ili siromašni, jesmo li snobovi ili klošari. Ta realnost je ono što se događa svima nama i što pogađa svih nas, a posljedice sebične destruktivnosti čovječanstva, želje vlasti da kontrolira mase kako bi sebi omogućila još više moći i dobara, pogađaju sve podjednako. Ti Povezani, zapravo jedna duša koju dijele dva tijela, nisu demonska stvorenja iz pakla, već posljedica našeg vlastitog nemara, našeg bezobrazluka koji se proteže od davne prošlosti (tu Peele izvrsno poentira i s problematikom ropstva), koji je itekako prisutan i danas te koji će, dok se nešto snažno ne promijeni, biti prisutan i sutra. Na kraju vi te Povezane, koji dolaze iz našeg podzemlja, gdje smo ih mi i smjestili, uopće ne možete doživljavati kao negativce, iako oni kroz film direktno napadaju i vašu vlastitu egzistencijalnu bit, jer oni su i vaš dvojnici jednako kao i dvojnici likova iz filma, već ih gledate kroz prizmu revolucionarnog ideala koji se provlači kroz njihovu priču, odnosno kroz prizmu želje i potrebe za promjenom koju oni, u svojoj jezivoj bizarnosti, utjelovljuju. Tu je Peele, doista, majstorski poentirao i mislim da će Us ostati zabilježen kao jedan od najinovativnijih društveno osviještenih filmova, koji je jednako efektno iskombinirao masama omiljeni žanr (horor) sa snažnom društvenom kritikom, satirom i porukom koja, iako primarno usmjerena na američko društvo, pogađa svaki dio svijeta.

Negativnih aspekata u ovom filmu, barem što se autora ovog teksta tiče, nema. Jordan Peele je doista uspio napraviti remek-djelo s filmom Us i realizirati film koji će vas natjerati da razmislite i da si postavite neka vrlo važna pitanja. Neponovljivo inovativan, uz majstorsku glazbu i vanserijsku interpretaciju Lupite Nyong’o, Us je film koji hrabro i domišljato secira društvo, ali i šalje snažnu poruku. Uz dozu (crnog) humora i izvanredne atmosfere, film stvara istinski jeziv ambijent koji će vam se uvući pod kožu i stvarati vam opipljivu tjeskobu, dok zakovani za ekran budete čekali kako će se radnja dalje odvijati. U konačnici nevjerojatno snažan i originalan, Us je jedinstveno filmsko iskustvo koje morate doživjeti i koje već sada, bez imalo dileme, mogu proglasiti jednim od filmova koji će obilježiti ovu godinu.